Vlada je na zatvorenom dijelu današnje 156. sjednice donijela jednu naizgled formalnu odluku. “Donesena je Odluka o davanju odobrenja za uplovljavanje američkog ratnog nuklearnog broda u unutarnje morske vode Republike Hrvatske i boravak u luci“, stoji u škrtom priopćenju Vlade RH. U ovoj se odluci ne spominje ni ime broda, kao ni datum ni razlog dolaska, baš kao ni luka u kojoj će taj neki brod boraviti.

Međutim…

Jučer je grčka televizija Skai objavila da američki nosač aviona USS Gerald R. Ford (CVN-78) neće ostati u bazi u zaljevu Souda na Kreti, kamo je doplovio 23. ožujka, već odlazi u Hrvatsku. Kao razlog ovako naglog odlaska, TV Skai navodi najavljene prosvjede protiv američke baze na Kreti i protiv rata u Iranu. Naime, za petak i subotu, 27. i 28. ožujka, najavljeni su “antiratni” i “antiimperijalistički” prosvjedi u gradu Hania, neposredno uz bazu kolokvijalno nazvanu Souda Bay. Za petak su najavljeni prosvjedi na glavnom gradskom trgu protiv pristajanja nosača USS Gerald Ford, dok se za subotu poziva na mobilizaciju građana na cijelog Kreti radi prosvjeda protiv “krvavog ratnog stroja SAD-a, Izraela i NATO-a“. To nije ni prvi ni zadnji ovakav prosvjed – i prije mjesec dana Krećani su prosvjedovali tražeći zatvaranje baze u zaljevu Souda. Prema lokalnim medijima, za razliku od prethodnog posjeta, tijekom ova tri dana posadi nije bio dopušten uobičajeni veliki odmor u gradu.

Na grčkim forumima korisnici – pozivajući se na satelitske snimke – javljaju da se nosač već danas otisnuo s Krete. USS Gerald Ford (CVN-78) uplovio je u NATO kompleks Marathi Pier u zaljevu Souda u ponedjeljak, 23. ožujka, kako bi tijekom narednih tjedan dana obavio nužne popravke i radove na održavanju nakon neslavne epizode u američkoj operaciji “Epic Fury”. Osim dugotrajnih problema sa sustavom kanalizacije, nosač je tijekom akcija protiv Irana zadesio i požar u glavnoj praonici rublja, koji je nanio veliku štetu. Požar je izbio 2. ožujka, zahvativši pritom i oko 100 ležajeva, dok je više od 200 članova posade zatražilo liječničku pomoć zbog udisanja dima. Većina je, prema američkim dužnosnicima, kasnije vraćena na dužnost. Službeni izvori američke Mornarice objavili su da brodski pogonski sustav pritom nije oštećen, te da je nosač u potpunosti operativan unatoč požaru.

USS Gerald Ford (CVN-78) bio je posljednji put u Hrvatskoj u listopadu 2025., da bi temeljem naredbe američkog ministra obrane Petea Hegsetha bio preusmjeren u Venezuelu, a nakon toga prema Bliskom istoku. Sada se ponovno vraća u Hrvatsku. Time je ovaj relativno novi nosač angažiran na raznim zadaćama već punih 9 mjeseci, a sve u očekivanju svog prvog dužeg i ozbiljnijeg remonta – što je vjerojatno i jedan od uzroka problema u kojima se našao na ovako dugoj plovidbi.

Ministar obrane Ivan Anušić i načelnik GS OS RH general-pukovnik Tihomir Kundid danas borave u službenom posjetu Helenskoj Republici. Hrvatsko izaslanstvo primio je ministar nacionalne obrane Nikos Dendias u Vojnoj akademiji Evelpidon u Ateni. MORH napominje da je riječ o prvom bilateralnom sastanku hrvatskog i grčkog ministra obrane, budući da se do sada sastanci na najvišoj razini nisu održavali: “S obzirom na izazovnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju u Europi i svijetu, a Hrvatska je posebno zainteresirana za stabilnost jugoistoka Europe, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić održava bilateralne sastanke s ministrima obrane zemalja s tog područja kako bi se dodatno osnažili bilateralni odnosi, ali i kako bi se uspostavila suradnja naših vojnih industrija budući da je mir i sigurnost na jugoistoku Europe u zajedničkom interesu,” priopćilo je Ministarstvo obrane RH.

Nakon privatnog sastanka dvojice ministara, održani su opsežni razgovori između dvaju izaslanstava. Između ostalog, raspravljalo se o pitanjima vezanim uz jačanje bilateralne obrambene suradnje između Grčke i Hrvatske, razvoju događaja u europskoj obrani i industriji, kao i o regionalnim i međunarodnim pitanjima obrane i sigurnosti.

U izjavama za medije koje su uslijedile nakon bilateralnih sastanaka, grčki ministar Dendias je istaknuo da se danas pružila prilika otvaranja novog poglavlja u obrambenim odnosima između Hrvatske i Grčke.

“Smatram svojom obvezom započeti svoje izlaganje od Zapadnog Balkana. Grčka se vodi tzv. „Solunskom agendom“, odnosno podupire euroatlantski put Zapadnog Balkana. I u tome mislim da Hrvatska i ja imam potpuno isto mišljenje. Također, obje zemlje brane međunarodno pravo i načela Povelje Ujedinjenih naroda, nepovredivost međunarodnih granica i teritorijalni integritet svih država. Vjerujemo da je agresija, a posebno upotreba sile, nešto što je apsolutno zabranjeno međunarodnim ugovorima.”

Što se pak tiče praktičnih pitanja suradnje među Hrvatske i Grčke, ministar Dendias je napomenuo da su obje zemlje prijavile svoje sudjelovanje u EU programu  SAFE, zbog čega se danas razgovaralo o mogućnostima “sinergije i programima o kojima se možemo zajednički dogovoriti.” 

“Također bih želio reći da je područje suradnje široko. Primjer je da i Hrvatska ima Rafale. Ima 12 Rafalea, možemo surađivati ​​i u tom kontekstu, kao i u činjenici da Hrvatska namjerava kupiti tenkove Leopard II koje Grčka već koristi.  Pred nama se otvara okvir u kojem možemo vrlo blisko surađivati, sa zajedničkim razumijevanjem, sa zajedničkim inicijativama, sa spremnošću da razvijamo naše odnose, između naših naroda, između naših Oružanih snaga, između naših gospodarstava, na obostranu korist, u okviru načela i vrijednosti koje obje zemlje zagovaraju unutar EU i unutar NATO-a,”

rekao je grčki ministar obrane.

Ministar Anušić pozvao je svog grčkog domaćina u uzvratni posjet Hrvatskoj te je inicirao sastanak obrambenih tvrtki iz obe zemalja, svojevrsni “Industry day”, kako bi se hrvatske i grčke tvrtke s područja vojne industrije povezale, razmijenile iskustva te pronašle zajednički interes u međusobnoj poslovnoj suradnji.

Predstavnici grčkog Ministarstva obrane i Glavnog stožera grčkih obrambenih snaga prezentirali su hrvatskoj delegaciji veliku reformu grčkih oružanih snaga u okviru „Agende 2030“, kao i područje rada Helenskog centra za obrambene inovacije (ELKAK). Ministar Dendias je također naglasio da je najmanje 40 studenata iz Hrvatske, pripadnika Oružanih snaga Hrvatske, studiralo u vojnim školama Grčke, ali se otvaaraju i nove mogućnosti:

“Također bih želio reći da vjerujemo da se ova suradnja može proširiti, može se povećati, bilo sudjelovanjem više hrvatskih pilota u Centru za obuku Kalamata ili u drugim školama grčkih Oružanih snaga. S druge strane, također se radujem sudjelovanju grčkih pripadnika Oružanih snaga u hrvatskim školama kako bismo mogli imati jasnu sliku o tome kako ova prijateljska zemlja organizira svoje Oružane snage.”

„Drago mi je što smo poslije dugo godina održali sastanak i uspostavili odnose na razini ministara obrane Helenske Republike i Republike Hrvatske. Puno je mogućnosti za našu zajedničku suradnju, dijelimo zajednički interes za mirom i stabilnošću na jugoistoku Europe, a posebno za suradnjom i osnaživanjem naših obrambenih industrija. Zahvaljujem ministru Dendiasu na podršci stabilnosti Zapadnom Balkanu“,

rekao je ministar obrane RH Ivan Anušić koji je tijekom razgovora predstavio hrvatsku obrambenu industriju, istaknuvši da Hrvatska ima manju, ali kvalitetnu obrambenu industriju s inovativnim i jedinstvenim proizvodima koji su već prepoznati na međunarodnom tržištu. Pritom je naglasio ambiciju Hrvatske da preuzme vodeću ulogu unutar Europske unije u proizvodnji i nabavama FPV dronova.

Uz Anušića i Kundida, današnjem posjetu grčkom ministru obrane prisustvovali su i veleposlanik RH u Grčkoj Aleksandar Sunko, pročelnica za obrambenu politiku Nikolina Volf, ravnatelj Uprave za naoružanje Ivica Grebenar, predstojnica Ureda ministra obrane RH Marina Vujčić i savjetnik ministra Tomislav Lozušić. S grčke pak strane, osim ministra Nikosa Dendiasa, sudjelovali su:  načelnik Glavnog stožera grčke nacionalne obrane general Dimitrios Houpis, načelnik Stožera Ratne mornarice viceadmiral Dimitrios Eleftherios Kataras, glavni inspektor vojske – zamjenik načelnika Glavnog stožera general-pukovnik Andreas Koronakis, zamjenik načelnika Glavnog stožera general-pukovnik Ioannis Kotsakis, ravnatelj Glavnog ravnateljstva za obrambeno naoružanje i ulaganja (GDAEE) Ministarstva nacionalne obrane general-bojnik Ioannis Bouras i ravnatelj Glavnog ravnateljstva za nacionalnu obrambenu politiku i međunarodne odnose (GDPEADS) Ministarstva nacionalne obrane, veleposlanik emeritus Michael Spinellis, te ravnatelj Diplomatskog ureda Ministarstva nacionalne obrane, veleposlanik Giorgos Arnaoutis.

*Photo: MORH/F.Klen

Krajem prošle godine, dok se Hrvatska bavila kupovinom borbenih aviona Rafale od Francuske, a Grčku se tek ponegdje spominjalo po pitanju njihove objave barem osnovnih ugovora o sličnom takvom obrambenom poslu, u nas je bitno tiše prošla činjenica da je ta država bila i usred jednog drugog vojno-industrijskog sučeljavanja. Naime, u tijeku je bila završna faza borbe Francuske i SAD oko toga tko će Grčkoj prodati 4 fregate za potrebe njihove Ratne mornarice. Američka ponuda od 6,9 milijardi USD za 4 broda kompanije Lockheed Martin sredinom prosinca pokleknula je pred ponudom za 3+1 francuskih fregata. Taj mornarički posao kojeg je nudila francuska Naval Grupa bio je u prosincu prošle godine načelno dogovoren, dok je konkretno potpisivanje ugovora ostavljeno za početak ove godine. Tome činu neposredno predstoji i parlamentarna procedura koju se krenulo poduzimati posljednjih dana. No, kupovina fregata je tek dio šireg obrambenog paketa o kojem je grčki parlament glasao jučer navečer. Nakon što je 13. veljače grčki parlament za potrebe tog svog postupka objavio i osnovne dokumente vezanih obrambenih poslova, može se i poprilično detaljnije pogledati o čemu je to francuska ministrica obrane Florence Parly razgovarala sa svojim grčkim kolegom Nikosom Panagiotopoulosom tijekom njegove posjete Bretanji i brodogradilištima konzorcija Naval Grupe u Lorrientu sredinom siječnja ove godine.

Pred grčkim parlamentarcima našao se na raspravi novi veliki sklop obrambenih zakona o kupovini vrijedan oko 3 milijarde eura (3,4 milijarde USD), pod nazivom „Jačanje obrambenog štita zemlje“, koji obuhvaća 3 strukturna dijela. Kao prvo, tu je kupovina 3 francuske fregate FDI (Frégate de défense et d’intervention), poznatih i pod nazivom klasa Belharra, uz opciju i kasnijeg dokupa još jednog takvog broda. Kao drugo, tu je posao kupovine još 6 potpuno novih borbenih aviona Dassault Rafale, kojima se dopunjava već lani ugovorana kupovina njih 18, i konačno, kao treće, parlament je odlučivao i o kupnji 44 komada teških torpeda SeaHake mod4 za potrebe grčke podmorničke flote. Grčke FDI frigate bi trebale imati 2 konfiguracije: (1) „Standard-1“ kao lakša konfiguracija bez lansera mamaca, sa 2×8 ćelija sustava Sylver A50 za vertikalno lansiranje 16 ASTER projektila i bez obrambenog raketnog sustava RAM (Rollling Airframe Missile) – obuhvaćala bi prva dva kupljena broda. Za razliku od toga, treća kupljena fregata trebala bi biti (2) u konfiguraciji „Standard-2“ s više opreme (lanseri mamaca, 4×8 ćelija Sylver A50 s 32 ASTER projektila i obrambeni raketni sustav RAM). Pri tome, nakon otprilike godine dana po isporuci te treće, bolje opremljene frigate, i ove prve dvije trebale bi biti unaprijeđene na konfiguraciju „Standard-2“ – dok tada Grčkoj na raspolaganju stoji i dodatna opcija za kupovinu ukupno njihovog četvrtog FDI broda, također od početka u „Standard-2“ konfiguraciji.

Cijene mornaričkog posla po kategorijama

U grčkim dokumentima vidljiv je i vremenski raspored izvršenja ovog projekta, gdje se isporuka prve FDI fregate očekuje krajem ožujka 2025., isporuka druge FDI fregate krajem listopada te iste godine, dok je isporuka treće fregate planirana za kraj listopada 2026. godine. Unapređenje prva dva broda na konfiguraciju „Standard-2“ očekuje se do kraja rujna 2027. godine, kada bi Grčka onda odlučivala i o iskorištavanju opcije za kupovinu svog četvrtog takvog broda. Općenito, FDI fregate imaju deplasman od oko 4.500 tona, riječ je o brodovima dužine 122 metra, širine 18 metara, maksimalne brzine oko 27 čvorova (temeljem CODAD propulzije ukupne snage 32.000 kW). Oni bi trebali imati operativnu autonomiju od 45 dana, a uz 125 ljudi posade trebali bi biti u stanju ukrcati i dodatnih do 28 putnika – spominju se tu pripadnici specijalnih snaga, koji bi onda mogli djelovati s 2 manja glisera. Uz to, ovaj brod može nositi i helikopter mase do 10 tona, te bespilotnu letjelicu tešku do 700 kg.

Prema riječima grčkog ministra obrane, u gradnji fregata sudjelovat će i grčka obrambena industrija – što je doduše strastveno u pitanje dovodila tamošnja parlamentarna oporba. „Pedesetak je grčkih tvrtki iz obrambene industriji koje su već postigle dogovor i čekaju potpisivanje relevantnih memoranduma o suradnji s Naval Grupom za sudjelovanje u programu izgradnje fregate“, rekao je u parlamentu ministar Panagiotopoulos, dodavši i da nekoliko grčkih firmi pregovara s MBDA za sudjelovanje u proizvodnji naoružanja za fregate i Rafale. Također, 5 grčkih tvrtki zainteresirano je biti podizvođačima u postupku proizvodnje torpeda pri njemačkoj kompaniji ATLAS ELEKTRONIK, proizvođaču torpeda SeaHake mod 4, koja će upravo nabaviti i Grčka. Zanimljivo je da, kao i u hrvatskom slučaju, i Grci očekuju razvoj suradnje između grčke i francuske obrambene industrije kroz mehanizme Europske unije, prije svega kroz PESCO i Europski obrambeni fond.

Napetosti i opremanje

Premijer Kyriakos Mitsotakis pred grčkim parlamentom, 15. veljače 2022. godine

Nije nikakva tajna da Grčka već godinama ima iznimno napete odnose sa svojom susjedom Turskom, koji osim pitanja granica na moru sve više obuhvaćaju i problem korištenja morskih bogatstava. Posebno su pri tome neslaganja eskalirala 2020. godine povodom turskih istraživanja zaliha nafte i plina u Egejskom moru i istočnom Mediteranu. Grčki ministar obrane Panagiotopoulos napominje kako su grčke Oružane snage posebno u problemima nakon velike financijske krize od 2010.-2018. godine, kada je i mnogo modernizacijskih napora bilo odgađano. Tijekom debate na parlamentarnim odborima, ministar je zastupnicima u ponedjeljak, 14. veljače, napomenuo: „Nema programa naoružavanja koji bi bio ‘blago nužan’, ili ‘donekle nužan’. (…) Svi programi opremanja koje smo podnijeli za parlamentarnu dozvolu na ovaj ili onaj način su apsolutno nužni za Oružane snage – ekstremno nužni, hitno nužni“. Nakon 13-satne rasprave na plenarnoj sjednici, u kasnim večernjim satima utorka, 15. veljače, o svemu tome je grčki parlament donio pozitivnu odluku. Pri tome, moglo se od premijera Kyriakosa Mitsotakisa čuti da je Grčka tu iskoristila „izuzetno povoljne tržišne okolnosti“, te da su poslovi sklopljeni po cijenama koje su bile „ekstremno povoljne“. No kako u proračunu Ministarstva nacionalne obrane nema dovoljno novaca za realizaciju ovih kupovina, posegnut će se u Fond za posebne pričuve Ministarstva financija.

Satnica radova i plaćanja za grčku kupovinu francuskih fregata

Od ukupno 300 mjesta u grčkom parlamentu, ovi prijedlozi obrambenih kupoprodaja prihvaćeni su velikom većinom – dok je za njih glasao kompletan blok od 157 zastupnika vladajuće stranke Nova demokracija, i oporba se temeljito podijelila na pojedinim od njegovih dijelova. Oporbene stranke Pokret za promjene (KINAL) s lijevog centra i radikalno desno Grčko rješenje (Ελληνική Λύση) glasale su s vladajućima za sva tri obrambena posla. Za razliku od njih, radikalno lijevi progresivisti iz Syrize bili su suzdržani oko kupovine fregata i torpeda, a glasali su PROTIV dokupa borbenih aviona Rafale. Tom prilikom napao ih je i grčki premijer tvrdeći da „nema tu odstupanja kod ovakvih odluka. Čak i ‘suzdržan’ tu zapravo znači ‘protiv’“. No grčki komunisti (Stranka KKE) i ljevičari iz stranke MeRA 25 Yanisa Varoufakisa glasali su protiv kupovine fregata i Rafalea, da bi bili suzdržani oko pribavljanja torpeda za podmorničku flotu. Time su se ipak potvrdila brojna očekivanja da će grčka Vlada zapravo vrlo lako progurati ove poslove kroz tamošnji parlament.

U svojoj završnoj riječi po usvajanju ovih zakonskih prijedloga, ministar obrane Nikos Panagiotopoulos osvrnuo se prilično oštro na opoziciju i neke primjedbe koje su se mogle čuti tijekom cjelodnevne rasprave: „Ovo je naslov prijedloga zakona: ‘Jačanje obrambenog štita zemlje’. Ističem dvije riječi: ‘jačanje’ i ‘štit’. Jačanje se tiče Oružanih snaga, ne zato što nisu sposobne, ne zato što nisu borbeno spremne, jer je iz ovoga što je rečeno tijekom ova dva dana možda proizišla sumnja u borbenu spremnost Oružanih snaga. Zaboga! Oružane snage su sposobne, u ovom trenutku su i borbeno spremne. No, pitanje pomoći sada se intenzivira i ostavlja mjerljiv i vidljiv trag na projektu. Jer Oružane snage moraju biti ojačane. Treba ih ojačati kroz opremu, treba ih ojačati novom opremom i treba ih ojačati u smislu nadogradnje i podrške postojećim sustavima. I to je učinjeno“. Osvrnuo se i na prigovore kako se 6 dodatnih Rafalea nabavlja mimo postojećeg obrambenog planiranja, tvrdeći da se i s dodatnim francuskim borbenim avionima drže postojećeg plana ustroja Zračnih snaga, koji predviđa nabavu 40 lovaca 4. i 5. generacije do 2035. godine.

„Čemu takva reakcija na nabavku još 6 Rafalea? Osjećate li da je toliko loše što nabavljamo ovih šest ‘Rafale’, odnosno zadnjih šest dok se ne završi broj 24, da je loše što će doći i biti pridodati raspoloživosti Zračnih snaga tri godine prije završetak programa nadogradnje 85 ‘Vipera’?! Imat ćemo 24 Rafalea u potpunosti na raspolaganju s njihovim oružjem i njihovom naknadnom potporom, jer smo predvidjeli da se svaki put kada dođe naoružanje usvajaju i naknadni ugovori o potpori, tako da ne dolazimo u vrlo neugodnu situaciju da sedam godina nakon isteka ugovora o kupovini moramo glasati za ugovor o podršci, kao kod ‘Mirage 2000-5’. Tako će 2024. doći još šest Rafalea. Šest je već stiglo, a do kraja godine stiže još šest. I kao što volim reći, oni će svojim oružjem i krilima prekriti cijelo Egejsko more i one otoke na kojima Turska svojim revizionističkim i provokativnim stavom postavlja pitanja demilitarizacije. Dopustite mi da ponovim još jednom i iz ovih stopa: ‘Ono ugroženo nije demilitarizirano’. To su četiri riječi s vrlo jasnim značenjem.

Ali u obrambenom kišobranu i iznad naših otoka, za ono što smatramo ugroženim imamo svako zakonsko pravo, navedeno u Povelji Ujedinjenih naroda u članku 5, organizirati se za poduzimanje svih odgovarajućih mjera za njihovu obranu. Element ove obrane je kišobran koji će najsuvremeniji Rafalei razviti sa svojim oružjem, svojim krilima i grčkim pilotima u kokpitu, grčkim oznakama na tim krilima“.

O projektu Belharra, naglasio je ministar obrane Nikos Panagiotopoulos, počelo se s francuskom stranom razgovarati još 2016. godine, da bi pismo namjere bilo potpisano u listopadu 2019. Nakon toga su započeli razgovori o samoj konfiguraciji broda, no tadašnja cijena od 3,3 milijarde za samo dvije fregata bila je previsoka. Prilika za bolje pozicioniranje u pregovorima o kupovini brodova pojavila se s projektom „Rafale“, naglasio je Panagiotopoulos:

„Iskoristili smo priliku, premijer je iskoristio svoj vrlo dobar osobni odnos s francuskim predsjednikom, ali i geopolitičku situaciju… A nije loše iskoristiti prilike kada vam se ukažu. Osigurali smo tri broda približno istih sposobnosti, ali po nižoj cijeni od dva koja su nam ponuđena prošle godine i sve je to, rekao bih, još jedan izraz grčko-francuskog strateškog partnerstva“.

Za kraj, napomenimo i činjenicu da je u toku cijele ove rasprave u grčkom parlamentu javnosti i zastupnicima na uvid stavljen i opsežan dokument koji sadrži ugovore vezane uz ova 3 posla. Na njegovih ukupno 556 stranica može se do u detalja vidjeti elemente mornaričkih kupovina (uz grčki izvornik s količinama, cijenama i drugim detaljima posla, priloženi su i na engleskom jeziku). Za razliku od toga, ugovori vezani uz torpeda – iako priloženi na grčkom i engleskom – sadrže pozive na brojne anekse koji nisu javni. Ugovori za dodatne borbene avione Rafale tu idu još korak dalje – ponovno su šturi, priloženi samo na grčkom jeziku, a vjerojatno opet obuhvaćaju i određene tajne anekse koji su, kao i početkom 2021. godine, završili ustegnuti široj javnosti. Ipak, sve je to ipak miljama daleko od prakse kompletno tajnog provođenja obrambenih kupoprodaja kakvu je posljednje vrijeme krenula prakticirati Vlada Republike Hrvatske – kako za borbene avione Rafale, tako i za oklopna vozila Bradley.

Predsjednik RH Zoran Milanović jučer je pokrenuo ovogodišnju „paljbu“ po Ministarstvu obrane i prije svega po njegovom čelnom čovjeku Mariju Banožiću. Među ostalim, Milanović je podsjetio da još uvijek nije dobio ugovor o kupovini borbenih aviona Rafale, kojeg je službeno zatražio od Vlade 22. prosinca 2021. godine. Uvid u ugovor zatražio je i predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović, a odgovor kojeg je njemu uputilo Ministarstvo obrane RH je, smatra Milanović, skandalozan. Iako je Vijeće za obranu, čiji su članovi i Vidović i Milanović, nakon prezentacije dalo zeleno svjetlo, ondje nije bilo mjesta za analizu, kaže Milanović, jer se nije imalo što analizirati:

„Zašto se nije analiziralo? Zato što se nije imalo što analizirati jer je nakon toga tek započeo direktan i diskrecijski postupak pregovora pa se nije ni moglo analizirati. Dakle, odgovor je da moraju pitat Francuze za dopuštenje, i to Bane mora pitat Dassault … za milijardu i 200 milijuna hrvatskih… To je odgovorio Odboru za obranu. I rekao je da kad god se uključuje treća strana – ponovit ću: treća strana – dakle Hrvatski sabor je treća strana – on mora pitat suglasnost Francuze… Kak se to zove? Mislim, to je vrsta manipulacije… Treća strana! Dakle, Hrvatski sabor je treća strana. Što je vrhovni zapovjednik? Što sam ja? Mislim, ja odgovaram prema Ustavu za obranu i cjelovitost države. Bar… Mislim, ono…postoji nekakva presumirana, ono, obaveza ili, ne znam… Ja bih čak da sam ministar – nisam – imao potrebu dio odgovornosti podijeliti, ne?! Koji da ja sad zaključak iz toga izvučem? Dakle, ja sam zatražio od Plenkovića prije mjesec dana – ništa! Istovremeno, šalje mi nekakve prijedloge za produljenje mandata nekim zapovjednicima … Niti da pita, niti da se konzultira … pa di je naučen takav modus operandi? Di se to naučilo? U kojoj školi? U kojem partijskom vrtiću? Mislim, ono, gdje?“.

Milanović je najavio da će pričekati još par dana, a onda – tko zna.

Saborski Odbor za obranu još je 15. prosinca 2021. godine – dakle, tjedan dana prije predsjednika Milanovića – od Ministarstva obrane zatražio da mu se dostavi primjerak Ugovora o kupnji borbenih zrakoplova Rafale „kako bi članovi Odbora, uz dosljednu primjenu Zakona o tajnosti podataka, imali mogućnost uvida u Ugovor“. Taj saborski Zahtjev bio je u MORH otposlan nepunih tjedan dana nakon što je ministar obrane Mario Banožić zajedno s načelnikom Sektora za naoružanje, brigadirom Davorom Tretinjakom, došao pred Odbor na popravni ispit. Naime, u četvrtak, 9. prosinca 2021., Banožić i Tretinjak pozvani su da članovima Odbora pojasne otkud se pojavila razlika u cijenu od čak 200 milijuna u odnosu na 999 milijuna eura vrijednosti posla, koliko je u svibnju 2021. objavio premijer Plenković. Nakon te sjednice Odbora za obranu, put MORH-a je 15. prosinca poslan zahtjev za uvid u ugovor, a odgovor ministra obrane stigao je 28. prosinca.

„U skladu s odredbama Tehničkog dogovora između ministra obrane Francuske Republike i Ministarstva obrane Republike Hrvatske u ime Republike Hrvatske o kupnji aviona Rafale i povezanog oružnog sustava koje kupuje Republika Hrvatska za bilo kakvo davanje na uvid ili otkrivanje podataka trećoj strani Ministarstvo obrane mora zatražiti pisano odobrenje od francuskog Ministarstva obrane.

Predmetni komercijalni ugovori o kupnji borbenih zrakoplova Rafale i povezanog oružnog sustava između Ministarstva obrane i francuskih tvrtki su klasificirani i kao takvi se ne mog umnožavati i distribuirati te sadrže odredbe kojima je predviđeno da se podaci iz tih ugovora ne smiju prenijeti niti otkrivati trećoj strani bez prethodnog pisanog odobrenja druge stranke.

Nakon što pribavimo potrebne prethodne suglasnosti od francuskog Ministarstva obrane i navedenih tvrtki možete u skladu s odredbama članka 20. Zakona o tajnosti podataka (Narodne novine, br. 79/07 i 86/12) izvršiti uvid u predmetni Tehnički dogovor i navedene ugovore u prostorijama Ministarstva obrane“.

Predsjednik saborskog Odbora za obranu Franko Vidović za portal Obris.org kaže kako je nemalo iznenađen ovim odgovorom ministra Banožića:

„Ovakav odgovor ministra nikako nisam očekivao. Rukovodio sam se dosadašnjom dobrom suradnjom i pokazanom dobrom voljom zastupnika članova Odbora i mojom osobnom u Odboru za obranu, kao i time da Odbor doista funkcionira najbolje moguće i svakako u interesu OS RH i građana Republike Hrvatske. Naglašavam, sve bitne odluke, a i veliku većinu manje bitnih, podržali smo jednoglasno, pa i onu o kupnji zrakoplova. Vjerujem da će i nabava Bradleya naići na debelu podršku, ako takav upit ikad dođe u Odbor za obranu. Jasno da ima i kritičkih tonova, ali ne vjerujem da bi to u demokratskom ozračju moglo, a posebno ne bi trebalo, utjecati na ovakav stav prema Odboru. Ovdje se radi o minorizaciji Sabora RH jer, pobogu, kakva je Sabor treća strana MORH-u i Vladi RH?! Tko im je druga, a tko prva?! Ima li nešto što mi ne znamo? Tim više jer sam osobno u više navrata javno podržao kupnju zrakoplova, jer sam u funkciji predsjednika Odbora izašao s ministrom pred javnost kada su se pojavile sumnje u postupak i podržao ono što je prezentirano na Odboru u vezi s kupnjom VBA. Odbor za obranu jest, između ostalog, tijelo građanske, civilne kontrole nad MORH-om i ovakvo obrazloženje ministra je nečuveno! Da pita drugu državu o tome kako će predati ugovor vlastitim državnim dužnosnicima u skladu sa zakonima države u čijoj je vladi ministar!“.

Dakle, za Ministarstvo obrane RH, dio izvršne vlasti u Hrvatskoj, matično nadležni odbor Hrvatskog sabora (zakonodavne vlasti u Hrvatskoj) predstavlja „treću stranu“ u poslu koji je sklopljen međudržavno – između Hrvatske i Francuske. Po istoj toj logici valjda onda ni hrvatski sudovi (sudska vlast u Hrvatskoj) nikad ne bi mogli bez izričite dozvole stranaca preispitivati išta u tim i takvim ugovorima, budući bi i oni bili „treća strana“ za MORH i Vladu RH. Ovakvo jedinstveno pravno gledanje, nadasve zgodno za prikrivanje potencijalne korupcije u svim poslovima RH s bilo kojim stranim akterom, do sada u Lijepoj našoj nije viđeno.

Klasificirano zauvijek ??

Predsjednik Milanović u nekoliko je navrata najavio da će objaviti ugovor ako ga dobije, kao i to da je ugovor sklopljen mimo admirala Roberta Hranja, načelnika GS OS RH i supredsjedatelja Vladinog Međuresornog povjerenstva za nabavu VBA. S druge strane, premijer Plenković i njegov šef Ureda, Zvonimir Frka-Petešić, ujedno drugi supredsjedatelj spomenutog Međuresornog povjerenstva, višekratno su izjavljivali kako nikada neće objaviti spomenuti ugovor. Ministar obrane Mario Banožić tu se čak postavio kao branitelj francuskih interesa:

 „(…) niti jedan detalj … u ovih 15 mjeseci, otkako je natječaj bio otvoren do trenutka donošenja konačne odluke, nije izašao vani. Te iste zemlje, koje su se kod nas kandidirale kao ponuditelji višenamjenskog borbenog aviona, javit će se u nekakvim drugim zemljama. Zašto otkrivati detalje ugovora“,

pitao se Banožić 14. prosinca, jedan dan prije nego mu je predsjednik saborskog Odbora za obranu uputio zahtjev za uvid u ugovor. U RTL-ovom središnjem dnevniku 18. prosinca Banožić je mrtav-hladan izgovorio laž o grčkom ugovoru koji se proteklih tjedana spominjao kao uzor kako bi i Hrvatska trebala postupiti. U javljanju iz Vinkovaca Banožić je komentirao zahtjev Zorana Milanovića da pokaže ugovor o kupovini Rafalea:

Franko Vidović i Mario Banožić – kad Sabor postane treća strana

„Ugovor je… On može doć’ vidjet, dobit na uvid, ali isto tako je već taj ugovor… odnosno sve pojedinosti iz samog procesa nabave dobio i kroz studiju izvodljivosti koja je bila prezentirana i njemu, isto tako i Odboru za zakonodavstvo. Moram prije svega naglasiti da niti jedna država nije objavila ugovor, pa to neće činiti Hrvatska. Iako se pojavila lažna informacijama u vijestima da je to učinila Grčka, Grčka to nije učinila nego Grčka je imala u javnosti prezentirane dijelove, odnosno draftove nacrta ugovora koje je Republika Hrvatska isto tako imala prije 6-7 mjeseci. Upravo ti dijelovi ugovora nisu govorili apsolutno ništa niti o količinama naoružanja, niti o vrstama naoružanja jer kome je u interesu prikazati što bi to imala hrvatska vojska. Grčka je upravo te dijelove ugovora objavila zato što je imala totalno jednu drugačiju procedure, proceduru koja nije bila kao javni poziv kroz natječaj kao što je to činila Republika Hrvatska nego su to činili direktnom pogodbom i onda su morali i zbog parlamenta, parlamentarne procedure – opet naglasit ću, objaviti dijelove ugovora, ali ti dijelovi apsolutno ništa ne govore po pitanju cijena, količina i onoga što je uistinu nabavljeno“.

Nacrt grčkog ugovora objavljen je u Vladinom službenom listu prije sklapanja posla

Istine radi, treba reći da je grčka Vlada uistinu objavila draft, odnosno nacrt ugovora o kupovini Rafale. No taj dokument objavljen je u Vladinom službenom listu 15. siječnja 2021., dan nakon što je nabava Rafalea raspravljena i izglasana u grčkom parlamentu, i status nacrta imao je sve do svečanog potpisivanja 25. siječnja prošle godine. Banožićeva interpretacija da je to tamo neki nacrt, koji se onda valjda i mijenjao, je potpuno netočna i neistinita. Nakon što je prošao parlamentarnu procedure, nacrt ugovora pretočen je u zakon koji sadrži (1) odobrenje nacrta ugovora za nabavu borbenih zrakoplova; (2) odobrenje nacrta ugovora za naknadnu podršku borbenih zrakoplova tipa Rafale, (3) odobrenje nacrta ugovora o opskrbi i naoružanju za borbene zrakoplove Rafale, (4) ostale aranžmane, te (5) stupanje na snagu. Dokument kroz ukupno 120 stranica precizira posao kupovine 6 novih i 12 rabljenih aviona Rafale, te pripadajuću robu i usluge, posao sklopljen komercijalno između Ministarstva narodne obrane Helenske Republike i tvrtke Dassault Aviation. Ono što Grčka nije objavila su aneksi između njihovog Ministarstva obrane s tvrtkama MBDA, Thales DMS France i Safran Aircraft Engines.

Da bi se prikazale posljedice kako neuspješnog, tako i uspješnog procesa odabira te kupnje modernog borbenog zrakoplova dovoljno je pogledati primjere Austrije i Grčke. U oba slučaja vidljiv je utjecaj svih činilaca navedenih u prethodnim nastavcima ove analize, kao i rezultati njihovog zanemarivanja ili uvažavanja.

Austrijski poučak

Austrijska odluka o kupnji lovaca Eurofighter Typhoon bila je posljedica procjene kako austrijske zračne snage nisu sposobne zaštititi suverenitet zemlje u zračnom prostoru. Od 1961. do 1988. godine korišteni su švedski podzvučni lovci SAAB-29 Tunnan, koje su nakon toga zamijenili nadzvučni lovci SAAB-35 Draken. Usprkos tome, (1) slijetanje jugoslavenskog lovca MiG-21 u zračnu bazu Klagenfurt, kojim je pilotirao Rudolf Perešin u listopadu 1991. godine, te (2) potreba nadzora zračnog prostora Austrije osam godina kasnije za vrijeme NATO-vih napada na Kosovu, pokazali su da taj cilj nije ostvaren (iako je formalno Beč odbio dati potporu operaciji Allied Force jer bi time bio prekršen austrijski ustav, u stvarnosti su tolerirani preleti NATO-vih zrakoplova kroz austrijski zračni prostor). Stoga je 2002. godine konzervativna vlada donijela odluku o kupnji lovaca Eurofighter Typhoon, a ugovor je potpisan godinu dana kasnije. Ova odluka je kontroverzna i danas. Od početka su se čule optužbe o korupciji, a iako je kasnije pokrenuta istraga, ona je bez konkretnih rezultata prvo suspendirana 2019., a onda i obustavljena godinu dana kasnije, iako postoje brojni indikatori (npr. Airbusova nagodba s njemačkim vlastima o plaćanju kazne) koji pokazuju da optužbe o korupciji nisu bez temelja. Ugovor za isporuku 24 Typhoona (s opcijom kupnje dodatnih 6) vrijednosti 1,75 milijardi eura potpisan je 2003. godine.

Pred parlamentarne izbore održane 2006. godine socijaldemokratska stranka SPO najavila je u slučaju pobjede poništenje ugovora. Ali proizvođač je zaprijetio penalima u iznosu od 1,2 milijarde eura. Kada je SPO bio prisiljen oformiti koalicijsku vladu s konzervativnom strankom ÖVP, otpala je i opcija prekida ugovora. Na kraju, 2007. godine došlo je do modifikacije sklopljenog ugovora. Broj lovaca je smanjen prvo na 18y, a zatim na 15 Typhoona. Umjesto serije 2 (Tranche 2), odabrana je osnovna konfiguracija Typhoona (Tranche 1) koja nije imala sve borbene sposobnosti. Šest primjeraka je transferirano iz njemačke Luftwaffe. Oprema isporučenih lovaca je radi uštede dodatno reducirana s objašnjenjem kako zbog stabilne strateške situacije Typhooni mogu izvoditi samo mirnodopske air policing zadaće (a ne puni spektar zadaća zaštite zračnog prostora). Ostvarena je ušteda od 370 milijuna eura (cijena je na kraju smanjena na 1,63 milijarde eura) ali to je plaćeno velikom degradacijom sposobnosti Typhoona. Reducirana je elektronska oprema (na primjer, izostavljene su sposobnosti za protuelektronska djelovanja) i nabavljen samo manji broj kratkodometnih projektila zrak-zrak IRIS-T. Isporučeni lovci nisu mogli koristiti dalekometne vođene rakete zrak-zrak, kao ni vođene projektile zrak-zemlja. Broj pilota reduciran je na 12, a za sve zrakoplove prvobitno planiranih 1.500 godišnjih sati naleta (nikada ostvarenih zbog velikih operativnih troškova) smanjeno je na 1.070 sati (71 sat po svakom lovcu godišnje). Čini se da ni taj cilj nije bio ostvaren, jer prema austrijskim medijima godišnji broj naleta po jednom Typhoonu iznosi samo 30-35 sati. Austrijski mediji navode i podatak kako je normalno da je operativno samo 6-8 lovaca, dok su ostali prizemljeni zbog održavanja. Zrakoplovi su bili isporučeni između 2007. i 2009. godine.

Thomasa Starlinger, austrijski ministar obrane od lipnja 2019. do siječnja 2020. godine

Konstantni problem je i stalno smanjivanje obrambenog proračuna Austrije. Godine 1985. obrambeni izdaci iznosili su 1,18 % BNP. Do 1999. godine smanjeni su na 0,99 % BNP, a na najnižu razinu su pali 2016. godine (0,55 % BNP). U razdoblju do 2021. godine došlo je do malog povećanja obrambenog proračuna koji trenutno iznosi 2,89 milijardi eura (0,89 % BNP). Ovaj nedostatak sredstava negativno utječe na operativne sposobnosti Typhoona, ali i potrebu modernizacije mnogih oružnih sustava austrijske vojske. Prema javnom priznanju tadašnjeg ministra obrane Thomasa Starlingera objavljenom u siječnju 2020. godine, navedena situacija dovela je da su zaustavljeni brojni programi kupnje novih oružanih sustava i opreme za Oružane snage u ukupnom iznosu od 16 milijardi eura. Kombinacija nedostatka sredstava i nedovoljnog broja pilota i novih lovaca rezultirala je drastičnim ograničavanjem djelovanja Typhoona. Godine 2014. nakon smanjivanja obrambenog proračuna za 0,5 % BNP-a otkazano je uvježbavanje brzog odgovora, a dnevne aktivnosti Typhoona su limitirane na razdoblje od 8.00 do 16.00 sati. Ova situacija dovela je do toga da je Austrija nesposobna za djelotvorno izvođenje air-policinga.

Tehnološki uvođenje Typhoona predstavljalo je preveliki izazov za Austriju. Prema austrijskim izvorima, operativni troškovi su veliki. Navođena je cijena od čak 70.000 eura za sat leta, što je proizvođač opovrgavao (cijena je vjerojatno prevelika); drugi izvori navode manji, ali još uvijek veliki iznos od 30.000 eura po satu leta. Veliki problem predstavlja i činjenica da je zrakoplove serije 1 sve teže održavati zbog nedostatka dijelova (svi drugi korisnici Typhona su se riješili zrakoplova serije Tranche 1 ili će to uskoro uraditi). Zbog toga su dva od 15 isporučenih zrakoplova povučeni iz službe i kanibaliziraju se kako bi ostali mogli letjeti. Smanjivanje obrambenog proračuna i visoki operativni troškovi Typhoona doveli su do stalnog odlaganja nabave novih mlaznih školsko-borbenih zrakoplova koji bi zamijenili preostalih 12 zrakoplova SAAB-105OE. Iako su modernizirani, ovi zrakoplovi (koji su uz školske zadaće služili za air policing – 35 posto zadaća obavljali su ovi podzvučni zrakoplovi, koji su se koristili i za blisku zračnu potporu te izviđanje) zbog starosti su povučeni 2020. godine bez odabira nasljednika. To će dodatno poskupiti školovanje pilota Typhoona koji najveći dio obuke moraju provoditi izvan Austrije (do sada je to godišnje koštalo 8-10 milijuna eura).

Godine 2017. socijaldemokratska vlada predstavila je izvještaj radne skupine koji preporuča povlačenje Typhoona iz službe do 2020. godine zbog velikih troškova održavanja (5 milijardi eura tijekom 30-godišnje upotrebe) i njegovu zamjenu novim višenamjenskim borbenim zrakoplovom (F-16 ili JAS-39 Gripen) čiji će troškovi upotrebe biti manji. Kada je krajem 2017. godine na vlast došla trenutna konzervativna vlada najavljeno je preispitivanje ove odluke. Na kraju, umjesto odbacivanja ona je potvrđena. Zbog lošeg planiranja Austrija si više ne može priuštiti dalje korištenje Typhoona. Usprkos tome, do sada nije pronađen način njegova povlačenja iz upotrebe. Još nije istekao ugovor sa Airbusom o potpori tehničkom održavanju, a najavljena prodaja Indoneziji nije se realizirala. I tako je Beč prisiljen na daljnje gomilanje troškova za korištenje zrakoplova koji nije ispunio očekivanja. Prije 2 godine, u razgovoru za portal Obris.org, načelnik austrijskih Oružanih snaga, general Robert Brieger, priznao je da austrijski model nabave borbenih aviona nije za preporučiti, pogotovo ako se nabavlja vrlo napredan i kompleksan sustav od kojeg se onda u konačnici koristi samo jedan uski spektar mogućnosti.

Grčka kupnja Dassault Rafalea

Potpuno suprotni slučaj predstavlja grčka odluka o kupnji zrakoplova Dassault Rafale. U osnovi grčke odluke leži geopolitički činilac: brzo pogoršavanje sigurnosti zemlje nakon 2015. godine uslijed agresivne politike Turske u regiji. Pogoršavanje je započelo s izbjegličkim valom 2015. godine koji je Turska usmjerila prema EU, pri čemu je na prvom udaru bila Grčka. Godine 2016. definitivno su prekinuti pregovori obje zemlje o otvorenim pitanjima započeti 2002. godine, a vrhunac napetosti dostignut je 2020. godine ponovnim slanjem izbjeglica preko Turske i prijetnjom izbijanja pomorskog sukoba zbog turskog slanja oceanografskog broda u vode oko grčkog otoka Kastellorizo (koji se nalazi uz jugozapadnu obalu Turske) radi istraživanja podmorskih ležišta prirodnog plina.

Grčki odgovor sastoji se od dva smjera djelovanja. Prvi je nova vanjskopolitička strategija usmjerena protiv Turske, a drugi vojna modernizacija primarno pomorskih i zračnih snaga, bez obzira na visoku cijenu takvog koraka. (1) Grčka je svjesna činjenice da je proces postizanja turskog članstva u EU zaustavljen, a međusobni odnosi su u silaznoj putanji, te da ni NATO – a ni EU – nisu djelotvorno odgovorili na agresivne poteze Turske. S obzirom da se u ovoj situaciji prema percepciji Atene Grčka više ne može osloniti na sigurnosna jamstva NATO-a, kao ni na spremnost EU da pruži potporu grčkom suverenitetu, razvijena je nova strategija. To je strategija stvaranja mreže saveza s državama u regiji i izvan nje s ciljem obuzdavanja Turske. U ovoj strategiji Atena stavlja poseban naglasak na razvijanje veza s Francuskom u cilju dobivanja političke i vojne potpore u mogućem sukobu s Turskom. Pri tome se koristi rastuća zabrinutost Pariza zbog turske ekspanzionističke politike na području istočnog Sredozemlja. U nedavno sklopljenom ugovoru – uz prodaju francuskog oružja Grčkoj u vrijednosti pet milijardi USD – uspostavljen je i obrambeni savez između dvije zemlje. U čl.2 sporazuma potpisnice navode kako će jedna drugoj pružiti vojnu pomoć u slučaju neprijateljskog napada na njihov teritorij. To je do danas prvi slučaj da dvije članice NATO-a stvaraju obrambeni savez izvan ove organizacije koji predviđa i vojno djelovanje protiv članice NATO-a (Turska) u slučaju da ih ista napadne. Isti sporazum Grčka je 2020. godine popisala i s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. S Egiptom je potpisan sporazum o uspostavi isključive ekonomske zone na području Egejskog mora. Tu je i dugogodišnja ekonomska, vojna i obavještajna suradnja s Izraelom. Veze s Izraelom su intenzivirane nakon početka urušavanja veza Izraela i Turske, a 2016. godine uspostavljena je vojna suradnja. Obje zemlje su u međusobnu suradnju uključile i Cipar. Grčka je time stvorila dvije osovine djelovanja (istok-zapad, kroz suradnju s Egiptom i Ciprom) i sjever-jug (suradnja s Izraelom) čime je pokriveno područje istočnog Sredozemlja, posebno pomorskog područja oko Cipra značajnog zbog potencijala eksploatacije prirodnog plina iz podmorja.

(2) Drugi smjer djelovanja je ambiciozni program vojne modernizacije s naglaskom na razvoj pomorskih i zračnih snaga. Po pitanju modernizacije ratne mornarice, u sklopu prije navedenog ugovora o kupnji oružja od Francuske kupiti će se tri fregate klase Belharra FDI  (s opcijom kupnje dodatne fregate), te tri korvete klase Gowind (s opcijom kupnje dodatne korvete). Uz to, na Kreti se planira izgradnja nove pomorske baze. Ništa manje nije ambiciozan ni program daljnjeg razvoja zračnih snaga kroz kombinaciju modernizacije postojećih i kupnje novih borbenih zrakoplova. Po pitanju modernizacije napori su, kao prvo, usmjereni na unapređivanje sposobnosti lovaca F-16. Grčka je između 1989. i 2010. nabavila 170 primjeraka različitih verzija F-16, od kojih je 154 i dalje u upotrebi. Grčka je odlučila modernizirati 84 F-16C/D Block 52+ na standard zadnje verzije F-16 Block 72 Viper. Program modernizacije završit će se 2027. godine, a njegova cijena je 1,45 milijardi USD. Primarna zadaća ovako moderniziranih F-16 bit će postizanje zračne nadmoći nad područjem Egejskog mora i istočnog Sredozemlja i napad na pomorske ciljeve u navedenim područjima. Postoji i mogućnost modernizacije 38 F-16C/D Block 50 na isti standard, ali o tome još nije donesena odluka. Drugi korak modernizacije zračnih snaga je kupnja ukupno 24 lovca Dassault Rafale F3R (kombinacija novih i rabljenih zrakoplova). Prema francuskim izvorima, zrakoplovi će biti u standardu F3-O4T (RBE2 AESA radar, poboljšana verzija sustava SPECTRA s IC sustavom za upozoravanje DDM-NG, elektrooptički sustav OSF-IT, unaprijeđeni pokazivači u kokpitu). Od naoružanja – uz projektile zrak-zrak MBDA Mica – bit će opremljeni dalekometnim projektilima MBDA Meteor, a nositi će i sustave koji su već u naoružanju grčkih zračnih snaga (protubrodski projektil AM.39 Exocet, krstareći projektil Scalp EG). Značaj kupnje Rafalea je u činjenici da s ovim zrakoplovom grčke zračne snage po prvi puta dobivaju mogućnost izvođenja udara u stratešku dubinu turskog teritorija. Zahvaljujući njegovom borbenom doletu (780-1.650 km, ovisno o vrsti zadaće i profilu leta), u kombinaciji s krstarećim projektilima, Rafale ima sposobnosti napada na ciljeve na cjelokupnom teritoriju Turske. Kombinacija radara RBE2 AESA (sposobnost praćenja do 40 ciljeva uz istovremeno navođenje projektila na osam ciljeva) i projektila MBDA Meteor otvara mogućnost poduzimanja zadaća neutralizacije turskih zrakoplova u turskom zračnom prostoru. Na kraju treba navesti i mogućnost kupnje američkih lovaca F-35 radi zamjene starijih primjeraka F-16. Pregovori o mogućoj kupnji F-35 započeli su još 2017. godine, a potvrđeni su dvije godine kasnije. Početkom ove godine ponovno je iskazana namjera Grčke za kupnjom 24 američka lovaca F-35 (cijena bi bila oko 3 milijarde USD), a u ožujku je Washington izrazio spremnost za prodajom ovih lovaca Ateni. Ukoliko se ova prodaja ostvari, to će biti nastavak grčke strategije istovremene kupnje borbenih zrakoplova iz Francuske (prijašnja kupnja Miragea F1 i Miragea 2000) i SAD (F-4 i F-16).

Zašto Grčka modernizira F-16 te kupuje Rafale (i možda F-35)? Cilj je potpuna promjena ravnoteže moći u regiji u korist Grčke. U ostvarivanju ovog cilja posebno se naglašava uloga Rafalea u prvoj fazi sukoba s Turskom. Tada je predviđeno  njihovo djelovanje iz zračnih baza na grčkim otocima zajedno s moderniziranim F-16 i ostvarivanje zračne nadmoći nad Egejem. Postizanje zračne nadmoći bi u drugoj fazi sukoba omogućilo izvođenje dubokih udara na kopnene strateške ciljeve u turskoj pozadini, te protubrodske napade na turske plovne sastave. Za potrebu obuke pilota koji će letjeti na moderniziranim F-16 i Rafaleima Grčka je u travnju ove godine s Izraelom potpisala obrambeni sporazum vrijedan 1,65 milijardi USD o osnivanju i korištenju zajedničkog međunarodnog središta za naprednu obuku pilota u Kalamati (Grčka). Prema odredbama sporazuma, izraelska tvrtka Elbit Systems upravljat će ovim središtem u naredne 22 godine. Trenažno središte bit će organizirano na temelju ustroja akademije izraelskih zračnih snaga, a za obuku će se koristiti 10 naprednih školsko-borbenih talijanskih zrakoplova M-346 Leonardo koje će kupiti i održavati  izraelska tvrtka. Obuka pilota trajat će do tri godine. Grčki cilj je zadržavanje visoke osposobljenosti njihovih pilota, što dodatno dobiva na značaju zbog činjenice da je kvaliteta pilota turskih zračnih snaga značajno opala nakon čistki provedenih u oružanim snagama zbog pokušaja vojnog udara 2016. godine.

U ostvarivanje opisanog programa modernizacije svojih oružanih snaga Grčka je spremna uložiti velika sredstva usprkos ne baš najboljoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi Atena. U odnosu na razdoblje izbijanja ekonomske krize (2009. godine je obrambeni proračun iznosio 7,88 milijardi eura) proračun je do 2018. godine pao na samo 3,75 milijardi eura. Svi programi modernizacije zaustavljeni su 2010. godine. No, kako je u međuvremenu turska strana nastavljala s jačanjem njezine vojske, Atena više nije mogla zanemarivati potrebu vlastite oružane sile. To dovodi nakon 2018. godine do revitalizacije programa opremanja oružanih snaga i povećavanja izdataka za obranu.  U 2020. godini proračun je povećan za 43 %, na 5,5 milijardi eura (oko 6,7 milijardi USD), a očekuje se daljnje podizanje obrambenih izdataka jer će ovi (i drugi) programi modernizacije oružanih snaga u idućih pet godina tražiti ulaganja od oko 11 milijardi USD.

Ceremonija i predaja prvog aviona Rafale Grčkoj, Istres, 21. srpnja 2021.

Zbog čega Atena modernizaciji grčkih zračnih snaga pridaje toliki značaj? Zračne snage su desetljećima glavna komponenta u održavanju ravnoteže moći sa susjednom Turskom. Opisanom modernizacijom u kojoj je naglasak na razvijanje ne samo sposobnosti za postizanje zračne nadmoći nad Egejskim morem i istočnim Sredozemljem, već i ofenzivnih sposobnosti nanošenja udara na ciljeve u dubini turskog teritorija, Atena nastoji postići stratešku prednost u odnosu na Tursku. Ulaganjem u modernizaciju zračnih snaga i novu ofenzivnu strategiju njihove upotrebe Atena nastoji kompenzirati probleme koji proizlaze iz nepovoljnog geografskog oblika i nedovoljne strateške dubine nacionalnog teritorija. To znači da u početnoj fazi sukoba Grčka mora na području Egejskog moraju ostvariti brzu koncentraciju zračnih i pomorskih snaga kako bi ofenzivnim djelovanjima neutralizirali (ili barem nanijeli velike gubitke) turske zračne i pomorske snage. Ako se postigne ovaj cilj, turska nadmoć u kopnenim snagama (koju Grčka ne može kompenzirati povećanjem svoje kopnene vojske jer nema dovoljno ljudskih i materijalnih resursa) prestaje biti relevantna. Kroz modernizaciju zračnih snaga usmjerenu na postizanje brojčane jednakosti s turskom stranom, praćene dizanjem razine tehnološke kvalitete i osposobljenosti njezinih pripadnika, stvaraju se uvjeti za postizanje tog cilja.

Grčka kupnja borbenih zrakoplova Dassault Rafale primjer je nabave kompleksnog borbenog sustava u skladu s jasno definiranim geopolitičkim prioritetima, operacionaliziranim u vanjskoj i sigurnosnoj politici, te u procesu planiranja i razvijanja vojnih sposobnosti potrebnih za njihovo ostvarivanje. Pri tome, usprkos nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, izdvajaju se sredstva potrebna za nabavu traženih sposobnosti, ali i razvoj potpornih sposobnosti nužnih za djelovanje novog oružanog sustava.

Quo vadis Hrvatska?

Koji je scenarij vjerojatniji u Hrvatskoj? Da li će hrvatska nabava Dassault Rafalea biti slična grčkom iskustvu, u kome je vidljivo detaljno strateško planiranje i definiranje ambicioznih ali ostvarivih ciljeva uz osiguravanje potrebne materijalne i financijske osnove za njihovu realizaciju? Ili će hrvatsko iskustvo biti slično austrijskom, gdje se kupnja Typhoona nije zasnivala na deklariranim ciljevima (koji su zanemareni), već na procesu punom kompromisa i nejasnih odluka, koji je rezultirao teškim posljedicama ne samo za zračne snage već i za cjelokupni austrijski obrambeni sustav?

Na žalost, dosadašnji proces odabira novih borbenih zrakoplova u Hrvatskoj (od modernizacije MiG-21 u Rumunjskoj pa sve do neuspjele kupnje izraelskih F-16 i neobrazložene odluke o odabiru Rafalea) pokazuje niz sličnosti s austrijskim iskustvom: politizacija, sumnje na koruptivne radnje, neadekvatno strateško odlučivanje bez sagledavanja alternativa, stavljanje stranačkih i/ili pojedinačnih interesa ispred nacionalnog, neadekvatno financiranje obrambenog sustava. Iako se u hrvatskoj javnosti odluka o odabiru Dassault Rafalea nastoji predstaviti kao odabir tehnološki superiornog zrakoplova, u pozadini se kriju dugo prisutni problemi cjelokupnog sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske koji se ne rješavaju. I u ovom slučaju, širenje utjecaja ovih problema može se vidjeti od strateške do operativne razine nacionalnog djelovanja.

Na strateškoj razini odlučivanja i ova kupnja potvrdila je činjenicu nepostojanja jasne strateške orijentacije Hrvatske, što se vidi u nedefiniranoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Umjesto jasne orijentacije zemlje po pitanju definiranja sigurnosno-obrambenog djelovanja u NATO i EU (SAD, Europa ili nastojanje balansiranja između ova dva pola) nema nikakvog jasnog stava, a tako ni temelja za vanjsku i sigurnosnu politiku. To se preslikava i na pitanje upotrebe vojne komponente nacionalne moći. Problem proizlazi i iz činjenice da ne postoji koncept daljeg razvoja sustava nacionalne sigurnosti Hrvatske.  Tako ne postoje osnove za donošenje vojne strategije i vojne doktrine, o čemu je već govoreno u analizi. To se reflektira i na proces obrambenog planiranja koji se definitivno treba mijenjati. Centar za strateške i obrambene studije je još prije četiri godine objavio javnu studiju u kojoj je navedena potreba primjene procesa obrambenog planiranja, a to su potvrdila i druga zapažanja.

Bez ovih temelja nema ni osnove za razvoj pojedinih sposobnosti OS RH. Najbolji primjer tu predstavlja razvoj HRZ-a u zadnjih dvadeset godina. Ivan Selak je u komentaru nabave novih zrakoplova istaknuo i činjenicu nesustavnog razvoja zračnih snaga. Po njemu, trebalo je nabaviti određeni broj mlaznih školsko-borbenih zrakoplova za obuku pilota te uvježbavanje zemaljskog osoblja. Time bi se kroz duže vremensko razdoblje pripremala infrastruktura i osoblje za prijem novih zrakoplova nakon povlačenja lovaca MiG-21. To što Selak navodi je tzv. “Hi-Lo Mix” struktura koju na primjer imaju zračne snage Republike Češke. U njihovom sastavu nalazi se 14 lovaca JAS-39C/D, ali i 21 mlazni školsko-borbeni zrakoplov L-159A ALCA. U nekoliko navrata Hrvatska je imala mogućnost nabave sličnih zrakoplova. Tako je na početku mandata Račanove vlade na njemački poziv izaslanstvo OS RH posjetilo njemačku obrambenu industriju. Cilj je bio predstavljanje njemačkih proizvoda, a za vrijeme posjeta predstavljen je i mlazni trenažni zrakoplov Dassault/Dornier Alpha Jet. Pri tome je dana i neizravna ponuda transfera ovih zrakoplova HRZ-u ukoliko hrvatska strana pokaže interes. S hrvatske strane nije dan nikakav odgovor, i zrakoplovi su transferirani trećoj zemlji.

Zadnji problem vezan uz planiranju kupnju Dassault Rafalea vidljiv je u cjelokupnom obrambenom sustavu u zadnjih pet godina. To je stalno smanjivanje obrambene transparentnosti u Hrvatskoj. Sva pitanja povezana s kupnjom borbenih zrakoplova predmet su znanstvenih i stručnih analiza, te javnih rasprava. Uostalom, i podaci navedeni u ovoj analizi uzeti su iz otvorenih izvora – od strateških dokumenata pa do argumentiranih rasprava unutar političkih institucija u drugim državama – i svi su javno dostupni. U hrvatskom slučaju nije tako, već se javnosti ne daju nikakve relevantne informacije. Ovo je zadnji od niza slučajeva skrivanja informacija. Od teškog ranjavanja vojnika i instruktora na poligonu Cerovac u travnju 2016. pa do zadnjeg slučaja otkrivene upotrebe droga u Oružanim snagama početkom listopada ove godine vidljiv je niz problema koji bi ostali prešućeni da nisu otkriveni i medijski prezentirani. Na primjer, što je s rezultatima istrage dva prošlogodišnja udesa letjelica HRZ-a u kojima su poginule četiri osobe? Ovo su stvarni problemi koji se moraju rješavati, bez obzira kupovao se Rafale, F-16 ili neki drugi borbeni zrakoplov. Treba donijeti i obrazložiti stratešku odluku, te osigurati uvjete za njezinu provedbu (odnosno platiti potrebnu cijenu, i ekonomsku i političku).

Zanimljivo je i da do sada nije postavljeno ključno pitanje – da li HRZ uopće ima sposobnosti za korištenje modernih višenamjenskih borbenih zrakoplova, bez obzira na to koji je tip zrakoplova odabran – Rafale, F-16, Gripen, ili neki drugi zrakoplov. Ne radi se tu samo o materijalnim i ljudskim resursima, već i o izuzetno visokoj cijeni održavanja te upotrebe borbenih zrakoplova. Kada se navode cijene pojedinih komponenti naoružanja i opreme, često se zanemaruje činjenica kako postoji i njihova veća “skrivena” cijena. Jedan od primjera je i cijena vođenih projektila zrak-zrak i zrak-zemlja, ranije navedena u ovoj analizi. I ovdje, kao i kod cijene sata leta aviona, postoje dvije kategorije koje se često miješaju. Prva je cijena pojedinog projektila bez ikakve potpore, a druga je znatno veća cijena istog projektila kada se uključe i popratni troškovi. Prva cijena je manje-više fiksna (postoje određene varijacije), no druga cijena može skočiti nebu pod oblake. Na primjer, 2018. godine Ratna mornarica SAD kupila je 185 projektila AIM-9X Sidewinder po cijeni od 430.767 USD po projektilu. Ali za Belgiju je ova cijena bila 1,7 milijuna USD po Sidewinderu, jer Belgijanci (za razliku od RM SAD) nisu imali sposobnosti logističke potpore te su morali platiti kompletnu opremu za održavanje, rezervne dijelove i obuku zemaljskog osoblja (plus izravnu tehničku potporu iz SAD). I druge prodaje AIM-9X ostvarene u okviru američkog FMS programa pokazuju da (kada se uzmu u obzir svi ovi činioci) cijena jednog Sidewindera varira između 1-2 milijuna USD. Navedeno vrijedi i za francuske projektile.

Recentni primjer je odobrenje SAD za prodaju projektila AIM-9X Sidewinder Block II Filipinima u lipnju ove godine. Filipini su kupili 48 primjeraka (24 borbenih i 24 inertnih vježbovnih) Sidewindera zajedno s opremom za njihovo korištenje (oprema za ispitivanje i održavanje, rezervni dijelovi, obuka osoblja, oprema za uvježbavanje, programska potpora, te potpora tvrtki koje je angažirala američka vlada radi pružanja potpore). Ukupna cijena paketa je 42,4 milijuna USD, od čega otprilike samo 40 posto iznosa otpada na cijenu pojedinačnih projektila, a ostatak na cijenu potpore. Koliko ovi činioci povećavaju osnovnu cijenu projektila, pokazuju i primjeri za AIM-120D AMRAAM. Tako je Velika Britanija 2018. godine nabavila 200 primjeraka nove verzije s kompletnom potporom po cijeni od oko 3 milijuna USD po projektilu (ukupna cijena s uključenom potporom bila je 650 milijuna USD). Koliko ukupna cijena projektila može skočiti pokazuje i primjer Kanade iz 2017. godine, kada je za samo 32 AIM-120D platila 140 milijuna USD (preko 4 milijuna USD po projektilu). Na žalost, u Hrvatskoj (prema iskustvu autora) ne posvećuje se pažnja ovakvim “sitnicama” koje se ne planiraju, te se na kraju mora platiti znatno veća cijena od one koja je službeno navedena. Zato bi se moglo i dogoditi da objavljena cijena od 999 milijuna za 12 Rafalea bude na kraju dva do tri puta veća.

U takvim okolnostima logično bi bilo razmatrati te javno ocrtati i moguće alternative kupnji višenamjenskih borbenih aviona, na primjer nabava naprednog školsko-borbenog zrakoplova kao sredstva za razvijanje osnova (obuka pilota i zemaljskog osoblja, revitalizacija infrastrukture) i izvođenje manjeg broja zadaća. Ova opcija postaje sve privlačnija manjim zemljama koje nemaju stratešku potrebu (ili mogućnosti) da u kratkom vremenskom roku ulože značajna sredstva u nabavu kompleksnog borbenog zrakoplova poput Rafalea ili F-16. Ovdje se može postaviti i jedno intrigantno pitanje. Da li bi za cijenu od 999 milijuna eura bilo moguće nabaviti 15-20 naprednih školsko-borbenih zrakoplova te istovremeno pripremiti uvjete za njihovo korištenje (kupnja naoružanja i opreme, osposobljavanje osoblja, priprema infrastrukture)? Pogledaju li se dva trenutno dostupna zapadna zrakoplova ove kategorije – okozvučni talijanski Aermacchi M-346FA (cijena 25 milijuna USD po primjerku) i sposobniji nadzvučni južnokorejski KAI FA-50 Golden Eagle (30 milijuna USD) – vidljivo je da uz obuku mogu izvoditi i niz zadaća, od air policinga i zračnog presretanja pa do bliske zračne potpore i zračnog izviđanja. Time bi se otvorila i mogućnost kasnije nabave višenamjenskih borbenih zrakoplova i stvaranja ranije navedene “Hi-Lo Mix” strukture HRZ-a.

Na žalost, ni na jedno od pitanja i dilema navedenih u ovoj analizi do danas nema zadovoljavajućeg odgovora. Dosadašnji proces odabira novog višenamjenskog borbenog zrakoplova u Hrvatskoj pokazuje kako raste vjerojatnost da će se u hrvatskoj kupnji novih borbenih zrakoplova ponoviti baš austrijski scenarij. Posebno je opasno ako se zanemare potrebna financijska ulaganja za uvođenje u službu i korištenje modernog višenamjenskog borbenog zrakoplova (što je također vidljivo u austrijskom slučaju). No, otvoreno je pitanje da li bi i dugoročne posljedice ovako izvedenog procesa bile iste kao u austrijskom slučaju, ili čak još i gore?

* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Početak ovoga tjedna – ponedjeljak i utorak, 15. i 16. studeni – bio je u Bruxellesu rezerviran za sastanke ministara obrane i vanjskih poslova zemalja Europske unije. Na stolu je bilo nekoliko tema, između ostalog i prvi nacrt Strateškog kompasa te inicijative za unapređenje vojne pokretljivosti, ali i novo proširenje PESCO-projekata. U tzv. 4. valu, postojećih 46 projekata prošireno je s još 14 novih projekata. Novih 14 projekata pokrenutih u 4. valu pokrivaju 5 vojnih domena: kopno (2 projekta), more/pomorstvo (2 projekta), zrak/zrakoplovstvo (čak 6 projekata), cyber/C4ISR (2 projekta), te svemir (2 projekta). Među ovim zrakoplovnim projektima je i project nazvan „AIR POWER“, u kojem po jučer iskazanim obvezama sudjeluje i Hrvatska. Radi se o projektu kojeg je nositeljica Francuska, a zemlje-sudionice već spomenuta Hrvatska te Grčka. Ministar obrane Mario Banožić kratko je o tome rekao:

„Francuska time postaje naš iznimno značajan partner, kao što je bila i do sada. Zemlja su članica NATO-a, mediteranska zemlja, nuklearna sila za nas izuzetno važna, vjerujem da će kao i Grčka koja ima također višenamjenske borbene avione Rafale u budućnosti imati itekako težište u razvoju zračnih snaga. Mislim da je ovo prilika da se još jače povežemo“.

U opisu projekta na stranicama Europske vanjskoposlovne službe stoji:

„Cilj ovog projekta je povećavanje sposobnosti zračne premoći oružanih snaga država članica EU. Projekt ‘Air Power’ smjera ustanoviti koje će to tehnološke komponente biti potrebne za buduće sustave postizanja zračne premoći, i identificirati podsustave koji će biti integrirani tijekom unapređenja postojećih i koncepcionaliziranja budućih platformi posvećenih borbenim djelovanjima iz zraka i u zraku“.

Kako se vidi iz popisa država koje sudjeluju u projektu „AIR POWER“, to je projekt samo za dečke s avionima Dassault Rafale, pri čemu Hrvatsku još očekuje potpis ugovora o kupovini ovih francuskih lovaca. Sastanak u Bruxellesu francuska ministrica obrane Florence Parly i grčki ministar obrane Nikolaos Panagiotopoulos iskoristili su i za održavanje bilateralno francusko-grčkog sastanka na kojem se razgovarali o temama iz područja obrambene suradnje temeljem Sporazuma o strateškom partnerstvu između te dvije zemlje, kao i o programima naoružanja. Ostalo je nepoznato je li i hrvatski ministar obrane imao ikakvih sličnih sastanaka s ondje prisutnim predstavnicima države koja sada „postaje naš iznimno značajan partner, kao što je bila i do sada“.

Na jučerašnjem EU-sastanku usvojena su 3 dokumenta važna za jačanje obrambene suradnje u PESCO-okviru. Jedan od ta 3 dokumenta odnosi se upravo na novi paket od 14 projekata, u kojima sudjeluje ukupno 20 članica EU. Ti su projekti u skladu s prošlogodišnjim PESCO Strateškim pregledom, kao i s dogovorenim Prioritetima razvoja sposobnosti EU, te prioritetima NATO-a. Od ukupno 46 projekata iz prva tri vala očekuje se da će tek njih 24 do 26 postići inicijalnu operativnu sposobnost oko 2025. godine, kada se očekuje i pokretanje nove PESCO faze.

Drugi dokument odnosi se na „Preporuku o preciznijim ciljevima PESCO-a“. Opet u svjetlu PESCO Strateškog pregleda 2020., ovaj dokument utvrđuje preciznije ciljeve na temelju iskstva stečenog u prvoj, početnoj fazi, kako bi se zemljama sudionicama projekata pomoglo da postignu konkretne rezultate i da se olakša provedba obveza zadanih do kraja 2025. godine.

Treći dokument je „Preporuka o napretku“ – on ističe pozitivne trendove i poboljšanja, posebno u pogledu izdvajanja za obranu, te vezano za korištenje alata te procesa za planiranje i razvoj sposobnosti Europske unije. U Preporuci se naglašavaju i područja u koja treba uložiti dodatni napor, posebno kada je u pitanju jačanje osoblja te opremanje u operacijama i misijama u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (CSDP).

Nevjerojatnu dozu omalovažavanja hrvatskih građana i hrvatskih poreznih obveznika pokazali su prošli tjedan premijer RH Andrej Plenković i njegov šef kabineta Zvonimir Frka Petešić. Ovaj posljednji je u svojstvu supredsjedatelja Međuresornog povjerenstva za nabavu višenamjenskih borbenih aviona za RH u četvrtak, 4. studenog, nakon sjednice Vlade RH stao pred novinare koje je među ostalim zanimala i istinitost francuskih službenih navoda o slabije opremljenim avionima Rafale za Hrvatsku. Naime, na pitanje novinara N1 televizije da li se odustalo od nabave novije generacije Rafalea F3-R, koji bi uključivali i modernije radare te rakete Meteor, Frka Petešić je odgovorio:

„Ono što vam mogu reći to je da sigurno premijer nije govorio o naoružanju, niti će se ikada govoriti o naoružanju, jer… jednostavno, o tome se ne govori. To je, jednostavno, vojna tajna, koji tip naoružanja će se nabaviti uz Rafale. Tako da vam ne mogu odgovoriti na to. Ono što mogu reći, to je – da će biti najnoviji model Rafale-a, F3-R, koji je u operativnom sastavu francuskog ratnog zrakoplovstva od 2018. tek. I da ćemo imati sve ono što smo zatražili”.

Naravno, što je to Hrvatska točno zatražila i što bi onda trebala platiti nemalim javnim novcima – vojna je tajna: „Apsolutno…”, odgovorio je Frka Petešić na pitanje kako generalni podaci kao što je tip radara i tip osnovnog naoružanja uopće mogu biti tajni. Štoviše, dodao je kako „nije točno” da su takvi podaci poznati za brojna zrakoplovstva koja kupuju skupe moderne avione, te da će jedino „vojska” znati što smo naručili i što imamo „jer vojska treba znati što je na Rafaleima”.

Već sljedećeg dana, u petak 5. studenog, ista su pitanja bila postavljena i premijeru Andreju Plenkoviću. On je u petak boravio u Rijeci i cijelu je ovu tematiku prebacio natrag na Zvonimira Frku Petešića i njegovu raniju izjavu koju smo ovdje citirali:

„Nećemo dva puta o istom. Zvonko vam je to jučer odgovorio. Pustite ga. Imate snimku. Imate tolko pitanja duplih, stalno, svaki dan, da nećemo trošiti vrijeme”.

Po ovom pitanju, rekao je premijer, potpuno je isto što kažu Frka Petešić i Andrej Plenković. Na pitanje ima li hrvatska javnost pravo znati što se zapravo kupuje, premijer Plenković lakonski je odgovorio:

„Ima. Ima. Jako smo transparentni oko toga”.

Čudo zvano transparentnost

Čudno je to premijerovo poimanje transparentnosti. Nešto slično već smo gledali u veljači 2019. godini, kada je u Saboru na dnevnom redu bila Interpelacija o radu Vlade radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile borbenih aviona. Rasprava o SDP-ovoj Interpelaciji trajala je punih 8 sati (od 15:00 pa do 23:15), a unutar Vladinog dijela – točnije Plenkovićevog i Krstičevićevog, mimo uvodnih te zaključnih obraćanja – sami odgovori na niz pitanja postavljenih tijekom rasprave trajali su tek nešto više od 4 minute. Koji dan kasnije, premijer Plenković je zadovoljno konstatirao kako je Vlada transparentno odgovorila na sva pitanja i prigovore.

Još je čudesnije poimanje transparentnosti aktualnog ministra obrane Marija Banožića, koji je u studenom prošle godine – govoreći o zaprimanju tzv. BAFO ponuda i narednim koracima u ponudbenom procesu – rekao:

„Da bi ovo sve bilo transparentno i u redu, podaci su klasificirani. Mi ne možemo izlaziti s detaljima ponude niti nećemo, u konačnici to mislim da čini ovaj postupak snažnima i korektnima, jer i one zemlje koje ne uđu u uži izbor odluke davit će svoje ponude i nekakvim drugim državama, i mislim da je to korektno s naše strane”.

No dok se još i može objasniti razloge čuvanja podataka iza zatvorenih vrata tijekom samog selekcijskog postupka, potpuno je nedemokratski i netransparentno vlastitim građanima tajiti za što hrvatska država u konačnici plaća dobrano preko 1 milijardu eura. I to sve u maniri starijeg odraslog koji umiruje nedoraslo dijete – „nemoj ti opterećivati svoju lijepu glavicu”. Razni državni činovnici pritom se pozivaju kako „nitko u svijetu ne objavljuje takve podatke”, kao da nikada u životu nisu koristili Google ili razmjenjivali iskustva sa svojim inozemnim kolegama tijekom provođenja postupaka nabave. Uopće ne ulazeći u primjere visoko razvijenih država, poput Finske ili SAD-a, dotaknut ćemo se tri bliska primjera koji jednako dobro demantiraju tvrdnje hrvatskih državnih dužnosnika o neobjavljivanju podataka oko vojnih nabava.

Primjeri prakse koja kao ne postoji

Uzmimo npr. Grčku, zemlju koja se malo prije Hrvatske također odlučila za kupovinu francuskih Rafalea, kako novih, tako i rabljenih. U siječnju ove godine Grčka je sklopila ugovor o kupovini 18 aviona Rafale – standard F3-R, krstarećih projektila SCALP EG, Meteor projektila zrak-zrak dugog dometa, MICA projektila zrak-zrak srednjeg dometa, te AM39 Exocet protubrodskih projektila zrak-more/površina. Prije potpisivanja ugovora ova je tema raspravljana u grčkom Parlamentu – na JAVNOJ sjednici – gdje su zastupnici raspravljali o „Odobrenju nacrta obrambenog ugovora” kroz 5 njegovih dijelova, koji su uključivali nacrte ugovora za kupovinu samih aviona, kao i za pripadajuće naoružanje i naknadnu podršku. U raspravi je, među ostalim, jasno bilo rečeno da će prvih 6 grčkih Rafalea stići naoružano projektilima Meteor i Exocet. Grčki primjer pokazuje i kako se nabava borbenih aviona prikazuje u nestabilnom okruženju, što je često u pojedinim hrvatskim krugovima razlog tajnosti objave ikakvih podataka vezanih uz neku kupovinu vojne opreme. Grci su, naime, objavom tipa aviona i naoružanja Turcima jasno poručili da: (1) ih se ne boje, (2) je njihova vojna oprema bolja od turske, te (3) da, ako zatreba, jedva čekaju sraz svojih super kvalitetnih aviona Rafale s turskim F-16.

Bugarska se u srpnju 2019. odlučila za kupovinu 8 američkih aviona F-16 Blok 70. O kupovini aviona i pripadajuće vojne opreme raspravljalo se i na bugarskom parlamentarnom Odboru za obranu, kao i na otvorenoj, dakle javnoj, plenarnoj sjednici Narodne skupštine. Bugarski ministar obrane Krasimir Karakachanov uredno je izvještavao javnost o pregovorima za snižavanje cijene paketa, dok su o paketima nabavljenog naoružanja izdavana priopćenja, pa i od strane američkih proizvođača. Tako je primjerice u rujnu 2020. američka tvrtka Raytheon Missiles&Defense objavila priopćenje o tome kako je Bugarska postala 40. zemlja korisnica projektila zrak-zrak AMM20 AMRAAM, dok je američki otpravnik poslova u Bugarskoj, Justin Friedman, na press-konferenciji u kolovozu 2019. jasno rekao da će prvih 6 aviona F-16 za Bugarsku biti spremno 2023. godine, te će biti opremljeni s dva glavna oružna sustava: projektilima AMRAAM i AIM-9 Sidewinder.

U srpnju 2018. godine Vijeće sigurnosti i Vlada Republike Slovačke donijeli su odluku o kupovini 14 američkih aviona F-16 Blok 70/72 Viper. U usporedbi s drugim ponuđačem – švedskim SAAB-om – odluka je pala na Amerikance zbog „povoljnije ponude za Slovačku u svim parametrima”, ali i zbog toga što bi u slučaju prihvaćanja švedske ponude „dio robe bio nabavljen od treće strane, što bi također odgodilo isporuku”, priopćilo je slovačko Ministarstvo obrane, prilažući priopćenju i tablicu koja pokazuje parametre koji su dovedli do konačne odluke. Prvi borbeni avioni za Slovačku trebali bi biti spremni već sljedeće godine, a bit će opremljeni projektilima AMRAAM AIM-120C7 i pripadajućim lanserima, topovima M61A1 kal. 20 mm, inertnim te bojnim verzijama avionskih bombi MK82 od 250 kg, kao i sa preko 200 paketa opreme za pretvorbu spomenutih avionskih bombi u oružja za precizne zračne udare. Svi ti navodi dospjeli su u javnost zajedno s jediničnim te skupnim cijenama pojedinih kategorija opreme.

Jaroslav Nad’ i dio prvog slovačkog F-16 (Photo: Slovak MoD)

Slovačku odluku je zbog nestransaprentnosti učestalo kritizirao analitičar Jaroslav Nad’ iz Slovačkog instituta za sigurnosnu politiku, a nakon što je Nad’ u ožujku 2020. postao ministar obrane Slovačke javno je objavio 135 stranica dugi „Letter of Offer and Acceptance” (LO-D-SAA) koji pokazuje detalje slovačko-američkog zrakoplovnog posla, uključujući i 8-godišnji otplatni plan po kvartalima. Promjena vlasti u Slovačkoj dovela je do pojačanog rada državnih institucija, pa je tako u srpnju ove godine slovački Vrhovni revizijski ured (Najvyšší kontrolný úrad Slovenskej republiky – NKU) objavio izvješće o kupovini aviona F-16, uz tvrdnju da „najskuplja nabava vojne opreme u povijesti Slovačke Republike pati od pomanjkanja transparentnosti”, i to na tri područja – (1) strateškom planiranju, (2) prihvatljivosti kupnje i (3) financiranju. Među ostalim, bivšoj Vladi se stavlja na teret da (1) u vrijeme kada je odobrila kupnju F-16 nisu bili ažuriranu osnovni strateški dokumenti obrane (što je vrlo slično i u hrvatskom primjeru), (2) da posao nije dobio potvrdu u parlamentu (za razliku od Bugarske), (3) da je „postavljeni cilj za ukupan godišnji broj sati naleta na razini manjoj od 50% nabavljenih kapaciteta”, (4) da Ministarstvo obrane „nije pokazalo niže operativne troškove borbenih zrakoplova F-16 u odnosu na JAS-39 Gripen”, (5) da se „ukupna cijena korištenja borbenih zrakoplova F-16 za razdoblje od 3. do 10. godine projicira na 720 milijuna USD (bez PDV-a), pri čemu cijena nije konačna”, itd. S izviješćem NKU složio se i slovački Ured za javnu nabavu pa će, kako se čini, slovačka kupovine F-16 imati određene posljedice za sada već bivše državne dužnosnike.

Zna se – ne zna se

To su samo neki primjeri koji pokazuju da Zvonimir Frka Petešić i Andrej Plenković ne govore istinu kada tvrde da nema zemlje koja objavljuje što i kako kupuje. Kada je Hrvatska u pitanju, posljednja odluka o kupovini 12 francuskih Rafalea prošla je kroz nadležne državne institucije iza zatvorenih vrata i s oznakama klasifikacije, a službeno Vladino, tj. premijerovo objašnjenje dano na i nakon sjednice Vlade RH 28. svibnja ove godine nije bilo ništa detaljnije. Štoviše, nedavna projekcija državnog proračuna RH, kao i službeno izvješće Odbora za obranu francuske Narodne skupštine, već se demantirala dobar dio Plenkovićeva svibanjska objašnjenja.

Razlozi zbog kojih se ovakvi tipovi odluka proglašavaju tajnima obično su isti – strah od pitanja i strah od pronalaska suspektnih stvari.  Mnogo toga je bilo suspektno i pri odluci o kupovini izraelskih F-16 Barak, koja je u konačnici propala upravo zbog niza propusta najviših državnih i vojnih dužnosnika. I zato je tragikomična poruka da nikada nećemo saznati detalje o Rafaleima. Saznat ćemo, sasvim sigurno, ako ne od hrvatskih dužnosnika, ono možda i iz francuskih javnih izvora.

Danas rano prijepodne u zagrebačku Zračnu luku sletio je rijedak gost – švedski Air Tractor AT-802F Fire Boss. On je proteklih tjedan dana bio jedan od inozemnih protupožarnih aviona koji su pritekli u pomoć opožarenoj Grčkoj – rano jutros krenuo je iz Grčke prema Dubrovniku, a potom iz Dubrovnika za Zagreb. No na zagrebačkom Plesu nije se dugo zadržao, već je prebačen na prostor Zrakoplovno-tehničkog centra, gdje će se tijekom sljedećeg tjedna na njemu raditi 100-satni servis. Radi se o jednom od ukupno dva laka protupožarna aviona AT-802 u vlasništvu tvrtke SAAB koje je Švedska uputila u humanitarnu pomoć u Grčku.

Kako smo već pisali, Grčka je zbog požara širom zemlje zatražila pomoć putem EU Mehanizma civilne zaštite i sustava RescuEU. Tim je temeljem Europska unija od Švedske zatražila angažman vatrogasnih aviona koje je ta nordijska država deklarirala u sustav RescEU, i koji su bili u pripravnosti za ovakvu vrstu operacija. Švedska je putem svoje Agencije za izvanredne situacije (Myndigheten för samhällsskydd och beredskap – MSB) potvrdila da su zrakoplovi spremni, na što je potom Grčka prihvatila švedsku ponudu. Dva protupožarna aviona AT-802 Fire Boss – registarskih oznaka SE-MHP i SE-MHO – napustila su Švedsku u srijedu, 4. kolovoza, oko 17 sati, te krenula na let put Grčke kroz više etapa kroz središnju Europu. Roger Gustafsson, projekt menadžer u Odjelu za operacije agencije MSB, tom je prilikom izjavio:

„Naravno da smo bili spremni pomoći Grčkoj kroz EU mehanizam suradnje. Drago nam je da smo mogli ponuditi pomoć, s obzirom i na sve ono što je nama bilo pruženo iz EU u 2018. godini“.

Ta dva vatrogasna aviona dio su kvote resursa RescEU, kojima tijekom aktivnosti EU u pravilu financira 75 posto operativnih troškova, a zemlja primateljica pomoći snosi preostalih 25 posto. Švedska sudjeluje u RecEU mehanizmu od 2019. godine, a ovo angažiranje u Grčkoj predstavljalo je prvi put da su švedski letni resursi bili aktivirani na ovaj način.

Nakon 6 dana aktivnog gašenja diljem Grčke, švedski protupožarni avioni Fire Boss rano jutros krenuli su natrag u Švedsku. AT-802 oznake SE-MHO vratio se danas popodne u Stockholm sa stajanjima u Rumunjskoj (Craiova) i Poljskoj (Lodz), dok je drugi švedski protupožarni avion (SE-MHP) preko Dubrovnika stigao u Zagreb, u kojem će se zadržati narednih nekoliko dana, koliko će trajati njegov pregled u ZTC-u. Izbor ZTC-a u ovom slučaju ne čudi – SAAB je itekako upoznat sa stanjem i mogućnostima ovog zrakoplovnog centra, budući je u više navrata ZTC bio spominjan kao jedno od mjesta u koje bi SAAB uložio u okviru industrijske suradnje, za slučaj da je Hrvatska izabrala švedski borbeni avion Gripen.

* Photo: Ljiljana Medved

Kako smo već pisali, još od 2. kolovoza svi hrvatski avioni Canadair CL-415 u žestokoj su uporabi. Od njih 5 koliko su operativno spremni, tog kolovoškog ponedjeljka četiri ih je gasilo kod Trogira, dok je preostali jedan krenuo u Tursku (letjelica službene oznake 888). Bila je tu riječ o RescEU aktivnosti za koju je Republika Hrvatska deklarirala ukupno dva aviona CL-415. I stvarno, čim se situacija u Hrvatskoj malo popravila, iz EU je stigao nalog o aktiviranju i drugog tako deklariranog aviona – koji je potom 6. kolovoza poletio u Grčku. Bila je tu riječ o letjelici službene oznake 855. Dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, u domovinu se vratio CL-415 iz Turske, no makar i malo zatišje po pitanju vatrogasnih djelovanja u inozemstvu kratko je trajalo.

Bosna i Hercegovina

Jedan od CL-415 iz sastava HRZ angažiran na požarištima u BiH (Photo: MORH/J.Kopi)

Kako je Ministarstvo obrane RH izvijestilo hrvatsku javnost, dva vatrogasna aviona Canadair CL-415 iz sastava PP NOS OS RH upućena su u nedjelju, 8. kolovoza put Bosne i Hercegovine ne bi li ondje pomogli pri gašenju velikog požara kod Buškog Blata, nedaleko Tomislavgrada i granice s Republikom Hrvatskom. Ovo je jednodnevno djelovanje bilo odrađeno temeljem naredbe ministra obrane Marija Banožića o uporabi OS RH radi pružanja humanitarne pomoći u gašenju požara u BiH, nastavno na razgovor s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem. O tome se od hrvatskog ministra obrane čulo tek:

“Uputili smo dva Canadaira u BiH kako bismo pomogli našim prijateljima i susjedima koji se bore s požarima već nekoliko dana. Vjerujem da će naši protupožarni avioni pomoći da se zaštiti kuće i imovina stanovnika tog područja. Hrvatska je sretna jer ima vrhunske pilote koji pomažu kad je to najpotrebnije”.

Po završetku popodnevnog angažmana u BiH, avioni HRZ-a vratili su se u svoju matičnu bazu, vojarnu “Pukovnik Mirko Vukušić” u Zemuniku. Tijekom tog posla protupožarni avioni Canadair CL-415 na požarištu Grabovica-Tomislavgrad ostvarili su 69 letova u trajanju od 7 sati i 15 minuta, pri čemu je izbačeno 396 tona vode i utrošeno 6.534 litara goriva. No, tu priči nije bio kraj, budući se već iste večeri iz Tomislavgrada čulo da je vjetar u večernjim satima promijenio smjer te ponovno potpirio vatre koje su hrvatski vatrogasni zrakoplovi “pritajili“.

Uglavnom, kako je te nedjelje naveo Mate Zdravko Jurčević, zapovjednik Profesionalne vatrogasne stanice Tomislavgrad: “Stanje je kritično na lokaciji između Drmića staja prema Zidinama gdje vatra prijeti obiteljskim kućama“, požarna fronta bila je duga oko 30 kilometara, a sve “požarišne linije su pukle“. Sve to dovelo je do još jednog slanja dva hrvatska Canadaira CL-415 put Bosne i Hercegovine, u jutarnjim satima ponedjeljka 9. kolovoza, po drugi put u dva dana. Ovoga puta djelovali su sjeverozapadno od Tomislavgrada. O detaljima ovog djelovanja se u hrvatskoj javnosti čulo izuzetno malo, budući da se sva ta djelovanja u inozemstvu posljednjih godina odobravaju skupno, pa je onda i izvještavanje o njima promjenjive kvalitete. Objavljeno je tek da su ta dva zrakoplova po povratku iz jutarnjeg djelovanja u BiH bila preusmjerena na gašenje domaćeg požara kod Mirlović Zagore, kod Unešića u Šibensko-kninskoj županiji.

Povratak iz Grčke

Danas malo prije podneva CL-415 sletio je u Zemunik

Zaključno, iz vatrogasnog poduhvata u Grčkoj danas, 11. kolovoza 2021. godine, vratio se zrakoplov CL-415 službene oznake 855 iz sastava “855. protupožarne eskadrile 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva”. Sat i pol nakon njegova slijetanja u Zemuniku o tome se oglasilo priopćenjem i Ministarstvo obrane, citirajući pri tome fantomsku izjavu ministra Banožića:

“Naših devet pilota i tehničara besprijekorno su odradili zadaću i sretno se vratili s pružanja humanitarne pomoći u gašenju požara iz Grčke. Precizno i predano su izvršili i ovu zadaću. Uložili su nadljudske napore. To je borba u kojoj pokazuju da nema umora i hvala im na tome”.

Dvije angažirane posade i prateći zrakoplovno-tehnički tim u Grčku nisu pratile nikakve dodatne snage ili resursi koji bi im olakšali transport ili terenski rad, već su se svi oni – zajedno s pratećom opremom – gurali u tom jednom protupožarnom avionu. Po njihovom dolasku u zrakoplovnu bazu Elefsis, bio im je održan radni sastanak radi upoznavanje sa situacijom na požarištima, te su im bile dodijeljene i konkretne zadaće – prvo u predgrađima Atene, zatim na otoku Evia, te konačno i na području Peloponeza. Kako je službeno priopćeno, u tih oko 4 puna dana djelovanja, ukupno su bila otvarena 134 leta u trajanju od 36 sati i 5 minuta, bačene su 122 vodene bombe, odnosno 732 tone vode te je utrošeno 32.215 litara goriva. Usporedbe radi, CL-415 oznake 888 u Turskoj je odradio ukupno 82 leta u trajanju od 26 sati i 35 minuta, pri čemu je izbačeno 438 tona vode i bilo je utrošeno 19.205 litara goriva.

No, gdje su problemi?

Kao prvo, ovogodišnje vatrogasne aktivnosti u inozemstvu zasnivaju se na općoj odluci Vlade RH, koja je na svojoj 50. sjednici 25. ožujka ove godine donijela “Odluku o prelasku granice Oružanih snaga RH radi pružanja humanitarne pomoći u inozemstvu na zadaćama protupožarne zaštite u 2021. godini” – temeljem koje se skraćenim postupkom, uz suglasnost Predsjednika RH, odobrava zrakoplovima HRZ prelazak državne granice radi pružanja humanitarne vatrogasne pomoći. Time je onda i svo izvještavanje javnosti o ovim aktivnostima u konačnici nepotpuno, šturo te uvelike naknadno – kada je posao već odavno gotov. Osim što takva praksa gotovo da nema ozbiljnih dodirnih točaka s principom transparentnosti u obrani, ne treba posebno ni spominjati kako se time propušta prilike reklamiranja i Hrvatske i njenog Ministarstva obrane, i HRZ-a, i njegovih protupožarnih snaga za objektivno sjajan humanitarni rad, vidljiv međunarodno, te itekako rijedak i vrijedan. I dok se brojne druge države itekako hvale svojim vatrogascima, kopnenim i zračnim – kao što se i Republika Hrvatska znala njima ponekad hvaliti u neka druga vremena – danas tome nije tako.

Photo by HRZ /D. Vujević

Kao drugo, iako se u turskim medijima čak čulo za inicijative o podizanju spomenika hrvatskim vatrogasnim pilotima, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske posljednjih dana tu prakticira maksimalnu konspirativnost. Ne samo da se za dobar dio djelovanja ne navode poslane letjelice, nego se i po pitanju prikaza pilota i osoblja krenulo “izraelskom metodom” – kod djelovanja u Grčkoj se zamaglilo lica svih uključenih pojedinaca, te su njihove izjave navedene tek spomenom: “kapetan Canadaira ujedno i vođa tima je rekao” ili “naglasio je pilot Canadaira“, tko god on bio. Dakle, tu se koristi princip koji je u neprekidno ratno angažiranom Izraelu normalan, ali kod nas nije. I, pri tome se ne štiti identitet nekih ionako malobrojnih osoba na ključnim borbenim zadaćama, već se anonimiziraju timovi koji na čast domovine riskiraju glavu u suštinski civilnim i humanitarnim aktivnostima – kakvima bi se itekako trebalo hvaliti i iz Oružanih snaga RH, kad već sticajem okolnosti čitava ta djelatnost organizacijski nije u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, skupa s preostalom glavninom vatrogasnoga sustava naše države.

Kad MORH ne radi na samopromociji, društvenim mrežama kolaju dezinformacije

Naravno, ne treba posebno naglašavati da u isto vrijeme, čak i širom društvenih mreža i hrvatskih medija kruže slike tih istih pilota/tehničara u misiji i akciji, ali bez zamagljivanja lica – uz davanje dostojne pažnje i počasti njihovom radu te profesionalnim vještinama. U nekim se slučajevima tu radi i o fotografijama koje su najvjerojatnije dobivene preko Ministarstva obrane, pri čemu MORH kroz vrijeme pokazuje nevjerojatnu nekonzistentnost. Dok su, primjerice, danas objavljene slike pilota i tehničara po povratku iz Grčke sa zamagljenim licima, pilotu koji se u subotu 7. kolovoza vratio iz Turske lice je ostalo nezamagljeno.

Dapače, slabo i gotovo nikakvo službeno MORH-ovo praćenje aktivnosti naših pilota i tehničara na požarištima južne Europe dovelo je do toga da npr. Grci sami objave slike inozemnih posada – uključujući i hrvatske – koje su im pritekle u pomoć, i to bez ikakvog skrivanja i zamagljivanja, dok su Turci na raznim društvenim platformama zahvaljivali herojskom hrvatskom Canadairu 888 i hrabrom pilotu Davoru Turkoviću, koji ne samo da već par godina ne leti, već je istodobno hrvatski vojni izaslanik u Izraelu, s kojim Turska desetljećima ima vrlo komplicirani odnos. Ukratko, ispada da ako stvarno želite nešto saznati o djelovanju hrvatskih snaga u inozemstvu, često baš zadnje adrese za takvo nešto ispadaju MORH i njegovi pokušaji službenog komuniciranja!

Grci se ponose svojim herojima i prijateljima, bez obzira otkud dolaze

Danas malo iza 14 sati jedan protupožarni avion CL-415 s 9 pripadnika OS RH krenuo je iz Zemunika prema Grčkoj, kako bi ondje sudjelovao u humanitarnoj pomoći gašenja požara. To je još jučer, 5. kolovoza 2021. godine, putem Twittera najavio hrvatski premijer Andrej Plenković: „Razgovarao sam s grčkim premijerom Kyriakosom Mitsotakisom koji me zamolio za pomoć zbog katastrofalnih požara u Grčkoj. Hrvatska je solidarna i spremna pomoći našim grčkim prijateljima”. Temeljem ovog dogovora, ministar obrane Mario Banožić donio je „Naredbu o uporabi Oružanih snaga Republike Hrvatske radi pružanja humanitarne pomoći u gašenju požara u Helenskoj Republici”. Protupožarnim avionom Canadair službene oznake 855 upravljaju piloti bojnici Ivica Markač i Željko Žugaj. Iza 17 sati hrvatski CL-415 sletio je u vojnu zrakoplovnu bazu Elefsina, 10-ak kilometara zapadno od Atene.

Kao i u Turskoj, u kojoj također jedan hrvatski CL-415 radi bez prestanka od 2. kolovoza, i u Grčkoj već danima gori više od 150 požara potaknutih vrlo visokim temperaturama i snažnim toplim vjetrovima. Dio njih je ugašen ili je pod kontrolom, no tijekom posljednja 24 sata, prema riječima šefa grčke civilne zaštite Nikosa Hardaliasa, aktivno je još 56 požara u raznim dijelovima zemlje. Vrlo je kritično na samim sjevernim rubovima Atene, kao i na otoku Evia (Eubonea) te na poluotoku Peloponezu, gdje su zatvoreni i dijelovi sustava autocesta. Dodatni problem predstavlja i najava novog, vrlo jakog vjetra za danas poslijepodne, koji bi mogao biti koban za tamošnje suhe borove šume. Oko otoka Evia Obalna straža imala je pune ruke posla sa stotinama ljudi, kako lokalnim stanovnicima tako i turistima. Naime, noćas i jutros grčka Obalna straža poduzela je veliku operaciju evakuacije s Evie – osim vlastitim brodovima, Obalna straža koristila se i ribarskim te turističkim plovilima samo kako bi što brže obavila evakuaciju s otoka. Nakon što je vatra presjekla sve moguće izlaze za bijeg, 668 ljudi evakuirano je do danas rano poslijepodne s plaža na sjeveroistoku Evie. „Ovdje govorimo o apokalipsi, ne znam kako bih drugačije to opisao”, izjavio je jutros Sotiris Danikas, šef Obalne straže u gradu Aidipsosu na Eviji. U promjeru od 20 kilometara sjeveroistočno od Atene vatrogasci idu od vrata do vrata i obavještavaju stanovnike o nužnoj evakuaciji, dok Vlada upozorava građane sustavom uzbune putem SMS-a. Autoput od Atene prema samom sjeveru Grčke zatvoren je za promet, a vatra je na tom predjelu oštetila i električne instalacije, zbog čega je glavni elektro-dsitributer DEDDIE preventivno počeo isključivati struju pojedinim dijelovima Atene.

Više od 1.000 vatrogasaca i oko 20 letjelica pokušava zauzdati požare u Grčkoj. Jučer im je u pomoć stigao i ruski protupožarni avion Beriev Be-200, a osim hrvatskog Canadaira, još je nekoliko europskih zemalja najavilo pomoć u ljudstvu, opremi ili protupožarnim avionima. Europski povjerenik za krizna stanja Janez Lenarčič najavio je švedsku, francusku, austrijsku i bugarsku pomoć, dok je Izrael obećao poslati 16 vatrogasaca. Rumunjska je također najavila slanje pomoći, kao i Cipar, a Bruxelles čitavu situaciju prati pomoću satelita Copernicus. I uz sve to neki tvrde kako klimatskih promjena nema!

*Photo: Prva – MORH/J.Kopi, ostale: Hellenic Fire Service