Predstojeći posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj između ostalog predstavlja i povod za postavljanje pitanja o statusu nabave francuskih višenamjenskih borbenih zrakoplova Dassault Rafale. Kada je krajem svibnja hrvatska javnost obaviještena o izboru Rafalea, u medijima se pojavio niz napisa u kojima su veličane njegove taktičko-tehničke osobine. Međutim, u većini analiza nisu postavljena ključna pitanja – koja je geopolitička dimenzija nabave, namjena novog zrakoplova (iz koje proizlaze i njegove zadaće), podaci o financiranju nabave, priprema infrastrukture za smještaj novih zrakoplova, te odgovor na pitanje da li je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo kadrovski i materijalno uopće sposobno koristiti ovako napredan zrakoplov. U roku od samo nekoliko tjedana iz medija su uglavnom nestali ozbiljni sadržaji povezani s budućim lovcem HRZ-a, a da nije odgovoreno ni na jedno od nabrojanih pitanja.

Stječe se utisak da se kroz naglašavanje taktičko-tehničkih osobina Rafalea željelo sva ova pitanja potisnuti u pozadinu. Pri tome je u javnosti stvoreno uvjerenje kako je Rafale neka vrsta super oružanog sustava koji će obraniti Hrvatsku. Rafale je bez sumnje izuzetno sposoban borbeni zrakoplov, no u nekim hvalospjevima se pretjeralo. Na primjer, tvrdi se da je to gotovo nevidljivi borbeni zrakoplov. Istina je da je Rafale zrakoplov s niskom radarskom zamjetljivosti te mjerama poduzetim i za smanjivanje IC zamjetljivosti, ali njegov radarski odraz od 1m² (ne 0,1 m²; zrakoplov u letu stalno mijenja smjer i visinu te ne može zadržati usmjerenje prema protivničkom radaru koje bi jamčilo minimalna radarski odraz) je na razini lovaca njegove generacije (tako F/A-18E/F Hornet, također lovac 4.5 generacije, ima isti radarski odraz). Drugi primjer pretjeranog isticanja je glorificiranje Rafaleovog radara kroz tvrdnje da isti može nadzirati zračni prostor što baš i ne odgovara istini (radari na lovačkim zrakoplovima služe za otkrivanje, praćenje i ciljanje protivničkih zrakoplova u segmentu zračnog prostora na temelju podataka koje dobivaju od radara smještenih na zemlji ili AWACS zrakoplovima koji nadziru cjelokupni zračni prostor u krugu od 360º). Tu je i navođenje osobine superkrstarenja (supercruise), odnosno sposobnosti borbenog zrakoplova da krstari brzinama većim od 1 Macha bez aktiviranja naknadnog sagorijevanja goriva čime se smanjuje utrošak goriva. Ovu osobinu ima mali broj modernih borbenih zrakoplova u upotrebi (Lockheed Martin F-22 Raptor, Eurofighter Typhoon; vjerojatno u budućnosti i Su-35, Su-57 i JAS 39 Gripen NG). Ono o čemu se ne govori je činjenica da ova sposobnost ima vrlo ograničenu primjenu u borbenom djelovanju. Superkrstarenje ima samo dvije namjene: prva je smanjivanje vremena potrebnog za dolazak na područje borbenog djelovanja, a druga da neposredno prije lansiranja vođenih projektila zrak-zrak velikog dometa lovac koji ih lansira kratkotrajno postigne nadzvučnu brzinu i tada lansira projektil kako bi ovaj dobio veću početnu brzinu. Pri tome povećana potrošnja goriva i dalje predstavlja problem. Tako objavljene procjene (USAF, Zračne snage SAD, do sada nije objavio točne podatke) navode da kratkotrajno korištenje superkrstarenja (na udaljenosti od 190 km) smanjuje borbeni domet lovca F-22 s 1.100 na 830 km. Napokon, ističe se i prednost dvomotornog Rafalea nad jednomotornim lovcima. To je značajna prednost, no ona povlači i veće operativne troškove upotrebe borbenog zrakoplova.

U prvom planu treba biti pitanje – da li su sve ove osobine Rafalea zaista potrebne Hrvatskoj? Postoji li strateški razlog za nabavu tako kompleksnog zrakoplova? Ili su moguća i druga rješenja. Ključno pitanje na koje treba dati odgovor je – koja je namjena ovog zrakoplova i koje zadaće treba izvoditi. Odgovor na ovo pitanje predmet je ove analize. U razmatranju ovog pitanja nije dovoljno ograničiti se samo na osobine odabranog zrakoplova. Stoga će u analizi biti razmotreni sljedeći kriteriji – (1) geopolitički značaj kupnje, (2) namjena i zadaće zrakoplova te (3) kriteriji odabira i pripremljenost za prijem novog zrakoplova.

1. Geopolitički činilac

Ovo je ključni činilac u nabavi svakog oružanog sustava. Najbolji primjer je australska odluka o potpisivanju sporazuma o obrambenom savezu sa SAD i Ujedinjenim Kraljevstvom (AUKUS pakt) objavljena 15. rujna ove godine, prema kojoj će (između ostalog) Australija od ove dvije zemlje dobiti tehnologiju za izradu napadnih nuklearnih podmornica. To automatski znači i poništenje ugovora s Francuskom o isporuci 12 konvencionalnih napadnih podmornica klase Barracuda potpisanog 2016. godine, vrijednog 54 milijarde eura. Značaj ove australske odluke je odabir američke strane u sukobu sa Kinom. Time je Canberra nakon pokušaja održavanja uravnoteženih odnosa sa SAD i Kinom, očito potaknuta kineskim agresivnim potezima na području Južnokineskog mora i velikim zaoštravanjem odnosa s Kinom u zadnje dvije zemlje, odabrala američku stranu. Ova odluka stvara novu ravnotežu snaga na azijsko-pacifičkom području, ali utjecat će i na odnose velikih sila na globalnoj razini.

Ovaj (ali i drugi primjeri) pokazuje kako kupnja oružanih sustava uvijek ima geopolitičku dimenziju. To posebno vrijedi i za prodaju borbenih zrakoplova. Cijeli niz članica NATO-a orijentiran je na kupnju američkih borbenih zrakoplova. Tako Italija, Belgija, Nizozemska, Danska, Velika Britanija, Norveška Poljska, Bugarska i Rumunjska navode činjenicu kako je njihova odluka o odabiru američkih lovaca, između ostaloga, usmjerena i na održavanje savezništva sa Washingtonom. Naravno, postoje i druge dimenzije odluke – namjena i zadaće te ekonomska dimenzija odluke (mogućnosti offseta, odnosno financijskih ulaganja u ekonomiju i znanost zemlje  kupca u manjem ili jednakom iznosu vrijednosti kupnje, ali samo ako je proizvođač smješten izvan EU), ali i one se razmatraju o okviru održavanja savezništva sa ključnim partnerom ili barem poboljšavanje odnosa sa zemljama koje se percipiraju kao ključne za sigurnost ili ekonomski razvoj određene države.

Kakva je uloga geopolitičkog činioca u hrvatskoj odluci o kupnji francuskog borbenog zrakoplova Dassault Rafale? Do sada nije dano nikakvo obrazloženje na koji način će kupnja Rafalea omogućiti ostvarivanje vanskopolitičkih i sigurnosnih ciljeva Hrvatske. U Europi među članicama NATO i EU postoje značajne razlike u percepciji sigurnosnih prijetnji i ugroza, te pružanja odgovora na iste. Dio europskih zemalja (u istočnoj Europi, Skandinaviji i zapadnoj Europi) je u atlantističkom bloku koji se zalaže za nastavljanje oslanjanja na SAD po pitanju europske obrane. Dio članica želi balansirati odnos sa SAD koji uključuje i određenu razinu razvoja vojnih sposobnosti EU. Na kraju, tu je i ideja europske strateške autonomije koji zastupa Francuska sa ciljem postepenog eliminiranja uloge SAD u sigurnosti Europe. Također je prisutan i trend regionalizacije sigurnosti u Europi, odnosno zajedničkog razvoja vojnih sposobnosti više članica (putem regionalne suradnje, ili u okviru NATO-a i/ili EU) ali sa ciljem ostvarivanja nacionalnih interesa a ne davanju doprinosa obrambenom djelovanju EU.

Navedena pitanja predstavljaju ključne dileme u sigurnosnoj politici praktično svake europske zemlje, a njihov odgovor (kroz usvojene politike, obrambeno planiranje i razvoj vojnih sposobnosti) ukazuje na stavove po ovim pitanjima. U hrvatskom slučaju ne postoji (ni u strateškim dokumentima, a ni u praktičnom djelovanju) nikakva naznaka stavova po navedenim pitanjima, a time i strateške orijentacije Hrvatske. Problem je u činjenici kako Hrvatska nema definiranu svoju vanjsku i sigurnosnu politiku. Do ulaska u NATO i EU, postizanje članstva u njima bio je strateški cilj koji je definirao (između ostalog) vanjskopolitičko i sigurnosno-obrambeno djelovanje Republike Hrvatske. Nakon ulaska u obje ove institucije bilo bi normalno da se definiraju ciljevi hrvatskog djelovanja u njima i isti operacionaliziraju u njezinoj vanjskoj te sigurnosnoj politici, kao i na vojnom području konkretiziraju u procesu obrambenog planiranja usmjerenom na razvoj potrebnih vojnih sposobnosti. Pogledaju li se svi strateški dokumenti doneseni nakon ulaska u NATO i EU, u njima nema ni riječi ni o jednom od ovih izazova.

Francuska strana je iskoristila prodaju Rafalea kako bi ovaj posao stavila u kontekst jačanja ideje europske obrambene autonomije. To je vidljivo u izjavi francuske ministrice obrane Florence Parly dane HRT-u 28. svibnja ove godine, koju je objavilo veleposlanstvo Francuske u Hrvatskoj: “Ovom odlukom Hrvatska je izabrala suverenitet, odlučno europski. Rafale je izuzetno moćan i moderan zrakoplov, u potpunosti sposoban zaštititi hrvatsko stanovništvo, teritorij i interese. Činjenica da jedna europska država odabire ponudu druge europske države snažan je signal koji nadilazi simboliku. Korak po korak, gradimo temelje europske strateške kulture“. S hrvatske strane nije bilo nikakvog komentara ovakvih izjava, što bi se trebalo uraditi kada zemlja proizvođač sugerira da ta kupnja predstavlja i početak strateške preorijentacije vanjske i sigurnosne politike zemlje naručioca.

Tako i dalje nije objavljen hrvatski stav o tome koji se vanjskopolitički i sigurnosni ciljevi žele postići kupnjom francuskih lovaca Dassault Rafale. Kao primjer namjere kupnje oružanog sustava s jasnim vanjskopolitičkim ciljevima može se navesti namjera Republike Srbije o kupnji dalekometnog protuoklopnog projektila Spike LR2 iz Izraela. Prema izvorima iz Srbije, ova potencijalna kupnja trebala bi omogućiti ispunjavanje sljedećih vanjskopolitičkih ciljeva:

– Rješavanje problema u odnosu s Izraelom. Navodi se da je Beograd prihvatio preseljenje svog veleposlanstva u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem s ciljem poboljšavanja odnosa s administracijom Donalda Trumpa, te da bi nakon dolaska Bidenove administracije mogao povući ovu odluku (između ostalog, da dobije bolju pregovaračku poziciju u razgovorima o priznanju Kosova, što traži Washington). Kako bi se umanjila očekivana negativna reakcija Izraela na moguću promjenu odluke (i nastavila suradnja na sigurnosno-obrambenom području) Srbija je spremna kupiti ovaj oružani sustav.

– Procjena da nastavak modernizacije oružanih snaga Srbije predstavlja ulaganje u instrument koji će ojačati poziciju u pregovorima Srbije sa Zapadom te s njezinim susjedima (uključujući i Hrvatsku). Kroz razvijanje vojnih sposobnosti koje se potencijalno mogu primijeniti u lokalnim sukobima na području Zapadnog Balkana službeni Beograd se nada da u budućim pregovorima može dobiti značajnu prednost.

– Napokon, tu je i želja da se poboljšane vojne sposobnosti iskoriste radi propagandnog djelovanja prema srpskoj javnosti (demonstriranje vojne sposobnosti Srbije, ali i mogućnosti da se te sposobnosti iskoriste i u pružanju potpore politici jačanja koncepta “srpskog sveta“), a time i jačanja potpore sadašnjem režimu u Srbiji.

O tome koliko su realna ova očekivanja može se raspravljati (prema mišljenju autora malo je vjerojatno da se navedeni ciljevi mogu ostvariti) ali bez obzira na to potencijalna kupnja projektila Spike LR2 pokazuje povezanost nabave oružanog sustava s ostvarivanjem konkretnih vanjskopolitičkih ciljeva, što (barem do sada) nije vidljivo u usporedivom hrvatskom slučaju.

Umjesto davanja konkretnog odgovora na pitanje kako će kupnja Rafalea pomoći vanjskopolitičkom i sigurnosnom djelovanju Hrvatske, u medijima su se mogle naći informacije o tome da će navedena kupnja pomoći Hrvatskoj u ulasku u euro zonu i Schengenski sporazum. Obje informacije su netočne, na što je tiho upozorila i francuska strana. Kriteriji za uvođenje eura nemaju nikakve veze s kupnjom oružanih sustava od zemlje koja je u euro zoni, a Schengenski sporazum je međudržavni sporazum koji je 1985. godine potpisao dio članica tadašnje EEZ, i koji je postao dio pravne stečevine EU tek 1997. godine. Zemlje potpisnice sporazuma – a ne nadnacionalna tijela EU – odlučuju o svim pitanjima povezanim sa Schengenskim sporazumom u okviru Vijeća EU (stoga preporuke Europske komisije ili Europskog parlamenta nemaju nikakvo značenje osim izražavanja mišljenja), a kako je sporazum od 2015. godine u konstantnoj krizi mala je vjerojatnost da će se sporazumu uskoro pridružiti nove članice. Također našle su se i tvrdnje da se kupnjom lovca Rafale daje doprinos razvoju europske vojne industrije, što baš i ne odgovara istini. Ispravno je reći da se daje doprinos razvoju francuske vojne industrije, jer integrirana europska vojna industrija ne postoji. Usprkos brojnim naporima Europske komisije, članice EU koje imaju razvijenu obrambenu industriju ne žele prepustiti nacionalni suverenitet nad istom. Problem je u tome da se europska integracija na području obrambene industrije zasniva na ideji da najjače članice EU (sada su nakon odlaska Velike Britanije to Njemačka i Francuska) preuzmu sposobnosti manjih zemalja i tako stvore integrirano obrambeno tržište EU. Tome se, naravno, protive druge članice Unije. Tu je i sukob između njemačke i francuske obrambene industrije, koji je vidljiv i u problemima razvoja budućeg lovačkog zrakoplova (FCAS) koji zajedno vode Njemačka, Francuska i Španjolska. Ovaj program vrijedan oko 100 milijardi eura stalno je u problemima upravo zbog pitanja podjele kolača oko proizvodnje novog lovca, čime se nastavlja priča o sporovima prisutna i u prijašnjim međudržavnim sporazumima o razvoju i nabavi borbenih zrakoplova unutar EU. Što se tiče francuske strane, u francuskim medijima je naglašeno kako je ovo prva europska prodaja Rafalea na jednom natječaju (prodaja Grčkoj je ugovorena između dviju vlada, bez natječaja), jer je na svim dosadašnjim natječajima (Belgija, Švicarska) francuska strana izgubila. Finska i Poljska će vjerojatno također odabrati američki lovac F-35.

2. Namjena i zadaće novog borbenog zrakoplova

Kupnja modernog borbenog zrakoplova – osim geopolitičke dimenzije – neizbježno ima i pitanje njegove vojne namjene. Ovo je suviše kompleksan i skup oružani sustav da bi se koristio samo za pokazivanje. U nekoliko idućih primjera biti će navedena namjena novog oružanog sustava (najčešće izravno povezana sa geopolitičkim činiocem nabave) koja određuje i zadaće koje će isti obavljati.

Uzmimo primjer Australije. Australska obrambena strategija zasniva se na odvraćanju napada na što je moguće većoj udaljenosti od australskog teritorija. Druga zadaća oružanih snaga je projekcija pomorske i zračne moći na području jugoistočne Azije, posebno na područjima od strateškog interesa za Canberru (Papua Nova Gvineja, Istočni Timor, pacifički otoci). Da bi se ispunila oba cilja u razvoju vojnih sposobnosti Australija je usvojila obrambenu strategiju koja treba ispuniti ove ciljeve:

– odvraćanje, zaustavljanje i nanošenje poraza bilo kakvom pokušaju neprijateljske države ili nedržavnog subjekta u napadu, prijetnji ili prisiljavanju Australije;

– davanje potpore osiguravanju pomorskog područja jugoistočne azije i davanje potpore vladama Papue-Nove Gvineje, Istočnog Timora i pacifičkih otočnih država u izgradnji i jačanju njihove sigurnosti.

U ostvarivanju ovih ciljeva australske zračne snage moraju uspostaviti i održavati zračnu nadmoć kako bi mogla izvoditi dalekometne zračne udare protiv neprijateljskih baza i pomorskih/zračnih snaga u tranzitu. Kako bi postigla ove ciljeve Australija je odabrala lovac F-35.

Drugi primjer je Danska. Njezina obrambena strategija zasniva se na davanju doprinosa NATO operacijama. U to je uključena i nova uloga Danske u obrani Baltika. Za vrijeme hladnog rata Danska je predstavljala prvu liniju obrane u slučaju masovnog sovjetskog napada. Danas je ta uloga drugačija. Ulogu prve linije obrane u slučaju sukoba NATO-a s Rusijom preuzele su baltičke države i Poljska, dok je sada Danska dobila ulogu strateškog čvorišta koje mora zadržati pod kontrolom ulaz u Baltik i time omogućiti dolazak NATO pojačanja. U odgovoru na mogući ruski napad NATO predviđa vođenje intenzivne zračne kampanje radi neutralizacije ruskih A2/AD sposobnosti na području istočnog Baltika kako bi se zaštitile pomorske komunikacije NATO-a prema baltičkim državama. Danska u ovim scenarijima ima važnu ulogu, pošto njezini F-35 iz baze Skrydstrup imaju borbeni domet za izvođenje napada bez potrebe opskrbe gorivom tijekom leta.

Napokon, Danska mora razvijati i vojne sposobnosti za zaštitu Grenlanda, posebno sada kada raste strateški značaj arktičkog područja. Jačanje ruskih sposobnosti za izvođenje zračnih napada na udaljenostima većim od 1.000 km od ruske zračne baze Nagurskoye stavlja istočnu obalu Grenlanda (i zračnu bazu Thula) u domet ruskih zrakoplova. Zbog toga će Danska vjerojatno stalno smjestiti nove lovce na Grenlandu. U danskim analizama naglašava se kako novi lovac F-35 ima značajnu ulogu u osiguravanju sposobnosti danskih oružanih snaga za djelovanje u navedenim područjima.

Treći primjer je Italija. Dvije ključne zadaće talijanskih zračnih snaga na početku XXI. stoljeća su osiguravanje efikasne zračne obrane nacionalnog teritorija i sudjelovanje u operacijama upravljanja krizama na području istočnog Sredozemlja. Prvu ulogu izvode lovci Eurofighter Typhoon. Za drugu ulogu potrebne su znatno sposobnije borbene letjelice koje mogu izvoditi niz zadaća (ISTAR, SEAD, taktička zračna potpora za pomorske snage angažirane u ovim zadaćama). To su lovci F-35, pri čemu talijanska strana naglašava i postizanje interoperabilnosti sa zračnim snagama drugih članica NATO-a koje koriste ovaj lovac. U ovim zadaćama koristila bi se mornarička inačica lovca F-35 s lakog nosača aviona Cavour, ali i standardna inačica koju koriste zračne snage zbog sposobnosti polijetanja s kratkih, neuređenih i oštećenih poletnih staza. Zanimljivo je da su i oba talijanska laka nosača zrakoplova optimizirani za djelovanje na istočnom Sredozemlju.

Sva tri navedena primjera pokazuju i jasnu namjenu novog borbenog zrakoplova, definiranu vanjskopolitičkim i sigurnosnim prioritetima svake zemlje. Kakav je slučaj s hrvatskom kupnjom Rafalea? Do sada jedina naznaka namjene Rafalea je dio izjave premijera Andreja Plenkovića u obrazloženju njegove kupnje 28. svibnja ove godine: “Time ćemo osigurati djelotvorniju zaštitu hrvatskog suvereniteta u sve tri njegove dimenzije – na kopnu, moru i u zraku – steći moćno strateško sredstvo odvraćanja, i tako nacionalnu sigurnost podići na razinu koju nikada nismo imali“. Prvi dio ove izjave ne govori ništa o namjeni Rafalea, no drugi dio je zanimljiv. Namjena Rafalea je uloga sredstva za strateško odvraćanje. Što zapravo ovo znači? U jeziku međunarodne diplomacije koncept strateškog odvraćanja (strategic deterrence) već 76 godina ima samo jedno značenje. To je odvraćanje protivnika prijetnjom upotrebe nuklearnog oružja. Prema ovoj izjavi, uloga Rafalea bila bi sredstvo za prenošenje nuklearnog oružja. Naravno da to nije moguće jer Republika Hrvatska nema nuklearno oružje niti ga planira nabaviti. Očito govornik je mislio da bi Rafale trebao biti sredstvo konvencionalnog odvraćanja (conventional deterrence). Tada je to tako i trebalo reći, ili samo reći kako će biti sredstvo odvraćanja. Ali, da li Dassault Rafale, ma koliko tehnološki bio napredan, može sam za sebe predstavljati sredstvo odvraćanja koje će nagnati potencijalnog protivnika da ozbiljno razmisli želi li napasti Hrvatsku? Pogledajmo malo koncept konvencionalnog odvraćanja.

Klasični koncept konvencionalnog odvraćanja oslonjen je isključivo na vojni činilac, odnosno razvoj vojnih sposobnosti za sprječavanje protivničkog napada. Ova paradigma je prevladavala za vrijeme Hladnog rata, ali danas se razvija širi koncept odvraćanja koji se više ne oslanja isključivo na vojna sredstva, već naglašava i nevojnu dimenziju odvraćanja (diplomatske, ekonomske i druge mjere). Ovo je posebno važno za male države (poput Hrvatske) koje nemaju sredstva za organiziranje i održavanje velikih oružanih snaga. To je vidljivo na primjeru baltičkih država. Uz održavanje vojnih sposobnosti za teritorijalnu obranu, u ovim državama se kroz poduzimanje niza drugih mjera nastoji ojačati opstojnost i otpornost države i društvene zajednice na široki spektar sigurnosnih prijetnji i ugroza (resillience). Tu se radi o organizaciji sustava nacionalne sigurnosti na temelju koncepta sveobuhvatne sigurnosti, odnosno moderne verzije koncepta totalne obrane.

U navedenom kontekstu vojne sposobnosti se razvijaju s ciljem davanja potpore tako organiziranom sustavu nacionalne sigurnosti. Kao primjer može se uzeti Norveška. Norveški sustav totalne obrane zasniva se na premisi da oružane snage bez potpore civilnog sektora (stanovništvo, javni sektor, poslovna zajednica i industrija) nemaju dovoljno resursa za vođenje oružanog sukoba. Što se tiče vojne komponente norveškog sustava totalne obrane, glavni strateški prioriteti su razvijanje sposobnosti za nadzor i prikupljanje obavještajnih sposobnosti, zračna obrana, pomorske snage i dalekometne sposobnosti nanošenja preciznih udara po snagama protivnika. U miru ove sposobnosti trebaju služiti (zajedno s djelovanjem ostalih komponenti sustava totalne obrane) odvraćanju ruskih agresivnih poteza u regiji. U slučaju rata, ove sposobnosti bi se iskoristile (zajedno s djelovanjem drugih članica NATO-a) za napade na ruske strateške instalacije na poluotoku Kola. To je i opravdanje za nabavu lovca F-35 opremljenog s dalekometnim projektilima JSM (primarno sredstvo za izvođenje udara na velikim udaljenostima).

Sve ovo pokazuje vezu između nabave borbenih zrakoplova i zadaća koje će izvoditi u okviru općeg koncepta organizacije sustava nacionalne sigurnosti. U kupnji Rafalea nema nikakvog obrazloženja kako će njegova nabava omogućiti konvencionalno odvraćanje. Umjesto toga davanjem ovakvih općenitih izjava u javnosti se stvara uvjerenje da je Rafale neka vrsta superoružja koje će samim postojanjem odvratiti potencijalni napad. Čak i da je to istina, što se može uraditi sa samo 12 primjeraka Rafalea? Uostalom, potencijalni protivnik može prije otpočinjanja neprijateljstava kroz djelovanje specijalnih postrojbi neutralizirati većinu aviona, posebno ako su smješteni na lokaciji gdje nije moguće ostvariti njihovu punu sigurnost.

Tako dolazimo do pitanja zadaća koje novi borbeni zrakoplov treba izvoditi. U prethodnim primjerima se lako mogu identificirati konkretne zadaće zračnih snaga. Australija daje naglasak na zadaće povezane sa postizanjem zračne nadmoći i dalekometnih udara na pomorske sastave protivnika. Danska također naglašava potrebu postizanja zračne nadmoći i potpore NATO snagama na Baltiku. Italija naglašava zadaće povezane sa operacijama upravljanja krizama na području istočnog Sredozemlja. Jedino što se po ovom pitanju u hrvatskim medijima moglo pročitati je navođenje mirnodopske identifikacije letjelica (air policing) kao zadaće zaštite zračnog prostora. To je samo proces identifikacije letjelica (koji može predstavljati uvod u presretanje), a ne puna zaštita hrvatskog zračnog prostora. O drugim zadaćama nije bilo ni riječi, kao ni o mogućem djelovanju hrvatskih lovaca u okviru zračnih operacija NATO-a. Koje bi uopće vrste zadaća mogao izvoditi Rafale u sastavu HRZ-a? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je navesti i kratko opisati vrste zadaća koje mogu izvoditi višenamjenski borbeni zrakoplovi. Po NATO metodologiji to su sljedeće zadaće:

1. Obrambeno protuzračno djelovanje (DCA, Defensive Counter Air). Stalno zadržavanje ophodnje (zrakoplovi se smjenjuju) radi zaštite svih prijateljskih letjelica na određenom području.

2. Stvaranje barijere u izvođenju borbene zračne ophodnje (BARCAP, Barrier Combat Air Patrol). Zaštita branjenog zračnog prostora od svakog napada protivničkih zrakoplova.

3. Zaštita visokovrijednih sredstava (HAVCAP, High Value Asset protection Combat Air Patrol). Zaštita letjelica poput AWACS ili zrakoplova-tankera od djelovanja protivnika, odvija se dok su ova sredstva u branjenom zračnom prostoru.

4. Borbena zračna ophodnja sa specifičnim ciljem (TARCAP, Target Combat Air Patrol). Zaštita specifičnog prijateljskog zrakoplova u branjenom zračnom prostoru.

5. Spasilačka borbena zračna ophodnja (RESCAP, Rescue Combat Air Patrol). Zaštita spasilačkih helikoptera.

6. Borbena zračna ophodnja radi izvođenja zasjede (Ambush CAP). Borbeni zrakoplovi izvode ovu vrstu zadaće u zračnom prostoru zaštićenom od detekcije protivničkih radara. Kroz izbjegavanje detekcije zrakoplovi se nastoje približiti protivniku i iznenaditi ga.

7. Čišćenje (Sweep). Agresivna ophodnja u protivničkom zračnom prostoru sa ciljem lociranja i uništenja neprijateljskih zrakoplova.

8. Presretanje (Intercept). Presretanje neprijateljskih letjelica u vlastitom zračnom prostoru.

9. Praćenje (Escort). Zaštita skupine prijateljskih zrakoplova u izvođenju određene zadaće.

10. Napad radi onesposobljavanja protivničke zračne obrane (SEAD Strike, Suppression of Enemy Air Defenses Strike). Onesposobljavanje protivničke zračne obrane napadom na radarske postaje i lansere protuzračnih projektila).

11. SEAD praćenje (SEAD Escort). Zaštita borbene skupine zrakoplova koji izvode napade na radarske postaje i lansere protuzračnih projektila).

12. Ofenzivno djelovanje radi onesposobljavanja protivničkih zračnih sredstava (OCA, Offensive Counter Air Strike). Napad na ciljeve poput protivničkih zračnih baza ili osmatračkih radara sa ciljem postizanja zračne nadmoći).

13. Jurišne zadaće (Strike). Napad na kopnene ciljeve sa ciljem smanjivanja njihove operativne sposobnosti za barem 30 %.

14. Jurišne zadaće u dubini protivničkog teritorija (Deep Strike).

15. Bliska zračna potpora (CAS, Close Air Support). Potpora vlastitim snagama u borbenim operacijama. Postoje varijante ove zadaće (FAC, On-Call CAS, Pre-Plan CAS).

16, Uskraćivanje (Interdiction). Izvođenje zračnih udara po logističkim središtima duboko u protivničkoj pozadini.

17. Protubrodsko djelovanje (Anti-ship). Izvođenje udara po protivničkim brodovima i plovnim sastavima.

18, Izviđanje (Recon). Prikupljanje podataka izviđanjem iz zračnog prostora. Varijanta ove zadaće je procjena gubitaka nanesenih protivniku (BDA, Battle Damage Assesstment).

19. Uvježbavanje (Training). Trenažni letovi.

Do sada nema nikakvog podatka o tome koje bi se zadaće izvodile po nabavi Rafalea. Iz prethodno navedenih primjera vidljivo je da Hrvatska nema jasno definirane ciljeve vanjske i sigurnosne politike (u kojima bi se odražavao i utjecaj geopolitičkog činioca). U zadnjoj Strategiji nacionalne sigurnosti RH iz 2017. godine nema ni riječi o hrvatskim strateškim ciljevima djelovanja u NATO i EU, te ulozi vojne komponente nacionalne moći u ostvarivanju tih ciljeva. Stoga nije ni čudno da hrvatska nema ni vojnu strategiju koja bi trebala operacionalizirati Strategiju nacionalne sigurnosti u ovom aspektu. Dokument Vojna strategija Republike Hrvatske usvojen 2003. godine bio je samo prepričavanje prve Strategije nacionalne sigurnosti i Strategije obrane (oba dokumenta donesena su davne iz 2002. godine), umjesto da je dao konkretne smjernice za razvoj i upotrebu vojnih sposobnosti.

Dalje, nikada nije donesena vojna doktrina OS RH koja bi na temelju općih smjernica razvoja i upotrebe vojnih sposobnosti definirala način upotrebe OS RH i njezinih grana (uključujući i HRZ). Nema ni opće vojne doktrine, a shodno tome ni granskih doktrina. Tako HRZ nema ni temelja za definiranje zadaća upotrebe Dassault Rafalea (ili bilo koje druge letjelice). Shodno tome, s novim zrakoplovom moguće je ograničeno izvođenje samo nekih temeljnih zadaća – presretanja (koje nije integralna zaštita zračnog prostora, jer sveobuhvatni sustav PZO zasniva se primarno na kopnenoj komponenti – radari i raketni protuzračni sustavi – dok je borbena avijacija samo pokretna sastavnica PZO teritorija). bliske zračne potpore, air policinga, uvježbavanja i eventualno izviđanja. Otvoreno je i pitanje da li HRZ raspolaže potrebnim materijalnim te ljudskim resursima kao i potpornom infrastrukturom za ove ograničene zadaće.

Navedena pitanja su ključna i za definiranje parametara upotrebe novog zrakoplova – nabave naoružanja i opreme, godišnjeg broja sati naleta i obuke pilota, operativne i dugoročne troškove korištenja te uređivanja zemaljske infrastrukture potrebne za djelovanje višenamjenskog borbenog zrakoplova. Ovi parametri biti će raščlanjeni u narednim dijelovima ove analize.

 

* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.