USKOK se jutros oglasio šturim priopćenjem iz kojeg se nije dalo naslutiti gotovo ništa:

“Uhićenja i hitne dokazne radnje, po nalogu USKOK-a, provodi Samostalni sektor za vojno policijske poslove Ministarstva obrane Republike Hrvatske u suradnji s Policijskim upravama zagrebačkom, istarskom i zadarskom. Navedene radnje provode se na području Zagreba, Istarske i Zadarske županije u odnosu na dvije osobe za koje se osnovano sumnja da su počinile koruptivna kaznena djela. USKOK će nakon ispitivanja osumnjičenika donijeti odluku o daljnjem postupanju u predmetnom slučaju o čemu će pravodobno obavijestiti javnost.”

Ministarstvo obrane RH je šutjelo, a onda su mediji neslužbeno saznali da su privedeni bivši šef MORH-ovog Samostalnog sektora za javnu nabavu Ivica Devčić i Alma Boch, direktorica tvrtke Design vision. Njih se sumnjiči da su 2018. i 2019. navodno namještali javne natječaje za nabavu čizama za specijalne snage, i to tako da je nabava razlomljena kako bi se provodili tzv. jednostavni postupci u kojima se pozivaju najmanje tri tvrtke. Šteta je, navodno, par desetaka tisuća eura, a cijeli je slučaj prijavila Vojna policija. O tvrtki Design vision i direktorici Boch ne zna se puno, osim da je prema javnim registrima tvrtka osnovana 11. studenog 2016., ima jednog (!) zaposlenog, a registrirana je za čitav niz djelatnosti – od modnog dizajna i proizvodnje odjeće i obuće pa do frizerskog salona i energetskog certificiranja. Devčića se izgleda sumnjiči ne za primanje mita nego za zlouporabu položaja i ovlasti zbog čega je u prednosti bila tvrtka Design vision, no o svemu će se saznati više tijekom dana nakon provedenih saslušanja.

Tek satima nakon što su u javnosti iscurili detalji današnjih USKOK-ovih aktivnosti, priopćenjem se oglasilo i Ministarstvo obrane:

“Samostalni sektor za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane u koordinaciji s USKOK-om i Policijskim upravama – zagrebačkom, istarskom i zadarskom – provodi uhićenja i hitne dokazne radnje zbog sumnji na počinjenje koruptivnih kaznenih djela iz perioda 2018. i 2019. godine u koje je uključena jedna djelatna vojna osoba. Ministarstvo obrane podupire utvrđivanje svih okolnosti vezanih za sumnju na počinjenje koruptivnih kaznenih djela.”

Brigadir Devčić, bivši pripadnik 9. gardijske brigade “Vukovi”, postao je šef Sektora za javnu nabavu u mandatu ministra Damira Krstičevića koji je smijenio dotadašnjeg šefa Branka Pribolšana. U Devčićevom mandatu bilo je nekoliko spornih nabava, prije svega ona koja se tiče remonta helikoptera Mi-171 Sh u Rusiji, te izgradnja tzv. nebodera na Hrvatskom vojnom učilištu, čije posljedice i dan-danas osjeća aktualni ministar obrane i stanar te nesretne zgrade Ivan Anušić. Obje višemilijunske nabave bile su pod povećalom Državnog odvjetništva i MUP-a, no Devčića će, čini se, koštati nabava čizama vrijedna nekoliko tisuća eura. Također, na portalu Obris.org upozoravali smo na razilaženje podataka koje je Devčić pokazivao na javnim prezentacijama javne nabave MORH-a.  Devčića je sa čela Samostalnog sektora za javnu nabavu 01. siječnja 2022. smijenio Mario Banožić, koji je potom i prestao održavati javne prezentacije nabave u obrani te ujedno pokopao svaku transparentnost u MORH-u.

Prva tri borbena zrakoplova F-35 koje je naručila Belgija sletjela su u ponedjeljak 13. listopada u zračnu bazu Florennes, dok je četvrti zrakoplov – koji je također trebao stići u bazu – odgođen zbog “tehničke nesigurnosti u vezi s njegovom letnom ispravnošću“. Naime, kako prenose svjetski mediji, Belgija je od američkog proizvođača obrambene opreme Lockheed Martina naručila ukupno 45 ovih letjelica kako bi zamijenili svoje zastarjele F-16, koji su u upotrebi više od 40 godina. Riječ je o modernim, skupim i moćnim letjelicama, o kojima je portal Obris.org već pisao da je „u raljama politike Donada Trumpa“.

Prva tri F-35 su prvo preletjela zračnu bazu Florennes i sletjela su u ponedjeljak oko 15:15 sati, uz prisutnost vojnih i civilnih gledatelja te novinara, a belgijski kralj Philippe i ministar obrane Theo Francken također su prisustvovali događaju. U zračnoj bazi provedene su razne sigurnosne mjere kako bi se spriječili upadi dronova. Dolazak samo tri od četiri najavljena lovca izazvao je mali skandal, kako su prenijeli neki mediji.

‘Tehnička nesigurnost’

Četiri belgijska F-35 zrakoplova su prošli tjedan poletjela iz Fort Wortha u američkoj saveznoj državi Teksas, gdje Lockheed Martin proizvodi borbene zrakoplove. Nakon međuslijetanja na Azorima, tri od četiri zrakoplova ponovno su poletjela aa posljednju etapu do belgijskog Florennesa. Jedan zrakoplov ostao je na Azorima zbog “tehničke nesigurnosti u vezi s njegovom plovidbenošću“, prema Ministarstvu obrane. Prema riječima zapovjednika zračnih snaga general-bojnika Geerta De Deckera, odluka o zadržavanju zrakoplova na tlu naglašava “usmjerenost Ministarstva obrane na sigurnost”. Dok Belgija istražuje probleme na F-35, Ukrajina zadovoljno trlja ruke – naime, s dolaskom novih borbenih zrakoplova u Belgiju počinju se ispunjavati uvjeti za isporuku dotrajalih belgijskih F-16 Ukrajini. Iako je Belgija već odavno obećala donirati F-16 ovoj ratom obuhvaćenoj zemlji, isporuka se u nekoliko navrata odgađala zbog iščekivanja dolaska F-35 kao dostojne zamjene.

Nova infrastruktura

Zrakoplovi koji su sletjeli u ponedjeljak nisu jedini koje je naručila Belgija. Osam F-35 s belgijskom zastavom već je stacionirano u zračnoj bazi Luke u SAD-u, gdje će ostati dok belgijski piloti borbenih zrakoplova ne prođu obuku.

Nabavom F-35, Belgija dobiva borbeni zrakoplov pete generacije sposoban za obavljanje nekoliko misija u jednom letu. U skladu s ugovorom, belgijsko Ministarstvo obrane očekivalo je prvu isporuku potpuno novih borbenih zrakoplova F-35A 2025. godine. Međutim, trenutna infrastruktura datirala je iz 50-ih i 60-ih godina i nije zadovoljavala potrebe za stacioniranje modernog borbenog zrakoplova. Ministarstvo obrane Belgije angažiralo je kompaniju Jan De Nul za projektiranje, izgradnju i održavanje nove infrastrukture za smještaj i održavanje zrakoplova. Ukupna vrijednost izrade studije, izgradnje i održavanja objekata iznosila je 650 milijuna eura.

Bugarski problemi s američkim borbenim zrakoplovima

Probleme s američkim borbenim letjelicama nisu imali samo Belgijanci nego i Bugarska. S njihovim novim F 16/ Block 70 od isporuke u travnju imaju same probleme. Tako se jedan od novih F-16 Block 70, isporučenih Bugarskoj, ponovno suočava s tehničkim problemima, objavilo je bugarsko Ministarstvo obrane. Prema izjavi bugarskog ministra Atanasa Zaprjanova, problem je povezan s curenjem goriva iz unutarnjeg odjeljka spremnika zrakoplova.

Iako je problem klasificiran kao tehnički kvar, koji zahtijeva korektivne mjere, pokrenute su konzultacije s američkom stranom i podneseni su zahtjevi za nabavu rezervnih dijelova. Bugarska je u travnju i lipnju primila dva borbena zrakoplova F-16 Block 70, koji se trenutno ne koriste za misije nadzora zračnog prostora iako je Ministarstvo obrane Bugarske tada  objavilo da će njegova operativna upotreba započeti nakon tehničkog i letnog zaprimanja koje će provesti bugarsko Ratno zrakoplovstvo. Predsjednik Bugarske Rumen Radev, njegovi savjetnici, kao i predstavnici oporbenih političkih stranaka, burno su reagirali na stanje novih F-16, izjavljujući da je zrakoplov isporučen s tehničkim nedostacima. Također je spomenuto da bugarski stručnjaci trenutno rade na utvrđivanju kvara koji je uzrokovao da zrakoplov još uvijek ne leti.

Bugarska vlada reagirala je vrlo brzo, ministar obrane Atanas Zaprjanov posjetio je potom zračnu bazu Graf Ignatievo u pratnji načelnika Glavnog stožera admirala Emila Eftimova i zapovjednika Ratnog zrakoplovstva general-bojnika Nikolaja Ruseva. Ministar Zaprjanov je tom prilikom rekao da nije bilo sabotaže, te da je “apsurdno tvrditi da je naša tehnička ili letačka posada napravila bilo kakvu grešku koja bi dovela do kršenja parametara funkcioniranja ovog sustava“, dodavši da proces prihvaćanja zrakoplova zajednički provode američki i bugarski stručnjaci.

Prema ugovoru iz 2019. godine, očekuje se da će zemlja do kraja 2025. godine primiti ukupno osam zrakoplova. Još dva F-16 Blok 70 pristigla su u Treću zrakoplovnu bazu u Bugarsku početkom ovog mjeseca, točnije 03. listopada, a premaa najavi admirla Efimova – do krajaa ove godine Bugaska bi trebala imati ukupno 8 ovih borbenih aviona. Očekuje se da će bugarsko Ratno zrakoplovstvo imati punu eskadrilu F-16 Block 70 do kraja 2027. godine, kada se očekuje isporuka još osam zrakoplova u okviru drugog ugovora.

*Photo: Ministarstvo obrane Belgije, Ministarstvo obrane Bugarske

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu  podnijelo je tužbu protiv splitske tvrtke Lavčević zbog propusta u izgradnji tzv. vojnog nebodera na Hrvatskom vojnom učilištu. Kako je večeras objavila Nova TV, zbog brojnih propusta ŽDO u ime Ministarstva  obrane RH tuži društvo Lavčević d.d., uključujući i četiri tvrtke unutar društva (Lavčević-montažni elementi, Lavčević Šibenik, Lavčević-mehanizacija i Lavčević-inženjering) koje su u ugovorru o izvođenju radova na izgradnji nesuđenog vojnog hotela na zagrebačkom Črnomercu navedeni kao izvođači radova. Tužba protiv tvrtke koja je obavljala nadzor nije pokrenuta, objavila je Nova TV.

Zauzvrat, i “Lavčević” je tužio Ministarstvo obrane zbog navodnog duga od oko 500.000 eura za dodatne troškove koji se tiču armature, fasadne skele i parketarskih radova u neboderu,kao i indirektne troškove uslijed produženja roka gradnje. Iako “Lavčević” za sada šuti, ovo je prvi puta da se MORH optužuje za neisplatu zaostalih troškova, pa nije nemoguće da se time samo želi dodatno otegnuti sudski proces zbog nekvalitetno izvedenih radova.

Problemi u neboderu otkriveni su prije više od godinu dana, a u javnost su izašli nakon što je voda prokuljala kroz strujne utičnice, zbog čega su iz predostrožnosti zaustavljeni i liftovi. “Propust koji je napravio najveću štetu je krivo spajanje odvoda na 11. katu i kad su se ljudi uselili u taj apartman, počelo je istakanje prema van, natapanje, trebalo je neko vrijeme da to izbije. Onda su se pojavile gljivice, pa mi nismo bili sigurni je li to curenje s krova, je li kapilarna vlaga…”, rekao je za Novu TV u siječnju ove godine Ivica Grebenar, ravnatelj Uprave za materijalne resurse u MORH-u. Na svojoj koži je to osjetio i ministar obrane Ivan Anušić, koji od početka svog mandata umjesto u državnom stanu stanuje u vojnom neboderu.

“Imao sam problema i s grijanjem i hlađenjem i s toplom i hladnom vodom, ali neću se iseliti, ostajem tamo. Nešto smo prebrikali problem, ali neću ići, ja sam tamo i ostajem tamo u tom neboderu živjeti“,

rekao je danas Ivan Anušić za Dnevnik Nove TV.

Uz ministra obrane, u neboderu živi ukupno 39 ljudi, dok je većina odavno iselila.  MORH je raspisao natječaj za izradu projektne dokumentacije o načinu saniranja štete, nakon čega će se znati i tko će sanirati štetu – ozbiljne kvarove s instalacijama i krivo spojenim odvodima. Sudski vještak kojeg je angažirao MORH i ministar Anušić izračunao je da će za popravke trebati više od 1,7 milijuna eura koje će, naravno, platiti MORH. “Lavčević” je MORH-u poručio da su prošli svi jamstveni rokovi pa shodno tome nema više obvezu popravljati nastalu štetu. MORH je platio 9 milijuna eura za izgradnju građevine koje ne služi svrsi i opasna je za boravak i rad, a na to treba još dodati i troškove dosadašnjih vještačenja, MORH-ovih hitnih intervencija s kojima se spriječavalo daljnje propadanje, kao i troškove tehničke potpore. Sve miriše na mega-skandal u  kojem “Lavčević” možda jest najizravniji, ali svakako nije jedini krivac.

Ministar unutarnjih poslova Srbije Ivica Dačić potvrdio je u ponedjeljak srbijanskim medijima da je na području Beograda uhićen “hrvatski špijun” i to “u zajedničkoj akciji srbijanske obavještajne agencije i ostalih policijskih tijela nakon višemjesečnog operativnog rada“. Dačić je novinarima u Palači Srbija u Beogradu rekao da je akciju hapšenja izvela BIA i dodao: “Policija je samo davala logističku podršku.” Kako  navode Večernje novosti, akcija je rezultat višemjesečnog operativnog rada BIA-e i “nastavak suzbijanja špijunskog i destruktivno-subverzivnog djelovanja hrvatske obavještajno-sigurnosne službe SOA-e“. Iako nisu navedene nikakve pojedinosti, imena ili bilo kakve pojedinosti, ta objava izazvala je veliku medijsku pozornost u Srbiji, Hrvatskoj i regiji. Do ponedjeljka navečer nije se saznalo ni tko je uhićen ni zašto.

Tu vijest komentirao je i hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman izjavio je da o uhićenju hrvatskog špijuna još nemaju nikakvih saznanja: “Mi smo u kontaktu s našim veleposlanstvom, Niti znamo tko je uhićen ni zašto je uhićen. Sve ono što smo vidjeli u medijima – to su naša saznanja. Vodimo računa o tome kako bismo izvijestili hrvatsku javnost“, rekao je ministar Grlić-Radman. Hrvatski stručnjaci za sigurnost ocijenili su kako je riječ očito o vijesti za unutarnju potrebu te da je to, kako primjerice tvrdi Ante Letica, dio Vučićeve strategije pogoršavanja odnosa s Hrvatskom i pokazivanja političke snage. Mnogi stručnjaci navode kako  ovo nije prvi put da se iz Srbije objavljuje dramatična vijest o mreži hrvatskih špijuna. I portal Obris.org pisao je o tome još prije 8 godina u tekstu “Afera Špijun-karike koje nedostaju”. I tada sve je objavljeno u dramatičnom stilu koji nedvojbeno podsjeća na „rusku školu“ predstavljanja takve afere svojoj javnosti .

Naime, daleko od nekih špijunskih romana npr. Johna le Carrea ili Jana Fleminga, međunarodno postupanje kod otkrivanja špijuna funkcionira sasvim  drugačije. Tako je sigurnosni stručnjak i bivši visoki djelatnik SOA-e Ante Letica na HRT-u kazao da “kada imate nekog špijuna na svom teritoriju, onda je njegovo uhićenje i procesuiranje zadnji korak u borbi protiv obavještajne djelatnosti stranih službi na vašem teritoriju. To je zadnji korak kojem se pribjegava, ili kada se više ništa ne može ili kada želite poslati poruku nekoj vladi, nekoj državi“, rekao je Letica.

Osim potpredsjednika Vlade Branka Bačića i već spomenutog ministra vanjskih poslova, nitko od viših hrvatskih državnih dužnosnika nije komentirao ovu vijest.

Severina je na društvenim mrežama objavila detalje incidenta na granici

U cijelu priču se, ni kriva ni dužna uplela i hrvatska estradna zvijezda Severina Vučković koju su srbijanski granični policajci više sati zadržali na hrvatsko srpskoj granici. I sam srbijanski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić potvrdio je da je srbijanska policija na granici zadržala hrvatsku pjevačicu Severinu te da je to učinjeno na temelju popisa verbalnih delikata. “Severina nije ni privedena ni uhićena, niti joj je odbijen ulazak u Srbiju, ali je zadržana zbog kontrole“, rekao je Dačić. Severina je pak u ponedjeljak objavila da ju je granična policija nakon zaustavljanja najprije primorala da čeka u automobilu nekoliko sati, zatim su 45 minuta pregledavali njezino vozilo pa je odveli na ispitivanje o temama poput genocida u Srebrenici, Jasenovcu, njezinoj podršci prosvjedu protiv iskapanja litija, prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” i drugim. U ponedjeljak navečer o Severininom maltretiranju na granici progovorio je i sam Vučić: “Ja sam jutros zvao Dačića, probudio ga, da vidim što se događa sa Severinom. On mi je rekao tako je i tako je, i rekao mi da nije privođena, zadržana je na granici dva sata. I ja mislim da je to jako glupo i nepotrebno. Ne zbog Severine, o kojoj sve najgore mislim. Mi se moramo razlikovati od njih u svemu. Sačuvaj me Bože da vodim državu u kojoj će hapsiti svakoga tko sluša Thompsonove pjesme. Pustite ih sve, i Selmu Bajrami. To što oni mrze Srbiju, govore o sebi. Nećemo biti zemlja koja će uhititi svakoga tko pjeva Thompsona. (…) Nema tko u Srbiji danas nije reagirao od političkih stranaka i takozvane demokratske javnosti. Zato što je ona neka pjevačica, koja kaže da je Srbija genocidna država, i da sam ja diktator, i koja zna da su Srbi zločinci, ali voli novce uzimati ovdje. (…) Severina priča gluposti po cijeli dan, koga briga. Neka priča što hoće…“. Osim o Severini, Vučić je pričao o svemu i svačemu osim o navodnom hrvatskom špijunu koji je navodno jutros priveden.

Vučić i Berić – sve zbog Baje malog Knindže

Cijela priča, koja malo podsjeća na kultni film Yu Kinematografije “Balkanski špijun” dobiva još više zabavno-estradni karakter i zbog tajminga. Naime, u nedjelju srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić objavio je kako u zgradi Predsjedništva Srbije primio odvjetnika Nemanju Berića, kojeg je opisao kao “Srbina kojeg su hrvatske vlasti uhapsile samo zato što je Srbin“. “Nećete vjerovati, proveo je 15 dana u hrvatskom kazamatu samo zato što je u svom automobilu pjevao pjesmu Baje Malog Knindže“, objavio je Vučić na svom Instagram profilu uz fotografiju s Berićem, koji je inače slavu stekao vezama s četničkom pokretom i srpskim ratnim zločincima. “Obećao sam Nemanji i njegovoj supruzi Jani da ćemo na neki od sljedećih koncerata Baje Malog Knindže ići zajedno“, napisao je Vučić u nedjelju na svom profilu.

Dok će još možda nekoliko dana ova špijunsko-estradna priča medijski puniti stupce, od 1. rujna hrvatska SOA – koja se našla kao neki faktor u današnjim srpsko-obavještajnim ppričama – dobit će i službeno novog privremenog čelnog čovjeka. Naime, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Daniel Markić još će do kraja ovogat jedna voditi tu agenciju, a nakon toga će preuzeti Obavještajno analitički centar EU (EU INTCEN). Po Markićevu odlasku, SOA-u će voditi njegov sadašnji pomoćnik Hrvoje Omrčanin, koji je bio imenovan zamjenikom ravnatelja te Agencije, do izbora novog ravnatelja.

Na mjesto direktora Markić je odabran na međunarodnom natječaju i od rujna odlazi u EU INTCEN/Bruxelles, a obavještajni izvori tumače kako je riječ o iznimno važnoj funkciji budući da je EU INTCEN jedino civilno sigurnosno-obavještajno tijelo EU. Stoga Markićevo imenovanje ima značajnu težinu u europskim sigurnosnim okvirima, a jedan od ključnih elemenata koji je osnažio njegovu kandidaturu za to mjesto bila je i aktivna pozicija SOA-e proteklih godina u raznim EU sigurnosnim forumima.

Nakon što je jučer u Dnevniku Nove TV javnost saznala za nezakonito trošenje državnog novca u Vojnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji (VSOA), utvrđeno nalazom Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, danas se po tom pitanju oglasio i predsjednik države Zoran Milanović. U priopćenju, koje prenosimo u cijelosti, stoji:

Predsjednik Milanović s čelnicima SOA-e i VSOA-e, Danielom Maarkićem i generlom Ivicom Kinderom, te načelnikom GS OS RH. admiralom Hranjem (Photo: UPRH/Dario Andrišek)

„Nakon što je dobio Izvješće Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) o Izvanrednom neposrednom stručnom nadzoru Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA) od 19. rujna 2022. godine, a zbog opsega i težine povreda navedenih u Izvješću, predsjednik Republike Zoran Milanović stava je kako ravnatelj VSOA-e, kao osoba odgovorna za funkcioniranje Agencije, ne može više obavljati tu dužnost.

Predsjednik Milanović stoga je uputio dopis predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću kojim je pokrenuo postupak za razrješenje general bojnika Ivice Kindera s dužnosti ravnatelja VSOA-e.

Predsjednik Milanović postupak je pokrenuo u skladu sa čl. 66. st. 5. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske u kojemu stoji kako ‘postupak za razrješenje ravnatelja sigurnosno-obavještajnih agencija mogu pokrenuti Predsjednik Republike, predsjednik Vlade i Hrvatski sabor’“.

Kako je jučer objavila reporterka Nove TV Ivana Pezo Moskaljov, tijekom nadzora je utvrđen cijeli niz prekršaja koji su se sustavno ponavljali: „Oni špijuni koji su boravili na različitim zadacima u vojnim misijama – u Poljskoj, Libanonu, Litvi – pronevjerili su najmanje 2 milijuna kuna. (…) Lažirali su troškove, a višak novca spremali su u svoje džepove“. Upravo zbog toga, dio djelatnika VSOA-e više nije na poslovima koje su obavljali tijekom inkriminiranog razdoblja. Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost puna dva mjeseca pregledavao je i analizirao dokumentaciju, proveden je i unutarnji nadzor, puni razmjer štete tek se treba utvrditi.

Nažalost, ovo nije prvi takav slučaj u vojno-obavještajnoj zajednici. Tako je u prosincu prošle godine Vrhovni sud potvrdio zatvorske kazne za bivše čelnike VSOA-e, Darka Grdića i Ognjena Preosta, koji su pronevjerili gotovo 5 milijuna kuna iz Fonda za posebne namjene. Jednako tako, nije ni prvi puta da je opoziv generala Kindera stavljen na stol. Početkom prošle godine saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost iza zatvorenih je vrata raspravljao o izvješću Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost za 2020. godinu, u kojem se navodi da je u radu VSOA-e došlo do utvrđenih nezakonitosti ili nepravilnosti. Tu se radilo o slučaju jednog časnika OS RH koji je zbog svog ukazivanja na nepotizm i klijentelizam pri napredovanju u sustavu postao predmet nezakonitog praćenja i prisluškivanja od strane VSOA-e, što je gotovo dovelo do njegovog izbacivanja iz službe. Osim toga, nekako u to vrijeme na adrese premijera, predsjednika i saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost stigla je i predstavka anonimnih „zabrinutih djelatnika“ koji su VSOA-u usporedili s mafijaškom organizacijom. Kindera se, među ostalim, teretilo da je potpisao najmanje jedan nalog za provođenje nezakonitih mjera tajnog ndzora, pa je i sam pred saborskim Odborom navodno priznao svoju odgovornost za potpisivanje takvih naloga, što mu i inače potpada u opis posla temeljem „zapovjedne odgovornosti“.

No bez obzira na izvješće Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, premijer i predsjednik navodno su se tada složili da neće smjenjivati ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne službe kako ne bi time potpomogli u to vrijeme uznapredovale obračune među raznim strujama u Agenciji. Štoviše, predsjednik Milanović javno je bio jako rezolutan: „Ravnatelj VSOA-e ima moje povjerenje. (…) Kada govorimo o VSOA-i, treba voditi računa da se radi o vojnicima a ne civilima, ne novinarima, ne profesorima, dakle predmet rada i obrade te službe su vojna lica. Neću komentirati detalje, ne vjerujem nikome dok se stvari ne dokažu“. Nakon nešto više od godinu dana, ispada da je upravo predsjednik Milanović taj koji je konačno izgubio povjerenje u ravnatelja VSOA-e.

General Ivica Kinder jedan je od najobrazovanijih časnika OS RH, i trenutno je ušao u zadnju godinu svog drugog četverogodišnjeg mandata na čelu VSOA-e. S obzirom na dugotrajni sukob između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, pitanje je hoće li se Kinderov opoziv ozbiljno razmatrati, ili će premijer ignorirati ovaj Milanovićev potez. No postoji tu i treća mogućnost, a to je da premijer svoj pristanak na Kinderovo razrješenje uvjetuje odlaskom admirala Hranja s mjesta načelnika GS OS RH, što već neko vrijeme otvoreno priželjkuje aktualni ministar obrane.

Bez neke velike pompe, slovenska borbena vozila pješaštva M-80A stigla su u utorak, 21. lipnja, u Ukrajinu. Na fotografijama koje su se pojavile širom društvenih mreža vidljiva je željeznička kompozicija sa slovenskim vozilima kojih bi, prema riječima slovenskih dužnosnika, ukupno trebalo biti 35 komada. Vozila su dan ranije, u ponedjeljak 20. lipnja, ukrcana na vlak, te su kasno navečer krenula iz Slovenije prvo prema Poljskoj, i onda dalje u Ukrajinu. Slovenski izvori iz Ministarstva obrane tvrde da su njihovi BVP M-80A momentalno spremni za korištenje, pa se u skladu s time očekuje i njihovo vrlo skoro pojavljivanje na ukrajinskom istočnom bojištu. Nakon sastanka ministara obrane NATO-a novi slovenski ministar obrane Marjan Šarec potvrdio je da će Slovenija donirati Ukrajini spomenuta vozila jugoslavenske proizvodnje, ali je napomenuo i da je time iscrpljena slovenska mogućnost daljnjih donacija teške vojne opreme Ukrajini. Šarec je također napomenuo i da je ovaj posao dogovoren pod „iznimno ugodnim uvjetima za Sloveniju“ jer će Slovenija dobiti značajan kredit od SAD-a koji će biti iskorišten za nabavu vojne opreme po povlaštenim uvjetima.

Primopredaja dužnosti ministra obrane između Mateja Tonina i Marjana Šareca održana je 02. lipnja (Photo: MORS)

Tako je završila višemjesečna trakavica oko slovenskog obećanja, pa potom i stopiranja donacije BVP M-80A Ukrajini. Slovenija je, naime, od 2015. pokušavala prodati vozila BVP M-80A, i to nakon što je Državni zbog odobrio plan prodaje državnih nekretnina. Vozila su godinama stajala konzervirana u bazi Slovenske vojske nedaleko Pivke, gdje je inače smješten znameniti Muzej vojne opreme, a nova prilika za njihovo slanje put narednog korisnika pokazala se s početkom rata u Ukrajini, krajem veljače ove godine. Kompanija SLux je kao posrednik uspjela navodno naći kupca za slovenska rashodovana borbena vozila pješaštva – preko češke tvrtke Pamco INT u siječnju je gotovo dogovorena prodaja ukrajinskom Ministarstvu obrane, ali ugovor nije sklopljen. U međuvremenu je počela ruska invazija na Ukrajinu, a sada već bivša vlada Janeza Janše odlučila se prikloniti naporima međunarodne zajednice i pokloniti M-80A Ukrajini te ukrajinskoj vojsci. Zbog toga je Janšina vlada tajnom odlukom poništila dogovor o prodaji Česima pa dalje Ukrajincima.

Na parlamentarnim izborima 24. travnja u Sloveniji došlo je do promjene vlasti, a Marjan Šarec – nasljednik Janšinov mladog i ambicioznog ministra obrane Mateja Tonina – nije se odrekao odluke o donaciji BVP-ov za Ukrajinu. SLux je zato 16. svibnja zatražio zaštitu preko Upravnog suda, tražeći da se donese privremena zabrana provedbe donacije radi utvrđivanja nezakonitosti i opravdanosti tajne Vladine odluke. Samo tjedan dana kasnije, 23. svibnja, Upravni sud je odbio SLux-ovu tužbu, te je de facto podržao Janšinu odluku o donaciji vozila Ukrajini. Sud je, naime, zaključio da se radi o državnoj imovini kojom država ima pravo raspolagati kako želi, dok istodobno SLux nije došao u posjed spomenute imovine da bi mogao polagati pravo na nju, pa se tu ne radi o odluci koja je predmet upravnog spora. Prema ocjeni Upravnog suda, tek puka očekivanja tužitelja da će se roba prodati, pozivajući se pritom na javnu dražbu, nemaju prirodu zakonom zaštićenog prava. SLux je, naime, tvrdio da je ugovor potpisan, suradnju s ukrajinskim Ministarstvom obrane dokazivali su e-mailovima, ali je završni korak trebalo biti održavanje dražbe na kojoj je SLux navodno i formalno trebao dobiti posao. Za razliku od toga, slovensko Ministarstvo obrane objašnjavalo je svoje stajalište da unatoč interesu nekoliko tvrtki, „vozila nisu trajno isključena iz Ministarstva obrane Republike Slovenije“. Uz to, slovenski Zakon o obrani, zabranjuje „prodaju vojne opreme u ratna područja“, te bi svaka zarada iz takvog posla bila „nezakonita i nemoralna“. Donacija je tada moguća samo putem Zakona o službi u SV, tumači Ministarstvo obrane RS, ali u tom slučaju nema posrednika, već se radi isključivo o „donaciji Slovenske vojske prijateljskoj vojsci“.

Puno buke za staro vozilo (Photo: Ukraine Weapons Tracker)

Da je konačna odluka o donaciji ipak donesena, te da se nakon određenog vremena dekonzervacije vozila M-80A pripremaju za put do ukrajinskog bojišta, novi slovenski ministar obrane Marjan Šarec potvrdio je prošloga tjedna nakon NATO-sastanka za pojedine slovenske medije. No očito da se tijekom proteklih tjedana nije radilo samo na dekonzervaciji, nego i na puno bitnijem dogovoru kreditnog paketa sa SAD-om, čiji će se detalji tek otkriti. Ministar obrane Šarec Ukrajini je obećao da Slovenija od nje ne diže ruke, pa je ponudio daljnju pomoć u razminiranju i pri obuci ukrajinske vojske, bilo na slovenskom ili na bilo kojem drugom NATO tlu. Za to vrijeme, nesuđenom prodajom starih jugoslavenskih BVP-ova Česima, odnosno Ukrajincima bavi se slovensko Državno odvjetništvo i Revizorski sud.

Na samom kraju studenog 2021. Ministarstvo obrane objavilo je interni oglas za dužnost vojnog predstavnika RH u NATO-savezu, što je jedno od najprestižnijih mjesta u vojnoj diplomaciji. Dotadašnjem predstavniku, kontraadmiralu Predragu Stipanoviću, mandat je bio pri kraju, a iako je interni oglas bio raspisan već prilično kasno – predviđao je da Stipanovićev nasljednik stupi na dužnost već u siječnju ove godine. To je mjesto rezervirano za najviše časnike, pa nije čudilo da se po kuloarima pričalo da će u Bruxelles otići jedan od visokorangiranih časnika iz Glavnog stožera, dok bi kontraadmiral Stipanović zauzeo ili to mjesto u GS, ili bi pak bio novi zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta. No do danas se ništa nije dogodilo, i to zahvaljujući općoj blokadi u obrambenom resoru nastaloj zbog sukoba između ministra obrane i vrhovnog zapovjednika OS RH, blokadi koja se sada prelila i na Vladu RH.

Naime, upravo je to pitanje imenovanja novog hrvatskog vojnog predstavnika pri NATO savezu jučer otvorio predsjednik Zoran Milanović, kojeg po novome kompletna hrvatska Vlada potpuno i apsolutno bojkotira. Odgovarajući na pitanje kako neke stvari – poput sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost – ipak zahtijevaju da za isti stol sjednu Predsjednik Republike i oni dijelovi Vlade koji su u sastavu spomenutog Vijeća, Milanović je rekao:

Predsjednik Milanović na prisezi 34. naraštaja ročnika (Photo: UPRH/A.M.Katić)

„Sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost se moraju sazivati jednom godišnje, kad moramo donositi Smjernice. Plenković ih je sazvao, zbog… htio je sazvati, na prepad, zato što je Rusija napala Ukrajinu. To, samo po sebi, nije razlog za sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, jer to Hrvatsku direktno ne ugrožava. Ukrajina nije članica NATO-a. Sutra može biti bilo šta. Dakle, i to sam javno objasnio. To nije nikakva osobna… mislim, ono… osobni kapric ili przničenje. Tako ćemo funkcionirati.

Ali, recimo, interesantno da već četiri mjeseca… u toj teškoj, i za Hrvatskoj… za Hrvatsku beskrajno opasnoj situaciji, u kojoj je u Hrvatsku došlo valjda stotine tisuća ukrajinskih izbjeglica… kao u Poljsku, recimo… da Hrvatska nema ambasadora u NATO-u. Pardon, krivo sam rekao. Vojnog predstavnika. Dakle, to je rang generala. To je bio kontraadmiral Predrag Stipanović, koji je nakon četiri godine se morao vratit u Zagreb. Ova ništarije od ministra, polupismena, ga nije htjela nigdje rasporedit – htio ga je „spičit“ u penziju. Dakle, jednog od najperspektivnijih hrvatskih časnika… a onda sam, u dogovoru sa načelnikom Glavnog stožera, u stvari, otvorio u svom uredu mjesto pročelnika Vojnog kabineta, da čovjek ne bude opet, na huljski način… dakle, udbaški, potjeran u penziju. On je otišao – četiri mjeseca Hrvatsku tamo nitko ne predstavlja, zato što je osoba koja je bila kandidat, koja se jedina javila na natječaj, koja za taj natječaj u Ministarstvu… koji mene ne obvezuje, ali ja sam pratio proceduru, jer na kraju ja to moram potpisati. Ja predstavljam vojsku, ne HDZ. Naprosto, ministar to sad ne želi potpisati. Evo, to se zove ‘uništavanje države’“.

Stipanović je na mjesto u Bruxelles došao s položaja zapovjednika Hrvatske ratne mornarice, i zaista ne dolikuje da baš on bude jezičac na vagi u svađi između Banožića i Milanovića. Tim više što se, kako neslužbeno saznajemo, i ministar obrane složio oko Stipanovićevog nasljednika u Bruxellesu, a onda se – u raskoraku između „naših i vaših“ – predomislio. Milanović tvrdi da je o Banožićevom postupku obavijestio i njegovog nadređenog, premijera Andreja Plenkovića:

„Četiri mjeseca nemamo vojnog predstavnika u NATO-u, a rat je u Ukrajini. Mi pričamo o sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje nema o čemu ovdje razgovarati, ali naš predstavnik… naš predstavnik u NATO-u, pa valjda ima o nečemu razgovarat, na toj razini. Dakle, ti pokazuješ da ti je to potpuno nebitno. Zato jer Bane… ja sam Plenkovića na to upozorio, prije mjesec dana. Dakle, nije da ne zna… Jer mi se bio javio, u jednom trenutku, kad je bio u teškoj frci, kad su mu pohapsili ove ljude… Odmah zvoni telefon… „Di si prijatelju? Kako je, šta ima? Odlično je. Kako mama, kako bata, kako tata, kako svi?“ I, ovoga… i tako… i ja ga upozorim… Reko, „Gledaj, kod ovog… ovog… stručnjaka za strane jezike, ti stoji na potpisu već neko vrijeme ime čovjeka koji je prošao svu proceduru. Ja sam je spreman potpisati. Napravite nešto. A, jel stvarno?“. Reko: „Je“. Prije mjesec dana. Kažem vam – ti ljudi sustavno… to bezdušno uništava Hrvatsku. To su termiti“.

Ministar obrane, koji već više od mjesec dana – od blamaže zvane „eksploziv u dronu“ – izbjegava medije i pojavljivanje u javnosti koje nije strogo kontrolirano, na ove Milanovićeve optužbe nije odgovorio. No zato je upravo danas, samo dan nakon Milanovićeve prozivke, na MORH-ovim stranicama osvanulo „Poništenje internog oglasa i objava novog internog oglasa“. Radi se upravo o poništenju internog oglasa za popunu dužnosti Vojnog predstavnika RH pri NATO i EU, i to zbog „novonastalih okolnosti“.  Ujedno je objavljen novi oglas za isto to mjesto, s rokom za podnošenje prijava 8 dana od objave ovog oglasa. Tako se ovo novo razbuktavanje svađe na relaciji Krešimirov trg – Pantovčak prelomilo na dvije osobe – na vicedamiralu Stipanoviću i na osobi za čiji je odlazak u Bruxelles nedostajao samo potpis ministra Banožića.

Sastanku s novim vodstvom HGZ-a u veljači 2022. prisustvovala i dva nova ministrova savjetnika – Željko Živanović i Perica Turalija (Photo: MORH/F. Klen)

Time je popis visokih, pa i najviših časnika koji su postali žrtvama što Milanovićevog, što Banožićevog inata, postao relativno velik. Počelo je s brigadirom Burčulom, kojeg je Banožić poslao u penziju, što je po postojećoj nepravomoćnoj odluci Upravnog suda ispalo neosnovano. Onda Milanović nije htio potvrditi Vladinu odluku o produljenju mandata zapovjedniku Obalne straže, pa je komodor Milan Blažević ostao neraspoređen. Unatoč očekivanjima, mandat nije potvrđen ni generalu Mati Pađenu, zapovjedniku Hrvatskog vojnog učilišta i to, kako je zagonetno rekao ministar obrane, zbog istrage koja se vodi protiv njega. Tako da trenutno HVU vodi zamjenik zapovjednika, general Blaž Beretin, jer predsjednik Milanović – pogađate – neće potpisati imenovanje novog zapovjednika. Banožić je potom od umirovljenja spasio dvojicu generala – Željka Živanovića i Pericu Turaliju – obojicu imenovavši svojim savjetnicima. Time je broj Banožićevih savjetnika jako narastao – premašivši ministra Damira Krstičevića, koji je imao čak 4 vrlo dobro plaćena savjetnika. Banožić zasad ima jednog savjetnika više: Ivicu Ušljebrku preuzeo je od Krstičevića, Ivu Lučića imenovao je naknadno i navodno bez naknade, posebnu savjetnicu Ivanu Franić primio je putem natječaja, a Živanovića i Turaliju uzeo je iz sustava netom prije stečenih uvjeta za umirovljenje. Milanović je, pak, od umirovljenja spasio Predraga Stipanovića imenujući ga za pročelnika svog Vojnog kabineta. No ovakvo žongliranje visokim časnicima neće moći potrajati još dugo – uskoro će doći vrijeme kada će inat i međusobno nadglasavanje dvojice čelnika obrambenog sustava zaista početi pečatiti karijere najprominentnijih zapovjednika hrvatskih Oružanih snaga.

Kroz mjesec ili dva u Hrvatsku bi trebala stići još dva naručena američka helikoptera UH-60M Black Hawk. Prva dva su, podsjetimo, stigla početkom veljače, ali – unatoč najavama – još uvijek nisu predana Hrvatskom ratnom zrakoplovstvo. To se, prema neslužbenim najavama iz Ministarstva obrane, trebalo dogoditi tijekom ožujka, no očito je da cijeli proces malo kasni.

Nažalost, to nije jedino što kasni. Sasvim je izvjesno i enormno kašnjenje u izgradnji hangara za smještaj novih hrvatskih „zrakomlata“ – kao što je svima poznato, oni bi trebali biti smješteni u bazi u Lučkom, no prva dva su privremeno smještena u novom hangaru za DBD na Plesu. Tamo bi mogla završiti i druga dva koja trebaju stići sredinom godine, a nikoga neće čuditi i ako im privremeni smještaj postaje i trajni. Naime, trenutno se uopće ne može prognozirati kada će, ni hoće li uopće započeti izgradnja nasušno potrebnih hangara, jer su dva često spominjana natječaja za dva UH-60M hangara (parkirni i radionički) propala u zadnjih mjesec dana. Zvuči nevjerojatno, zar ne?!

Problem prvog hangara

“A što ne bi mogli ostati u tom Globemasteru?!?”

Prvi natječaj za izgradnju manjeg, parkirnog hangara Ministarstvo obrane raspisalo je 7. srpnja prošle godine. Kroz pregovarački postupak s prethodnom objavom Ministarstvo obrane je tražilo uslugu izgradnje zamjenskog parkirnog hangara za helikoptere na letjelištu Lučko, a vrijednost radova bila je procijenjena na 8 milijuna kuna bez PDV-a. Tražila se izgradnja otvorenog garažnog prostora gabarita 38*27.5 metara, uz najveći visinu 13.5 metara, uz uređenje pristupnih površina, stajanke i pomoćnog objekta akumulacijskog spremnika. Vrijeme trajanja radova bilo je procijenjeno na 6 mjeseci od datuma određenog prilikom potpisa ugovora. Na natječaj se javilo ukupno 12 ponuditelja: Tehno-Elektro, Tim-Color, P.G.P., Elektrocentar Petek, Presoflex gradnja, Teh-gradnja, GEPOT, Montel, Izgradnja Futura, Hidromont, Gradel i Graditelj svratišta. Svi oni zadovoljavali su tražene uvjete, no sumnjiva je bila cijena zajednice ponuditelja na čelu s tvrtkom Izgradnja Futura, zbog čega je MORH tražio objašnjenje „neuobičajeno niske cijene“. Prema vidljivoj dokumentaciji, „ponuditelj je do traženog roka dostavio dodatnu dokumentaciju i traženo objašnjenje koje je prihvatljivo za naručitelja, te je incijalna ponuda prihvaćena kao konačna ponuda“. Sve ponude su vidljivo više od procijenjene vrijednosti od 8 milijuna kuna – najskuplja je bila ponuda zagrebačke tvrtke Tim-Color (17.340.277,66 kn bez PDV-a, ili 21.675.347,08 kn s PDV-om), dok je najniža bila ponuda već spomenute Izgradnje Future (11.714.817,36 kn bez PDV ili 14.643.521,70 kn s PDV-om). Iako, dakle, čak i najjeftinija ponuda premašuje financijska sredstva koja je u tom trenutku osiguralo Ministarstvo obrane za izgradnju parkirnog hangara, ministar obrane Mario Banožić 3. siječnja ipak potpisuje Odluku o odabiru u kojoj se navodi da je izabrana ekonomski najpovoljnija ponuda zajednice ponuditelja koju čine Izgradnja Futura, Elektrorad i PRO-ING s procijenjenom vrijednosti nabave u iznosu od 11.714.817,36 kn (bez PDV-a, odnosno 14.643.521,70 kn s PDV-om).

S odlukom o izboru izvođača radova ministar Banožić pohvalio se u veljači, prilikom dolaska prva dva helikoptera Black Hawk u Hrvatsku. Štoviše, kako je rekao tada Banožić, „završen je proces nabave i u fazi je potpisivanje ugovora“. Dodao je Banožić i da moraju proći žalbeni rokovi, što je bila puka formalnost budući da se na ovaj postupak nabave – što je vidljivo i pri Državnoj komisiji za kontrolu javne nabave – nitko nije žalio. No umjesto potpisivanja ugovora, 1. ožujka je donesena odluka o poništenju natječaja , i to – zamislite – jer je „cijena najpovoljnije ponude veća od procijenjene vrijednosti nabave“! Što je bilo vidljivo i prije nego je ministar 3. siječnja potpisao odluku o odabiru!

Kako se vidi iz priložene dokumentacije, natječaj je zapravo poništen ne zbog toga što je ponuda premašila rezervirane novce u proračunu Ministarstva obrane, nego zato što je izabrana zajednica ponuditelja tražila mogućnost plaćanja predujma za dio radova zbog „poremećaja na tržištu“. MORH tu odredbu nije želio staviti u ugovor, ponuđači nisu htjeli odustati od svog zahtjeva, i cijeli je posao propao. Zanimljiva je još i činjenica da se u Odluci o poništenju postupka javne nabave navodi: „Ukoliko se pokaže potreba za traženim radovima, a po osiguranju financijskih sredstava, Naručitelj će pokrenuti novi postupak javne nabave u najkraćem roku“. Kada će to biti – ne zna se, ali je sigurno da u proteklih mjesec dana nikakav novi postupak izgradnje parkirnog hangara na Lučkom nije pokrenut.

A drugi hangar?

Koliko Black Hawkova može stati u novi hangar na Plesu?

Drugi natječaj – onaj za izgradnju većeg i zahtjevnijeg, tzv. „servisnog hangara“ – propao je 1. travnja. Nije šala – i taj natječaj je poništen! Natječaj za „izvođenje radova na izgradnji novog hangara s pripadajućom infrastrukturom na letjelištu Lučko“ bio je objavljen 7. listopada prošle godine, s 22. listopadom 2021. kao rokom za dostavu ponuda. I tu se opet kroz pregovarački postupak s prethodnom objavom traži izvođač radova koji bi dao MORH-u hangar, ključ u ruke, nakon 15 mjeseci radova čija je vrijednost bila procijenjenih na čak 32 milijuna kuna bez PDV-a. Kako smo već pisali, radi se o puno većem hangaru (gabarita 81.35*42.83 metara) sa stajankom, s ukopana 2 spremnika vode i privremenim odlagalištem otpadnog kerozina; te s uređenim novim internim prometnicama i parkingom za 10 parkirališnih mjesta. Na ovaj natječaj javilo se 6 ponuditelja: P.G.P., Presoflex gradnja, HSB-gradnja, Swietelsky, Radnik (Križevci) i Graditelj svratišta. Ponuđene cijene su – kao i u prvom slučaju – višestruko premašivale svotu koju je za tu svrhu namjeravalo izdvojiti Ministarstvo obrane – pri čemu je najjeftiniji Graditelj svratišta (53.526.756,21 kn bez PDV-a, ili 66.908.445,26 kn s PDV-om), a najskuplja požeška Presoflex gradnja (67.329.036,60 kn bez PDV-a, ili 84.150.045.75 kn s PDV-om). Ovoga puta nije bilo dilema kao pri prvom natječaju – ako nema dovoljno novaca, natječaj se poništava. Banožić je odluku o poništenju potpisao prije tjedan dana, baš na 1. travnja, uz standardnu opasku o tome da ako se pokaže potreba – a po osiguranju financijskih sredstava – će se pokrenuti novi postupak javne nabave u najkraćem roku.

I time se opet vraćamo na početak – nova dva helikoptera UH-60M Black Hawk samo što nisu stigla, a za njihov smještaj nije postavljena niti jedna jedina cigla. Tko je za to odgovoran? Da citiramo nadležnog ministra obrane iz veljače ove godien: „Nažalost, upravo ova planiranja, koja sam spomenio, znaju puno puta… kod planiranja i proračuna napraviti određene prioritizacije… Ali ako imate projekte koji su vam započeli u 2020. godini, a ove ste očekivali u budućem razdoblju, a i događa se smanjenje proračuna – onda ponekada se dogodi i ovaj situacija, da sredstva koja su bila namijenjena za hangare, bila skinuta u 2020. godini“.

Pogledaju li se činjenice – projekt nabave Black Hawkova formalno je započeo krajem 2019. godine kada su i Vlada i nadležan saborski odbor dali zeleno svjetlo za opremanje ovim američkim helikopterima, da bi oni potom u prosincu 2019. bili u potpunosti avansno i plaćeni. Već je tada bilo rečeno da je izgradnja infrastrukture hrvatska obveza, kao i to da će 2021. biti provedena obuka hrvatskih pilota i zrakoplovnih tehničara, dok će helikopteri doći u Hrvatsku tijekom 2022. U srpnju 2020. novi ministar obrane postaje Mario Banožić, u čijem mandatu se i događa smanjenje proračuna o kojem je i sam govorio. No, MORH nije pokrenuo postupak izgradnje hangara sve do druge polovice 2021. godine, što smo i na portalu Obris.org ocijenili kao puno prekasno za helikoptere koji će početi stizati za manje od 6 mjeseci. I sada – u travnju 2022. – od hangara nema ni „H“.

Za kraj i još jedna napomena – DANAS je krajnje vrijeme da se pokrene i proces izgradnje infrastrukture za nove borbene avione. Tko možda i ništa ne zna o tim stvarima, na primjeru hangara za nove helikoptere UH-60M Black Hawk može vidjeti kako stvari po tim pitanjima zapravo stoje. Dakle, nema nikakve osnove da se itko krajem 2023. opet iznenadi ako avioni budu tik pred dolaskom, a hangara za njih nigdje na vidiku!

Ministarstvo obrane duguje 39.000 kuna pripadnicima Oružanih snaga koji su proteklih mjeseci bili angažirani kao potpora Predsjedniku Republike, objavila je večeras Nova TV. Radi se o pripadnicima Počasne zaštitne bojne, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Vojne policije, koji su se od studenog prošle godine pa do danas ni krivi ni dužni našli pogođenima u sukobu ministra obrane Banožića i predsjednika RH Milanovića. Osim predsjednika, na neisplatu dnevnica upozorili su još krajem prošle godine i predsjednikov savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić, te šef Ureda Orsat Miljanić, tvrdeći da se radi o zadaćama koje su unaprijed određene godišnjim planovima, dok ministar obrane Banožić tvrdi da ti vojnici nisu bili angažirani sukladno Zakonu o obrani, prema kojem je zahtjev za njihov angažman trebao doći službenim dopisom iz Ureda predsjednika u Kabinet ministra obrane.

Kako smo već ranije pisali na portalu Obris.org, prelamanje sukoba preko leđa vojnika najobičnija je svinjarija. I to iz nekoliko razloga, a prvi i osnovni je taj da vojnici za svaki taj svoj profesionalni angažman dobiju zapovijed koju ne smiju odbiti. Ili smiju, svjesno se time izlažući stegovnom postupku, pa i mogućem izbacivanju iz službe. Što im preostaje? Ne tako davno, ministar Banožić lakonski je odvratio – pa neka tuže! I to za iznos koji je trenutno manji od 2 plaće ministra obrane – naime, prema podacima iz imovinske kartice, mjesečna plaća ministra Banožića iznosi 27.221,44 kn bruto, odnosno 20.571,18 kuna neto, prema navodu iz siječnja ove godine.

Samo za ovih 39.000 kuna duga, zajedno sa zateznim kamatama i sudskim troškovima, ukupan trošak za MORH lako bi se mogao popeti na 100.000 kuna, pa i više. Jer potraživanja na ime radničkih prava relativno lako prolaze na sudu, gdje je manje važeći Zakon o obrani i put raznih pismena, a više se pažnje polaže na niz drugih propisa o pravima iz radnog odnosa. Da je to tako, govore i enormni troškovi koje Ministarstvo obrane godišnje plaća na ime sudskih sporova – 151,66 milijuna kuna 2019. i 55,83 milijuna HRK u 2020. godini, dok se podaci za 2021. još čekaju. Iako se, naravno, ne odnose svi sudski sporovi samo na radnička potraživanja, ona ipak na godišnjoj razini MORH-u odnose milijune kuna. U travnju prošle godine tjednik Nacional pozabavio se upravo enormnim sudskim troškovima – prema tada dobivenom očitovanju Ministarstva obrane:

„Vezano za sudske presude koje se odnose na radne sporove, a koje su djelatne vojne osobe pokrenule protiv Ministarstva obrane naplaćeno je: u 2016. godini iznos od oko 18 milijuna kuna; u 2017. godini iznos od oko 10 milijuna kuna; u 2018. godini iznos od oko 8.5 milijuna kuna; u 2019. godini iznos od oko 14 milijuna kuna i u 2020. godini iznos od oko 10 milijuna kuna”.

Kad se sukob prelomi na leđima vojnika

Dakle, u samo 5 godina Ministarstvo obrane je pripadnicima Oružanih snaga pravosudnim putem isplatilo više od 60 milijuna kuna! I to zbog pametnjakovića koji su, poput Banožića danas, odmahivali rukom – „pa neka tuže”. Prošle godine je za sudske presude bilo rezervirano 68 milijuna kuna, a ove – gotovo upola manje. Kako je krajem studenog prošle godine, prilikom rasprave o prijedlogu proračuna za 2022. na saborskom Odboru za obranu rekao državni tajnik Branko Hrg,

„Ne može se točno predvidjeti koliko će biti sudski troškovi, nitko u Ministarstvu ne može predvidjeti koji će sve sudski procesi biti završeni jer oni traju niz godina… Mi smo ih planirali na bazi nekih uprosječenih projekcija, po onome koliko vidimo da ih ima, a da li će biti nekih novih sudskih postupaka ili procesa – pa bit će ih sigurno!”.

Desetljećima je tako u MORH-u potpuno normalna stvar da „sigurno bude novih sudskih postupaka”, i da se za to plaćaju državni milijuni kuna, bez ičije osobne odgovornosti.

Pravo na stan – da, pravo na dnevnicu – ne!

„Ministar brane Mario Banožić ima pravo na korištenje službenoga stana od 92 četvorna metra i naknade za odvojeni život, sukladno Vladinim uredbama. (…) Sukladno tome, dodaju, na određenje kvadrature stana koji se na korištenje dodjeljuje dužnosnicima iz I. skupine ne utječe podatak o tome hoće li s njima živjeti ili ih privremeno posjećivati članovi najuže obitelji”,

odgovorilo je u studenom Ministarstvo obrane na medijske napise o državnom stanu koji koristi Mario Banožić. Nažalost, bio je to prvi mjesec u kojem petorici pripadnika Počasno zaštitne bojne nije isplaćena dnevnica, jer kao nema jasnog propisa koji bi rekao da oni „imaju pravo na dnevnice”, te da na to pravo „ne utječe podatak je li dopis iz Ureda predsjednika propisno poslan baš u Kabinet ministra”. I dok nije bio problem što se ministarski stan riješilo prema „Uredbi o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba” iz listopada 2013. godine, koju se doduše službeno stavilo van snage u studenom 2018. bez da je ikad kasnije bila nadomještena valjanim novim propisom – zbog kaprica par dužnosnika su bez svojih nedvojbeno zarađenih dnevnica ostali vojnici čija su primanja daleko manja od ministarskih, i kojima tih nekoliko stotina kuna lako predstavlja neve tenisice za djecu, sjeme za proljetnu sjetvu, ili jednostavno priliku da se obitelj počasti nedjeljnim ručkom. Ali oni nemaju to pravo, jer ministar tvrdi kako nekim državnim kanalom nije primio odgovarajući dopis. Pa neka ljudi samo tuže!

*Photo: UPRH (osim zadnje, Obris.org)

Nakon gotovo 4 godine, Vrhovni sud RH danas je donio pravomoćnu presudu u slučaju Grdić-Preost. Radi se o bivšim čelnicima Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, koji su zajedno s još 3 pripadnika VSOA-e proglašeni krivima za zlouporabu položaja i ovlasti na štetu RH i VSOA-e. Konkretno, riječ je o pronevjeri gotovo 5 milijuna kuna iz Fonda za posebne namjene VSOA-e od 2009. do 2012. godine.

Nakon suđenja zatvorenog za javnost, u siječnju 2018. bivši šef VSOA-e i ujedno prvooptuženi Darko Grdić osuđen je na 3 godine zatvora, baš kao i njegov zamjenik Ognjen Preost, dok je Zdeslav Ivanković – bivši šef kabineta ravnatelja VSOA-e – osuđen uvjetno na 10 mjeseci zatvora uz rok kušnje od 3 godine, operativni dočasnik u Kabinetu ravnatelja VSOA-e Denis Lukinić – uvjetno na 11 mjeseci zatvora uz rok kušnje od 4 godine, dok je petooptuženi Tibor Mijo Kuljanić – načelnik Odsjeka za operativnu tehniku Uprave za informacijsku sigurnost VSOA-e – nepravomoćno oslobođen. Uz to, Županijski sud u Zagrebu presudio je da optuženici moraju obeštetiti Republiku Hrvatsku u iznosu od 4,7 milijuna kuna. Sve su strane najavile žalbu, koju je Vrhovni sud riješio tek danas i time donio pravomoćnu presudu.

Žalbom do blaže presude

Prema danas objavljenom priopćenju, Vrhovni sud donio je presudu kojom se povodom žalbe stranaka preinačilo presudu Županijskog suda u Zagrebu. U odnosu na dvojicu prvooptuženika preinačene su pravne oznake i odluke o kazni, dok su za trećeg, četvrtog i petog optuženika presude tek potvrđene. U opisu kaznenog djela Vrhovni sud kaže da su četvorica optuženika osuđeni jer su u Vojnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji iskoristili svoj položaj i ovlasti – naime, protivno propisima su raspolagali sredstvima za posebne namjene i neosnovano odobravali isplate. Prvi optuženik (bivši ravnatelj Agencije Darko Grdić) i drugi optuženik (zamjenik ravnatelja Agencije Ognjen Preost) neosnovano su odobrili isplate sredstava jedan drugome. Znali su da sredstva neće biti utrošena za obavljanje poslova iz nadležnosti Agencije nego da će ih koristiti za osobne svrhe. Neosnovano su odobravali isplate i trećem optuženiku (tajniku kabineta ravnatelja Agencije Zdeslavu Ivankoviću) i četvrtom optuženiku (višem stručnom referentu u kabinetu ravnatelja Agencije Denisu Lukiniću). Treći optuženik je veći dio tako primljenih sredstava zadržao za sebe, a ostatak predao prvom optuženiku i po njegovom nalogu drugim osobama. Na taj način Grdić je zadržao za sebe najmanje 1.560.000,00 kuna, Preost duplo više – odnosno najmanje 3.032.800,00 kuna, Ivanković tek 182.000,00 kuna, a Lukinić 199.000,00 kuna. Za Republiku Hrvatsku nastala je šteta od najmanje 4.973.800,00 kuna, što izgleda da nikoga tu nije, samo po sebi, previše pogodilo.

Što se tiče petooptuženog Tibora Mije Kuljanića, Vrhovni sud potvrdio je oslobađajuću prvostupanjsku presudu. Naime, u optužnici mu se stavljalo na teret da je kao načelnik odsjeka u VSOA-i preuzeo 1.522.000,00 kuna, čiju isplatu su mu neosnovano odobrili Grdić i Preost. Prema optužnici, dio tako primljenih sredstava Kuljanić je zadržao za sebe (tek 42.500,00 kuna), a ostatak predao prvom optuženiku Darku Grdiću. Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski Županijski sud pravilno zaključio kako nije dokazano da je peti optuženik primljena sredstva zadržao za sebe i trošio protivno njihovoj svrsi: njemu je doista odobrena isplata sredstava za posebne namjene i preuzimao je te novčane iznose, potom je novac predavao prvom optuženiku koji je zadržao 1.200.000,00 kuna, a vratio mu ostatak. Međutim, prema podacima u spisu postoje dokazi da je petooptuženi Tibor Mijo Kuljanić tako dobiveni novac trošio za potrebe operativnog rada, a nema jasnih dokaza da bi najmanje 42.500,00 kuna i stvarno zadržao za sebe te koristio za osobne interese. Zato ga je Županijski sud oslobodio optužbe, s čime se unatoč žalbi USKOK-a složio i Vrhovni sud.

U priopćenju Vrhovnog suda navodi se da je za prvog i drugog optuženika prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj oznaci i u odluci o kazni. To se odnosi na osudu da su 2012. naložili uništavanje operativne dokumentacije za posebne namjene. Prvi i drugi optuženik su iskoristili svoj položaj i ovlasti kako bi prikrili protuzakonito prisvojeni novac koji im je isplaćen. Prema njihovom nalogu operativna dokumentacija o svrsi, načinu i visini utrošenih sredstava je uništena protivno propisima. Vrhovni sud zaključuje da je u odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski sud postupanje optuženika pogrešno pravno označio prema važećem Kaznenom zakonu (koji je u primjeni od 2013. godine). Zlouporaba položaja i ovlasti predviđena je i u Kaznenom zakonu koji je prije bio na snazi. Dakle, postoji pravni kontinuitet između tih djela, ali je prijašnji Kazneni zakon tu onaj blaži zakon pa ga zato treba primijeniti. Zato je onda i preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci za to kazneno djelo („Zlouporaba položaja i ovlasti“, članak 291).

Kao olakotne okolnosti Grdiću i Preostu uzeta je u obzir dosadašnja neosuđivanost i sudjelovanje u Domovinskom ratu, za što su i odlikovani, dok je otegotno da su državni novac prisvajali kao najviše rangirane službene osobe u Vojnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Trećem optuženiku je olakotnim cijenjeno iskreno priznanje i prijašnja neosuđivanost, potom činjenica da je otac maloljetnog djeteta, dok je iznos pribavljene protupravne imovinske koristi vratio. Četvrtom optuženiku je olakotnim cijenjena prijašnja neosuđivanost, otac je maloljetnog djeteta, sudionik Domovinskog rata na raznim ratištima, bio je ranjen i odlikovan šest puta, a sudjelovao je i u vojnoj misiji u Afganistanu. Za trećeg i četvrtog optuženika riječ je o posebno olakotnim okolnostima koje opravdavaju primjenu ublažavanja zakonom propisane kazne.

Zbog preinake prvostupanjske presude u pravnoj oznaci jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti za prvog i drugog optuženika odlukom Vrhovnog suda utvrđena je kazna zatvora 6 (šest) mjeseci za to kazneno djelo. Za prvo kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti prihvaćena je kazna zatvora 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci iz prvostupanjske presude. Odlukom Vrhovnog suda prvi i drugi optuženik osuđeni su na jedinstvenu kaznu zatvora od 2 godine i 10 mjeseci. Za trećeg i četvrtog optuženika potvrđena je prvostupanjska presuda. Treći optuženik osuđen je na kaznu zatvora od 10 mjeseci uz rok provjeravanja 3 godine (uvjetna osuda), a četvrti optuženik na kaznu zatvora 11 mjeseci uz rok provjeravanja od 4 godine (uvjetna osuda). Osim toga, na ime imovinskopravnog zahtjeva prvom je optuženiku naloženo platiti Republici Hrvatskoj 1.560.000,00 kuna, drugom optuženiku 3.032.800,00 kuna, a trećem optuženiku 199.000,00 kuna.

Vrhovni sud RH smatra kako su jedinstvena kazna zatvora prvom i drugom optuženiku, a izrečena uvjetna osuda trećem i četvrtom optuženiku, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela te njihovim osobnostima, da će se takvim kaznama ostvariti svrha kažnjavanja i u dostatnoj mjeri izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim kaznenim djelima. Kazna će, smatraju na Vrhovnom sudu, utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, a drže da će utjecati i na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. „Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava“, blago zaključuje Vrhovni sud u današnjem priopćenju o zaključenju slučaja Grdić-Preost.

Blagost na djelu

Ova je blagost posebno primjetna ako se prisjetimo da je prije samo nekoliko tjedana Josip Čović, svojedobni čelnik Odjela za zrakoplovno-tehničke standarde pri MORH-u, za kazneno djelo primanja mita od „najmanje 10.000 eura” pravomoćno osuđen na 3 godine zatvora. Postrožavanje njegove prvostupanjske presude Vrhovni sud je obrazložio riječima „Koruptivne radnje su se odvijale u specifičnim okolnostima važnim za interese Republike Hrvatske“, obrazlažući nadalje:

„U takvim okolnostima značajna je otegotna okolnost da prvi optuženik kao vojna osoba čini produljeno kazneno djelo primanja mita samo zato da bi se nezakonito obogatio. Takvim koruptivnim ponašanjem naškodio je ugledu tijela državne uprave koja su po definiciji dužna postupati savjesno i zakonito te svojim djelovanjem stvarati povjerenje građana u vladavinu prava i jednakost svih pred zakonom. Iskazao je visok stupanj kriminalne volje, upornosti i ustrajnosti. Ozbiljno je narušio povjerenje ne samo države koja mu je povjerila takvu dužnost nego i građana u zakonito postupanje vojnih institucija“.

Iako sve navedeno itekako vrijedi i u slučaju Grdić-Preost, ovdje se takve kvalifikacije nije čulo. Dok ni iznos u pitanju nije bio „najmanje 10.000 eura“, već najmanje 661.618 eura, teško je ne pomisliti kako je provedba svekolikih tajnih djelovanja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije ipak još i bitnija nego činjenica da je o uspjehu remonta MiG-21 ovisila „mogućnost ispunjavanja obveza preuzetih iz NATO saveza“, koja je Čoviću stavljena na dušu kao posebna otegotna okolnost. Nažalost, kako su oba postupanja bila kompletno zatvorena za javnost, ostaje nemoguće utvrditi išta drugo o ove dvije pravomoćne presude osobama koje su svojim djelovanjem itekako kaljale ugled obrambenog sustava, i u pitanje dovodile njegovo djelovanje i operativnu spremnost – svaka na svome polju.