Posljednji dan studenog bio je ujedno i posljednji dan kada su HRZ-ovi borbeni avioni MiG-21 vršili nadzor hrvatskog neba. S prvim danom prosinca to će raditi stranci – talijanski Eurofighteri i mađarski Gripeni, objavilo je danas Ministarstvo obrane RH.

Mađarske Zračne snage dobro poznaju 91. ZB na Plesu

U priopćenju MORH navodi:

„Od nedjelje 1. prosinca 2024. godine Air Policing, mirnodopska zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora, privremeno će se (do kraja 2025., odnosno početka 2026. godine) obavljati iz zrakoplovnih baza susjednih savezničkih zemalja Italije i Mađarske, talijanskim Eurofighterima i mađarskim Gripenima. Republika Hrvatska neće imati trošak, tj. ta se usluga ne plaća. I druge članice NATO-a u prijelaznom razdoblju obuke svojih pilota Air Policing, odnosno formiranje dežurnog borbenog dvojca, privremeno su povjeravale svojim saveznicama.

Ministarstvo obrane već je izvještavalo da Rafalei provode zaštitu suvereniteta hrvatskog zračnog prostora, ali privremeno ne formiraju dežurni borbeni dvojac kako se ne bi utjecalo na intenzitet i provođenje obuke pilota.

Nakon što su potpisani bilateralni sporazumi (Technical Arrangement) na razini oružanih snaga, u ime ministarstava obrane potpisali su ih zapovjednici ratnih zrakoplovstava o čemu smo ranije izvijestili, od 1. prosinca počinje njihova primjena. Do primjene tih sporazuma dežurni borbeni dvojac formirali su avioni MiG-21. Od nedjelje 1. prosinca, MiG-21 više neće biti u sustavu tog dežurstva, odnosno neće obavljati Air Policing”.

Ministarstvo obrane pritom se poziva na dokument potpisan prilikom ulaska Hrvatske u NATO 2009.:

“Zračni prostor Republike Hrvatske integralni je dio savezničkog zajedničkog sustava nadzora i zaštite zračnog prostora. Potpisanim dokumentom (Transfer Of Authority – TOA) na razini oružanih snaga 2009., Republika Hrvatska je, kao i ostale NATO snage protuzračne i proturaketne obrane, prihvatila Air Policing kao mirnodopsku zadaću nadzora i zaštite zračnog prostora koja uključuje zračno motrenje i navođenje, zapovijedanje i nadzor u zraku te odgovarajuća sredstva protuzračne obrane (lovački avioni)”.

Talijanski urofighter (Photo: Aeronautica militare)

Kako je već ranije pisao portal Obris.org, sporazum s Italijom potpisao je zapovjednik HRZ-a general Michael Križanec još u rujnu, dok nije poznato kada je isti potpisan i s mađarskim Zračnim snagama (ili se RH tu oslanja na Sporazum ratificiran tijekom ljeta 2019. godine). No iako se radi o nadzoru zračnog prostora kao jednog od temeljnih preduvjeta nacionalne sigurnosti države, spomenuti sporazum s Talijanskom Republikom nije se smatralo potrebnim predati na raspravu Hrvatskom saboru. Naravno, do svega ovoga ne bi došlo da se odluka o nabavi novog borbenog aviona donijela na vrijeme, umjesto što se godinama prolongirala. Tako je nebrojeno puta isticano da je odlukom o remontu MiG-ova 2013./2014. godine kupljeno vrijeme do nabave novih aviona. Štoviše, nakon što su se svi MiG-ovi vratili s remonta iz Ukrajine, tadašnji načelnik GS OS RH general Drago Lovrić je najavio:

“Hrvatska će sigurno zadržati sposobnost nadzora svog zračnog prostora. Plan je da se, nakon odluke o izboru aviona, 2019. počne s uvođenjem prvih novih / rabljenih zrakoplova, a do 2021. nova bi eskadrila trebala zadobiti punu operativnu sposobnost”.

Umjesto nove eskadrile, Hrvatska je dobila novu vladu, štoviše dvije – početkom 2016. jednu (onu Tomislava Karamarka), a u jesen iste godine i drugu (prvi  mandat premijera Plenkovića). Nije pomoglo ni to što je ta Vlada izgubila skoro 2 godine na pokušaj nabave F-16 Barak od Izraela, unatoč brojnim upozorenjima kako to nije moguće. Sada, dok je još uvijek u tijeku obuka pilota za Rafale, a MiG-ovima ili je već istekao ili upravo ističe resurs, došlo je do neželjenog rješenja – briga o hrvatskom nebu data je u ruke strancima. Time možemo konstatirati da je sadašnje predavanje nadzora našeg neba susjedima iz Italije i Mađarske tek jedna od neposrednih posljedica eksperimenta s kupovinom borbenih aviona iz Izraela i vremena koje je tim povodom bilo izgubljeno. Toliko o svojedobnim pričama vladajućih da će RH taj bitan posao ipak nastojati obavljati sama, te da debakl oko borbenih aviona iz 2019. nije imao baš nikakvih loših posljedica za Hrvatsku.

MiG-21 – služio je maksimalno koliko je mogao

Sporazum prema kojem hrvatsko nebo štite i nadziru borbeni avioni susjedne Italije i Mađarske potpisan je prošli mjesec, objavio je večeras Dnevnik Nove TV. Sporazum je u ime Hrvatskog ratnog zrakoplovstva potpisao njegov zapovjednik, general  Michael Križanec, no MORH do danas o tome nije objavio ni slovo.

“Sve ono što dan danas radimo sa svojim lovcima i svojim operativnim središtem, nastavit će se i dalje. Samo neće polijetati hrvatski borbeni avioni na uzbunu koja bude od strane NATO-a, nego će to raditi susjedne zemlje članice sa svojim avionima”,

rekao je za Novu TV brigadir i zamjenik zapovjednika HRZ-a Željko Ninić, dodavši kako još neke detalje treba dogovoriti i ispolirati:

“Pri kraju smo pregovora i dogovora, treba promijenit dosta regulative na razini susjednih zemalja, Hrvatske i NATO-a. Sve to ide paralelno i ja bih rekao da smo blizu početka primjene sporazuma. Sve bi trebalo biti dogovoreno do kraja godine”.

Brigadir Željko Ninić, zamjenik zpovjednika HRZ-a (Photo: Dnevnik.hr)

Prema sporazumu, mađarski borbeni avioni JAS 39 Gripen preuzet će sjeverni i kontinentalni dio Hrvatske, dok će talijanski Eurofighteri dežurati na Jadranu. Sličan sporazum o nadzoru zračnog prostora ima i Slovenija – od 2007. s Talijanima, a od 2013. i s Mađarima. No umjesto teritorijalne podjele, Slovenija je sa svojim susjedima dogovorima vremenska razdoblja kada “air-policing” rade jedni, a kada drugi.

Baš kao i u Sloveniji, susjedi nam ovu uslugu neće naplaćivati, kaže brigadir Ninić:

“Zemlje koje će dati uslugu ne traže zauzvrat nikakve financijske naknade od zemlje primateljice. To su isti lovci koji čuvaju Mađarsku i Italiju, samo će im područje odgovornosti biti malo prošireno i ne iziskuje nikakve dodatne troškove. To je praksa i drugih europskih zemalja, koje su u sličnoj situaciji kao Hrvatska”.

Air-policing na Baltiku – talijanski Eurofighter i ruski MiG-31 (Photo: NATO)

Da je tako nešto ne samo moguće, nego i izgledno, portal Obris.org najavio je još prije 5 godina. U srpnju 2019. hrvatska je Vlada usvojila “Nacrt konačnog prijedloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“, kojeg su Mađari opisali kao “sporazum između Vlada o nadzoru zračnog prostora“, što je protumačeno kao express-rješenje nakon što je nekoliko mjeseci ranije propao posao kupovine borbenih aviona iz Izraela. I dok  je portal Obris.org ustvrdio da upravo taj i takav sporazum otvara prostor na mađarski air-policing nad Hrvatskom, visoki časnici HRZ-a tvrdili su da se to nikada neće dogoditi. Okolnosti su ih demantirale 5 godina kasnije.

Dosadašnji čuvari hrvatskog neba, borbeni avioni MiG-21, kojih je sve manje sposobno za zadaće nadzora zračnog prostora, nakon službenog umirovljenja završit će kao muzejski eksponati. Što se novih hrvatskih borbenih aviona Rafale tiče, untoč politički zahvalnim floskulama kako oni “sada čuvaju hrvatsko nebo“, to se sigurno neće dogoditi još neko vrijeme. I sam zapovjednik HRZ-a, general Križanec, u intervjuu za Večernji list u prosincu prošle godine najavio je da će “početnu operativnu sposobnost na Rafaleima HRZ dostići već krajem 2025. godine“. Do tada se uzdajemo u ratna zrakoplovstva susjednih država, Italije i Mađarske, ma što o tome svojedobno pričali ovi ili oni nadležni.

DODATAK: Dan nakon što su mediji objavili vijest o potpisivanju sporazuma o susjedskom nadzoru zračnog prostora, oglasilo se i Ministarstvo obrane priopćenjem u kojem objašnjavaju da “privremeno Rafalei ne formiraju dežurni borbeni dvojac kako se ne bi utjecalo na intenzitet obuke pilota i sigurnost letenja te nepotrebno trošili materijalni, personalni i financijski resursi.” U nstavku priopćenja MORH potvrđuje izvještavanje Nove TV:

“Kako bi se osigurala neometana obuka pilota Rafalea, zadaća dežurnog borbenog dvojca privremeno će se obavljati iz zrakoplovnih baza susjednih savezničkih zemalja Italije i Mađarske. Ministarstvo obrane je u ranijim odgovorima medijima najavilo da će se to činiti nakon potpisivanja bilateralnog sporazuma (Technical Arrangement) na razini oružanih snaga, što su činile i druge članice NATO-a u prijelaznom razdoblju. Taj su sporazum prošli mjesec u ime ministarstava obrane potpisali zapovjednici ratnih zrakoplovstava, a primjena samog sporazuma očekuje se do kraja godine. Do primjene tog sporazuma, kao što smo već izvještavali, dežurni borbeni dvojac formiraju MIG-ovi.

Kada se od kraja ove godine mirnodopska zadaća borbenog dvojca bude obavljala iz zrakoplovnih baza Italije i Mađarske, to ne iziskuje nikakave dodatne troškove za Republiku Hrvatsku, dakle to se ne plaća. Predmetne zadaće onda će obavljati talijanski Eurofighteri i mađarski Gripeni.

Podsjetimo, zračni prostor Republike Hrvatske integralni je dio savezničkog zajedničkog sustava nadzora i zaštite zračnog prostora. Potpisanim dokumentom (Transfer Of Authority – TOA) na razini oružanih snaga 2009., Republika Hrvatska je, kao i ostale NATO snage protuzračne i proturaketne obrane, prihvatila Air Policing kao mirnodopsku zadaću nadzora i zaštite zračnog prostora koja uključuje zračno motrenje i navođenje, zapovijedanje i nadzor u zraku te odgovarajuća sredstva protuzračne obrane (lovački avioni).”

Jučer ujutro ministar obrane Mario Banožić gostovao je u emisiji Hrvatskog radija „A sada Vlada“. Još pod dojmom dan ranije održanog obilaska poplavljenih područja i ondje angažiranih pripadnika OS RH, Banožić je izjavio kako je donio odluku kojom će se naknada za ovu vrstu terenskog rada povećati za 100% za sve vojnike i vojnikinje angažirane na poplavljenim dijelovima RH. No tema se brzo s poplavnih voda prebacila na more, odnosno na izgradnju obalnih  ophodnih brodova i probleme s Brodosplitom. Budući su ti brodovi već odavno trebali biti gotovi, logično je bilo pitanje voditelja – u čemu je problem? Banožić je krenuo objašnjavati iz početka:

„Riječ je o ugovoru koji je potpisan 2014. godine, kada se projektirao obalni ophodni brod. Dakle, to je jedna tema – projektna dokumentacija. Druga tema je sama izgradnja obalnih ophodnih brodova, koji su trebali biti isporučeni Hrvatskoj vojsci još 2018. godine. Međutim, sam izgraditelj – u ovom slučaju to je BSO, tvrtka koja je u biti dio Brodosplita, u vlasništvu Tomislava Debeljaka, koji je što zbog svojih mogućnosti kao izvođač radova, što zbog nekakvih drugih svojih problema, koji meni u ovom trenutku nisu baš do kraja svi jasni i poznati… nije isporučio brodove 2018. godine, nakon čega se je tražilo da se kroz anekse ugovora ostane kao izvođač… odnosno, da se ti brodovi završe, u dobroj vjeri išlo se ka tome… Međutim, evo, unatoč tome što su potpisani aneksi ugovora, produžavali se rokovi… pa čak u zadnjem aneksu ugovora je zatražio, temeljem tadašnjega Zakona o javnoj nabavi, onu maksimalnu mogućnost do deset posto povećanja… uslijed promjene cijene energenata, odnosno materijala, rada i tako dalje – dano mu je maksimalno tih deset posto, koliko je moglo bit uvećanje cijena. Te, od postojećega ugovora, koji je iznosio 396 milijuna kuna, sa PDV-om… dakle, ugovor je otišao na 400 i 30 i nešto milijuna. I na taj način smo pokazali volju, kao Ministarstvo, kao Vlada, da se uistinu ti brodovi napokon završe, odnosno, da ova priča, koja traje već vidimo sada 9 godina, da se privede kraju“.

Razmirice i razlike

No ni to povećanje, tvrdi Banožić, Debeljaku nije bilo dovoljno pa je počeo postavljati nove uvjete koji, prema ministru, nemaju nikakvo utemeljenje:

„Čak štoviše, doveo je u pitanje… počeo je dovodit u pitanje vlasništvo brodova, koje uopće nije upitno. Naime, mi smo upravo s ciljem pozitivnog rješavanja ovu priči… ove priče, za Republiku Hrvatsku, za Ministarstvo obrane, uključili i Državno odvjetništvo, koje je jasno dalo do znanja da upis brodova, kojeg Debeljak spominje, nije imao apsolutno nikakav… nikakvu zakonitu podlogu. Odnosno, Pomorski zakonik jasno kaže kad su brodovi u izgradnji, u… koji se grade za vojsku, u… ne mogu biti ničije drugo vlasništvo, nego vlasništvo Republike Hrvatske. Isto tako, ja sam rekao… te odgovore… na koji način je to se dogodilo, mora ponuditi odgovore, prije svega Državnom odvjetništvu, a onda i nama samima… Ali, evo, da, uz to još i Ministarstvo obrane, naravno, u dogovoru sa Državnim odvjetništvom, išlo je i na upis brodova kroz teret, tako da tu nema nikakvog govora o prodaji brodova nekakim trećim osobama… ili nešto što je već do sada govorio, u ovim silnim napisima. Dakle, na ovaj način oštro odbacujem ovo što je Debeljak sve rekao u javnosti. Dakle, Ministarstvo obrane ima interes završit te brodove. Ministarstvo ima interes to radit, sve ove godine, što jasno pokazujemo i kroz anekse ugovora… odnosno, i kroz ovu volju da se razgovara. I ono sve što tražimo od Debeljaka, i to sam tražio i pismeno, i tražim… i javno sam tražio nekoliko puta- to je da se on, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, odnosno, sukladno ugovoru koji je sada na snazi i aneksima, jasno očituje da li je u stanju završiti te brodove, bez onoga „ali“… odnosno, ucjenjivanja i traženja još novaca… Jel, očito je da je ovaj projekat jako koštao Republiku Hrvatsku, i mi ga imamo namjeru završiti“.

U međuvremenu, Debeljak je u javnim nastupima, uključujući i priopćenje Brodosplita, tvrdio da  se brodovi nisu mogli početi graditi prije nego je MORH platio sve zaostatke, što se dogodilo tek 17. veljače 2020. Banožić tvrdi  da je takvo nešto nemoguće, te da se radi isključivo o nekakvim Debeljakovim procjenama:

„Dakle, ono što je sigurno – da, sukladno ugovoru, postoji tim ljudi koji nakon svakog obavljenog posla napravi uredno izvješće… Kada je izvješće usvojeno, radi se fakturiranje temeljem određenih aktivnosti, koje su uspostavljene. I, na taj način je do sada isplaćeno… isplaćivano, sve ove godine. Dakle, nema šanse da je ostalo nešto neplaćeno. Mi nemamo ni jednu fakturu neplaćenu, dakle, u Ministarstvu obrane. I to sam, ja sam naglašavao… dakle, Ministarstvo obrane nema apsolutno nikakvog duga prema Brodosplitu. Dakle, mi imamo ono što je – to su 4 broda. Brod, koji je… prvi brod je u određenoj fazi… nešto većoj fazi, ovaj završenosti, u odnosu na ova tri. Ono što očekujemo, a to je da Debeljak jasno kaže dal on ima financijske, tehničke, administrativne mogućnosti da završi ovu izgradnju ovih brodova za Republiku Hrvatsku, za Ministarstvo obrane – sukladno postojećim zakonima i propisima, bez nekakvih tih svojih izračuna, o kojima uistinu ne znam što je stavio unutra“.

Jedna od opcija o kojoj se razmišlja u MORH-u je  da se ostali brodovi završe u nekom drugom škveru, što bi iziskivalo dodatno vrijeme i dodatne troškove. No svakako, prioritet je da se ti brodovi završe, i da se Tomislav Debeljak ponaša kao odgovoran gospodarstvenik, zaključio je Banožić.

Rafale – Talijani i Mađari

Sljedeća velika tema je nabava borbenih aviona Rafale. Hrvatski pilot (ili piloti) započeli su s prvim samostalnim letovima. Kupovina i implementacija francuskih borbenih aviona Rafale u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je vrlo složeni projekt, rekao je ministar obrane Mario Banožić:

„Riječ je o projektu koji je uistinu složen za implementaciju. Na njemu rade najodgovorniji ljudi u Ministarstvu obrane. Ono se sastoji ne samo od nabavke aviona, ne samo od nabavke naoružanja, opreme… Ovdje je riječ i o paketima infrastrukture, koja je potrebna da bi Rafalei, kad dođu u Hrvatsku, imaju svoj prostor gdje će biti smješteni… a taj prostor bude siguran i sa sigurnosnog aspekta. Isto tako, postoje paketi, do 90 ljudi, pilota i tehničara, koje treba obučiti, i u ovom trenutku, i koji se obučavaju u Francuskoj, u zrakoplovnoj… u zrakoplovnim bazama, na način da smo poslali prvo tehničare još u prosincu prošle godine… a, znamo, evo, i da su piloti imali svoj prvi samostalni let prije nekoliko dana. Ali ono što nas slijedi dalje… to je, isto tako, paketi naoružanja, odnosno oprema koja je nabavljena uz Rafale, i na taj način, uvezivanja još ostalih projekata koji su, kako sam rekao, s ovog sigurnosnog aspekta… Riječ je o sustavu i kratkoga dometa, i radarsko-komunikacijskom sustavu, i srednjega dometa… I na taj način da uistinu dobijemo onaj pravi implementacijski paket – odnosno, povezanost Rafalea, naoružanja koje će imati – zrak-zrak, zrak-zemlja – i s druge strane, ovaj sustav koji dolazi sa zemlje… odnosno, protuzračne obrane, i radarsko-komunikacijski sustav. I na taj način pokažemo uistinu ozbiljnost i širinu implementacije ovoga projekta“.

Prvi avioni Rafale bit će u Hrvatskoj sljedeće godine, naglasio je Banožić, te će do tada imati izgrađenu i odgovarajuću infrastrukturu:

„Infrastruktura će biti gotova do kraja prvoga kvartala, odnosno, iza toga dolaze prvi Rafalei i oni će imat svoju dinamiku isporuke. Posljednji mislim da dolaze u prvom kvartalu 2025. godine. Ono što je bitno da naši piloti su obučeni, daprvenstveno zahvaljujući svojim znanjem, iskustvu koje su imali na dosadašnjim MiG-ovima, uistinu – ja bih rekao – dominiraju u ovoj cijeloj vježbi, odnosno razvoju pilota koji će… koji se pripremaju za Rafale… jer pokazali su tu zavidne razine znanja. To je jedno ogromno iskustvo koje mi imamo i ono što je potrebno dalje razvijati. Tome ide u prilog ne samo Rafalei jer, kako sam rekao, da je ovdje nekoliko projekata, koji su vezani za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Tu su i Black Hawk, koji… odnosno, zamjena sovjetskih helikoptera sa američkim helikopterima. Odnosno, zapadnoga podrijetla. I, na taj način… porijekla… I, na taj način stvaramo upravo tu jednu sinergiju između pojedinih zadaća Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Naravno, tu su i prijašnje Kiowe, koje su nabavljene, i ovaj dio, naravno, i civilne zaštite – koju ćemo još uvijek, jedno vrijeme, raditi uz pomoć helikoptera koji su sovjetskoga podrijetla, koji su u sastavu Hrvatske vojske“.

Ipak, sudeći prema Banožićevim izjavama koje su uslijedile, do uvođenja Rafalea u punu operativnu službu u HRZ, morat će se potražiti pomoć NATO-a u nadzoru zračnog prostora RH. Naime, Banožić je rekao:

„Kad je riječ o implementaciji višenamjenskog borbenog aviona Rafale, naravno da se u jednom trenutku pojavljuje… kada su vam piloti, tehničari, na obuci, s druge strane imate i ovaj prijelaz… upravo kako smo rekli, sa MiG-ova, koji su dosta starije generacije, koji su dugo u sustavu… Ne bih rekao da su muzejski primjerci. Oni su služili Hrvatskoj vojsci, služe i danas, i naravno da imaju svoj rok trajanja i zato smo krenuli upravo u nabavku Rafalea… Na ovaj način, u ovom periodu, taj će se period preklopit. S obzirom da je Hrvatska NATO saveznica, odgovorna NATO saveznica, i da ima svoje partnerske odnose unutar NATO saveza… ono što je, temeljem planskih aktivnosti, temeljem zaključaka i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Glavnoga stožera – da, jednostavno, u tom periodu moramo biti pokriveni. Odnosno, ići će se u suradnju s našim partnerskim zemljama… U ovom slučaju, to je Italija i Mađarska, koje su nam ovdje najbliže. I, naravno da se to događa sve u suradnji sa zapovjednikom na NATO razini… I, na taj način, upoznati smo svi, šta radimo kao NATO članica. Odnosno, hrvatsko nebo bit će pokriveno, i na taj način ne samo da razvijamo nove sposobnosti, nego i ujedno pokazujemo da smo odgovorna NATO članica“.

Kada smo na portalu Obris.org još 2019. prognozirali da bi se to moglo dogoditi temeljem tada friško usvojenog sporazuma između Hrvatske i Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti (kojeg su Mađari jednostavno nazvali „Sporazumom između Vlada o nadzoru zračnog prostora“), tadašnji ministar obrane Damir Krstičević i neki visoki časnici HRZ-a tvrdili su da izmišljamo i da je to jednostavno nemoguće. Nepune 4 godine kasnije, vrag je došao po svoje, a Hrvatska će „kao odgovorna NATO članica“ nadzor svog neba prepustiti susjedima čiji pojedini politički predstavnici ne taje svoje teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Jedina utjeha je Banožićevo uvjeravanje da će se talijansko-mađarski nadzor provoditi „jedan kratki period“ i da će valjda biti besplatan:

„Dakle, ono što imate, to je reakcija susjednih zemalja u slučaju nekakve ugroze. Dakle, ovdje je riječ o stanju pripravnosti koje Republiku Hrvatsku u ovom trenutku ne košta ništa, ali ono što nas… je primarni cilj, je da taj period, unatoč tome što je kratak… da Hrvatska vojska upravo, u onome kako i ulaže… a to je, da ima jednostavno svoje sposobnosti, sa svojim pilotima, tehničarima i avionima“.

Ipak, kad su novinari točno pitali o planiranom trajanju tog „kratkog perioda“ – odgovor je bio jednostavno: „Taj period ćemo propustiti dokumentima“. Dakle – opet klasificirano.

I nakon tajne – tajna

Nakon izbjegavanja točnog odgovora na pitanje trajanja tuđeg nadzora hrvatskoga neba, ni o samoj hrvatskoj donaciji helikoptera Mi-8 Ukrajini  ministar Banožić nije želio reći ništa konkretno za domaću javnost, osim da „podržavamo Ukrajinu“. I dok se o donaciji za Ukrajinu od istog državnog dužnosnika po prvi put službeno čulo u inozemstvu, Banožić je tuzemno priznao da se aktivno radi na pripremi protu-paketa, koji će Hrvatska dobiti u zamjenu za svoje „osmice“:

„U dogovoru smo sa našim partnerima, Amerikancima, išli u pripremu jednoga prijedloga donacije, koja je vrlo izdašna. Do sada najizdašnija, koju smo imali u ovako jednom paketu. To je 140 milijuna dolara, koji će jedan dobar dio biti utrošen upravo na nabavku, odnosno donaciju 4 Black Hawka… a 4 bi kupila Republika Hrvatska i na taj način došli do onog željenog broja 12. Jel, u ovom trenutku mi imamo 4 Black Hawka koji su posljednji došli u prosincu 2022. godine… Gdje smo, također, kroz 2020., 2021. i 2022. godinu – u suradnji sa našim saveznicima, partnerima, isto tako obučavali i pilote i tehničare… i, na taj način, uistinu, ušli ozbiljno u implementaciju projekta Black Hawk u Hrvatsku vojsku, i sa ovom nabavkom 8 dodatnih, osam komada mislimo da ćemo ne samo pokrivati zadaće koje su ispred nas, nego isto tako doprinijeti drugim zadaćama koje se odnose na civilni dio, koje su humanitarnog karaktera. Pa, evo, samo evo posljednji ovaj slučaj – kada je Black Hawk odradio jedan brzi transport organa za transplantaciju u vrlo kratkom periodu, i tako doprinio i načinu da se spasi ljudski život. Dakle, i dalje ostaje, bez obzira što je riječ uistinu o ozbiljnim vojnim helikopterima… Mi ćemo i dalje nastojati ispunjavati svoje civilne zadaće. Naravno da ovdje ne dovodim u pitanje i drugi dio, gdi sada Hrvatska vojska sudjeluje… Dajemo podršku i Ministarstvu zdravstva u rješavanju hitnog medicinskog prijevoza. Isto tako, u suradnji sa Ministarstvom unutarnjih poslova sudjelovat ćemo i u razvoju ljudi koji će se odnositi, odnosno koji se bave helikopterima, a odnose se na Hrvatsku gorsku službu spašavanja, i na drugo pružanje civilnih zadaća koje ja… koje MUP to čini. I, u konačnici, oni nabavljaju još dodatno, dodatno helikopter. Na ovaj način, ova je jedna nova dimenzija i Ratnog zrakoplovstva, i zadaća i ciljeva koje imaju“.

I ti će Black Hawkovi, tvrdi Banožić, biti adekvatno smješteni u pripadajuće nove hangare:

Budući hangar na Lučkom za UH-60M

„Naravno. to je projekt, evo, koji me je dočekao, ali uspio sam ga… završili smo ga. Dao sam urednu informaciju javnosti. Interesantno je da sam tad dobio podatak da je ovo, u biti, prvi hangar koji je napravljen od Domovinskoga rata. Tako da, evo… jedna nova infrastruktura, ali paralelno s tim – kako sam rekao – gradimo hangare i za višenamjenske borbene avione, i to je samo jedan od infrastruktura koje se u ovom trenutku gradi“.

Spominjući „prvi hangar napravljen od Domovinskog rata“, Banožić je zaboravio na hangar za dežurni borbeni dvojac kojeg su izgradili Francuzi na Plesu, kao i na hangar-radionicu u Zemuniku iz vremena ministra Krstičevića.

A HKoV?

Kako ne bi ni Kopnena vojska ostala zanemarena, Banožić je spomenuo „projekt Bradley“ i „projekt Patria“, te još par „sitnica“:

„Isto tako 30 novih Patria, koji će u ovom trenutku… su na… razrađujemo na tehničko-taktičkoj razini unutar Ministarstva obrane, i očekujem potpisivanje ugovora. Ali, isto tako, to su i radarski sustavi koje sam spomenuo već. Modernizacija, opremanje FPS-117, daljnja nabavka sustava srednjega dometa… uvođenje, odnosno, implementacija sustava kratkoga dometa. Tu su ROLE-1, odnosno ROLE-2. Nova bolnica u… koja bi uskoro trebala… mobilna bolnica koja bi uskoro trebala doć u sustav Hrvatske vojske. Tu su daljnja jačanja sa našim partnerima, po pitanju misija, operacija… Ali, i ono što sam rekao – čovjek u središtu uspjeha – gdje smo jasno, kroz nove pravilnike, kroz izmjene postojećih pravilnika i definirali, prije svega povećanje naknade za dragovoljno služenje vojnoga roka… gdje je sada dragovoljno služenje… vojni, ovaj, ročnik dobija 1400 eura, praktički, za služenje vojnoga roka. Povećanje, odnosno, ulazak kadeta… i na koji način oni… financiraju se njihove stipendije, i tako dalje. Puno je toga“.

U petak, 28. kolovoza, nad Europom i sjevernoameričkim kontinentom održana je NATO aktivnost pod nazivom „Allied Sky“ – ova jednodnevna misija u trajanju od 12 sati zamišljena je kao demonstracija NATO solidarnosti, jačanje spremnosti i prilika za obuku radi poboljšanja interoperabilnosti zrakoplovnih posada SAD-a i država članica NATO saveza. Iznad ukupno 30 država članica NATO-a u Europi, SAD i Kanadi letjelo je sve skupa 6 strateških bombardera B-52 Stratofortress iz sastava US Air Force, kojima su se iznad određenih zemalja pridružile i tamošnje nacionalne zračne snage. Tako je 20 NATO-članica – Belgija, Bugarska, Češka, Danska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Kanada, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Španjolska, Turska i Ujedinjena Kraljevina – sudjelovalo s ukupno oko 80 borbenih aviona.

Jedna od potencijalnih ruta barem jednog od 4 B-52 nad Europom (Izvor: The Aviationist/ADSBExchange)

Iznad Europe letjela su 4 američka bombardera B-52, dio redovnih misija Bomber Task Force (BTF) u Europi, dok su iznad sjevernoameričkog kontinenta letjela još 2 takva aviona, inače u sastavu 5. bombarderskog krila (5th Bomb Wing) iz Zrakoplovne baze Minot (savezna država Sjeverna Dakota).

Dva B-52 iznad Kanade (Photo: RCAF)

Dva B-52 Stratofortress preletjela su kanadski Ontario i Quebec u pratnji dva lovca CF-188 Hornet iz sastava Royal Canadian Air Force (RCAF). No, bitno je interesantnije bilo u Europi.

Četiri B-52 stigla su 22. kolovoza ove godine u bazu RAF-a u Fairfordu (UK), i od tamo su u petak ujutro poletjeli radi sudjelovanja u „Allied Sky“.

Pod nazivom „Allied Sky“ krije se najnovija inačica rutinskih BTF misija koje se u Europi provode od 2018. godine, s više od 200 naleta u koordinaciji sa NATO saveznicima i partnerima. Sjedinjene Američke Države posebno napominju kako su BTF misije dugo planirane i nisu odgovor na bilo koje trenutno političko događanje u Europi.

Mješavina borbenih aviona nad Europom

Iako su u pratnji američkog bombardera nad Europom prevladavali lovci F-16, bila je ovo dobra prilika da se vide i MiG-21 te MiG-29, kao i novi F-35 kojeg pojedine zemlje tek uvode u uporabu. U zraku su se našli i lovci Eurofighter Typhoon, kao i F-18 Hornet. Jednako različite su bile i reakcije na dotičnu NATO aktivnost – dok su pojedina ministarstva obrane, oružane snage i ratna zrakoplovstva „Allied Sky“ uvrštavali u javnosti vrlo zanimljivo događanje, pa su shodno tome i sami izvještavali, pojedine – posebno one velike NATO zemlje – tom su događaju pridavale više marginalnu, ili gotovo nikakvu važnost. No pogledajmo kako je to izgledalo u petak nad Europom.

Danski F-16 u pratnji

Portugal i Danska pratili su američki B-52 svojim borbenim lovcima F-16, baš kao i Belgija koja je digla dva F-16 iz sastava 10. taktičkog krila smještenog u Zrakoplovnoj bazi Kleine-Brogel. U Poljskoj su društvo američkom bombarderu radili MiG-29 i F-16, dok je Slovačka angažirala svoje borbene avione MiG-29, baš kao i Bugarska.

Španjolska je za potrebe „Allied Sky“ u zrak digla 2 aviona F-18 Hornet.

Ujedinjena Kraljevina je B-52 na njegovom odlasku iz Fairforda, kao i prilikom povratka u bazu, pratila s 2 borbena aviona Typhoon FGR4 iz sastava RAF-a. No, RAF i Francusko ratno zrakoplovstvo već su 27. kolovoza održali zajedničku vježbu s američkim strateškim bombarderima – RAF-ovi borbeni avioni EF Typhoon i francuski Mirage 2000 uvježbavali su dopunu gorivom s RAF-ovim avionom Voyager KC.Mk 2 i francuskim C-135FR, te letenje u formaciji s B-52. Nije objavljeno gdje se ta vježba odigravala, ali se pretpostavlja da je to bilo negdje iznad Baltičkog mora, gdje ove europske NATO države trenutno zajedno rade air-policing.

Francuz i Amerikanac nad Estonijom (Photo: EDF)

Zabavljena vlastitim operacijama u Libanonu i Sahelu, Francuska nije pridavala posebnu pažnju NATO aktivnosti „Allied Sky“. No zato je ostalo zabilježeno da je u petak navečer američki B-52 preletio Estoniju u društvu francuskih borbenih aviona Mirage 2000-5. Oni su u Estoniji angažirani u sklopu NATO air policinga nad Baltikom, a bazirani su u estonskoj zrakoplovnoj bazi Ämari, zajedno s njemačkim Eurofighterima. Drugi dio baltičkog air-policinga, avioni Eurofighter Typhoon iz sastava RAF-a, pratili su B-52 nad Litvom.

Poput Francuske, ni Njemačka nije posvetila posebnu pažnju ovoj jednodnevnoj NATO manifestaciji. Njemački Luftwaffe krajem prošloga tjedna imao je dvije velike aktivnosti – zatvaranje trilateralne vježbe MAGDAYS, u kojoj je osim njemačkog sudjelovalo i izraelsko te mađarsko Ratno zrakoplovstvo (izraelsko s nedavno u Njemačku pristiglim borbenim avionima F-16 Barak, te mađarsko s JAS-39 Gripen). Uz to, u petak, 28. kolovoza, Luftwaffe je uvježbavala i dopunu gorivom u zraku – po prvi puta je novi višenamjenski tanker A330 iz baze Eindhoven „tankao“ gorivom borbene avione Eurofighter 2000 – radi se o začetku praktičnog djelovanje u okviru projekta Multinational Multi Role Tanker Transport Fleet (MMF), koji je pod okriljem EDA-e pokrenut u srpnju 2016. godine.

Češki JAS-39 Gripen

Češka: par lovaca JAS-39C Gripen iz sastava 211. taktičke eskadrile pratili su američki bombarder od ulaska u češki zračni prostor kod Velvara pa do slovačke granice. No B-52 privremeno stacioniran u engleskom Fairfordu ponovno će se vratiti u Češku, i to sudjelovanjem na vježbi „Ample Strike 2020“, koja počinje upravo danas i traje do 19. rujna. U vježbi sudjeluje oko 700 pripadnika ratnih zrakoplovstava SAD-a, Češke, Njemačke, Estonije, Litve, Mađarske i Slovačke. Dva borbena aviona JAS 39 Gripen iz sastava Mađarskih zračnih snaga pratila su B-52 i tijekom leta kroz zračni prostor Mađarske.

Rumunjski MiG-21 LanceR

Rumunjska je za pratnju strateškom bombarderu organizirala čak 6 svojih lovaca, i to MiG-21 LanceR iz 71. Zrakoplovne baze u Campia Turzii i F-16 Fighting Falcon iz 86. ZB u Borcei. U rumunjskom zračnom prostoru prelet je koordiniran s Komponentom zračnih operacija Rumunjskog ratnog zrakoplovstva i USAFE (US Air Force Europe).

U Italiju je strateški bombarder B-52 ušao u petak kasno poslije podne oko 18 sati na području južno od Pesara, te se zaputio prema Rimu praćen borbenim zrakoplovima Eurofighter iz sastava 4. borbenog krila iz Grosseta i dva F-35A iz sastava 32. krila iz Amendole. Priliku da lete s F-35 nisu propustili ni Nizozemci, koji su B-52 prepratili sa svoja dva borbena aviona F-35, s kojima su intenzivno vježbali cijelog proteklog tjedna. No najviše se tu iskazala Norveška sa čak 4 komada Royal Norwegian Air Force F-35 Lighting II za potrebe praćenja američkog bombardera. Norvežani su dolazak B-52 u Europu dobro iskoristili, pa je samo dva dana po dolasku američkih bombardera u Fairford već u Norveškoj bila održana vježba u kojoj su B-52 letjeli u formaciji s F-16 i F-35 iz sastava Norveških kraljevskih zračnih snaga.

Kako su Norvežane vidjeli piloti američkog bombardera?

Incidenti kao nužnost?

Lijep pogled na Grčku

Grčka je presretanje i pratnju kroz svoj zračni prostor radila svojim F-16 borbenim avionima – ukupno 4 F-16C Blk 52+ pratila su B-52 širom i uzduž Grčke, a u sklopu NATO zaštite zračnog prostora i nad Sjevernom Makedonijom. Ova vrsta aktivnosti grčkom Ratnom zrakoplovstvu poslužila je kao predah, ali i dodatno uvježbavanje presretanja koje uvelike prakticiraju i na upadima turskih borbenih aviona u grčki zračni prostor. Prema priopćenju Glavnog stožera grčkih Oružanih snaga, prilikom ulaska u zračni prostor iznad Atene dogodio se i mali incident, kada su primijećeni turski lovci koji pokušavaju pratiti američki B-52. Tursko Ratno zrakoplovstvo time je pokazalo „provokativno, neetičko, piratsko i anti-savezničko ponašanje“, stoji u priopćenju grčkog Glavnog stožera, zbog čega ih je, sukladno planiranim procedurama, otjerao kvartet grčkih aviona F-16.

Dopuna gorivom iznad Turske

No čini se kako NATO nije imao problema s ovakvim „neetičnim“ ponašanjem turskog Ratnog zrakoplovstva, jer su Turci dobili posebnu povlasticu – tijekom preleta B-52 turskim zračnim prostorom, 2 turska tankera KC-135R dopunjavala su ga gorivom, dok su ga još 2 F-16 dopratila do Egejskog mora.

Manji incident dogodio se i u međunarodnom zračnom prostoru iznad Crnog mora, gdje su 2 ruska borbena aviona Su-27 Flanker presrela američki B-52. „Ruski piloti letjeli su na nesiguran i neprofesionalan način,“ priopćio je potom Pentagon, dok je američki general Jeff Harrigian, zapovjednik američkih Zračnih snaga u Europi, izjavio: „Djelovanja poput ovoga povećavaju mogućnost sudara u zraku i nepotrebna su, nisu u skladu s dobrim zrakoplovnim praksama i međunarodnim pravilima leta“.
——————-

——————-

A Hrvatska?

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo također se uključilo u NATO aktivnost „Allied Sky“, i to s najmanje 3 MiG-a 21 iz sastava 191. Eskadrile lovačkih aviona, od čega bi po dva dočekala i ispratila američkog zračnog gosta, dok bi treći MiG iz pratnje fotografirao i snimao cijeli događaj. Zapovjednik 191. ELA-e, pukovnik Zvonimir Milatović, izjavio je da se radi o jedinstvenom događaju i posebnoj prilici u kojoj jedan legendarni avion tipa MiG-21 može letjeti ‘krilo uz krilo’ s još legendarnijim bombarderom B-52.

„Mislim da je ovo pun pogodak. Nama je čast sudjelovati u ovakvoj vježbi gdje presrećemo bombarder američkih Zračnih snaga“,

rekao je pukovnik Milatović, dodavši da se ova vrsta zrakoplova ne koristi često kao meta za presretanja:

„Najčešće mete koje presrećemo su ili lovački avioni drugih zemalja, ili transportni avioni koji su u tranziciji kroz hrvatski zračni prostor“.

Ovo je zasigurno bila dobra prilika za sudjelovanje HRZ s partnerima, pogotovo u godini kada su gotovo sve iole veće aktivnosti otpale zbog epidemije koronavirusa – ali i kada je zbog starosti i istrošenosti hrvatskih MiG-ova sve manje zajedničkih zrakoplovnih aktivnosti s NATO partnerima. Za razliku od prošlogodišnjih vježbi s američkim partnerima iz Nacionalne garde Minnesote, ili vježbi s RAF-om 2018. i tadašnjih aktivnosti s Izraelskim ratnim zrakoplovstvom, ove godine se HRZ, a posebno ELA, još nisu mogli pohvaliti ovakvim djelovanjima. Nažalost, kako vrijeme ide, barem privremeno smanjenje razine aktivnosti za hrvatsku borbenu eskadrilu sasvim je izvjesna perspektiva.
——————-

——————

Usprkos svojoj veličini, slovenski zračni prostor je vrlo dobro osiguran. Nadziru ga brojne oči, a država uvijek ima spremne postrojbe koje paze da netko ne bi neopaženo prošao zračnim prostorom. Kompleksan sustav nadzora i zapovijedanja, baziran u Španjolskoj, može aktivirati vojne avione u Italiji, Sloveniji ili u Mađarskoj, a i slovenski Pilatusi presreću zrakoplove koji se nađu nad Slovenijom.

Avioni pod oznakama NATO saveza redovito uvježbavaju presretanja – od sjevernih krajeva Europe pa do obala Sredozemlja, i Slovenija tu nije nikakva iznimka. Tako svakog ponedjeljka na nebu iznad Slovenije vježbaju “mete” i presretači – Pilatus PC-9M “Hudournik” i Eurofighter Typhoon. “Oni koji presreću najčešće ni ne znaju što se događa. Mi koji letimo kao mete smo prilično dobro informirani unaprijed o tome što trebamo i što će se događati. Talijani najvjerojatnije baš i ne. Za njih je to pravo polijetanje nakon uzbune (scramble), ponašanje i djelovanje kao da se sve događa za pravo“, kaže Gregor Virant, zapovjednik slovenske 152. letačke eskadrile.

Letačke posade Slovenske vojske već su u petak obavile većinu priprema, tko će letjeli i kuda će se ići, te kakva su ograničenja. U vojnim uvjetima letenje je popriličnim dijelom dogovoreno unaprijed, među ostalim i zato da bi se što je moguće manje smetalo civilnom prometu koji teče na nebu iznad države.

Brza reakcija, zlatni sat

Tehničari vojne zrakoplove pripravljaju već više sati prije misije, a zadnji pregled je naravno tik pred polijetanje, u ranim jutarnjim satima. U tome su dobro uvježbani, budući da Slovenska vojska svaki dan ima jednog Pilatusa u pripremi za potrebe nadzora zračnoga prostora, koji svoje zadatke u pripravnosti čeka na svom dijelu zračne luke. Tu on mora biti spreman za dizanje u zrak unutar 15 minuta od primanja zapovijedi, a slična se razina pripravnosti očekuje i od ostalih letjelica (presretača) u pripravnosti širom Europe.

Za to vrijeme su se piloti okupili u zasebnom prostoru, razgovor se većinom tiče aviona, a svi čekaju na službeno predstavljanje misije. Okupile su se i druge posade, prati se meteorološka prognoza koja najavljuje hladnu frontu koja će u ponedjeljak navečer preći Sloveniju. No, važno je bilo tek da će vrijeme u trenucima izvođenja zadaće biti zadovoljavajuće. Nije bilo točnijih informacija o smjeru i vremenu pristizanja Talijana – moguća su bila njihova dva zrakoplovna uporišta. Dok se većina razišla u urede i dnevne prostore, dvije posade su započele s detaljnijim pripremama, oblačenjem, te spremanjem za let.

Ogromna mreža ljudi

Ono što na prvi pogled iznenađuje je rasprostranjenost nadzorno-zapovjedne mreže, koja pazi i uzbunjuje vojne resurse kada se za to ukaže potreba. Kada je Slovenija 2004. postala članica NATO saveza i slovenski zračni prostor je postao dio zajedničkog zračnog prostora. To znači da se radi o povezanom sustavu zračnog nadzora i obrane. Onaj element čitavog tog sustava koji je javnosti najviše poznat je takozvani air-policing. No u čitavom spektru, od nadzora pa do zračne obrane, članice NATO saveza dijele zajedničke sposobnosti i informacije. Tako talijanski borbeni zrakoplovi Eurofighter Typhoon nad Slovenijom ne lete pod “talijanskom” zastavom, već pod NATO oznakama.

Važno je napomenuti kako Slovenija nikome nije predala suverenost svog zračnog prostora, strane letjelice i presretači tu ulaze po dozvoli, a iznad Slovenije njima upravljaju slovenski kontrolori. Tko tu odlučuje, i kada? Europa je u okviru NATO saveza podijeljena na sjeverni i južni dio, a Slovenija spada u južni dio, za koji se zapovjedništvo nalazi u španjolskom Torrejonu. “U slučaju vojne ugroze, vojnog zrakoplova, naš nadređeni vojni zapovjednik u Torrejonu odlučuje hoće li aktivirati presretače iz Italije ili Mađarske, ili oboje. Zadaća našeg 16. centra za nadzor i kontrolu zračnog prostora je da te poslove izvede, u uskoj koordinaciji sa civilnom kontrolom zračnog prometa Republike Slovenije“, kaže bojnik Samo Mali. Takve vježbe nisu jeftine, ali su ključne za provjeru sposobnosti. Većinu vježbi i usavršavanja obavi se pomoću simulatora, osim onih odabranih, poput ove ponedjeljkom iznad Sovenije, prema različitim scenarijima koji su prilagođeni da smetnje po civilno stanovništvo ostanu na minimumu.

Nina Ražen je vojni kontrolor leta, s obavljenim svim izobrazbama koje traži NATO, ne bi li bila ovlaštena “zapovijedati” zračnim snagama saveza: “Po dobivanju NATO licence i dodatnom obrazovanju u domovini, te licence obnavljamo svake godine. Dužni smo ih održavati i provjeravati u skladu s NATO standardima, i zato su redovite obuke bitne. Današnja vježba je još i važnija, budući da provjerava sve koji su u taj proces uključeni“. To vrijedi za kompletnu liniju vođenja i zapovijedanja, kontrolore, radariste, pilote, tehničare…

Kontrolorka Ražen kaže da se presretači ne koriste samo za presretanje prijetnji, nego služe i kao pomoć, dodatno oko u zraku. Piloti pomoću dogovorenih metoda postupanja i tehnologije mogu ustanoviti i ako nešto ne teče kako bi trebalo. Oni mogu u transponder, napravu koja pokazuje položaj i oznaku letjelice, upisati jedan od tri dogovorena “squawk-a” (dogovorena koda) koji označavaju opasnost: 7.500 – otmica, 7.600 – teškoće s komunikacijskom opremom, ili 7.700 – letjelica u opasnosti. I u tim bi slučajevima bili aktivirani presretači, ovisno o tipu zrakoplova moglo bi se odlučivati i o aktivaciji Talijana, ili o slovenskim Pilatusima. Ako se radi o komercijalnom putničkom zrakoplovu, ili o avionu koji je brži od približno 250 čvorova, tu Hudournik nema dovoljno snage – tu su talijanski Eurofighter Typhoon ili mađarski Gripeni ključni za uspješno presretanje. Drugi primjer je letjelica koja se jednostavno više ne javlja civilnim kontrolorima leta.

U većini slučajeva se tu ipak radi o presretanjima radi problema s komunikacijskm opremom, no presretač ipak mora poletjeti prema problematičnoj letjelici koja se ne oglašava – budući da se ne zna kakve bi to poteškoće mogle biti u pitanju. Je li posada bez svijesti, kao što je to bilo u slučaju leta Helios Airways 552? Je li zrakoplov otet? Lako se dogodi i da pilot ne može unijeti pravilne kodove u transponder, ili je komunikacijska oprema kompletno zatajila. U tom slučaju će presretač komunicirati s posadom vizualnim znakovima te im pomoći pri slijetanju. To je bitno na civilnim letnim koridorima da bi se izbjegle neugodne situacije, a i zajamčila sigurnost zrakoplova koji ne može komunicirati s osobljem na tlu.

Presretač može pomoću znakova, od kojih su neki međunarodno usuglašeni, ali i gestama ruku, prenijeti određene poruke kontrolora leta. Ako ustanove da bi zrakoplov rado negdje sletio, presretači se pobrinu da svi na tlu znaju kada bi i gdje avion sletio – ako ne drugačije, a ono i direktnim traženjem da negdje konkretno sleti. Sve je to, naravno, u koordinaciji s civilnom kontrolom zračnog prometa. No simulacije su jedno, a praksa nešto sasvim drugoga: “Sami znate da ako nešto trebate izvršiti ili predstaviti – deset je puta lakše ako prethodno vježbate. Jednako kao i kod igara, ako stvar možete pauzirati, to je bitno drugačije od onoga kada je sve ‘u živo’ i teče aktivno“, objasnio je Virant.

Sporije letjelice presreću i Hudourniki. U bazi Cerklje ob Krki u 15-minutnoj pripravnosti je jedna takva letjelica, kao što to traži NATO savez. Ona se može brzo odazvati i presresti letjelice koje su u slovenskom zračnom prostoru ili u njega ulaze – a prije svega se baš tu pokazuje važnost skupnog nadzora zračnog prostora svih država saveznica.

“Slovenija je premalena”

Mnogi rado pričaju kako je Slovenija premalena da bi mogla hvatati letjelice u svom zračnom prostoru. To je (djelomično) točno, ali nije direktno vezano samo s tom državom. Putnički zrakoplov koji je upravo ušao u zračni prostor nad Prekomurjem i namjerava ga napustiti kod Portoroža, prelazi tom državom unutar 20 minuta. Ključan preduvjet za presretanje su prave informacije.

Kontrolori koji nadziru zračni prostor ne aktiviraju presretače za svaku grešku ili nejavljanje letjelica, jer bi tako oni bili u zraku skoro stalno. Civilni kontrolori koji nadziru tijek prometa nad državom skrbe da komunikacija teče redovito, a s letjelicama koje lete nisko uspostavljaju kontakt unutar pola sata. Ako bi hipotetska letjelica ulazila u nacionalni zračni prostor i ne bi se javila slovenskim kontrolorima leta, oni bi pokušali uspostaviti komunikaciju na druge načine, recimo, na drugoj frekvenciji. Ako ni to ne bi bilo uspješno, obavijestili bi o tome svoje vojne kolege. Oni u poseban sustav zapisuju da se ta neka letjelica ne javlja – a taj sustav omogućava susjednim državama da pripreme svoje presretače za slučaj da Slovenija ne uspije s vlastitim presretanjem. U svemu tome može proći i dovoljno vremena da letjelica napusti slovenski zračni prostor, pa je zato od ključne važnosti sustav koji takve informacije dijeli među saveznicama u Europi, mnoge od kojih su i same male države.

U prošlosti je bilo primjera zrakoplova s kojima je kontakt bio izgubljen na jugu Njemačke, da bi onda u zajedničkom centru NATO saveza u Španjolskoj aktivirali razne formacije presretača, koji su problematičnu letjelicu čekali na pojedinim granicama. Upravo je taj zajednički sustav, putem kojeg Slovenija s nekim državama dijeli i radarske slike, omogućava uspješnost u čuvanju nacionalnog zračnog prostora. On omogućava da se već i prije dolaska zrakoplova, civilnog ili vojnog, zna o kakvoj je letjelici riječ i što se tu može očekivati. U suprotnom bi takve letjelice bitno češće prelijetale države Saveza i prije nego bi bilo moguće učinkovito reagirati. Ima primjera kad se saznalo da treba presresti zrakoplov u zračnom prostoru iznad države, a on je i prije odaziva već završio iznad Hrvatske – gdje su ga na granici dočekali hrvatski presretači.

Vježba u ponedjeljak je završila kako je to bilo i očekivano. Pilatusi su bili presretnuti, zrakoplovi Eurofighter Typhoon su se pobrinuli da sigurno slete na Cerklje ob Krki. Borbeni avioni su slovenske letjelice pratili sve do njihova slijetanja, pazeći da stvarno i ostanu na pisti – prije nego su punom snagom motora pozdravili domaćine i krenuli na let kući u Italiju.

Photo: Miro Majcen

*Ovaj tekst je autor Daniel Fazlić objavio 8. srpnja 2020. godine na portalu 24ur (https://www.24ur.com/) slovenske medijske kuće POP TV. Članak pod izvornim naslovom „Varuhi slovenskega neba“ prenosimo s dozvolom uredništva, a originalno je dostupan na internetskoj adresi: https://www.24ur.com/novice/slovenija/varuhi-slovenskega-neba.html

Navodno je jako nepristojno nekome reći – „jesam ti rekao“. No nećemo odoljeti a da ne kažemo – „jesmo vam rekli“! A rekli smo da je praktično nemoguće do kraja godine potpisati ugovor za nove borbene avione. Nije to pitanje za vidjelicu – jednostavnim matematičkim računom dođe se do takvog zaključka. To je danas, na prezentaciji Plana nabave u 2020., konačno priznao i sam ministar Damir Krstičević. Na novinarsko pitanje o novcima rezerviranima za nabavu borbenog aviona, koji je i ove godine među projektima bitnim za HRZ, ministar Krstičević dao je poduži odgovor:

„Što se tiče aviona… Vi znate da ta sposobnost, isto strateški bitna za hrvatsku državu… Država koja može štititi sama svoje nebo ima budućnost. I to je Hrvatska zaslužila. Znamo ’91. – da smo možda imali, pitanje sve kako bi bilo. Nismo. Ali je hrvatska država stvorila svoje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Imali smo sjajne pilote, imamo danas sjajne pilote, koji sjajno rade svoj posao. I sada je na nama odgovornost, na cijeloj državi. Imamo drugi proces. Država donosi odluku vezano za višenamjenski borbeni avion. Država je donijela odluku da to nama treba. I, evo – tu je Međuresorno povjerenstvo, Vladino, koje vodi proces. Tu je admiral Hranj, koji vodi kompletan proces.

Vodimo računa da se proces vodi transparentno. Tu su u pitanju ogromni novci, opet, poreznih obaveznika – da sve bude napravljeno po proceduri. I 7. 5. je dan kad mi očekujemo ponude – od, vidjeli ste, sedam država. Traži se dva nova aviona. Traži se pet korištenih. Sedmog petog, kad se otvori… odnosno, kad Međuresorno vladino povjerenstvo otvori… ponude. Kad vidi ponude, kad vidi kvalitet ponuda – nakon toga slijedi evaluacija. I, cilj je ove godine da se izabere dobro, priuštivo rješenje… da se izabere dobar višenamjenski borbeni avion, i da se donese odluka. Znači, ugovora nema – niti je moguće ove godine da bude neki ugovor. Znači, cilj je da se donese odluka vezano za izbor tog aviona, i na to je Međuresorno vladino povjerenstvo uključeno. U tom povjerenstvu su, i predsjednik saborskog Odbora za obranu… Tu su ljudi bili, iz Ureda predsjednika… Znači… tako da želimo uključivo voditi računa o tome.

U međuvremenu, jednu aktivnost koju nismo… a to je obuka pilota. Obuka pilota – isto moramo i o tome voditi računa. I, to je sada nešto bitno, gdje isto moramo adresirati. Gdje obuku pilota napraviti? Gdje ljude poslati? I, gdje da naši ljudi lete, i da… tu tranziciju, odnosno, pripremu… jel je to ogroman skok – prelazak sa druge generacije, na četvrtu generaciju… To nije laka zadaća. Ali, ja smatram da to hrvatski piloti mogu napravit, i da mogu učiniti. I, evo, na to smo maksimalno fokusirani.

Jasno, što se tiče novaca… Sada… Pa, znamo mi… To je na razini Vlade, ali ove godine neće ni biti novci, jer ove godine to neće biti vezano uz ovu nabavu. Al’, u perspektivi, Vlada je ta… po donošenju odluke, kao što su se kupovali Canadair-i, kao što su i ostale države kupovale svoje višenamjenske borbene avione… iz pozicije ponuda, iz pozicije odluke, da se u godinama koje slijede… da se osiguraju financijska sredstva za tu nabavu, i za taj… za tu odluku, koja će biti donešena“.

Krstičević je, dakle, jasno rekao da „ugovora nema – niti je moguće ove godine da bude neki ugovor“. Osnovni je cilj do kraja godine uopće donijeti odluku o izboru aviona, što je određeno reteriranje i u odnosu na nedavnu izjavu supredsjedatelja Međuresornog povjerenstva, viceadmirala Roberta Hranja. On je sredinom siječnja, gostujući na HTV-u, najavio kako je cilj da u kolovozu ove godine (nakon 2 mjeseca evaluacije i dodatnih mjesec dana završne analize) Povjerenstvo „odabere najbolju opciju za Hrvatsku“ i da je „ponudi hrvatskoj Vladi“. Uzmu li se u obzir sve češća šuškanja o parlamentarnim izborima krajem ljeta ili u sam osvit jeseni, lako bi bilo moguće da Povjerenstvo ne uspije ostvariti svoj cilj, jer je moguće da u kolovozu ili ne bude ove Vlade, ili da njen mandat bude čisto tehničke prirode.

Zato nije ni čudno da se posljednjih dana iz najslužbenijih mogućih izvora čuju najave o tome kako se Hrvatska priprema da joj zračni prostor čuvaju letjelice njenih NATO saveznika. Iako se NATO air-policing spominje kao kratkoročno rješenje kojim bi se premostilo rupu između isteka resursa postojećih MiG-ova 21 pa do dolaska novih borbenih aviona, ne bi trebalo začuditi ako se iz političkih razloga tome pribjegne i kao trajnijom „privremenom“ rješenju. Sve transparentno, s minimalno nadležnih pred kamerama, i uz tek sporadična ultra-kratka priopćenja.

Uz to, kompletno je upitno i pitanje na koje se također osvrnuo ministar Krstičević – temu obuke pilota u inozemstvu, koja je ljetos iznebuha također stavljena „u krilo“ spomenutog Međuresornog povjerenstva Vlade RH. Dok je kupovina ikakvih borbenih aviona ovako daleka, a raspon letjelica koje se gleda tako ekstremno širok (jednomotorne i dvomotorne, nove i rabljene, iz čak četiri različita proizvodna izvora), gotovo je smiješno uopće još spominjati ikakvo slanje pilota u inozemstvo, koji bi jednako mogli vježbati za novi F-16, ali i rabljeni Eurofighter Tranche 1…

Ovoga ljeta digla se velika buka oko sporazuma hrvatske i mađarske vlade o suradnji u području zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti. Dok su hrvatski dužnosnici tvrdili kako je riječ o sporazumu koji uglavnom rješava neke administrativne barijere u zrakoplovstvima dviju država, Mađari se nisu libili okarakterizirati dokument kao „Sporazum između Vlada o nadzoru zračnog prostora“. Već iz samog termina „air-policing“ može se izvesti zaključak da bi ovaj dokument mogao biti put prema mađarskoj pomoći pri smanjenim hrvatskim sposobnostima nadzora vlastitog zračnog prostora, a tome u prilog ide i činjenica o nekim nejasnim i nedovoljno definiranim odredbama ovog sporazuma. Upravo s obzirom na sumnje koje su se pojavile u hrvatskom medijskom prostoru, više je nego razočaravajuć izostanak javnog interesa za daljnje detaljno praćenje ove teme. A ona je stigla do pred kraj svog usvajanja u Hrvatskom saboru, koje će se vjerojatno dogoditi sljedećeg tjedna, u srijedu 2. listopada, kada će uvaženi saborski zastupnici glasati o raspravljenim točkama (osim ako Bandićevi „žetončići“ ponovno ne budu blokirali glasovanje, kao što su to napravili 20. rujna).

Kao što procedura i nalaže, nakon što je Vlada RH 11. srpnja ove godine prijedlog zakona o potvrđivanju hrvatsko-mađarskog Sporazuma o suradnji jednoglasno prihvatila i otposlala ga na daljnji postupak s druge strane Markovog trga, on se u Saboru našao tek prošloga tjedna. Najprije na nadležnim tijelima – Odboru za zakonodavstvo i Odboru za obranu, a potom i na plenarnoj sjednici Sabora. Odbor za zakonodavstvo ovu je materiju raspravljao 17. rujna, te je izglasao većinom glasova – 8 „za“ i 1 „suzdržanim“. Odbor za obranu o sporazumu je raspravljao 2 dana kasnije, 19. rujna, te je jednoglasno, s 11 glasova „za“, predložio njegovo usvajanje u Hrvatskom saboru.

Win-win situacija za Hrvatsku

U relativno skromnoj raspravi, člana Odbora za obranu, nezavisnog Zdravka Ronka zanimalo je kako spriječiti zlouporabe, uključujući i moguću špijunažu, koja može nastati „zujanjem njihovih aviona po našem teritoriju“? Ministar obrane RH Damir Krstičević mu je odgovorio da – „ne zujiju“:

„Nema njihovih zrakoplova kod nas, niti će ih ikad biti. Prema tome, Hrvatska kontrolira svoje nebo, štiti svoje nebo, prema tome – ja za te informacije iskreno ne znam, a kažem – još ovo što se radi radi se samo radi veće sigurnosti hrvatskog neba u suradnji s NATO-om, s tim zapovjedništvom koji to kompletno koordinira“.

No na Ronkovo insistiranje, Krstičević je bio plastičniji u daljnjem objašnjenju, svodeći raznoliku obuhvaćenu tematiku prvenstveno na prekogranični nastavak započetih zrakoplovnih praćenja ili progona:

„Ovo je samo vezano uz prekogranicu, znači da se preuzima… Znači, ako naš zrakoplov prati taj cilj, taj zrakoplov ide prema Mađarskoj, naš zrakoplov neće zakočit do granice nego uć’ će malo u zračni prostor Mađarske, a onda ga preuzima mađarski zrakoplov koji dalje to… Ili ako je situacija prema Hrvatskoj, isto“.

SDP-ovac Joško Klisović je dodatno naglasio kako je tu riječ isključivo o zadaćama pod NATO-zapovjedništvom i u okviru integriranog sustava kontrole zračnog prostora, ali ga je ujedno zanimalo i zašto onda NATO nije treća potpisnica ovog sporazuma, čime bi se umirili i svi kritičari koji u ovom dokumentu vide smanjivanje integriteta Hrvatske? „To je takva metodologija i procedura“, odgovorio je Krstičević i nastavio:

„To je Njemačka napravila s Francuskom, tako je Njemačka napravila s Mađarskom, Češkom… Znači, potiče se države da te stvari u okviru ovoga rješavaju kroz ovakve sporazume. Znači, nismo se mi sada, ajmo reći, prvi sjetili da idemo u tom pravcu, nego evo, kažem, to je iz pozicije veće sigurnosti zračnih prostora na razini NATO država. S ovom stranom, Hrvatska je u win-win poziciji“.

Krstičević za Obris.org: Sami nadziremo!

Sporazum je pred Odborom za obranu branio sam ministar obrane Damir Krstičević, pa smo iskoristili priliku upitati ga ono što su članovi Odbora preskočili. Za početak, ima li ovaj sporazum ikakve implikacije za slučaj da se otegne nabava aviona?

„Nema. Znači, ovaj sporazum nema nikakve veze. Naš zračni prostor – to je u našoj nadležnosti. Mi ga sami nadziremo. Ti znaš da je moj stav od početka, stav ove hrvatske Vlade, da smo odlučni da to strateško pitanje, da se riješi… i da Hrvatska u kontinuitetu ima tu sposobnost. Tako da isključujem…“,

odgovorio je ministar obrane Krstičević, istaknuvši da se ovaj sporazum NEĆE koristiti kao osnova za međunarodni nadzor hrvatskog zračnog prostora:

„Ovaj sporazum nema nikakve veze, sa… što se tiče suvereniteta Hrvatske – mi to radimo, radit ćemo i dalje. To je strateško pitanje. Vi znate, opet ponavljam, moj stav. I, ovo je samo vezano, isključivo ako imamo… opet ponavljam… neki cilj koji ulazi u zračni prostor Hrvatske. Hrvatski MiG-ovi su ga preuzeli, i taj cilj ide prema Mađarskoj, i nema smisla da mi zakočimo na granici. Mi možemo ući u zračni prostor Mađarske, oni ga preuzimaju i prate ga dalje. Prema tome, samo da se ova procedura oko… preko granice, da se efikasno riješi“.

Iako se iz Vladinog dokumenta moglo zaključiti da su razgovori o ovakvoj hrvatsko-mađarskoj zrakoplovnoj suradnji trajali svega 11 dana, Krstičević napominje da su zapravo trajali nekoliko godina, te je sada konačno došlo i do njegovog sklapanja, sa čime je i NATO zadovoljan, budući da insistira da države-članice to pitanje riješe bilateralno. Hrvatska trenutno bilateralno razgovara i sa susjednom Italijom o sklapanju istog takvog sporazuma o zrakoplovnoj suradnji, kaže ministar Damir Krstičević: „Isto se sada pregovara, razgovara… na ovom modelu, kao što smo i napravili, u suradnji sa NATO-om… da se to isto pitanje riješi“. Godinama već traju i razgovori između Hrvatske i Mađarske o međusobnom dijeljenju radarskih slika, no ovaj sporazum, kaže ministar obrane, ne odnosi se i na tu problematiku, jer je radarska slika predmet odvojenih razgovora.

Sporazum o kojem će se u Saboru glasati sljedećeg tjedna regulira, među ostalim,i vježbe mađarskih Zračnih snaga nad Hrvatskom, kao i baziranje u hrvatskim zračnim lukama. I obrnuto, kaže Damir Krstičević:

„I vježbanje Hrvata nad Mađarskom. Pa normalno. Mi smo članice NATO saveza, i sigurno da moramo surađivati i vježbati zajedno. Pa, to se stalno događa, i što se tiče zračnih snaga, a što se tiče kopnenih snaga – pa to nam je zadaća i odgovornost. Da budemo još interoperabilniji, da budemo još učinkovitiji. To je naša temeljna zadaća. Malo povjerenja jedni u druge. A kažem, ovo nema … još jednom ponavljam… nema nikakve veze, da bi Hrvatska predala nadzor zračnog prostora Mađarima ili bilo kome. To odlučno odbacujem“.

U petak, 20. rujna, Sporazum o suradnji u području zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti našao se na raspravi na plenarnoj sjednici Sabora. Od početnih 7 zastupnika, rasprava se u konačnici vodila pred svega 4 zastupnika, redom iz HDZ-a, koji su iskoristili prigodu da se međusobno razbacuju pohvalama o radu Plenkovićeve Vlade i ministra obrane. Ispred predlagatelja Sporazum je branio državni tajnik u MORH-u Tomislav Ivić, koji je od novih informacija podijelio tek onu da se o sličnom sporazumu trenutno pregovara i sa Crnom Gorom, gdje sam Bog zna o kakvoj se tu recipročnosti nacionalnih zrakoplovnih aktivnosti pregovara. Ili je u međuvremenu Crna Gora nabavila borbene avione, ili je državni tajnik Ivić ponovno pred Saborom iznio „fake news“.

U litavskoj zrakoplovnoj bazi Siauliai organiziran je u srijedu, 13. kolovoza ove godine, dan za medije, prvenstveno kako bi se mađarske medije upoznalo s radom tamo smještene dežurne postrojbe Mađarskog ratnog zrakoplovstva (MH Balti Fegyveres Légvédelmi Készenléti Alegység – MH BAP FLKA). Naime, od svibnja ove godine Mađarsko zrakoplovstvo sudjeluje u NATO nadzoru zračnog prostora baltičke regije, zajedno sa španjolskim i britanskim zračnim snagama. No dok su Britanci bazirani u Estoniji, Španjolci i Mađari sudjeluju u air policingu Litve, Latvije, Estonije te pripadajućeg dijela Baltičkog mora iz baze u Litvi. Mađarska je za potrebe ove NATO misije u ZB Siaulai relocirala 2 borbena aviona JAS-39 Gripen, uz još dva u pripravnosti, i ukupno 95 pripadnika Ratnog zrakoplovstva. „Jedan od važnih ciljeva ovog air policinga je jačanje sigurnosti lokalnog stanovništva. Također smo orijentirani i na mobilizaciju te razvoj snaga saveznika i partnera koji imaju zadatak zaštititi regiju Baltičkoga mora“, rekao je novinarima brigadni general Csaba Ugrik, zapovjednik MH BAP FLKA. Osim nadzora zračnog prostora, pripadnici mađarske postrojbe sudjeluju i u brojnim multinacionalnim vježbama, a razvijaju i suradnju sa svojim britanskim i španjolskim kolegama stacioniranim na Baltiku.

Tijekom jučerašnjeg novinarskog posjeta litavskoj zrakoplovnoj bazi, mađarski borbeni avioni dva puta su dobili uzbunu, zbog čega su se i vinuli u zrak – jednom ujutro i drugi put u ranije poslijepodne. Uzbuna je dana zbog toga što zrakoplovi koji su ulazili u nadgledani baltički prostor nisu prijavili plan letenja, nisu uspostavili komunikaciju s kontrolom zračnog prometa, ili nisu koristili transponder. „Danas je baltička regija jedan od najosjetljivijih zračnih prostora u Europi, pa za pilote, avione i postrojbe nema jednostavnih zadataka“, izjavio je general Ugrik, dodavši kako su mađarski borbeni Gripeni od svibnja do sredine kolovoza bili uzbunjeni ukupno 40 puta. Među presretnutim i identificiranim avionima bili su An-24, An-26, IL-18, IL-38, IL-76, kao i SZU-27P, SZU-30SM i SZU-35S. Tijekom misije na Baltiku, mađarske zračne snage izvele su više od 370 polijetanja uz utrošak od preko 420 letnih sati. „Nisam imao priliku upoznati odlučniji i uporniji tim pripadnika mađarskih Oružanih snaga“, pohvalio je svoje vojnike general Ugrik.

Nakon nešto više od 10 godina, sada se vide puni učinci mađarske odluke o modernizaciji Ratnog zrakoplovstva i nabavi novih borbenih aviona. Mađarsko Ratno zrakoplovstvo trenutno svojim borbenim avionima JAS-39 Gripen, kupljenima na leasing, kontrolira ne samo vlastito nebo, nego zajedno s Talijanima sudjeluju u nadzoru zračnog prostora Slovenije, te sudjeluju u NATO misiji na Baltiku. Uz to, po novome, mogu uskočiti u pomoć i Hrvatskoj, jer je po nedavno potpisanom Sporazumu između Vlade RH i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti moguća i „provedba nadzora i zaštite zračnog prostora, uključujući i prekogranične operacije“. Sporazum, doduše, spominje obostrani nadzor (dakle, mađarski nadzor hrvatskog, ali i hrvatski nadzor mađarskog zračnog prostora), no s obzirom na hrvatske zračne kapacitete i mađarsko iskustvo u air policingu – mala je vjerojatnost za potrebnim hrvatskim nadzorom u Mađarskoj. Posebno, ima li se u vidu činjenica da se već i ranije implicirala mogućnost mađarske zaštite hrvatskog neba.

Kakvi su to incidenti?

Španjolski EF-18 u presretanju ruskog aviona (Photo: NATO Allied Air Command/Spanish Air Force)

S posljednjim angažmanom mađarskih i španjolskih zračnih snaga, NATO misija air policinga nad Baltikom dosegla je svoju okruglu, 50. rotaciju. Španjolsko zrakoplovstvo smjestilo je u ZB Siauliai u Litvi 4 borbena zrakoplova EF-18M, zajedno s gotovo 130 svojih vojnika. Jedan od španjolskih borbenih aviona sudjelovao je upravo u jučerašnjem incidentu iznad Baltičkog mora. Kako su pobjedonosno priopćili ruski mediji, ruski borbeni avion SU-27 „potjerao je NATO-v avion koji se približio zrakoplovu u kojem je bio ruski ministar obrane Sergej Šojgu“. Šojgu se avionom Tu-204 vraćao iz Kalinjingrada u Moskvu, a naoružani španjolski EF-18 Hornet pokušao se približiti njegovom avionu zbog čega ga je jedan od dva prateća ruska borbena aviona SU-27 „otjerao“. S druge strane, zapadni mediji izvještavaju kako ruski SU-27 (bilo kao pratnja VIP letjelicama, ili samostalno) često upotrebljavaju „agresivne manevre“ prema avionima NATO i SAD, ne samo na Baltiku, nego i na području Crnoga mora. Tako je već i ranije primijećeno da borbeni avioni koji sudjeluju u NATO air policingu nad Baltikom imaju pune ruke posla s ruskim avionima koji lete od Rusije do Kalinjingrada i natrag – najčešće je tu riječ o ruskim borbenim avionima SU-27 koji prate druge avione (TU-22, TU-134 i AN-72). Ruski avioni u pravilu nemaju upaljene transpondere i ne održavaju radio vezu s lokalnim kontrolama zračnog prometa, zbog čega se oglašava uzbuna za u Litvi i Estoniji stacionirane NATO zračne snage. Njihov je zadatak rutinski – identificirati i ispratiti ruske avione iz međunarodnog baltičkog prostora, no ukoliko naiđu na avione s ruskim dužnosnicima, borbena pratnja im već tradicionalno ne dopušta približavanje i agresivno ih udaljuje.

*Photo (osim zadnje): Mađarsko Ratno zrakoplovstvo/Rácz Tünde

U četvrtak, 11. srpnja 2019. godine, Vlada Republike Hrvatske se na svojoj 166. sjednici prihvatila donošenja “Nacrta konačnog prijedloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“. Riječ je ovdje zapravo o propisu kojim se u pravni sustav RH unosi međunarodni sporazum na brzinu ugovoren i sklopljen ovog proljeća između dvije vlade susjednih zemalja, koje su predstavljali ministri obrana – za Hrvatsku Damir Krstičević i za Mađarsku Tibor Benkő – i kojeg su Mađari karakterizirali bitno jasnije, kao “Sporazum između vlada o nadzoru zračnog prostora” (“An intergovernmental agreement on air-policing”). Kako navode objavljeni dokumenti, riječ je o proizvodu brzog procesa u koji je Hrvatska ušla ovoga proljeća, ubrzo nakon siječanjske propasti posla javne nabave borbenih aviona iz Izraela.

Kako se navodi u dokumentaciji, “Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o pokretanju postupka za sklapanje Sporazuma, Klasa: 022-03/19-04/108, Urbroj: 50301-29/23-19-2, od 28. ožujka 2019. i prihvatila tekst Nacrta sporazuma kao osnovu za vođenje pregovora“. Ovaj je potez obavljen tog dana na 149. sjednici Vlade RH, kada se spomenutu podlogu za razgovore prihvatilo u okviru 27. točke dnevnoga reda, o čemu smo i pisali na portalu Obris.org. No tada je bio objavljen tek okvir o prihvaćanju navedenog Nacrta sporazuma kao “osnove za vođenje pregovora“, ali ne i sam spomenuti Nacrt (usprkos navodu da “Nacrt Sporazuma iz stavka 1. ove točke, sastavni je dio ove Odluke“).

Time se o punini sadržaja predstojećih pregovora samo moglo nagađati temeljem 3. članka dokumenta “Prijedlog odluke o pokretanju postupka za sklapanje Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“, koji navodi:

“Nadležni saveznički zapovjednici na svim razinama u sustavu NATINAMDS-a naglašavaju važnost sklapanja međunarodnih ugovora između susjednih država članica NATO-a za provedbu zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora u prekograničnim područjima, radi povećanja učinkovitosti pri provedbi zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora, zbog zahtjevnih geografskih oblika pojedinih država članica NATO-a i ograničenih resursa. Sklapanje Sporazuma predlaže se radi potrebe za proširenjem suradnje u području protuzračne obrane između Republike Hrvatske i Mađarske kao članica NATO-a te uzimajući u obzir obveze koje proizlaze iz NATINAMDS-a.

Sporazumom se određuju temeljna pravila suradnje radi daljnje učinkovitosti aktivnosti snaga protuzračne obrane i njihove spremnosti u okviru NATINAMDS-a, rješavaju druga pitanja u vezi s provedbom zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora uključujući prekogranične operacije te se utvrđuju načela za obuku osoblja zrakoplovnih snaga radi postizanja ciljeva zbog kojih se sklapa Sporazum“.

Iz ovog sadržaja tek se moglo nagađati o punini opsega ove “suradnje u području protuzračne obrane između Republike Hrvatske i Mađarske“, koji je uz već postojeću suradnju u zrakoplovnoj obuci naveo i “prekogranične operacije” – kako se kasnije pokazalo, zapravo glavni sadržaj ove buduće međudržavne suradnje.

Ide vrijeme, mijenja se i sadržaj

Kako bilo da bilo, nakon samo 11 dana “vođenja pregovora“, spomenuti sporazum je i potpisan u Budimpešti, 8. travnja 2019. godine, tijekom jednodnevnog posjeta ministra Krstičevića Mađarskoj. Već tada je postalo jasno kako spominjana suradnja ima širi opseg od prvih nagađanja, da će osim neke zajedničke obuke i razmjene raznolikih zrakoplovnih podataka suradnja obuhvaćati i mogućnost prekograničnih letova – s naglaskom na zrakoplove za potragu i spašavanje, ali tada još uz izbjegavanje izričitog spomena suradnje u samom poslu čuvanja pojedinih nacionalnih zračnih prostora. Tada su spomenuti međudržavni sporazum potpisali hrvatski ministar obrane Damir Krstičević i mađarski ministar obrane Tibor Benkő, no on i dalje nije bio javnosti objavljen u punini svog sadržaja. Pa ipak, mađarsko Ministarstvo obrane nije se libilo objaviti da je tada sklopljen “Sporazum između vlada o nadzoru zračnog prostora” (“An intergovernmental agreement on air-policing”), da bi samo dan kasnije, u emisiji “Dobro jutro Mađarska” stanice Kossuth Radio, mađarski ministar obrane Benkő pojasnio “da je ta suradnja zasnovana na međusobnom povjerenju, i kako ona omogućava da dvije države provode air-policing misije u zračnome prostoru susjeda bez posebnih dozvola“.

Sve moguće dileme o sadržaju te “suradnje u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti” prestale su 11. srpnja 2019. godine, kada je Vlada RH pokrenula postupak parlamentarne ratifikacije spomenutog sporazuma – čiji je tekst na hrvatskom po prvi put uključen u javne materijale na ovu temu, te istoga dana upućen u Hrvatski sabor na raspravu i prihvaćanje. Riječ je tu o dokumentu “Konačni prijedlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“, koji je u Saboru dobio oznaku “P.Z. br. 677”. Kako je Hrvatski sabor svoju 12. plenarnu sjednicu zaključio samo dan kasnije, 12. srpnja 2019. godine, ovaj je sadržaj ostao za raspravu u dogledno vrijeme – najvjerojatnije na jesen, u okviru redovite plenarne sjednice parlamenta.

U detaljnijem razmatranju ovog zakonskog prijedloga treba odvojeno gledati dvije razine jednog te istog dokumenta podnesenog pred Sabor – (1) sam zakonski okvir za spomenutu suradnju, te (2) međudržavni sporazum kojeg ovaj zakon uvodi u pravni sustav RH.

Zakonski okvir suradnje

Spomenuti Konačni prijedlog zakona o potvrđivanju međudržavnog sporazuma o suradnji bi pred Saborom trebala obrazlagati standardna ekipa predstavnika Ministarstva obrane RH – Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane, Tomislav Ivić i Zdravko Jakop, državni tajnici u Ministarstvu obrane, te dr. sc. Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane zadužen za obambenu politiku. Iako je riječ o temi od izuzetne važnosti, kao i svi drugi međunarodni sporazumi, i “Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti” bit će donesen u samo jednom čitanju, uz napomenu kako “postoji interes Republike Hrvatske da što skorije okonča svoj unutarnji pravni postupak“, te da se “u ovoj fazi postupka, u pravilu, ne mogu vršiti izmjene ili dopune teksta međunarodnog ugovora” – što se u klasičnoj hrvatskoj maniri uzima kao apsolutna zabrana ikakvih izmjena, uz ujedno i potpuni izostanak prakse odbijanja međunarodnih sporazuma koje upravne vlasti tako sklope s minimalnim prethodnim sudjelovanjem parlamenta ili javnosti.

Spomenuti Zakon o potvrđivanju Sporazuma zapravo ima samo 5 članaka. Prvi od njih definira predmet reguliranja – potvrđivanje sporazuma RH i Mađarske, potpisan 8. travnja u Budimpešti, u tri izvornika (hrvatski, mađarski i engleski). Drugi članak je masivan i obuhvaća sam tekst Sporazuma o suradnji na hrvatskome jeziku. Treći članak definira da provedbu ovoga sporazuma odrađuje MORH, dok četvrti članak definira specifičan trenutak početka važenja ovog međunarodnog ugovora. Konačno, peti članak govori da sam Zakon o potvrđivanju sporazuma stupa na snagu klasičnih osam dana po objavi u Narodnim novinama.

Air-policing suradnja RH i Mađarske

Navedeni “Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti” sadržan je u 2. članku “Konačnog prijedloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“. Inače, taj zakon ukupno sadržava uvodni dio, onda 13 ovećih članaka (koji uz svoj broj nose i tekstualni opis sadržaja), te kratki zaključni segment.

U svome uvodu ovaj se međudržavni sporazum poziva na niz dokumenata: (1) Ugovor o prijateljskim odnosima RH i Mađarske (od 16. prosinca 1992.), (2) NATO SOFA (od 19. lipnja 1951.), (3) Konvenciju o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu (“ICAO Konvencija” od 7. prosinca 1944.), (4) Sporazum o uspostavi Funkcionalnog bloka zračnog prostora Središnje Europe (od 5. svibnja 2011.), (5) Uredbu Komisije EZ br. 2150/2005 (od 23. prosinca 2005.), te (6) Memoranduma o suglasnosti između MORH i Ministarstva obrane Republike Mađarske o suradnji u području obrane (od 17. rujna 2009.). Tim temeljem on ističe potrebu za proširenje suradnje u protuzračnoj obrani, “pokušavajući osigurati sigurnost i zaštitu međunarodnih letova te pružiti uzajamnu pomoć u borbi protiv međunarodnog terorizma“, ističući kao glavni sadržaj suradnje da su dvije države “odlučne nadzirati sigurnost i zaštitu međunarodnog zračnog prometa; poštujući odredbe mjerodavnog nacionalnog zakonodavstva dviju država koje se odnose na nadzor i zaštitu zračnog prostora“. Zaključno je napomenuto kako je Sporazum sastavljen u dva izvornika (svaki na hrvatskom, mađarskom i engleskom jeziku) – pri čemu su svi tekstovi jednako vjerodostojni, ali je u slučaju razlika pri tumačenju mjerodavan engleski tekst (kojeg Hrvatski sabor nije dobio na uvid).

Prvi članak Sporazuma definira pojmove. Dok se pojmove “zrakoplov”, “izvanredno stanje”, “nesreća”, “incident” i “usluge zračnog prometa” preuzima iz ICAO Konvencije – dodatnih devet pojmova je ovdje samostalno definirano (NATO nadzor i zaštita zračnog prometa, zrakoplov za nadzor i zaštitu zračnog prometa, misija nadzora i zaštite zračnog prometa, djelovanje, servisiranje zrakoplova za nadzor i zaštitu zračnog prostora na zemlji i u zraku, prekogranične operacije, nacionalni zračni prostor, NATINAMDS, te osoblje). Pri tome, treba napomenuti kako je to definiranje izvedeno maksimalno općenito, ostavljajući prostora za dodatna tumačenja (na primjer, oko “namjere uništenja presretnutog zrakoplova“) i primjenu razne lokalne legislative (npr. “nacionalnih propisa o letenju“).

Drugi članak ustanovljava nadležnost pojedinih nacionalnih ministarstava obrane da u ime vlada RH i Mađarske provode Sporazum – za čije se konkretno planiranje, organizaciju i provedbu suradnje u četvrtom članku zadužuju (1) civilne kontrole zračne plovidbe, (2) vojna zapovjedništva nadležna za zrak, te (3) središta za potragu i spašavanje. Treći članak navodi svrhu Sporazuma o suradnji, i to kroz tri zadaće: (1) određivanje pravila suradnje radi bolje spremnosti u okviru sustava NATINAMDS, (2) određivanje pravila provedbe nadzora i zaštite zračnog prostora “uključujući prekogranične operacije“, te (3) uspostaviti načela obuke osoblja RH i Mađarske za ostvarenje prva dva navedena cilja.

Peti članak navodi odgovornosti pojedinih stanaka u provedbi air-policing posla. Tu se (1) navodi da nacionalni zrakoplovi za nadzor i zaštitu zračnog prostora (kao i obučni letovi za taj posao) mogu ulaziti u nacionalni zračni prostor druge strane bez podnošenja posebnih diplomatskih odobrenja ili planova leta. Uz to, (2) uporaba sile i djelovanje naoružanih presretača može se odvijati prema pravilima NATINAMDS – dok se time (3) ne dovodi u pitanje pojedina nacionalna ograničenja ugrađena u pravila i postupke NATINAMDS. Konačno, (4) konkretni postupak provedbe ovakvih letova još treba definirati i posebnim sporazumom.

Šesti članak regulira korištenje nacionalnog zračnog prostora i zračnih luka RH i Mađarske, koje u radu presretača za brzi odgovor – QRA(I) – trebaju koordinirati odgovorne nacionalne jedinice za nadzor. Detaljna pravila suradnje tek će se regulirati sporazumima niže razine, koje trebaju sklopiti ovlaštena tijela stranaka. No, u hitnim situacijama ovi presretači mogu koristiti bilo koje dostupno i pogodno nacionalno zračno pristanište, uz odobrenje i koordinaciju nadležnog vojnog zapovjedništva i uz poštovanje međunarodnog i nacionalnog zakonodavstva. U tu će svrhu bez odgode biti uzajamno razmijenjeni podaci o prometu zračnih pristaništa određenih za slijetanje.

Sedmi članak regulira traganje i spašavanje, te istraživanje zrakoplovnih nesreća. Kao i kod provedbe air-policing zadaća, i prilikom “zrakoplovnih nesreća ili incidenata” može se na prostor druge strane poslati vojni zrakoplov za potragu i spašavanje, bez podnošenja diplomatskog odobrenja ili plana leta. Provedbu ovakvih letova još treba definirati posebnim sporazumom. Pri istragama nesreće ili incidenta u jednoj državi bit će uključeni i stručnjaci za sigurnost druge strane. Jednako tako, bit će razmjenjivane i naučene lekcije iz postupka vrednovanja zrakoplovnih nesreća i katastrofa, koje se dogode u vrijeme sudjelovanja zrakoplova u provedbi nadzora i zaštite začnog prostora.

Osmi članak Sporazuma regulira uzajamnu provedbu obuku kadrova (“uključujući obuku za prekogranične operacije“) i međusobne posjete. Provedbu zajedničkih vježbi i druga tehnička pitanja oko aktivnosti nadzora i zaštite zračnog prostora tek treba riješiti kroz sporazume niže razine. Deveti članak određuje pitanja servisiranja zrakoplova za air-policing na zemlji i u zraku. Stranke sporazuma oslobađaju se naknada i troškova nastalih korištenjem nacionalnih zračnih prostora i zračnih luka pri provedbi air-policinga i s njim vezane obuke. Ipak, troškovi potpore koju se pri provedbi air-policinga angažiranim zrakoplovima pruža u zračnim lukama druge države, kao i troškovi vezanih materijalnih sredstava te usluga, utvrđuju se prema NATO postupcima, osim ako nije drugačije uređeno posebnim sporazumom dva ministarstva obrane. No, neovisno od takvog sporazuma, ako zrakoplov za air-policing na državnom području druge države iskoristi kakvo naoružanje ili tehnički materijal (rakete, streljivo, pirotehnika) – naknadu takvih troškova snosi stranka u čijem je interesu djelovanje bilo poduzet. Deseti članak kratko određuje da se naknade šteta nastalih provedbom aktivnosti iz ovog Sporazuma rješavaju prema procedurama iz NATO SOFA dokumenta.

Ujedno, jedanaesti članak ponešto očekivano ustanovljava i kako će jezik suradnje iz okvira ovog Sporazuma biti engleski. Dvanaesti članak pobraja tipove podataka koje trebaju razmijeniti Hrvatska i Mađarska. Tako se, na zahtjev stranaka, razmjenjuju podaci o: (1) statusu zračnih luka, (2) strukturi zračnog prostora, (3) operativnosti sredstava za sigurnost zrakoplova, (4) vremenskim uvjetima (s naglaskom na opasne pojave), (5) događajima vezanim uz sigurnost leta. No, tek treba posebnim sporazumom urediti razmjenu radarskih podataka (za koje smo prije nekoliko mjeseci na portalu Obris.org pogrešno mislili da bi mogli predstavljati bitniji dio Sporazuma), te podataka iz pobrojanih pet skupina, ali kojih nema u javno dostupnim izvorima. Svi ti podaci iz razmjene mogu se koristiti isključivo u vojne svrhe te za potrebe provedbe air-policinga, te ih nije dopušteno ustupati nekim trećim stranama.

Konačno, trinaesti članak uređuje završne odredbe – kao prvo, određuje se da Sporazum stupa na snagu 30 dana od diplomatskih obavijesti kojima se stranke izvještavaju o okončanju unutarnjih pravnih postupaka nužnih za njegovo stupanja na snagu. Kao drugo, ustanovljava se da ovaj sporazum nema ograničeni rok trajanja, dakle traje do okončanja. Kao treće, tijekom trajanja ga stranke mogu izmijeniti ili dopuniti uzajamnim pisanim pristankom, koji stupa na snagu procedurom sličnom onoj za kompletni akt. Kao četvrto, njegovo okončanje treba pismeno dostaviti drugoj strani diplomatskim putem, i ono stupa na snagu 6 mjeseci od zaprimanja te obavijesti o okončanju. Kao peto, njegove se odredbe primjenjuju na sve aktivnosti tijekom tog razdoblja, kao i do rješenja svih pitanja proizašlih iz takvih aktivnosti. Konačno, svi sporovi se trebaju riješiti konzultacijama i pregovorima stranaka Sporazuma.

Zaključak

Kao prvo, treba promotriti okolnosti sklapanja “Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“. Nije tajna da je za sve loše stvari u državi najlakše okriviti NATO ili europske birokrate u Bruxellesu. Tako je i za čitavu ovu uspostavu okvira za neko buduće mađarsko kontroliranje hrvatskog zračnog prostora prvenstveno ispao “kriv” NATO sustav NATINAMDS, koji nas navodno tjera prema sklapanju “međunarodnih ugovora između susjednih država članica NATO-a za provedbu zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora u prekograničnim područjima“. Pri tome, nije se našlo za shodno u ovome svjetlu istodobno javno sagledati i aktualne te buduće sposobnosti HRZ-a (prošlu i buduću javnu nabavu borbenih aviona), kao ni pitanje kvalitete postojećeg sustava provedbe nadzora i čuvanja zračnog prostora RH – koja bi se lako za nekoliko mjeseci mogla naći pod posebnim pritiskom, tijekom šestomjesečnog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom. Svemu tome nema ni spomena u aktualnom procesu donošenja ovog “Međudržavnog sporazuma o air-policingu” između RH i Mađarske, već je sve svedeno tek na pitanje usklađivanja s nekakvim zahtjevima famoznog NATO sustava NATINAMDS.

Iako je lako moguće da se u čitav taj poduhvat krenulo i ranije, nije dobra ni sama javnosti predstavljena satnica (od početka krajem ožujka, do sklapanja Sporazuma početkom travnja, te njegove objave pri upućivanju u Sabor početkom srpnja). Taj je postupak pokrenut nešto više od dva mjeseca po propasti “izraelske” nabave borbenih aviona, te oko mjesec dana nakon okončanja SDP-ove saborske interpelacije o borbenim avionima, u javnoj pauzi prije bilo kakvog novog pokušaja obnove Eskadile borbenih aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ovako važan međudržavni sporazum navodno je sklopljen uz samo 11 dana pregovora, pri čemu se pravu prirodu sporazuma zapravo nije otkrivalo već na prvi pogled – budući da ona u pitanje stavlja ikakve buduće kupovine borbenih aviona – nego se MORH zadovoljio postupnim doziranjem javnih objava sadržaja na tu temu, od ostavljanja prostora da se radi o nekoj suradnji kroz razmjenu podataka, preko spomena zajedničkih letova u svrhu traganja i spašavanja, sve do jasnog zajedničkog izvođenja air-policing zadaća (što je priloženo u javnost bez ozbiljnih vezanih pojašnjenja). Time se hrvatski obrambeni sustav početkom travnja ove godine opet doveo u situaciju da objave u Hrvatskoj ostaju mutne i nedorečene, dok strani izvori (ovoga puta mađarski) odmah jasno kazuju i one u našim domaćim uvjetima neugodne istine (ovoga puta da je sklopljen “An intergovernmental agreement on air-policing”). No, nije stvar samo u boljem sagledavanju teme iz Mađarske, nego i o razilaženju službenih narativa u samoj Hrvatskoj.

Naime, paralelno sa svim pričama o strateškoj važnosti obnove nadzvučnog borbenog zrakoplovstva, paralelno svim pozivanjima na iskustva Domovinskog rata i svim najavama mogućeg novog postupka javne nabave borbenih aviona, Vlada RH je tihim postupkom krenula uspostavljati sustav koji taj monumentalni trošak zapravo čini skoro pa strukturno suvišnim. Naravno, budući da uspostava stranog nadzora nad zračnim prostorom u pravilu traje dugo, i ovdje je niz pitanja ostavljen za brojne buduće sporazume niže razine, o čijem sklapanju javnost vjerojatno više neće čuti ni riječi. No, dok se za prvu silu govori o uzajamnoj suradnji u čuvanju zračnoga prostora – gdje uzajamnost itekako određuju resursi muzejskih hrvatskih MiG-ova i relativno novih mađarskih Gripena – prilično je jasno kako takav odnos ima vrlo čvrste praktične granice. Pa ipak, ni riječi tu nije potrošeno na objašnjavanju te situacije, kao niti na prikaz rješavanja pitanja provedbe air-policing zadaća u priobalnim krajevima Hrvatske, koji su daleko za doseg iz Mađarske. Time je ostala nejasna perspektiva bilo mađarskog stacioniranja na obali Jadrana, ili istog takvog tihog sklapanja nekakvog zrcalnog sporazuma RH s Talijanskom Republikom – čime bi Hrvatska završila sa sustavom nadzora svog zračnog prostora usporedivog onom susjedne Slovenije. To bi, naravno, išlo direktno kontra svim pričama aktualnih političara da “Hrvatska više nikad neće biti razoružana“, a dovelo bi domaći obrambeni sustav i u zanimljiva stanja pri usporedbama sa susjednom Republikom Srbijom (čija je obnova borbenog zrakoplovstva proteklih mjeseci postala posebno popularana u izjavama ministra obrane Krstičevića). Upravo ti regionalni učinci sporazuma RH i Mađarske doveli su posljednjih dana do burnih reakcija dijela medija, dok se još čeka saborsku ratifikaciju ovog međunarodnog ugovora, a onda i međusobno diplomatsko obavještavanje o postizanju uvjeta za početak njegova praktičnog djelovanja.

Naravno, već sada je jasno kako će parlamentarna ratifikacija ovog Sporazuma po tko zna koji put na vidjelo donijeti i sve probleme koje Hrvatski sabor općenito ima s međunarodnim ugovorima (čije je sklapanje u domeni Vlade RH). Već je tradicionalno da se o o tim temama Sabor ne obavještava unaprijed, niti se zastupnicima daje mogućnost utjecaja na buduće međunarodne sporazume. A jednom kad međunarodni sporazumi budu potpisani, i kad konačno stignu u parlament na ratifikaciju, rasprave o takvim aktima redovito su sterilne te obilježene nastojanjem da ne bude nikakvih promjena u dostavljenim aktima – iako je takva mogućnost teorijski ostavljena, u iznimnim slučajevima. Dapače, Hrvatskom saboru se ovdje na uvid daje tek hrvatska verzija sporazuma, iako već u njoj jasno stoji kako je za slučaj spora mjerodavna engleska varijanta. I sve to već tradicionalno ne izaziva prigovore ni protivljenje u nejakom Hrvatskom saboru – kroz kojeg će najvjerojatnije olako pohujati i ovaj “Međudržavni sporazum o air-policingu”, bez obzira na dubinske dileme o budućnosti HRZ i Hrvatske u cjelini, koje se njegovom ratifikacijom otvaraju.

Grčka je u utorak ujutro provela prvi prelet svojih borbenih aviona iznad Sjeverne Makedonije, kao pripremu i test uoči početka nadzora zračnog prostora nad tom bivšom SFRJ-republikom. Nad Sjevernom Makedonijom preletjeli su avioni F-16 iz sastava 337. eskadrile 110. borbenog krila Taktičkih zračnih snaga Grčke, s bazom u Larisi. Svrha današnjeg leta bilo je lociranje potencijalnih rupa u radarskoj slici, te testiranje kompatibilnosti sustava zračnog motrenja. Ministarstvo obrane Sjeverne Makedonije potvrdilo je dva grčka preleta u makedonskom zračnom prostoru, s ciljem „testiranja radara i komunikacija“. O svemu je bio obaviješten i NATO, u koji se Sjeverna Makedonije nada ući do kraja ove godine.

Kako navode grčki mediji, današnji let grčkih aviona F-16 nad Sjevernom Makedonijom bio je isključivo probni let, te će prije nego što počne dogovoreni sustavni air-policing biti provedeno još nekoliko takvih letova tijekom narednih nekoliko mjeseci.

U svjetlu ograničenih sposobnosti Makedonskih zrakoplovnih snaga, koje nisu bitno popravili ni pojedini poduhvati održavanja postojećih letjelica, nije čudo da se Makedonija o nadzoru svog zračnog prostora krenula dogovarati sa susjedima iz NATO saveza. Sporazum o grčkoj provedbi nadzora zračnog prostora nad Sjevernom Makedonijom potpisali su ministri obrane dviju zemalja, a objavio je grčki premijer Alexis Tsipras prilikom svog posjeta Skopju 2. travnja ove godine. Na zajedničkoj konferenciji za medije s makedonskim kolegom Zoranom Zaevim, Tsipras je najavio da Sjeverna Makedonija neće plaćati za tu uslugu, jer je za Grčku „najbolja naknada – stabilnost susjedne zemlje i regije“. Sporazum koji su potpisali Radmila Šekerinska i Evangelos Apostolakis, ministri obrane Sjeverne Makedonije i Grčke, regulira suradnju u obuci, obrambenoj industriji, cyber-obrani, te suradnju među vojnim obavještajnim službama i u tzv. zrakoplovnoj politici. Upravo ovo posljednje je spominjani dogovor o air-policingu. „Nadzirat ćemo zračni prostor Sjeverne Makedonije, uključujući i civilno zrakoplovstvo, kako bi pomogli Sjevernoj Makedoniji u sigurnosti letova u njenom zračnom prostoru“, najavio je tada grčki premijer Tsipras. Tako je Grčka dobila i nadzor zračnog prostora u 3. europskoj državi – budući da to do sada već radi u Albaniji i Crnoj Gori.