Mađarski nadzor hrvatskog zračnog prostora?

 

U četvrtak, 11. srpnja 2019. godine, Vlada Republike Hrvatske se na svojoj 166. sjednici prihvatila donošenja “Nacrta konačnog prijedloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“. Riječ je ovdje zapravo o propisu kojim se u pravni sustav RH unosi međunarodni sporazum na brzinu ugovoren i sklopljen ovog proljeća između dvije vlade susjednih zemalja, koje su predstavljali ministri obrana – za Hrvatsku Damir Krstičević i za Mađarsku Tibor Benkő – i kojeg su Mađari karakterizirali bitno jasnije, kao “Sporazum između vlada o nadzoru zračnog prostora” (“An intergovernmental agreement on air-policing”). Kako navode objavljeni dokumenti, riječ je o proizvodu brzog procesa u koji je Hrvatska ušla ovoga proljeća, ubrzo nakon siječanjske propasti posla javne nabave borbenih aviona iz Izraela.

Kako se navodi u dokumentaciji, “Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o pokretanju postupka za sklapanje Sporazuma, Klasa: 022-03/19-04/108, Urbroj: 50301-29/23-19-2, od 28. ožujka 2019. i prihvatila tekst Nacrta sporazuma kao osnovu za vođenje pregovora“. Ovaj je potez obavljen tog dana na 149. sjednici Vlade RH, kada se spomenutu podlogu za razgovore prihvatilo u okviru 27. točke dnevnoga reda, o čemu smo i pisali na portalu Obris.org. No tada je bio objavljen tek okvir o prihvaćanju navedenog Nacrta sporazuma kao “osnove za vođenje pregovora“, ali ne i sam spomenuti Nacrt (usprkos navodu da “Nacrt Sporazuma iz stavka 1. ove točke, sastavni je dio ove Odluke“).

Time se o punini sadržaja predstojećih pregovora samo moglo nagađati temeljem 3. članka dokumenta “Prijedlog odluke o pokretanju postupka za sklapanje Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“, koji navodi:

Nadležni saveznički zapovjednici na svim razinama u sustavu NATINAMDS-a naglašavaju važnost sklapanja međunarodnih ugovora između susjednih država članica NATO-a za provedbu zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora u prekograničnim područjima, radi povećanja učinkovitosti pri provedbi zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora, zbog zahtjevnih geografskih oblika pojedinih država članica NATO-a i ograničenih resursa. Sklapanje Sporazuma predlaže se radi potrebe za proširenjem suradnje u području protuzračne obrane između Republike Hrvatske i Mađarske kao članica NATO-a te uzimajući u obzir obveze koje proizlaze iz NATINAMDS-a.

Sporazumom se određuju temeljna pravila suradnje radi daljnje učinkovitosti aktivnosti snaga protuzračne obrane i njihove spremnosti u okviru NATINAMDS-a, rješavaju druga pitanja u vezi s provedbom zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora uključujući prekogranične operacije te se utvrđuju načela za obuku osoblja zrakoplovnih snaga radi postizanja ciljeva zbog kojih se sklapa Sporazum“.

Iz ovog sadržaja tek se moglo nagađati o punini opsega ove “suradnje u području protuzračne obrane između Republike Hrvatske i Mađarske“, koji je uz već postojeću suradnju u zrakoplovnoj obuci naveo i “prekogranične operacije” – kako se kasnije pokazalo, zapravo glavni sadržaj ove buduće međudržavne suradnje.

Ide vrijeme, mijenja se i sadržaj

Kako bilo da bilo, nakon samo 11 dana “vođenja pregovora“, spomenuti sporazum je i potpisan u Budimpešti, 8. travnja 2019. godine, tijekom jednodnevnog posjeta ministra Krstičevića Mađarskoj. Već tada je postalo jasno kako spominjana suradnja ima širi opseg od prvih nagađanja, da će osim neke zajedničke obuke i razmjene raznolikih zrakoplovnih podataka suradnja obuhvaćati i mogućnost prekograničnih letova – s naglaskom na zrakoplove za potragu i spašavanje, ali tada još uz izbjegavanje izričitog spomena suradnje u samom poslu čuvanja pojedinih nacionalnih zračnih prostora. Tada su spomenuti međudržavni sporazum potpisali hrvatski ministar obrane Damir Krstičević i mađarski ministar obrane Tibor Benkő, no on i dalje nije bio javnosti objavljen u punini svog sadržaja. Pa ipak, mađarsko Ministarstvo obrane nije se libilo objaviti da je tada sklopljen “Sporazum između vlada o nadzoru zračnog prostora” (“An intergovernmental agreement on air-policing”), da bi samo dan kasnije, u emisiji “Dobro jutro Mađarska” stanice Kossuth Radio, mađarski ministar obrane Benkő pojasnio “da je ta suradnja zasnovana na međusobnom povjerenju, i kako ona omogućava da dvije države provode air-policing misije u zračnome prostoru susjeda bez posebnih dozvola“.

Sve moguće dileme o sadržaju te “suradnje u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti” prestale su 11. srpnja 2019. godine, kada je Vlada RH pokrenula postupak parlamentarne ratifikacije spomenutog sporazuma – čiji je tekst na hrvatskom po prvi put uključen u javne materijale na ovu temu, te istoga dana upućen u Hrvatski sabor na raspravu i prihvaćanje. Riječ je tu o dokumentu “Konačni prijedlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“, koji je u Saboru dobio oznaku “P.Z. br. 677”. Kako je Hrvatski sabor svoju 12. plenarnu sjednicu zaključio samo dan kasnije, 12. srpnja 2019. godine, ovaj je sadržaj ostao za raspravu u dogledno vrijeme – najvjerojatnije na jesen, u okviru redovite plenarne sjednice parlamenta.

U detaljnijem razmatranju ovog zakonskog prijedloga treba odvojeno gledati dvije razine jednog te istog dokumenta podnesenog pred Sabor – (1) sam zakonski okvir za spomenutu suradnju, te (2) međudržavni sporazum kojeg ovaj zakon uvodi u pravni sustav RH.

Zakonski okvir suradnje

Spomenuti Konačni prijedlog zakona o potvrđivanju međudržavnog sporazuma o suradnji bi pred Saborom trebala obrazlagati standardna ekipa predstavnika Ministarstva obrane RH – Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane, Tomislav Ivić i Zdravko Jakop, državni tajnici u Ministarstvu obrane, te dr. sc. Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane zadužen za obambenu politiku. Iako je riječ o temi od izuzetne važnosti, kao i svi drugi međunarodni sporazumi, i “Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti” bit će donesen u samo jednom čitanju, uz napomenu kako “postoji interes Republike Hrvatske da što skorije okonča svoj unutarnji pravni postupak“, te da se “u ovoj fazi postupka, u pravilu, ne mogu vršiti izmjene ili dopune teksta međunarodnog ugovora” – što se u klasičnoj hrvatskoj maniri uzima kao apsolutna zabrana ikakvih izmjena, uz ujedno i potpuni izostanak prakse odbijanja međunarodnih sporazuma koje upravne vlasti tako sklope s minimalnim prethodnim sudjelovanjem parlamenta ili javnosti.

Spomenuti Zakon o potvrđivanju Sporazuma zapravo ima samo 5 članaka. Prvi od njih definira predmet reguliranja – potvrđivanje sporazuma RH i Mađarske, potpisan 8. travnja u Budimpešti, u tri izvornika (hrvatski, mađarski i engleski). Drugi članak je masivan i obuhvaća sam tekst Sporazuma o suradnji na hrvatskome jeziku. Treći članak definira da provedbu ovoga sporazuma odrađuje MORH, dok četvrti članak definira specifičan trenutak početka važenja ovog međunarodnog ugovora. Konačno, peti članak govori da sam Zakon o potvrđivanju sporazuma stupa na snagu klasičnih osam dana po objavi u Narodnim novinama.

Air-policing suradnja RH i Mađarske

Navedeni “Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti” sadržan je u 2. članku “Konačnog prijedloga zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“. Inače, taj zakon ukupno sadržava uvodni dio, onda 13 ovećih članaka (koji uz svoj broj nose i tekstualni opis sadržaja), te kratki zaključni segment.

U svome uvodu ovaj se međudržavni sporazum poziva na niz dokumenata: (1) Ugovor o prijateljskim odnosima RH i Mađarske (od 16. prosinca 1992.), (2) NATO SOFA (od 19. lipnja 1951.), (3) Konvenciju o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu (“ICAO Konvencija” od 7. prosinca 1944.), (4) Sporazum o uspostavi Funkcionalnog bloka zračnog prostora Središnje Europe (od 5. svibnja 2011.), (5) Uredbu Komisije EZ br. 2150/2005 (od 23. prosinca 2005.), te (6) Memoranduma o suglasnosti između MORH i Ministarstva obrane Republike Mađarske o suradnji u području obrane (od 17. rujna 2009.). Tim temeljem on ističe potrebu za proširenje suradnje u protuzračnoj obrani, “pokušavajući osigurati sigurnost i zaštitu međunarodnih letova te pružiti uzajamnu pomoć u borbi protiv međunarodnog terorizma“, ističući kao glavni sadržaj suradnje da su dvije države “odlučne nadzirati sigurnost i zaštitu međunarodnog zračnog prometa; poštujući odredbe mjerodavnog nacionalnog zakonodavstva dviju država koje se odnose na nadzor i zaštitu zračnog prostora“. Zaključno je napomenuto kako je Sporazum sastavljen u dva izvornika (svaki na hrvatskom, mađarskom i engleskom jeziku) – pri čemu su svi tekstovi jednako vjerodostojni, ali je u slučaju razlika pri tumačenju mjerodavan engleski tekst (kojeg Hrvatski sabor nije dobio na uvid).

Prvi članak Sporazuma definira pojmove. Dok se pojmove “zrakoplov”, “izvanredno stanje”, “nesreća”, “incident” i “usluge zračnog prometa” preuzima iz ICAO Konvencije – dodatnih devet pojmova je ovdje samostalno definirano (NATO nadzor i zaštita zračnog prometa, zrakoplov za nadzor i zaštitu zračnog prometa, misija nadzora i zaštite zračnog prometa, djelovanje, servisiranje zrakoplova za nadzor i zaštitu zračnog prostora na zemlji i u zraku, prekogranične operacije, nacionalni zračni prostor, NATINAMDS, te osoblje). Pri tome, treba napomenuti kako je to definiranje izvedeno maksimalno općenito, ostavljajući prostora za dodatna tumačenja (na primjer, oko “namjere uništenja presretnutog zrakoplova“) i primjenu razne lokalne legislative (npr. “nacionalnih propisa o letenju“).

Drugi članak ustanovljava nadležnost pojedinih nacionalnih ministarstava obrane da u ime vlada RH i Mađarske provode Sporazum – za čije se konkretno planiranje, organizaciju i provedbu suradnje u četvrtom članku zadužuju (1) civilne kontrole zračne plovidbe, (2) vojna zapovjedništva nadležna za zrak, te (3) središta za potragu i spašavanje. Treći članak navodi svrhu Sporazuma o suradnji, i to kroz tri zadaće: (1) određivanje pravila suradnje radi bolje spremnosti u okviru sustava NATINAMDS, (2) određivanje pravila provedbe nadzora i zaštite zračnog prostora “uključujući prekogranične operacije“, te (3) uspostaviti načela obuke osoblja RH i Mađarske za ostvarenje prva dva navedena cilja.

Peti članak navodi odgovornosti pojedinih stanaka u provedbi air-policing posla. Tu se (1) navodi da nacionalni zrakoplovi za nadzor i zaštitu zračnog prostora (kao i obučni letovi za taj posao) mogu ulaziti u nacionalni zračni prostor druge strane bez podnošenja posebnih diplomatskih odobrenja ili planova leta. Uz to, (2) uporaba sile i djelovanje naoružanih presretača može se odvijati prema pravilima NATINAMDS – dok se time (3) ne dovodi u pitanje pojedina nacionalna ograničenja ugrađena u pravila i postupke NATINAMDS. Konačno, (4) konkretni postupak provedbe ovakvih letova još treba definirati i posebnim sporazumom.

Šesti članak regulira korištenje nacionalnog zračnog prostora i zračnih luka RH i Mađarske, koje u radu presretača za brzi odgovor – QRA(I) – trebaju koordinirati odgovorne nacionalne jedinice za nadzor. Detaljna pravila suradnje tek će se regulirati sporazumima niže razine, koje trebaju sklopiti ovlaštena tijela stranaka. No, u hitnim situacijama ovi presretači mogu koristiti bilo koje dostupno i pogodno nacionalno zračno pristanište, uz odobrenje i koordinaciju nadležnog vojnog zapovjedništva i uz poštovanje međunarodnog i nacionalnog zakonodavstva. U tu će svrhu bez odgode biti uzajamno razmijenjeni podaci o prometu zračnih pristaništa određenih za slijetanje.

Sedmi članak regulira traganje i spašavanje, te istraživanje zrakoplovnih nesreća. Kao i kod provedbe air-policing zadaća, i prilikom “zrakoplovnih nesreća ili incidenata” može se na prostor druge strane poslati vojni zrakoplov za potragu i spašavanje, bez podnošenja diplomatskog odobrenja ili plana leta. Provedbu ovakvih letova još treba definirati posebnim sporazumom. Pri istragama nesreće ili incidenta u jednoj državi bit će uključeni i stručnjaci za sigurnost druge strane. Jednako tako, bit će razmjenjivane i naučene lekcije iz postupka vrednovanja zrakoplovnih nesreća i katastrofa, koje se dogode u vrijeme sudjelovanja zrakoplova u provedbi nadzora i zaštite začnog prostora.

Osmi članak Sporazuma regulira uzajamnu provedbu obuku kadrova (“uključujući obuku za prekogranične operacije“) i međusobne posjete. Provedbu zajedničkih vježbi i druga tehnička pitanja oko aktivnosti nadzora i zaštite zračnog prostora tek treba riješiti kroz sporazume niže razine. Deveti članak određuje pitanja servisiranja zrakoplova za air-policing na zemlji i u zraku. Stranke sporazuma oslobađaju se naknada i troškova nastalih korištenjem nacionalnih zračnih prostora i zračnih luka pri provedbi air-policinga i s njim vezane obuke. Ipak, troškovi potpore koju se pri provedbi air-policinga angažiranim zrakoplovima pruža u zračnim lukama druge države, kao i troškovi vezanih materijalnih sredstava te usluga, utvrđuju se prema NATO postupcima, osim ako nije drugačije uređeno posebnim sporazumom dva ministarstva obrane. No, neovisno od takvog sporazuma, ako zrakoplov za air-policing na državnom području druge države iskoristi kakvo naoružanje ili tehnički materijal (rakete, streljivo, pirotehnika) – naknadu takvih troškova snosi stranka u čijem je interesu djelovanje bilo poduzet. Deseti članak kratko određuje da se naknade šteta nastalih provedbom aktivnosti iz ovog Sporazuma rješavaju prema procedurama iz NATO SOFA dokumenta.

Ujedno, jedanaesti članak ponešto očekivano ustanovljava i kako će jezik suradnje iz okvira ovog Sporazuma biti engleski. Dvanaesti članak pobraja tipove podataka koje trebaju razmijeniti Hrvatska i Mađarska. Tako se, na zahtjev stranaka, razmjenjuju podaci o: (1) statusu zračnih luka, (2) strukturi zračnog prostora, (3) operativnosti sredstava za sigurnost zrakoplova, (4) vremenskim uvjetima (s naglaskom na opasne pojave), (5) događajima vezanim uz sigurnost leta. No, tek treba posebnim sporazumom urediti razmjenu radarskih podataka (za koje smo prije nekoliko mjeseci na portalu Obris.org pogrešno mislili da bi mogli predstavljati bitniji dio Sporazuma), te podataka iz pobrojanih pet skupina, ali kojih nema u javno dostupnim izvorima. Svi ti podaci iz razmjene mogu se koristiti isključivo u vojne svrhe te za potrebe provedbe air-policinga, te ih nije dopušteno ustupati nekim trećim stranama.

Konačno, trinaesti članak uređuje završne odredbe – kao prvo, određuje se da Sporazum stupa na snagu 30 dana od diplomatskih obavijesti kojima se stranke izvještavaju o okončanju unutarnjih pravnih postupaka nužnih za njegovo stupanja na snagu. Kao drugo, ustanovljava se da ovaj sporazum nema ograničeni rok trajanja, dakle traje do okončanja. Kao treće, tijekom trajanja ga stranke mogu izmijeniti ili dopuniti uzajamnim pisanim pristankom, koji stupa na snagu procedurom sličnom onoj za kompletni akt. Kao četvrto, njegovo okončanje treba pismeno dostaviti drugoj strani diplomatskim putem, i ono stupa na snagu 6 mjeseci od zaprimanja te obavijesti o okončanju. Kao peto, njegove se odredbe primjenjuju na sve aktivnosti tijekom tog razdoblja, kao i do rješenja svih pitanja proizašlih iz takvih aktivnosti. Konačno, svi sporovi se trebaju riješiti konzultacijama i pregovorima stranaka Sporazuma.

Zaključak

Kao prvo, treba promotriti okolnosti sklapanja “Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Mađarske o suradnji u području vojnog zrakoplovstva i protuzračnih aktivnosti“. Nije tajna da je za sve loše stvari u državi najlakše okriviti NATO ili europske birokrate u Bruxellesu. Tako je i za čitavu ovu uspostavu okvira za neko buduće mađarsko kontroliranje hrvatskog zračnog prostora prvenstveno ispao “kriv” NATO sustav NATINAMDS, koji nas navodno tjera prema sklapanju “međunarodnih ugovora između susjednih država članica NATO-a za provedbu zadaća nadzora i zaštite zračnog prostora u prekograničnim područjima“. Pri tome, nije se našlo za shodno u ovome svjetlu istodobno javno sagledati i aktualne te buduće sposobnosti HRZ-a (prošlu i buduću javnu nabavu borbenih aviona), kao ni pitanje kvalitete postojećeg sustava provedbe nadzora i čuvanja zračnog prostora RH – koja bi se lako za nekoliko mjeseci mogla naći pod posebnim pritiskom, tijekom šestomjesečnog hrvatskog predsjedanja Europskom unijom. Svemu tome nema ni spomena u aktualnom procesu donošenja ovog “Međudržavnog sporazuma o air-policingu” između RH i Mađarske, već je sve svedeno tek na pitanje usklađivanja s nekakvim zahtjevima famoznog NATO sustava NATINAMDS.

Iako je lako moguće da se u čitav taj poduhvat krenulo i ranije, nije dobra ni sama javnosti predstavljena satnica (od početka krajem ožujka, do sklapanja Sporazuma početkom travnja, te njegove objave pri upućivanju u Sabor početkom srpnja). Taj je postupak pokrenut nešto više od dva mjeseca po propasti “izraelske” nabave borbenih aviona, te oko mjesec dana nakon okončanja SDP-ove saborske interpelacije o borbenim avionima, u javnoj pauzi prije bilo kakvog novog pokušaja obnove Eskadile borbenih aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ovako važan međudržavni sporazum navodno je sklopljen uz samo 11 dana pregovora, pri čemu se pravu prirodu sporazuma zapravo nije otkrivalo već na prvi pogled – budući da ona u pitanje stavlja ikakve buduće kupovine borbenih aviona – nego se MORH zadovoljio postupnim doziranjem javnih objava sadržaja na tu temu, od ostavljanja prostora da se radi o nekoj suradnji kroz razmjenu podataka, preko spomena zajedničkih letova u svrhu traganja i spašavanja, sve do jasnog zajedničkog izvođenja air-policing zadaća (što je priloženo u javnost bez ozbiljnih vezanih pojašnjenja). Time se hrvatski obrambeni sustav početkom travnja ove godine opet doveo u situaciju da objave u Hrvatskoj ostaju mutne i nedorečene, dok strani izvori (ovoga puta mađarski) odmah jasno kazuju i one u našim domaćim uvjetima neugodne istine (ovoga puta da je sklopljen “An intergovernmental agreement on air-policing”). No, nije stvar samo u boljem sagledavanju teme iz Mađarske, nego i o razilaženju službenih narativa u samoj Hrvatskoj.

Naime, paralelno sa svim pričama o strateškoj važnosti obnove nadzvučnog borbenog zrakoplovstva, paralelno svim pozivanjima na iskustva Domovinskog rata i svim najavama mogućeg novog postupka javne nabave borbenih aviona, Vlada RH je tihim postupkom krenula uspostavljati sustav koji taj monumentalni trošak zapravo čini skoro pa strukturno suvišnim. Naravno, budući da uspostava stranog nadzora nad zračnim prostorom u pravilu traje dugo, i ovdje je niz pitanja ostavljen za brojne buduće sporazume niže razine, o čijem sklapanju javnost vjerojatno više neće čuti ni riječi. No, dok se za prvu silu govori o uzajamnoj suradnji u čuvanju zračnoga prostora – gdje uzajamnost itekako određuju resursi muzejskih hrvatskih MiG-ova i relativno novih mađarskih Gripena – prilično je jasno kako takav odnos ima vrlo čvrste praktične granice. Pa ipak, ni riječi tu nije potrošeno na objašnjavanju te situacije, kao niti na prikaz rješavanja pitanja provedbe air-policing zadaća u priobalnim krajevima Hrvatske, koji su daleko za doseg iz Mađarske. Time je ostala nejasna perspektiva bilo mađarskog stacioniranja na obali Jadrana, ili istog takvog tihog sklapanja nekakvog zrcalnog sporazuma RH s Talijanskom Republikom – čime bi Hrvatska završila sa sustavom nadzora svog zračnog prostora usporedivog onom susjedne Slovenije. To bi, naravno, išlo direktno kontra svim pričama aktualnih političara da “Hrvatska više nikad neće biti razoružana“, a dovelo bi domaći obrambeni sustav i u zanimljiva stanja pri usporedbama sa susjednom Republikom Srbijom (čija je obnova borbenog zrakoplovstva proteklih mjeseci postala posebno popularana u izjavama ministra obrane Krstičevića). Upravo ti regionalni učinci sporazuma RH i Mađarske doveli su posljednjih dana do burnih reakcija dijela medija, dok se još čeka saborsku ratifikaciju ovog međunarodnog ugovora, a onda i međusobno diplomatsko obavještavanje o postizanju uvjeta za početak njegova praktičnog djelovanja.

Naravno, već sada je jasno kako će parlamentarna ratifikacija ovog Sporazuma po tko zna koji put na vidjelo donijeti i sve probleme koje Hrvatski sabor općenito ima s međunarodnim ugovorima (čije je sklapanje u domeni Vlade RH). Već je tradicionalno da se o o tim temama Sabor ne obavještava unaprijed, niti se zastupnicima daje mogućnost utjecaja na buduće međunarodne sporazume. A jednom kad međunarodni sporazumi budu potpisani, i kad konačno stignu u parlament na ratifikaciju, rasprave o takvim aktima redovito su sterilne te obilježene nastojanjem da ne bude nikakvih promjena u dostavljenim aktima – iako je takva mogućnost teorijski ostavljena, u iznimnim slučajevima. Dapače, Hrvatskom saboru se ovdje na uvid daje tek hrvatska verzija sporazuma, iako već u njoj jasno stoji kako je za slučaj spora mjerodavna engleska varijanta. I sve to već tradicionalno ne izaziva prigovore ni protivljenje u nejakom Hrvatskom saboru – kroz kojeg će najvjerojatnije olako pohujati i ovaj “Međudržavni sporazum o air-policingu”, bez obzira na dubinske dileme o budućnosti HRZ i Hrvatske u cjelini, koje se njegovom ratifikacijom otvaraju.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.