Hranj: nabava aviona i alternative za RH

 

Nakon slanja Zahtjeva za ponude, u srijedu 15. siječnja, viceadmiral Robert Hranj, direktor Glavnog stožera OS RH i supredsjedatelj Međuresornog povjerenstva Vlade RH za za nabavu višenamjenskoga borbenog aviona gostovao je u emisiji Tema dana na prvom programu Hrvatske televizije. U samo desetak minuta, urednica i voditeljica Zrinka Grancarić prošla je niz tema vezanih uz nanovo pokrenut postupak javne nabave borbenih zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, pruživši javnosti ukupno drugu priliku čuti nešto detaljnije iz nutrine inače radikalno medijski zatvorenog Međuresornog povjerenstva Vlade RH. Za početak, nametnuo se spomen slanja zahtjeva baš na sedam međunarodnih adresa (dvije za nove i pet za rabljene avione), što je Hranj objasnio riječima:

Pa, ovako… Mi smo prije jedno pet mjeseci poslali pisma kojima smo tražili interes drugih država da nam ponude avione. U tim smo pismima naveli koji su kriteriji koje tražimo od tih država kad nam dostavljaju ponude. Prije svega, radi se o avionima 4. generacije, avionima koji moraju biti u službi još 25 i više godina, 12 aviona, avioni koji su proizvedeni u državama EU-a ili NATO-a. I, kad smo analizirali zaprimljene odgovore… Znači, poslali smo pismo u 26 država i još jednu agenciju. Kad smo analizirali odgovore došli smo do ovog rezultata. To je rezultat petomjesečnog rada“.

Sve može, svi igraju

Konkretno, radi se tu o “kad govorimo o novim avionima… Znači, radi se o američkom F16, od… znači, direktno iz SAD-a… Radi se o novom Gripenu, Švedska. A kod korištenih aviona govorimo o avionima F16 Grčke, Izraela i Norveške, odnosno Eurofighter – Italija, i Rafal – Francuska“. Dok se kod novih F-16 prilično jasno radi o modelu block 70/72, zanimljiva je referenca na “nove Gripene” – što bi na prvi pogled značilo model E/F, iako se do sada redovito spominjalo tek modele C/D. Slična je nedoumica uvedena i u krug zanimljivih rabljenih aviona, u koje su svrstani američki F-16 (jednomotorni), ali iz nekog razloga i Eurofighter te Rafale (dvomotorni te radikalno skupi) – čime je i ozbiljnost sastava ove kategorije već u startu dovedena u pitanje. Dodatne dileme je pobudilo uključivanje u razmatranje i Izraela, kojem je taman bila obilježena godišnjica propasti ponude za F-16 Barak, što je Hranj komentirao začudnom suzdržanošću:

U svakom slučaju, puno više ćemo znat’ nakon što dobijemo odgovor i od Izraela. Izrael je, kao i ovih ostalih šest država, zadovoljio uvjete u našem pismu kojim smo tražili interes. Tako da… u želji da budemo objektivni, transparentni, poslali smo i Izraelcima ponudu… Zahtjev za ponudom. A njihov odgovor će nam dati malo više detalja o tome jesu li uspjeli otkloniti one prepreke iz prošlog pokušaja“.

U okolnostima takve priče o svojevrsnom letećem cirkusu jasno je kako nema baš nikakvih jamstava da će novi postupak završiti bolje od prethodnoga, što je priznao i sam viceadmiral Hranj: “Pa, mislim… Nitko ne može garantirati da će biti uspješno. Nema 100 postotnog jamstva da će to biti dobro. Međutim, ovaj put ipak imamo povjerenstvo koje je sastavljeno od predstavnika iz više ministarstava, više agencija. Bogatiji smo za jedno ogromno iskustvo prvog procesa i vjerujem da, ako ništa drugo… da ćemo svi u povjerenstvu dat’ sve od sebe da ovaj proces uspije“. Naravno, ako ne uspije, zasigurno opet neće biti nitko kriv, a neće biti ni ikakvih troškova, bez obzira na slanje materijala poštom ili radne sate Međuresornog povjerenstva, odnosno bilo koga tko bi pristigle ponude trebao evaluirati (budući da je Međuresorno povjerenstvo trenutno u krnjem sastavu i upitno sposobno ući u tehničke pojedinosti ponuda ili međunarodne pregovore o kupoprodaji).

Što se metodologije provedbe posla tiče, izgleda da sve može – i široki natječaj, ali ujedno i izravni pregovori, o kojima je Hranj izjavio: “Pa, mi već jesmo direktno razgovarali sa mnogim zemljama. Razgovarali smo sa SAD-om, razgovarali smo sa Francuskom, Italijom, Švedskom. I dalje ćemo direktno razgovarati sa svim zainteresiranim državama, kako u objašnjavanju i pojašnjavanju njihovih odgovora na naša pitanja, tako i možda sutra u nekom ozbiljnijem neposrednom razgovoru. To prije svega ovisi o odluci na koji način ćemo u konačnici i nabavljati avion“.

O cijenama drugom prilikom

S obzirom na ovakvu širinu zahvata, ne čudi ni izbjegavanje viceadmirala Hranja da se upusti u vezanu raspravu o cijenama pojedinih opcija koje su tražene – gdje se već na prvi pogled jasno vidljive razlike (koje u pitanje dovode i smisao pojedinih upita) prikrilo općenitom frazom: “Pa, teško je u ovoj situaciji govoriti o cijeni. Cijena ovisi o mnogim faktorima. Ovisi o stanju aviona, ovisi o načinu dogovora tog posla. Mi se u ovoj fazi ne opterećujemo tim pitanjem. To će svakako biti jedan od ključnih elemenata u selekciji, završnoj selekciji najbolje opcije. Ali, u ovom momentu ne razmatramo to“. Na dodatno pitanje voditeljice o barem načelnim novčanim granicama za prebiranje ponuda, Hranj je ustrajao u izbjegavanju makar i bazičnih odgovora:

Pa, to će biti, prije svega, odluka koju će morat donijet’ Vlada… A ta će odluka ovisiti, između ostaloga, i o načinu financiranja koje ćemo uspjet dogovorit sa državom koja će nam ponuditi najbolji avion. Hoće li to biti jednokratno plaćanje, što je vrlo malo vjerojatno, hoće li to biti u višegodišnjim otplatama, ili takva neka opcija… Znači, o tome će ovisiti i način našeg planiranja potrebnih sredstava“.

Ovom je prilikom dodatno potvrđeno i skraćivanje roka za podnošenje međunarodnih ponuda Republici Hrvatskoj. Naime, dok se još krajem studenog spominjalo 5 mjeseci, sad je jasno da će taj period biti primjetno kraći: “Pa, ne bi govorio o mandatima Vlade. Prije svega, ono što smo mi sebi zacrtali, to je… odgovor kad očekujemo – datum kad očekujemo odgovor. Znači, 7. svibnja očekujemo prvi odgovor država. Nakon toga dali smo sebi i njima dva mjeseca za procjenu njihovih ponuda. Ako nešto treba popravljati, ako nešto nam nije jasno -to ćemo validirat u dva mjeseca. I onda u konačnici, nakon toga, još jedan mjesec za konačnu analizu i procjenu ponuda – u želji da do kolovoza odaberemo najbolju opciju za Hrvatsku, i da to ponudimo hrvatskoj Vladi“. Prema tome, analiza ponuda i vezane preporuke bi na stolu premijera Plenkovića trebale stići dobrano nakon okončanja perioda hrvatskog predsjedavanja EU, i taman u vrijeme za koje se nagađa o raspisivanju parlamentarnih izbora – čime bi se lako potvrdile i bojazni o donošenju odluke za trajanja tzv. “tehničke vlade”, predizborno smanjenih ovlasti.

Stranci nad RH kratkotrajno, ako bude sreće

Naravno, kako god se Hrvatska premišljala, samo je nedvojbeno da vrijeme neumitno curi – tako da je sve bliža 2023. godina kada bi počeli isticati resursi postojećih hrvatskih MiG-21 borbenih zrakoplova. Hranj je tog tjesnaca svjestan, ali ga on ne zabrinjava ili plaši:

Da, avioni koje sad imamo, MiG-21, počinju izlaziti iz operativne uporabe… temeljem propisa, 2023., 2024. – kako koji konkretan avion. U međuvremenu, mi se nadamo da ćemo donijet odluku koji avion kupiti, od koje države, od kog partnera, i koji model. Konkretno, hoćemo li tada zadržat naše zrakoplovstvo? Ja se nadam da ćemo imati sposobnosti , odnosno, da ćemo riješiti pitanje aviona do tada. Treba vidjeti. U svakom slučaju postoje i drugi načini kako riješiti pitanje nadzora našeg neba. Mi kao članica NATO-a imamo određene opcije na raspolaganju“.

Po pitanju raspoloživih opcija za slučaj prestanka nacionalnih sposobnosti Republike Hrvatske za vlastiti nadzor zračnoga prostora, iznesen je bio čitav niz opcija, uz minimalno objašnjavanje svake pojedine. No, pravi je biser tu je osvanuo na kraju, sa spomenom razmatranja opcija barem kratkotrajne predaje čuvanja hrvatskoga neba (možda baš po mađarskome modelu ustrojenom ljetos, što je ministar Krstičević vehementno opovrgavao još krajem rujna prošle godine):

Pa, to su opcije – kada vam države NATO-a, u dogovoru s vama, pružaju pomoć. Znači, ima nekoliko država u NATO-u koje su primijenile taj model. To su, recimo, u našem susjedstvu Slovenija, Albanija, vjerojatno sutra Crna Gora, gore na sjeveru baltičke zemlje, Island, i slično. Svi ti modeli su malo različiti. Možda bi zahtijevalo puno vremena, da sad kroz svaki model prođemo. Ali, postoje modeli, i ja se samo nadam da to neće biti dugotrajno rješenje, jer… da ćemo u međuvremenu riješiti pitanje aviona za Hrvatsku“.

Mi se nadamo da neće biti ni kratkotrajno rješenje, a kamoli dugotrajno – budući da rješavanje “pitanja aviona za Hrvatsku” nije ništa lakše od “pitanja brodova za Hrvatsku”, odnosno i šireg “pitanja opstanka HRZ-a u Hrvatskoj” ili “pitanja opstanka HRM-a u Hrvatskoj” – odnosno, pitanja postupnog općeg svođenja OS RH na tek kopnene snage manje vatrene moći i niže tehničke razine pripadajuće opreme.

Veselije za kraj…

Za kraj je viceadmiral Hranj pokušao biti ponešto više optimističan. Hrvatske sposobnosti za prihvat novih aviona ocijenio je “ne tako lošima”, objasnivši “Pa, iskreno rečeno, ovi inicijalni razgovori sa našim potencijalnim partnerima su pokazali da i nismo toliko loši, koliko smo mi možda i mislili. Posebno po pitanju infrastrukture. Naša infrastruktura na Plesu je prilično dobra. Naravno da će sve to trebati malo nadograditi” – s koncentracijm na Pleso – “jer ćemo tu vjerojatno imati ove borbene avione – pošto će trebat radit air-policing iznad cijele Hrvatske“.

Pa ipak, pitanje pilota je i nadalje izazov, a prema Hranju: “Trebamo, prije svega, dobiti više mladih ljudi koji se odlučuju za pilotski poziv. I onda počet’ intenzivno obuku. Mi smo već sad u kontaktima s nekim našim partnerima, gdje planiramo obuku za naše pilote. I čim budemo imali naznaku o kojem modelu aviona se radi, mi ćemo krenut’ u realizaciju obuke naših pilota i tehničara“. Time su po prvi puta dane i konkretnije naznake o programu inozemne obuke pilota, čije je zasnivanje Međuresornom povjerenstvu Vlade RH bilo zadano još pri njegovu osnivanju, paralelno s poslom provedbe javne nabave borbenih aviona za HRZ.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.