Trgovina oružjem u svijetu i vrijednost transakcija vezanih za naoružanje povećala se za 9,2 posto između 2016. i 2021. te  2025. Države u Europi više su nego utrostručile svoj uvoz oružja, što je čini najvećom regijom primateljicom. Ukupni izvoz Sjedinjenih Američkih Država, najvećeg svjetskog dobavljača oružja, povećao se za 27 posto. To je uključivalo povećanje izvoza američkog oružja u Europu od 217 posto, prema novim podacima koje je u ponedjeljak, 9. ožujka,  objavio Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI), a dostupnima na www.sipri.org.

Ta ugledna i često citirana ustanova procijenila je da je povećanje globalnih tokova oružja bilo najveće od 2011. do 2015. godine. To je u velikoj mjeri posljedica rasta transfera u Ukrajinu (koja je primila 9,7 posto svih transfera oružja u razdoblju 2021. – 2025.) i druge europske države. Osim u Europu i Ameriku, uvoz oružja u sve ostale regije svijeta smanjio se. „Dok napetosti i sukobi u Aziji i Oceaniji te na Bliskom istoku i dalje potiču uvoz oružja velikih razmjera, nagli porast tokova oružja u europske države povećao je globalne transfere oružja za gotovo 10 posto“, rekao je Mathew George, direktor SIPRI-jevog programa transfera oružja. „Isporuke Ukrajini od 2022. godine najočitiji su čimbenik, ali većina drugih europskih država također je počela uvoziti znatno više oružja kako bi ojačale svoje vojne sposobnosti protiv uočene rastuće prijetnje Rusije.“

SAD pojačavaju dominaciju u izvozu oružja

Sjedinjene Države su u razdoblju 2021. – 2025. isporučile 42 posto svih međunarodnih transfera oružja, u odnosu na 36 posto u razdoblju 2016. – 2020. SAD su u razdoblju 2021. – 2025. izvozile oružje u 99 država, uključujući 35 država u Europi, 18 u Americi, 17 u Africi, 17 u Aziji i Oceaniji te 12 na Bliskom istoku. Po prvi put u dva desetljeća, najveći udio američkog izvoza oružja otišao je u Europu (38 posto), a ne na Bliski istok (33 posto). Ipak, najveći pojedinačni primatelj američkog oružja bila je Saudijska Arabija (12 posto američkog izvoza oružja). „SAD su dodatno učvrstile svoju dominaciju kao dobavljač oružja, čak i u sve multipolarnijem svijetu“, rekao je Pieter Wezeman, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za transfer oružja.

„Za uvoznike, američko oružje nudi napredne mogućnosti i način njegovanja dobrih odnosa sa SAD-om, dok SAD izvoz oružja smatra alatom vanjske politike i načinom jačanja svoje industrije naoružanja, što nova strategija Trumpove administracije pod nazivom Amerika na prvom mjestu u transferu oružja još jednom jasno pokazuje.“

Ostatak svijeta ne miruje

Francuska je bila drugi najveći dobavljač oružja u razdoblju 2021. – 2025., s udjelom od 9,8 posto u globalnom izvozu. Izvoz oružja povećao se za 21 posto između 2016. i 2021. – 2025. Francuska je izvozila u 63 države, s najvećim udjelom u Indiji (24 posto), Egiptu (11 posto) i Grčkoj (10 posto). Izvoz oružja iz Francuske unutar Europe porastao je za više od pet puta (+452 posto), ali gotovo 80 posto i dalje je otišlo izvan regije.

Razočaranje u ruskoj vojnoj industriji

Međutim, Rusija je bila jedini među 10 najvećih dobavljača čiji je izvoz oružja znatno pao (–64 posto). Njezin udio u globalnom izvozu oružja smanjio se s 21 posto u razdoblju 2016. – 2020. na 6,8 posto u razdoblju 2021. – 2025. Rusija je u razdoblju 2021. – 2025. isporučivala oružje u 30 država i 1 nedržavnu organizaciju. Gotovo tri četvrtine (74 posto) ruskog izvoza oružja u razdoblju 2021. – 2025. otišlo je u tri države: Indiju (48 posto), Kinu (13 posto) i Bjelorusiju (13 posto).

Njemačka je u razdoblju 2021. – 2025. pretekla Kinu i postala četvrti najveći izvoznik oružja, s 5,7 posto globalnog izvoza oružja. Gotovo četvrtina ukupnog njemačkog izvoza oružja (24 posto) otišla je u Ukrajinu kao pomoć (a dodatnih 17 posto otišlo je u druge europske države). Izvoz oružja iz Italije porastao je za 157 posto, pomaknuvši je s desetog najvećeg izvoznika u razdoblju 2016. – 2020. na šestog najvećeg u razdoblju 2021. – 2025. Više od polovice talijanskog izvoza otišlo je na Bliski istok (59 posto), dok je 16 posto otišlo u Aziju i Oceaniju, a 13 posto u Europu.

Europa je najveći uvoznik

F-35 – američki izvozni adut

Europske države primile su 33 posto globalnog uvoza oružja, a uvoz u regiju povećao se za 210 posto između 2016. i 2021. – 2025. Nakon Ukrajine, Poljska i Ujedinjeno Kraljevstvo bili su najveći uvoznici u Europi u posljednjih pet godina. Gotovo polovica oružja prebačenog u europske države došla je iz SAD-a (48 posto), a slijede Njemačka (7,1 posto) i Francuska (6,2 posto). Percepcija prijetnje u vezi s Rusijom, pogoršana neizvjesnošću oko predanosti SAD-a obrani svojih europskih saveznika, potaknula je potražnju za oružjem među europskim državama članicama Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Uvoz kombiniranog naoružanja 29 sadašnjih europskih članica NATO-a porastao je za 143 posto između 2016. – 2020. i 2021. – 2025. SAD je isporučio 58 posto tog uvoza u razdoblju 2021. – 2025. Sljedeći najveći dobavljači bili su Južna Koreja (8,6 posto), Izrael (7,7 posto) i Francuska (7,4 posto).

„Iako su europske tvrtke povećale proizvodnju oružja, a nova investicijska podrška Europske unije za industriju oružja država članica dovela je do brojnih narudžbi unutar EU, europske države nastavile su uvoziti američko oružje u razdoblju 2021. – 2025., posebno borbene zrakoplove i sustave protuzračne obrane dugog dometa“, rekla je Katarina Đokić, istraživačica u SIPRI-jevom programu transfera oružja. „Istodobno, najveći europski dobavljači nastavili su slati većinu svog izvoza oružja izvan Europe.“

Isporuke oružja u Aziju i Oceaniju padaju, uvoz Kine se više nego prepolovio

Emanuel Macron i Narendra Modi – Indija kao najveći naručitelj francuskih Rafalea

S 31 posto, države u Aziji i Oceaniji uvezle su drugi najveći udio oružja u razdoblju 2021. – 2025. To je bilo unatoč padu od 20 posto u odnosu na razdoblje 2016. – 2020. Pad je uglavnom posljedica smanjenja uvoza oružja u Kinu (–72 posto) i, u manjoj mjeri, u Južnu Koreju (–54 posto) i Australiju (–39 posto). Četiri države u Aziji i Oceaniji rangirane su među 10 najvećih uvoznika oružja u svijetu u razdoblju 2021. – 2025.: Indija, Pakistan, Japan i Australija. Glavni dobavljač u regiju u razdoblju 2021. – 2025. bio je SAD, koji je činio 35 posto regionalnog uvoza oružja. Rusija je činila dodatnih 17 posto, a Kina 14 posto. Indija je bila drugi najveći uvoznik oružja na svijetu. Uvoz se neznatno smanjio (-4,0 posto) između 2016. i 2020. te 2021. i 2025. Najveći udio indijskog uvoza oružja došao je iz Rusije, s 40 posto – znatno manji udio nego u razdoblju 2016.-2020. (51 posto) i gotovo upola manji u odnosu na razdoblje 2011.-2015. (70 posto). Indija se sve više okreće zapadnim dobavljačima. Uvoz oružja u Pakistan porastao je za 66 posto između 2016.-2020. i 2021.-2025. Kina je isporučila 80 posto pakistanskog uvoza oružja u razdoblju 2021.-2025., u odnosu na 73 posto u razdoblju 2016.-2020.

U istočnoj Aziji, Japan (+76 posto) i Tajvan (+54 posto) zabilježili su veliko povećanje uvoza oružja između 2016.-2020. i 2021.-2025. Kina je prvi put od 1991. do 1995. ispala iz 10 najvećih uvoznika oružja zbog proširene domaće proizvodnje vlastitih dizajna. „Strah od kineskih namjera i njezinih rastućih vojnih sposobnosti i dalje utječe na napore naoružavanja u drugim dijelovima Azije i Oceanije, koji često još uvijek ovise o uvoznom oružju“, rekao je Siemon Wezeman, viši istraživač u SIPRI-jevom programu za transfer oružja. „Na primjer, u Južnoj Aziji, velika količina oružja koju Indija uvozi uglavnom je posljedica percipirane prijetnje iz Kine i dugotrajnog sukoba Indije s glavnim primateljem kineskog izvoza oružja, Pakistanom. Uvezeno oružje korišteno je u sukobu 2025. između Indije i Pakistana.”

Bliski istok pak pada

Uvoz oružja država na Bliskom istoku smanjio se za 13 posto između 2016. i 2020. te 2021. i 2025. Tri od 10 najvećih svjetskih uvoznika oružja u razdoblju 2021. – 2025. nalazila su se u regiji: Saudijska Arabija (6,8 posto globalnog uvoza), Katar (6,4 posto) i Kuvajt (2,8 posto). Više od polovice uvoza oružja na Bliski istok dolazilo je iz SAD-a (54 posto), dok je 12 posto dolazilo iz Italije, 11 posto iz Francuske i 7,3 posto iz Njemačke.

IAI na zagrebačkom vojnom sajmu ASDA

„Zaljevske arapske države oblikuju trendove uvoza oružja na Bliskom istoku, pri čemu je Saudijska Arabija najveći uvoznik u regiji od 2011. do 2015., a Katar sada drugi najveći nakon što je više nego udvostručio svoj uvoz između 2016. i 2020. te 2021. – 2025.“, rekao je Zain Hussain. „S obzirom na niz regionalnih napetosti i sukoba, arapske države Perzijskog zaljeva rade na jačanju odnosa s dugogodišnjim dobavljačima poput SAD-a i Francuske, a istovremeno traže nove dobavljače.“ Naglasimo i da očito ovo izviješće nije uzelo u obzir sadašnji sukob Irana, te SAD-a i Izraela s druge strane.

Izrael je bio 14. najveći uvoznik oružja na svijetu u razdoblju 2021. – 2025., s porastom uvoza od 12 posto između 2016. – 2020. i 2021. – 2025. U razdoblju 2021. – 2025. SAD je isporučivao najveći udio izraelskog uvoza oružja (68 posto), a slijedila ga je Njemačka (31 posto). Tijekom rata na više frontova koji je proizašao iz izraelske velike vojne ofenzive u Gazi koja je započela u listopadu 2023., Izrael je nastavio primati oružje od raznih dobavljača, uključujući borbene zrakoplove F-35, navođene bombe i rakete iz SAD-a.

Ostali značajni događaji

Brazil je najveći uvoznik oružja u Južnoj Americi

Uvoz glavnog oružja u afričke države pao je za 41 posto između 2016. i 2020. te 2021. i 2025. Uvoz u Alžir pao je za 78 posto, dok se uvoz u Maroko povećao za 12 posto, što Maroko čini najvećim uvoznikom oružja u Africi.

Uvoz oružja u države u Americi porastao je za 12 posto između 2016. i 2021. i 2025. SAD je primio 52 posto uvoza oružja u regiju. Uvoz oružja u države Južne Amerike porastao je za 31 posto između 2016. i 2021. i 2025., pri čemu je 6 od 12 država povećalo svoj uvoz. Najveći udio otišao je u Brazil (60 posto uvoza u Južnu Ameriku), čiji je uvoz oružja porastao za 150 posto između 2016. i 2020. te 2021. i 2025.

U našem okruženju – Srbija predvodi

Inače, pedanti analitičari npr. portala DW primijetili su kako je Srbija u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana. Iako su i druge države povećale vojnu potrošnju, razlika u volumenu nabavki ostaje velika. Srbija je u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana, pokazuju najnoviji podaci Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Iako su i druge države regije povećale vojnu potrošnju, razlika u obujmu nabavki ostaje velika. Srbija se tako nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sustava naoružanja, ispred nekih članica EU-a u regiji, poput Hrvatske i Bugarske.

U posljednje vrijeme Srbija je sklopila nekoliko velikih ugovora s Izraelom

„Povećanje ulaganja u obranu najviše i najduže primjećujemo u Srbiji, gdje je tijekom posljednjeg desetljeća nastao pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a političko rukovodstvo je u tome prepoznalo i političko-simboličku vrijednost. Tenzije s Kosovom vjerojatno su dodatno potakle razmišljanje da je jači arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima“, objašnjava za DW istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić.

Prema podacima SIPRI-a, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla složene sustave naoružanja iz 13 različitih zemalja. Najveći dobavljač bila je Kina, prije svega zahvaljujući nabavci sustava protuzračne obrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije. Ipak, ta struktura bi se uskoro mogla promijeniti, kaže istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić. Ako se realiziraju već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi postati glavni dobavljači Srbije. „Meni ta raznovrsnost dobavljača govori o dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti da uzima kredite za najskuplje sisteme naoružanja, zbog čega je atraktivan kupac za različite izvoznike“, zaključila je Đokić.

Tekst koji je objavio ugledni beogradski zrakoplovni portal Tango Six u ponedjeljak, 9. ožujka, cijeli jučerašnji dan izazivao je brojne komentare u stručnim krugovima. Tango Six je, naime, saznao da „Vojska Srbije posjeduje supersoničnu kvazi-balističku raketu dometa (minimum) 250 kilometara. Riječ je o kineskoj raketi zrak-zemlja CM-400“. Dvije takve rakete u ponedjeljak su uočene na borbenom avionu MiG29SM+ Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, objavio je portal Tango Six.

Ministar obrane Ivan Anušić u gumenoj brodici “Modrulj” (Photo: MORH/J.Šeri)

Pojavljivanje ove ne baš najnovije formalno protubrodske rakete (neki tvrde da je riječ o školskom primjerku) za sada nije izazvalo službene reakcije u Srbiji, ali je u Hrvatskoj. Ministar obrane Ivan Anušić, koji je utorak proveo u Splitu na svečanoj primopredaji brodica „Modrulj“ koje će zajednički koristiti Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo obrane, komentirao je pojavu kineskih raketa kao – „ozbiljnu“. Uz napomenu da, općenito, srpska vojska intenzivno ulaže u modernizaciju svojih oružanih snaga već 10 godina, Anušić je rekao:

„Ono što smo mogli danas pročitati u Jutarnjem listu, čini mi se da imaju hipersonične rakete koje imaju domet 300 kilometara i lete šest mahova što je ozbiljno naoružanje i samo to mogu reći, mi trebamo činiti i raditi na snaženju naših obrambenih kapaciteta i potencijala. Nadam se da će te hipersonične rakete ostati kod njih u skladištu gdje im je i mjesto“.

Pakistan je nedavno djelovao raketama CM-400 po indijskim PZO sustavima S-400

Za spomenuti Jutarnji list analitičar portala Obris.org Igor Tabak naglasio je da Hrvatska trenutno nema ništa slično po snazi i dometu:

„Naša borbena sposobnost prema kopnenim ciljevima ostaje skromna, a protuzračna obrana je ograničena. Ovo traži proturaketnu obranu, o kojoj Hrvatska uopće nije ni razmišljala“.

Ova vjerojatno ipak supersonična (a ne hipersonična!) raketa pri ispaljenju navodno brzo kreće krstarećom putanjom, s mogučnošću manevra dok vjerojatno dosta okomito prilazi cilju:

„Takva kvazibalistička putanja bitno otežava presretanje. Nažalost, s obzirom na dostupna protuzračna oružja u Hrvatskoj, imali bismo velikih problema s presretanjem takvih raketa. Prvo, senzori teško mogu uočiti raketu zbog kratke udaljenosti od ispaljivanja do cilja; drugo, presretanje zahtijeva napredne sustave koji kod nas trenutačno ne postoje“.

No ovo nije samo problem Hrvatske, nego i NATO saveza:

Hrvatski najnoviji sustav PZO – Mistral-3 na mimohodu 2025.

„Ovakvo je oružje problem za NATO i sve susjede Srbije, pa se uz ‘Zagrepčanka‘ može jednako tako zvati i ‘Budimpeštanka‘ ili ‘Bukureštanka‘. Ovaj sustav može biti i sredstvo napada na američki centar kontinentalne proturaketne obrane u Rumunjskoj, koji je oko 200 kilometara od granice sa Srbijom, što je ponešto bliže od Zagreba, a ipak malo strateški bitnije. Takve su se situacije donedavno sprečavale već samom nevoljkošću velikih sila da ijednoj državi daju sredstva koja bi narušavala stratešku ravnotežu regija. No, Kina (i Rusija) nemaju tih ograda i odgovara im nered na rubovima NATO-a i EU“.

Ovakve balističke, ili kvazi-balističke rakete mijenjaju strateški balans u regiji, što je svakako u suprotnosti s duhom Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja koji regulira nadzor na ključnim kategorijama naoružanja Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije. Već smo na primjeru nabave borbenih dronova za Vojsku Srbije pisali o tome koliko je taj Sporazum (potpisan 1996. Na temelju Mirovnog sporazuma iz Daytona) zreo za prilagodbu i proširenje, a ponovno podgrijavanje balističkih prijetnji zacijelo će postaviti i pitanje regionalnog jačanje sredstava za proturaketnu obranu. U posljednjih godinu dana srpski predsjednik Aleksandar Vučić koristio je svaku priliku da Deklaraciju o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova prikaže kao suprotnu spomenutom Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja, a najavljenu prvu vojnu vježbu ove tri zemlje kao neviđenju prijetnju Srbiji i regiji.

Intervencija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u Iranu traje već sedam dana nesmanjenom žestinom. Dok se ukupni opseg štete tek nazire iz strogo kontroliranih informacija što dospijevaju u javnu sferu, već je nekoliko dana jasno vidljiv jedan zanimljiv borbeni trend. Riječ je o sastavu zračnih udara koje Iran izvodi po svojim neprijateljima i ukupnom susjedstvu – prvenstveno balističkim raketama raznih tipova i bespilotnim letjelicama, pretežito kamikaza-dron tipa. Iako je u mješavini sredstava za takve napade broj raketa bio manji od broja dronova, ta se razlika povećavala kako su borbe trajale.

Stotine dronova i raketa

Ako gledamo procjene sastavljene iz javnih izvora, spominjao se omjer od oko 800 dronova na oko 350 raketa u subotu 28. veljače, preko otprilike 400 dronova naprama oko 175 raketa u nedjelju 1. ožujka, do oko 500 dronova prema oko 120 raketa u ponedjeljak 2. ožujka, oko 280 dronova prema oko 110 raketa u utorak 3. ožujka, sve do oko 230 dronova prema oko 50 raketa u srijedu 4. ožujka. Uz to, treba napomenuti kako se u prvih pet dana rata moglo uočiti da su na primarnoj meti iranskih napada bili prvo i osnovno Ujedinjeni Arapski Emirati (procijenjenih 197 raketa i 941 dron), pa zatim Kuvajt (oko 178 raketa i 384 drona) i Izrael (oko 205 raketa i 50 dronova) – da bi onda došli do Katara (oko 108 raketa i 49 dronova), Bahreina (oko 74 rakete i 95 dronova), Jordana (oko 30 raketa i 60 dronova) i Saudijske Arabije (oko 2 rakete i 28 dronova). Pri tome se i u ostatku država koje su završile rubno umiješane u ovaj sukob bilježi ukupno oko 4 rakete i otprilike 25 kamikaza-dronova. Dakle, samo za Izrael i Katar spominje se više raketa nego dronova, a u svim drugim slučajevima količina lansiranih kamikaza-dronova veća je, a ponekad i bitno veća. Što se efekata ovih napada tiče, treba naglasiti kako oni u cjelini još nisu jasni, budući da u međuvremenu većina država umiješanih u ovaj sukob nastoji oštro kontrolirati protok informacija vezanih uz borbena događanja.

Dnevno izvješće Ujedinjenih Arapskih Emirata

No ipak, lako je uočiti činjenicu da su spomenute rakete glavna meta svekolikih proturaketnih i protuzračnih sustava u regiji, tako da ih većina ipak završi srušena u dolasku (uz pojedine spektakularne izuzetke koji se probiju do ciljeva) – za razliku od toga, iako se čuje i o obaranju velikog broja lansiranih iranskih kamikaza-dronova, ipak izgleda kao da je većina medijski široko prenesenih šteta zapravo nastala baš njihovim djelovanjem širom Bliskog istoka. Posebno se tu često citiraju dnevni pregledi stanja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su pod posebno žestokim napadima, a dnevno objavljuju i pregledna izvješća o djelovanju svoje protuzračne obrane. Tako se ondje do ponedjeljka 2. ožujka brojilo 689 dronova (645 presretnuto, a 44 pogodila), 174 balističke rakete (161 srušena, 13 pogodilo) i 8 krstarećih raketa (sve presretnute). U utorak 3. ožujka došlo se do 812 dronova (755 presretnuto, 57 pogodilo), te 186 balističkih raketa (172 presretnute, 13 udarilo u more, 1 udarila u kopno) – da bi srijeda 4. ožujka brojila 941 dron (od toga 876 presretnuto, 65 pogodilo) i još 189 balističkih raketa (175 presretnuto, 13 udarilo u more i 1 udarila u kopno), a četvrtak 5. ožujka 1.072 drona (1.001 presretnut, 71 pogodio) te 196 balističkih raketa (181 presretnuta, 13 udarilo u more i 2 udarile u kopno). Dakle, usprkos velikom naporu tamošnjih protuzračnih snaga, ponekad pomognutih i od raznih zapadnih država – raketnu opasnost donekle se drži pod kontrolom, dok kamikaza-dronovi troše iznimno mnogo presretača, uz primjetno lošiji ukupni učinak spomenutih „zaštitnih kišobrana“. Da ne spomenemo da je i ekonomska logika ovih djelovanja ipak bitno usporedivija po pitanju balističkih projektila (koji su skuplji, pa ponešto bliže cijenama raketa presretača), dok se po pitanju iranskih kamikaza-dronova učestalo spominju navodi da takve letjelice u proizvodnji koštaju negdje između 10 i 50 tisuća USD, dok za njihovo rušenje korišteni presretači koštaju neusporedivo više (spominje se oko 4 milijuna USD za raketu PAC-3 MSE za Patriot, oko 15,5 milijuna USD po raketi sustava THAAD ili oko 1 milijun USD za rakete sustava RIM-116, a i praktično sva druga raketna protuzračna oružja vidljivo su skuplja, čak i laki mobilni sustavi kao STINGER – oko 480.000 USD ili Mistral 3 – oko 500.000 USD po komadu).

U takvim okolnostima presretanje iranskih kamikaza-dronova postaje ne samo teško već i nepodnošljivo skup pothvat, koji će zasigurno ostati iznimno problematičan temeljem procjena da Iran u zalihama raspolaže možda i do 80.000 letjelica u nizu modela tipa Shahed, uz proizvodne kapacitete koji su prije rata navodno dostizali i do 400 letjelica dnevno. Naravno, u međuvremenu treba računati da je dobar dio takvih proizvodnih kapaciteta uništen ili zaustavljen, dok je ponešto zaliha i uništeno (koliko god one zapravo bile). Ipak, ostaje činjenica da Iran vjerojatno ima veliku zalihu velikih te borbeno dokazanih kamikaza-dronova koji za lansiranje ne trebaju ni posebno kompleksne silose ili baze, niti uočljive mobilne lansere kakvi odlikuju balističke rakete. Dapače, do sada su se vidjeli i namjenski ukopani lanseri za velik broj ovakvih letjelica, kao i mobilna saća na teretnim kamionima i pojedinim manjim vozilima ili plovilima koja mogu obaviti lansiranje – što sve čini ovakve sustave iznimno teškima za šire presretanje i masovno uništavanje.

Što su to Shahed-dronovi?

Shahed u crnoj varijanti, prizemljen u Ukrajini gotovo bez oštećenja

Kada se u široj javnosti spominju kamikaza-dronovi tipa Shahed, obično se misli na konkretne letjelice tipa Shahed-136, iako se ponekad spominje i Shahed-131, stariji model manjeg dometa i bojne glave. Stariji iranski model kamikaza-dronova Shahed-131 uočio se po prvi put u borbenoj uporabi kod jemenskih Hutista, da bi onda u kasnijoj ruskoj borbenoj uporabi dobio oznaku Geranj-1. Riječ je o jednokratnoj borbenoj letjelici teškoj oko 135 kg, s bojnom glavom od oko 20 kg, prvenstveno upravljanoj inercijalnim te satelitskim navođenjem. Po mjerama (duljina 2,6 m, raspon krila 2,2 m) vrlo je slična bitno popularnijim letjelicama Shahed-136 – koje su malo veće (duljine 3,5 m i raspona krila 2,5 m), teže oko 240 kg, a imaju i bitno duži domet (maksimalno 2.500 km s bojnom glavom od 52 kg ili oko 1.000 km s težom bojnom glavom od oko 90 kg – za razliku od oko 900 km za Shahed-131). U ruskoj se službi iranski Shahed-136 klasificira nazivom „Geranj-2“, a te su letjelice zadnjih godina ondje doživjele i niz raznih dogradnji te unapređenja.

Tvornica Geranja u Tatarstanu učestalo je na meti ukrajinskih dalekometnih dronova

Napomenimo da su se i modeli „Geranj-1“ i „Geranj-2“ u Ukrajini viđali od listopada 2022. godine – da bi se ruska uporaba uskoro koncentrirala na sposobniji model „Shahed-136“, koji se učestalo počeo raditi u tamnim varijantama za noćna djelovanja, uz jačanje otpornosti na elektroničke protumjere postupnim dodavanjem dodatnih navigacijskih te komunikacijskih sustava, kamera za neposredno pilotsko vođenje, a nedavno i dodatnih kamera straga za izbjegavanje presretača, te raznih protuzračnih oružja za borbu protiv ukrajinskih helikoptera i aviona u funkciji protu-dronske obrane. Sve je to posebno aktualno u svjetlu nedavnih vijesti kako je obrambena suradnja Ruske Federacije i Irana nastavljena i u doba tekuće intervencije SAD-a i Irana u Izraelu, gdje treba pretpostaviti obustave proizvodnje koja je prvotno bila koncentrirana u provinciji Isfahan, da bi se sada spominjala i mogućnost ruskih isporuka masivnih količina unaprijeđenih letjelica iz ruske proizvodnje (centar Jelabuga u Tatarstanu). Naime, Rusija je krajem 2022. i početkom 2023. iz Irana navodno prvo kupila oko 6.000 gotovih letjelica, da bi onda pribavila njihove licence te proizvodnu dokumentaciju, a onda započela i vlastitu masovnu proizvodnju. Od tada pa do danas više od 45.000 takvih ruskih proizvoda moglo se viđati iznad Ukrajine, svake noći u sve većim valovima, uz najave i konstantnog povećanja ruskih proizvodnih kapaciteta. Sve je to postalo posebno bitno u svjetlu objava s društvenih mreža od srijede 4. ožujka, prema kojima su se kod luke Jebel Ali u Dubaiju pronašli ostaci kamikaza-drona Shahed-136 s vidljivim ruskim oznakama te nazivom modela „Geranj-2“ na ćirilici.

Ako se u Iranu najednom krenu pojavljivati razne ruske varijante ovih kamikaza-letjelica, to bi moglo ozbiljno zakomplicirati život svih onih prema kojima ta oružja lete. Naime, ako se krene koristiti model „Geranj-2“, onda nema nikakvoga razloga da se zaobiđe i model „Geranium“ – vizualno slična letjelica, ali jeftinija, s manjom bojnom glavom i potencijalnim senzorskim teretom, namijenjena za izviđanje te pretovarivanje protuzračne obrane protivnika. Uz to, napomenimo da se već mjesecima iz ukrajinskih izvora moglo čuti kako Ruska Federacija počinje u borbenu uporabu uvoditi i naprednije dronove tipa „Geranj-3“ na mlazni pogon – ruske verzije iranskog kamikaza-drona „Shahed-238“, predstavljenog javnosti u studenome 2023. godine – koji prema cilju lete brzinom od barem 500 km na sat, za razliku od oko 185 km na sat kod starijih letjelica „Geranj-2“. Na tom se temelju onda spominje i razvoj letjelica „Geranj-5“ kao varijante koja za osnovu uzima veću bojnu glavu i manji domet u Rusiji dorađenih dronova „Geranj-2“, pa to pakira u veće (6 m duljine i oko 5,5 m raspona krila) i teže tijelo (oko 850 kg), uz mlazni motor kineske proizvodnje te naprednije sustave vođenja i komunikacije – sve barem dijelom po uzoru na ponešto starije iranske dronove tipa Karrar.

Kako se suprotstaviti ovim bespilotnim prijetnjama?

Dok svi u Perzijskom zaljevu muku muče s iranskim kamikaza-dronovima, ima samo jedna zemlja koja se s takvim problemima suočava već godinama. Riječ je, naravno, o Ukrajini – gdje su ruski napadi prvo iranskim, a onda vlastitim dronovima po iranskom uzoru započeli krajem 2022. godine, a potom postupno eskalirali. Konačno, nad Ukrajinom se valovi raznolikih bespilotnih letjelica bilježe baš svake noći, u broju koji zadnje vrijeme ide od stotinjak pa sve do gotovo 900 letjelica na noć. Dakle, u Ukrajini se ukupno oko Irana od 28. veljače do 4. ožujka zabilježenih oko 2.210 kamikaza-dronova vidi kao normalno, i s tim se izlazi na kraj na dnevnoj bazi. Dok je i Ukrajina u prvo vrijeme za takve prijetnje koristila standardna sredstva protuzračne obrane, ondje se već davno ustanovilo da to nema ekonomskog smisla – budući da nema tolikih donatora koji bi svojim poklonima ili prodajom PZO-sredstava mogli osigurati dovoljno oružja za dugotrajno i ustrajno odbijanje takvih zračnih napada. Odgovor na taj problem s jedne su strane pružila neka starija oružna sredstva (njemački PZO-oklopnjaci tipa Gepard), pa onda brojni mobilni timovi opremljeni strojnicama i reflektorima (za djelovanje temeljem podataka iz nacionalnih sustava raznih namjenskih senzora) te razna sredstva specijaliziranog elektroničkog ratovanja. Svemu tome u zadnje se vrijeme pridružuju i posebni dronovi-presretači, koji postupno igraju i sve bitniju ulogu pri suzbijanju masovnih i iznimno redovitih ruskih napada rojevima raznih bespilotnih letjelica.

Prvi put u povijesti: britanski F-35 oborio je iranski Shahed

Da bi Ukrajina mogla pomoći zemljama Perzijskog zaljeva pod iranskim napadima, čulo se po prvi put u nedjelju 1. ožujka od britanskog premijera Keira Starmera koji je izjavio: „Mi ćemo angažirati i specijaliste iz Ukrajine koji će, zajedno s našim vlastitim specijalistima, pomoći našim partnerima iz Perzijskog zaljeva da ruše iranske dronove koji ih napadaju“. Samo dan kasnije, u ponedjeljak 2. ožujka, o tome se po prvi put očitovao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čija je prva ideja obuhvaćala prijedlog da bliskoistočni vođe koji sada trpe takve napade kamikaza-dronova iskoriste svoje dobre odnose s Rusijom („posebno ekonomske, s Putinom“) te „zatraže od Rusa jednomjesečno primirje“ (u Ukrajini) – tijekom kojeg bi onda vlasti iz Kijeva mogle „poslati svoje najbolje operatere presretača u zemlje Bliskog istoka“. Samo koji dan kasnije, kada su iranski kamikaza-dronovi nastavili naprezati protuzračne obrane zaljevskih država i raditi štetu po učestalim prolascima kroz njihove štitove – ta se čitava tema počela doživljavati i bitno ozbiljnije. Tome svjedoči i televizijska izjava Zelenskog od 3. ožujka – da bi se temeljem diplomatskih kontakata sa zaljevskim državama mogla organizirati i razmjena, budući da Ukrajini kronično nedostaje raketa PAC-3 za sustav Patriot (koje nisu korisne protiv kamikaza-dronova) i za koje bi se moglo u zamjenu dati specijalizirane dronove-presretače.

Do sada u javnosti poznati ukrajinski presretači

No, uz svijest kako se za ekonomično rješavanje napada rojevima kamikaza-dronova tipa Shahed traži specijalizirana tehnologija i operativno iskustvo – na stolu su, izgleda, i konkretni pregovori, kako sa Sjedinjenim Državama, tako i s pojedinim državama zapadne obale Perzijskog zaljeva. Pri svemu tome, nitko nije zaboravio da se tu radi o istim onim SAD-u koje zadnjih više od godinu dana grubo pritišću Ukrajinu na kompromise bliske borbenom porazu – uz istodobno zaustavljanje svake ozbiljnije vojne ili financijske pomoći, te isporuku životno bitnih oružnih sustava tek nakon što ta tehnika bude prodana preostalim zemljama NATO-a i Europske unije, namjenski za kasnije doniranje Ukrajini. U takvim okolnostima čulo se o razgovorima Zelenskog prvo s čelnicima Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara u utorak 3. ožujka, a onda i s čelnicima Jordana, Bahreina i Kuvajta u srijedu 4. ožujka. Tom se prilikom čulo od predsjednika Zelenskog: „Na razini naših skupina – ukrajinske delegacije, predstavnika Emirata i Katara i ostalih država – ustanovit ćemo kako, zajedno, možemo pružiti bolju zaštitu života. Ukrajinska ekspertiza u suprotstavljanju ‘Shahedima’ trenutno je najnaprednija na svijetu, a ti ‘Shahedi’ predstavljaju primarni izazov i u toj regiji. Jasno je zašto je toliko apela usmjereno prema Ukrajini. No, svaka se takva suradnja usmjerena prema zaštiti naših partnera može nastaviti samo ako ona ujedno ne smanjuje i naše vlastite obrambene kapacitete, ovdje u Ukrajini. Ruski rat protiv Ukrajine se nastavlja, ruski napadi se nastavljaju i zaštita ukrajinskih života ostaje naš prvi prioritet“.

Ukrajinsko Ministarstvo obrane ima rješenje protiv Shaheda

Nešto slično Zelenski je ponovio i 5. ožujka kasno poslijepodne na društvenoj mreži X, kada je izrijekom potvrdio i zahtjeve za pomoć iz SAD-a: „Zaprimili smo zahtjev iz Sjedinjenih Država za specifičnom potporom u zaštiti protiv ‘Shaheda’ u regiji Bliskog istoka. Dao sam upute da se pruže potrebna sredstva i osigura prisutnost ukrajinskih specijalista koji mogu osigurati traženu sigurnost. Ukrajina pomaže partnerima koji pomažu osigurati našu sigurnost i zaštitu života naših ljudi. Slava Ukrajini!“. Nastavljajući se na ovu objavu, agencija Reuters tijekom večeri u četvrtak 5. ožujka objavila je da su SAD i Katar u razgovorima s vlastima iz Kijeva o pribavljanju dronova-presretača, a ove rane faze pregovora vode se između pojedinih vladinih dužnosnika, a ne i predstavnika pojedinih proizvođača ove specijalizirane obrambene tehnike. Ujedno, u razgovorima se, osim samih presretača, navodno govori i o tehnologiji mreža za slušanje prilaska neprijateljskih dronova, kao i o sustavima za prekidanje njihovih komunikacijskih signala. Uz to, zadnjih se dana navodno bilježili i odlasci ukrajinske delegacije u Dohu i Abu Dhabi radi prenošenja ukrajinskih iskustava po pitanju obrane od masovnih napada kamikaza-dronova – gdje posebno mjesto Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata i ne čudi, imajući u vidu njihove dosadašnje napore u posredovanju pri razmjenama ratnih zarobljenika i povratku od Rusije otete ukrajinske djece.

Možda to sve i nije obećanje opće pomoći bez ograda, ali sve ipak zvuči kao maksimum koji može pružiti ruskom agresijom ugrožena država u petoj godini najvećeg rata nakon Drugog svjetskog rata. Tek ostaje za vidjeti kako će se idućih dana ove naznake kontakata i pregovora zaista preliti u operativnu suradnju, kako prema SAD-u, tako i prema njihovim bogatim saveznicima na zapadnim obalama Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 6. ožujka 2026. pod nazivom “Dronove od 10.000 dolara skidaju rakete vrijedne 4 milijuna. Sada svi preklinju Ukrajinu za pomoć!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/iran-shahedi-iscrpljuju-pzo-zaljeva-ukrajina-nudi-presretace-15686229

Prvih 200 mladića koji su danas započeli temeljno vojno osposobljavanje na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ kod Slunja dočekali su osobno ministar obrane Ivan Anušić i načelnik GS OS RH general Tihomir Kundid. Ministar Anušić prigodno se obratio ročnicima i izrazio zadovoljstvo izvrsnim odazivom:

“Ulaskom prvih ročnika u vojarne započeli smo s temeljnim vojnim osposobljavanjem nakon što je obvezno služenje ukinuto 2008. godine. Odaziv je više nego odličan. Imali smo samo jedan posto prigovora savjesti.“

Ročnicima je ministar Anušić poručio neka slušaju svoje zapovjednike i instruktore te da će steći vrijedna iskustva i temeljna vojna znanja i vještine koje mogu naučiti samo u vojsci.

Načelnik Glavnog stožera OS RH general Kundid istaknuo je da prestankom obveznog služenja vojnog roka oko 300.000 osoba nije završilo nikakvo vojno osposobljavanje što je imalo negativnu implikaciju na popunu, ali i na starosnu strukturu pričuvne komponente. Temeljno vojno osposobljavanje, rekao je general Kundid, sada nudi nešto sasvim drugo:

„Naš program je moderan, usmjeren mladim ljudima, njihovim potrebama i afinitetima radi dostizanja standarda koje očekujemo od njih kako bi razvili sve one sposobnosti i vještine da mogu služiti u pričuvnom sastavu i ako se odluče, postati djelatne vojne osobe.“

General Kundid osvrnuo se na program obuke na TVO-u:

„Kroz vojno osposobljavanje prvi ročnici dobit će jednu novu vrijednost u smislu specifičnih znanja, vještina i kompetencija i podići će svoju psihofizičku spremnost na bitno višu razinu. Očekuje ih vrijedno i korisno iskustvo kojeg će se kroz život rado prisjećati.“

Instruktor na temeljnom vojnom osposobljavanju desetnik Marin Kirasić opisao je kako će izgledati obuka ročnika:

„Obuka je podijeljena u tri faze. Početna faza traje dva tjedna što uključuje dolazak, zaduživanje i prilagodbu na vojnički način života. Nakon prve faze dolazi obuka koja je intenzivnija, nakon toga slijedi ocjenjivanje.“

Kako smo već pisali na portalu Obris.org, na tri vojne lokacije stiže ukupno 800 ročnika, u Knin i Slunj po 200, a u Požegu 400 ročnika i ročnica. Od ukupno 800 ročnika čak je 446 dragovoljaca, što čini 55,75 posto ukupnog broja, a 354 su novaci rođeni 2007. godine koji podliježu obvezi služenja vojnog osposobljavanja. Tek je 10 ročnika izjavilo prigovor savjesti, dok se 12 u potpunosti oglušilo na poziv. Od 446 dragovoljaca, 82 su žene, što je 10,25 posto ukupnog broja ročnika.

Tijekom dva mjeseca obuke na temeljnom vojnom osposobljavanju ročnici i ročnice naučit će osnovne vojničke vještine, taktike preživljavanja i samoobrane, upravljati FPV dronovima te prvu pomoć. Za njih je zaduženo 80 instruktora. Osim novčane naknade i priznanje radnog staža, onima koji to žele omogućen je nastavak djelatne vojne službe, a oni koji to ne žele – postat će dio pričuvnog sastava u statusu razvrstanog pričuvnika.

*Photo: MORH/J.Šeri

Nakon više tjedana okupljanja snaga, u rano jutro subote, 28. veljače, započela je intervencija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Islamsku Republiku Iran. No, za razliku od 2024. i 2025. godine, napad nije bio izveden noću, nego u rano jutro radnog dana, na iranskom početku novog radnog tjedna. Navodno je razlog za ovakvu promjenu bilo iščekivanje znaka od izraelskih špijuna – znaka da su se iranski dužnosnici okupili na više grupnih sastanaka, koji su omogućili izvođenje barem tri paralelna pokušaja zračnih napada kojima bi se odjednom obezglavila napadnuta država. Kako izgleda, barem jedan od tih napada i postigao je svoj cilj, te se ubrzo čulo o smrti iranskog čelnika Vijeća nacionalne sigurnosti Ali Shamkhanija, ministra obrane Aziza Nasirzadeha i zapovjednika Iranske revolucionarne garde, generala Mohammeda Pakpoura. Prema prvim saznanjima, taj početak intervencije obilježilo je lansiranje barem 30 krstarećih raketa Tomahawk te izvođenje niza zračnih napada krstarećim raketama i teškim bombama za probijanje utvrda. Barem tri takva projektila pogodila su i rezidenciju iranskog čelnika, ajatolaha Alija Hameneija, za kojeg se u subotu navečer nagađalo je li preživio ili ne. Dok su vijesti o smrti ustrajno ponavljali Izraelci, a onda i Donald Trump, iranski izvori su do kasnih večernjih sati ustrajavali kako je Hamenei preživio, za razliku od svojeg zeta, kćeri, unuka i jedne od snaha – da bi onda konačno priznali njegovu smrt u ranim satima nedjelje, 1. ožujka.

Razlozi za intervenciju i njezini ciljevi

Nakon prvih vijesti o eksplozijama u Teheranu, kao prvu potvrdu početka intervencije uzima se objava izraelskog ministra obrane Israela Katza izdana iza sedam sati ujutro po hrvatskom vremenu, kojom je on potvrdio izvođenje „preemptivnog udara protiv Irana“, uz istodobno proglašenje „specijalnog i trajnog izvanrednog stanja širom čitavog teritorija Države Izrael“. Ne bi li se građanima odmah ilustrirala i ozbiljnost situacije – istodobno su svirale sirene za opću opasnost, čime je oko 8:15 po lokalnom vremenu započeo taj ratni dan u Izraelu. Samo petnaestak minuta kasnije i iz iranskih izvora počele su pristizati vijesti o eksplozijama oko Teherana, a čulo se i o zatvaranju zračnog prostora kako nad Iranom, tako i nad Izraelom.

Ubrzo je na društvenim mrežama osvanula i videosnimka američkog predsjednika Donalda Trumpa, iz njegova „izdvojenog zapovjednog mjesta“ u ljetovalištu Mar-a-Lago, gdje su predsjedniku vojne informacije osobno dostavili američki ministar obrane Pete Hegseth i načelnik Združenog stožera, general Dan Caine. U snimci, oko 8 minuta dugog govora, Trump objašnjava razloge i motive „velikih borbenih operacija u Iranu“ – (1) zaštita američkih građana, kroz eliminiranje neposrednih prijetnji iranskog režima sastavljenog od „groznih ljudi“, koji (2) ugrožava i američke vojnike, njihove baze te saveznike širom svijeta (nabrajanje napada na marince u Bejrutu 1983. godine, ali i napada na USS Cole u listopadu 2000. godine, koji se standardno pripisuje organizaciji Al-Qaida). Ujedno su Iranci i (3) naoružavali „terorističke milicije“, uz pobrajanje organizacija koje ratuju s Izraelom, te (4) masovno ubijali i „desetine tisuća vlastitih građana“. Trump je zaključio i kako (5) Iran „nikad ne može imati nuklearno oružje“ – ponovivši ipak i da je u lipnju 2025. godine „kompletno uništen njihov nuklearni program“, da bi se sada krenulo protiv obnove takvih sposobnosti. Sjedinjene Države su, po Trumpu, višekratno pregovarale (iako zbog rata neće biti ništa od tehničkih razgovora zakazanih za ponedjeljak, 2. ožujka, u Beču) – a Iran je (6) „odbio sve prilike da se odrekne nuklearnih ambicija“, što SAD više nisu mogle podnositi. Ujedno je spomenuo i (7) iranski nastavak razvoja raketa dugog dometa, koje „sada prijete našim vrlo dobrim prijateljima i saveznicima u Europi, našim trupama stacioniranim u inozemstvu, a uskoro bi mogle dostići i same SAD“.

Nakon takvog nabrajanja svih mogućih razloga za intervenciju, Donald Trump je nastavio i jednako općenito pobrajati konkretnije ciljeve napada. Zato je najavio (1) „totalno brisanje“ iranskih raketa i raketne industrije, (2) uništenje njihove Ratne mornarice te (3) osiguravanje da njihove regionalne marionete više ne budu u stanju destabilizirati regiju i svijet te napadati američke snage (spominjući iranske improvizirane eksplozivne naprave kao ugrozu na cestama, ali opet i onemogućavanje stjecanja nuklearnog naoružanja, kao da to dvoje ima ikakve veze). Time bi iranski režim trebao naučiti da ne izaziva „snagu i moć američkih Oružanih snaga“, makar to koštalo i ljudskih žrtava. Time je Trump otvorio i perspektivu duljeg rata s većim američkim žrtvama – ujedno prijeteći i pripadnicima Iranske revolucionarne garde, vojske i policije, koji bi trebali položiti oružje (pa od nekog dobiti „potpunu amnestiju“) ili se suočiti sa „sigurnom smrću“. Ujedno je Trump pozvao i iranske građane da pričekaju kraj bombardiranja, ne bi li onda „preuzeli državu“ nakon dolaska „trenutka njihove slobode“ – kao jedinstvene, generacijske prilike koju im on daje, za razliku od svih dosadašnjih američkih predsjednika. Svime time ujedno je potvrđena i činjenica kako SAD zapravo nemaju nikakav vlastiti plan za Iran, nego se nastoje ograničiti na udare iz daljine, dok bi se sami Iranci trebali nekako riješiti kompletnih snaga svojeg opresivnog režima. Naravno, istodobno bi se valjda trebalo tiho prijeći preko činjenice da je tu opći rat započeo „mirotvorac“ Donald Trump, skupljajući tim zračnim ratovanjem još koju „recku“ za neku buduću Nobelovu nagradu za mir. Nešto slično uskoro se čulo i od izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji se, doduše, umjesto svim iranskim građanima zajedno, posebno obratio Perzijancima, Kurdima, Azerima, Balučima te Arapima iz Kuzestana (Ahwazi) – koje izraelske obavještajne službe navodno sve pokušavaju dodatno ujediniti u oporbi aktualnim vlastima.

Napadi SAD-a i Izraela

Iako se prvo vrijeme čulo o pogađanju ciljeva u pet iranskih gradova (Isfahan, Qom, Karaj, Kermanshah i Teheran), tijekom prvoga dana se pokazalo kako je lepeza ciljeva zapravo bila bitno šira. Dok su SAD navodno u prvih 12 sati borbenih djelovanja izvele gotovo 900 borbenih udara, Izraelci su poslijepodne objavili da je njihovih oko 200 borbenih letjelica gađalo barem 500 raznih ciljeva – što je najveća zračna operacija u povijesti izraelskog Ratnog zrakoplovstva. Pri tome treba napomenuti kako čitava intervencija SAD-a i Izraela nije provedena pod ikakvim mandatom Organizacije Ujedinjenih naroda, a niti uz izričitu dozvolu američkog Kongresa (čiji su čelnici, navodno, tek tijekom dana ugrubo upoznati s razvojem već tekuće operacije). Dok su se Izraelci prvo koncentrirali na dekapitaciju iranskog vodstva, a onda eliminiranje protuzračne obrane, navodno su SAD fokus stavile na protuzračnu obranu, a onda i napade na razne fortificirane ciljeve širom Irana (kao ukopano zapovjedno mjesto Revolucionarne garde u Damavandu, tvornicu raketne tehnike u Tabrizu, okolicu nuklearnog reaktora Bushehr te skladišta streljiva u mjestu Zanjan). Uz to, posebno se bitnim pokazalo i izvođenje zračnih udara na iranske raketne sustave, radarske komplekse i postaje za lansiranje bespilotnih letjelica – što je prvog dana, izgleda, dovelo do određenog slabljenja ukupne koordinacije iranskog odgovora (uz ustrajno lansiranje oružja na otprije definirane ciljeve, ali rastegnuto i postupno, a ne u većim, koordiniranim valovima).

Uz jutarnje zračne udare SAD-a i Izraela, uskoro se počelo čuti i o djelovanjima zapadnih bespilotnih letjelica – kako američkih izviđačkih te borbenih (MQ-9A Reaper, ali navodno i modela LUCAS, temeljenog na ruskim primjercima originalno iranskih kamikaza-dronova Shaheed), tako i izraelskih Heron, Eitan i Hermes 900, pretežito na sjeverozapadu Irana. Ove su vijesti u specijaliziranoj javnosti tumačene kao znak dotadašnjeg slabljenja iranske protuzračne obrane – bilo ranijim djelovanjima u lipnju 2025. ili tijekom prvih sati subote, 28. veljače 2026. godine. U rano poslijepodne čulo se i o napadima na grad Shiraz te o štetama na iranskom naftnom terminalu na otoku Kharg, preko kojeg u svijet ide od 80 do 90 posto iranskog izvoza nafte. Kasnije su spominjani i veliki napadi na industrijsku zonu iranskog grada Isfahana. Tijekom subote, 28. veljače, iz američkih vojnih izvora čulo se kako je načelni plan navodno izvoditi po dan ili dva jakih udara, pa onda u pauzama izvidjeti iransku spremnost na pregovore ili popuštanja, prije potencijalnog nastavljanja borbenih udara.

Uzvrat Irana u regiji

Djelovanje koje su Izraelci u subotu, 28. veljače, nazvali „Lavlja rika“ (kasnije „Ričući lav“), a Amerikanci operacijom „Epski bijes“, nije ostalo bez odgovora, budući da su Iranci uskoro krenuli izvoditi brojne vlastite napade. Prema navodima iranske Revolucionarne garde, Iran je u prvom danu borbi navodno ispalio barem 300 raznih raketa, uz još i velik broj raznih kamikaza-dronova, a na meti iranske operacije „Istinsko obećanje 4“ jednako se našao državni prostor Izraela, kao i niz vojnih baza Sjedinjenih Država u državama nedaleko Irana. Tako su na meti bili Jordan, Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i kurdski dijelovi Iraka, pa, izgleda, rubno i Oman – koji se nadao izbjeći borbe kao dosadašnji posrednik u diplomatskim pregovorima SAD-a i Irana. Konkretno, u Bahreinu se prvotno gađalo zračnu bazu al-Juffair i zapovjedništvo 5. flote SAD-a; u Kataru zrakoplovnu bazu al-Udeid; u Kuvajtu bazu Arifjan, zrakoplovne baze Ahmad al-Jaber, Ali al-Salem te Mubarak i pomorsku bazu Mohammed al-Ahmad; u Ujedinjenim Emiratima luku Jebel Ali i zrakoplovne baze al-Dhafra i Fujairah; u Saudijskoj Arabiji zrakoplovnu bazu Princ Sultan te baze Tabuk i Khamis Mushait, kao i zapadnu bazu u gradu Jeddah; u Jordanu zrakoplovnu bazu Muwaffaq Salti; te konačno i američku bazu u Erbilu, u iračkom Kurdistanu. Ukupno se do večeri spominjalo iranske napade na 14 američkih baza u raznim zemljama regije. Posebno se tu isticao pogodak kamikaza-dronom Shaheed u neimenovani američki radarski ili komunikacijski sustav na prostoru pomorskog zapovjedništva u Manami u Bahreinu (Naval Support Activity – NSA), te uništenje strateški bitnog radara dugog dometa za rano upozoravanje AN/FPS-132 Block 5 SSPARS u Kataru. Ujedno se do kraja dana u medijima krenulo spominjati i da su razni američki vojni objekti, iako uvelike ispražnjeni i evakuirani, pod iranskim napadima postupno ostajali bez protuzračnog naoružanja – što je tumačeno lošim američkim pripremama za dulja ratna djelovanja.

Djevojačka škola Shajareh Tayyebeh

No, do podneva, 28. veljače, već se bilježio i niz pogodaka u civilne ciljeve. Dok se za Sjedinjene Države navodile brojne žrtve u djevojačkoj školi Shajareh Tayyebeh u mjestu Minab na jugu države, za Iran su se spominjali razni pogoci po mjestima na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva. Ukupno gledano, Katar se navodno dobro branio, a Bahrein je tijekom dana svjedočio sve učestalijim pogocima kamikaza-dronova u stambene zgrade. Sama obustava prometa na međunarodnom aerodromu Dubai dovela je do obustave 280 letova i kašnjenja njih 250, a ukupno zatvaranje zračnog prometa u ovoj široj ratnoj zoni zaustavilo je dnevni promet preko 3.500 aviona. No, sve te iznimno skupe mjere pokazale su se kao jasno opravdane kada su iranski kamikaza-dronovi pogodili prvo međunarodni aerodrom u Kuvajtu, a onda i onaj u Dubaiju. No, grad Dubai u Ujedinjenim Arapskim Emiratima bilježio je i duži niz daljnjih pogodaka u civilnu infrastrukturu (po šetnicama, stambenim četvrtima na umjetnim otocima Palm Jumeirah, te konačno i u zgradu svjetski poznatog hotela Burj Al Arab kao i kompleks golemog nebodera Burj Khalifa). Ipak, Ujedinjeni Arapski Emirati do večeri su objavili ukupnu detekciju barem 137 raketa (132 srušene, a još 5 palo je u more) i 209 kamikaza-dronova (195 presretnuto, 14 pogodilo). Sve je to do kasnog poslijepodneva dovelo i do izjava Saudijske Arabije o širokoj obrambenoj pomoći susjedima, iako ujedno nije postalo jasno misle li sve te zemlje ujedno napustiti formalnu ratnu suzdržanost prema Iranu, dok istodobno pružaju infrastrukturnu podršku američkim borbenim aktivnostima. Uz nastavak napada SAD-a i Izraela, tijekom večeri su se nastavili i iranski raketni napadi na Izrael. Do ponoći su se vidjeli požari izazvani eksplozijama u Tel Avivu, ali i navodne posljedice oštećenja najvećeg izraelskog postrojenja za desalinizaciju vode Sorek, smještenog oko 6 km južno od Tel Aviva. Ukupno gledano, nakon prvog vala iranskih zračnih protunapada oko 13 sati, te drugog vala oko 17 sati, početkom nedjelje, 1. ožujka, spominjao se još i treći, a onda i četvrti val iranskih zračnih protunapada u okviru operacije „Istinsko obećanje 4“ – baš kao i s time povezan niz brojnih proglašenja zračnih opasnosti u Izraelu.

US CENTCOM je demantirao pogotke na USS Abraham Lincoln

Što se tiče mornaričkih gubitaka, usprkos brojnim nagađanjima o iranskom pokušaju nekakvog vala zračnih napada na američku skupinu nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) u Arapskom moru kod obala Omana, prvog dana do toga nije došlo, kao ni do vidljivih prijetnji skupini nosača USS Gerald R. Ford (CVN-78). Riječ je o borbenoj skupini koja je u Mediteran ušla 20. veljače, da bi 26. veljače napustila Kretu i dan kasnije stigla pred Haifu u Izraelu (gdje je onda u subotu, 28. veljače, prešla u fazu borbenih djelovanja te nestala s vida šire javnosti).

Nakon prvih vijesti o napadima SAD-a i Izraela na iransku luku Chabahar te pomorsku bazu Revolucionarne garde Asaluyeh u Perzijskom zaljevu, ubrzo se u subotu, 28. veljače, prvo čulo o teškim oštećenjima iranske fregate klase Alvand (plovila IRIS Alvand (71) ili IRIS Alborz (72)) na vezu u iranskoj mornaričkoj bazi Konarak, te luke Bandar Abbas – gdje je, navodno uz oštećenja nedalekih radara, potopljena i fregata IRIS Jamaran (76) iz domaće klase Mowj. Nasuprot tome, do kraja dana su u javnost stigle i snimke raketnog pogotka u jedno od američkih logističkih plovila na vezu pred Tel Avivom, u sklopu navodnog iranskog posebnog gađanja vojnih brodova vezanih pred izraelskim obalama. Jednako tako, tijekom dana bile su vidljive i snimke sa zapadne obale Perzijskog zaljeva, gdje su se u plamenu vidjele pojedine morske platforme (ranije, navodno, evakuirane helikopterima). Slično se provela i velika kontejnerska luka Jebel Ali u Dubaiju – gdje je navodnih pet eksplozija za promet zatvorilo jednu od najprometnijih transportnih točaka na svijetu, kroz koju godišnje prođe preko 7.000 velikih teretnih plovila (noseći, među ostalim, opskrbu za Ratnu mornaricu SAD-a i Izrael).

Zatvaranje Hormuza i efekti tog radikalnog poteza

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca – mali prolaz za veliki promet

Oko 16 sati, 28. veljače, po prvi put se čulo o iranskom zatvaranju za brodski promet strateški bitnog morskog tjesnaca Hormuz, kroz kojeg svakodnevno teče oko 20 posto svjetskog izvoza nafte te 35 posto svjetskog izvoza LNG-a (uključujući kompletnu masivnu proizvodnju Katara). Dok tek 6 posto tako transportirane nafte ide u Europu, a oko 84 posto nafte odlazi u Aziju, posebne štete bi tu mogla trpjeti Kina – koja, navodno, uvozi oko 5 milijuna barela dnevno (90 posto ukupnog iranskog izvoza). No, za razliku od prometa energenata, bitno se manje spominje kako kroz Hormuz u zonu Perzijskog zaljeva dolazi preko 90 posto hrane za tamošnje države, čije će zaustavljanje postupno imati i vrlo praktične posljedice za lokalno stanovništvo te tamošnju prehrambenu industriju.

Razni međunarodni brodovi prvo su na blokadu bili upozoreni klasičnom radiovezom, a konkretna obustava se polagano uspostavljala idućih više sati. Iako je time Iran počeo blokadu Hormuza, treba napomenuti kako se ubrzo nakon toga čulo i da Ratna mornarica SAD-a ondje ne može garantirati sigurnost brodova – čime je onda ta blokada postala i bitno manje dvojbena. Spomenute mjere vrlo su brzo dovele do skoka svjetskih cijena nafte za oko 12 posto, uz potencijalna daljnja poskupljenja u danima koji dolaze. No, dok se tek procjenjuje puni učinak ovih događanja, velikim ekonomskim štetama lako bi mogla doprinijeti i navodna blokada ulaska u Crveno more (a time i pristupa Sueskom kanalu), koju su za sva plovila, navodno, tijekom poslijepodneva subote, 28. veljače, proglasili Iranu skloni Huti borci iz Jemena.

I dok rat ne Bliskom istoku traje nesmanjenom žestinom i sve se više širi na susjedne države Zaljeva, oko Cipra se gomilaju  ratni brodovi europskih zemalja. Broj im svakodnevno raste nakon što su napadnute britanske baze u toj otočnoj državi.  Naime, na Cipar, koji trenutno predsjeda Europskom unijom, doletjeli su iranski dronovi gađajući bazu Akrotiri  britanskog Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF) koju trenutno barem djelomično koristi američko Ratno zrakoplovstvo za baziranje aviona U-2. Iako je riječ o britanskom teritoriju, ta baza je blizu naseljenih područja u kojima žive građani Cipra koji su tako uvučeni u sukobe nakon američkih i izraelskih napada na Iran i odmazde Teherana širom regije. Nekoliko iranskih dronova je oboreno u blizini Cipra a jedan dron u četvrtak oboren je i iznad ciparskog susjeda – Turske.

HMS Dragon štititi će Cipar

Healey sa svojim ciparskim kolegom Palmasom

Kao odgovor britanska vlada je odmah poslala ministra obrane Johna Healeya u posjet Cipru kako bi smirio napetosti s ciparskim vlastima nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo ranije kritizirano zbog napada dronom na bazu. Štoviše, na Cipru je proteklih dana došlo i do omanjih prosvjeda stanovništva koje je tražilo zatvaranje britanskih vojnih baza. S druge strane, Starmer je potvrdio kako je njihov moderni razarač HMS Dragon trebao isploviti prema Cipru tek sljedeći tjedan, te izjavio da je odluka o njegovu slanju donesena “tjednima” prije početka sukoba s Iranom. Na pitanje zašto brod u tom slučaju nije poslan ranije, odgovorio je: “U ovoj regiji već imamo druge razarače. Oni pružaju velik dio iste zaštite koju će osigurati i naš razarač protuzračne obrane kada stigne.” Na pitanje zašto se HMS Dragon onda ipak šalje, Healey je zaključio: “Zato što smo sada u poziciji da bolje procijenimo prirodu iranskog odgovora na udare. Vidimo da su sve neselektivniji, da eskaliraju, da su rašireni i da su nekontrolirani.” Nešto kasnije, premijer Keir Starmer je objavio kako je britanska vlada odlučila poslati HMS Dragon, moderni razarač za protuzračnu obranu Kraljevske ratne mornarice. Naveo je i kako u regiju šalju helikoptere s protudronskim sustavima, dok će borbeni avioni Eurofighter Typhoon pomoći Kataru u odbijanju iranskih napada.

I drugi saveznici šalju pomoć

Grčka je već poslala četiri borbena zrakoplova F-16. “Ona je  prisutna i nastavit će biti prisutna da bi na bilo koji način pomogla u obrani Republike Cipar“, rekao je grčki ministar obrane Nikos Dendias u utorak za vrijeme posjeta Nikoziji. Dvije fregate, jedna opremljena sustavom za ometanje protiv dronova Centauros, također su zaplovile prema Cipru.

I Španjolska će poslati svoju “tehnološki najnapredniju” fregatu na Cipar kako bi branila EU i njene istočne granice, zajedno s brodovima Francuske, Italije i Nizozemske, izvijestilo je u četvrtak španjolsko Ministarstvo obrane. Iako je španjolski premijer Pedro Sanchez otvoreno osudio napada na Iran, fregata “Kristofor Kolumbo“, koja od 3. ožujka u Baltičkom moru provodi zadatke “pratnje, zaštite i obuke”, bit će poslana u istočni Mediteran gdje se kod otoka Krete očekuje 10. ožujka. „Španjolska time pokazuje svoju predanost obrani Europske unije i njezine istočne granice“, priopćilo je Ministarstvo iz Madrida.

Također, i Francuska će poslati proturaketne i sustave protiv dronova, kao i fregatu, najavio je glasnogovornik ciparske vlade Konstantinos Letymbiotis, potvrdivši informacije koje je ranije objavila državna novinska agencija CNA. Francuski predsjednik Emmanuel Macron svoju je namjeru priopćio ciparskom predsjedniku Nikosu Christodoulidesu rano u utorak.- francuske Oružane snage djeluju u koordinaciji s našim regionalnim partnerima kako bi pridonijele stabilnosti regije, posebno u sklopu postojećih obrambenih sporazuma, odgovorio je Macron na zahtjev Reutersa da prokomentira situaciju. I francuski jedini nosač zrakoplova Charles de Gaulle dobio je zapovijed da se iz švedskih voda otputi u Sredozemlje kako bi pratio situaciju.

Iranci prijete Europi

Iran je u utorak, 3. ožujka, uputio oštro upozorenje europskim zemljama da se ne uključuju u rat, poručivši da će se svaki takav potez smatrati “činom rata” i izazvati osvetničke udare na europske gradove. Ovo upozorenje dolazi nakon što je više zemalja najavilo moguće “obrambene akcije” kao odgovor na iranske raketne sposobnosti.  Prijetnja je je uslijedila u vrijeme dok europske države nastoje ojačati svoju obranu zbog prijetnje širenja iranskog rata izvan Bliskog istoka..

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte naglasio je da vojni savez “nije izravno uključen” u događaje na Bliskom istoku, ali da će “braniti svaki pedalj teritorija NATO-a” ako to bude potrebno. Tijekom posjeta Sjevernoj Makedoniji, Rutte je rekao da Iran predstavlja prijetnju široj regiji, “egzistencijalnu prijetnju” Izraelu te “veliku prijetnju i nama ovdje u Europi“.

Zahuktava se utrka za izbor nove korvete za potrebe Hrvatske ratne mornarice. Od danas je izvjesno da u utrku ulazi i Španjolska, odnosno njena brodograđevna i obrambena kompanija Navantia koja HRM-u nudi dugoročnu industrijsku suradnju u području pomorske obrane. Naime, Navantia predlaže Hrvatskoj ratnoj mornarici brod Avante 2200/ALFA 3000 u okviru programa višenamjenske korvete – riječ je o modernoj, već operativnoj i dokazano pouzdanoj platformi usklađenoj s NATO standardima, navodi se u priopćenju tvrtke Navantia. Brod je, kažu, osmišljen kako bi od prvog dana maksimalno povećao operativnu raspoloživost ratne mornarice, smanjio rizike, skratio rokove realizacije te olakšao logističku i tehničku potporu tijekom cijelog životnog vijeka.

Navantia ne nudi samo brod koji je već u operativnoj uporabi, već i jasnu obvezu uključivanja hrvatskog industrijskog ekosustava. Tvrtka je zato organizirala Dan industrije u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu kako bi predstavila svoju strategiju razvoja tehnoloških partnerstava i suradnje u opskrbnom lancu s hrvatskim kompanijama, s ciljem maksimalnog uključivanja domaće industrije u projekt. Događanju je prisustvovalo više od 50 predstavnika hrvatskih tvrtki, uključujući najvažnija domaća brodogradilišta. Tom prilikom Navantia je potpisala pisma namjere (Letter of Intent) s brodogradilištem ULJANIK Brodogradnja i s inženjerskom i obrambenom tvrtkom – NORTES BLUE.

Jose Ramón García Hernandez, veleposlanik Španjolske (Photo: HGK)

Dan industrije u HGK otvorio je veleposlanik Španjolske u RH Jose Ramón García Hernández, koji je istaknuo potporu španjolske vlade ovom programu te pouzdanost Navantijine ponude. Zatim je Navantia predstavila svoju predanost uključivanju lokalne industrije u projekt budućih višenamjenskih korveta za HRM, uključujući isporuku dviju jedinica, paket integrirane logističke potpore sa zamjenskim dijelovima, programe obuke za posade i osoblje za održavanje, simulatore te potporu Španjolske ratne mornarice. Posebno je istaknut plan industrijskog sudjelovanja koji uključuje brodogradilišta, pomorski inženjering i hrvatske tvrtke.

“Velike obrambene platforme nikada nisu rezultat rada samo jedne tvrtke – one se oslanjaju na snažnu i pouzdanu mrežu partnera i specijaliziranih dobavljača. Industrijska suradnja pritom ne završava izgradnjom, jednako je važna dugoročna perspektiva održavanja, nadogradnji i potpore tijekom cijelog životnog ciklusa projekta”,

poručila je glavna tajnica HGK Marina Rožić i istaknula da postoji snažan potencijal za suradnju, a da je cilj HGK povezivati tvrtke, olakšavati dijalog i stvarati konkretne prilike za razvoj dugoročnih partnerstava.

“Hrvatska industrija raspolaže raznolikom i sposobnom bazom proizvođača, sa specijaliziranim tehnologijama, komponentama i uslugama, koji se mogu pozicionirati kao pouzdani partneri unutar međunarodnih dobavnih lanaca”, 

naglašava Rožić.

Predstavnici hrvatskih kompanija su imali priliku sudjelovati i u B2B sastancima s Navantia timom, kako bi razmijenili iskustva i mogućnosti buduće suradnje te uskladili potrebe i kapacitete.

“Dan industrije prilika je za maksimalnu integraciju hrvatske industrije u našu ponudu višenamjenske korvete – provjerenog i operativnog plovila. Naš je cilj dijeliti znanje, iskustvo i tehnologiju, otvoriti stvarne prilike u opskrbnom lancu i osigurati operativnu vrijednost Hrvatskoj ratnoj mornarici od prvog dana”,

izjavio je Alfonso Valea,  komercijalni direktor Navantije za Europu, pritom napominjući:

“Naša ponuda smanjuje rizike u pogledu rokova i proračuna te nas pozicionira kao najprikladnijeg partnera za Hrvatsku ratnu mornaricu.”

Što je Navantia?

S poviješću duljom od 300 godina u gradnji brodova za mornaricu, Navantia je državna i strateška tehnološka tvrtka za obranu Španjolske. Područja njezine specijalizacije obuhvaćaju brodogradnju (površinsku i podmorničku), projektiranje i integraciju sustava visoke tehnološke složenosti te potporu tijekom životnog ciklusa i usluge visoke dodane vrijednosti. Kroz svoj brend Navantia Seanergies, tvrtka je također globalni dobavljač za razvoj pučinskih vjetroelektrana i drugih zelenih izvora energije, uključujući vodik. Navantia u Španjolskoj izravno zapošljava gotovo 4.000 ljudi, uglavnom u Ferrolu i Feneu (A Coruña), Puerto Realu, San Fernandu, Cádizu i Roti (Cádiz), Cartageni (regija Murcia) te Madridu.

Predana izgradnji sigurne i održive budućnosti kroz tehnološku izvrsnost i industrijsku suradnju, Navantia surađuje s vladama i kompanijama diljem svijeta te ima razvijenu suradnju sa sveučilištima i tehnološkim i akademskim centrima. Tvrtka doprinosi održivosti i inovacijama kroz odgovorne prakse u području rada, zaštite okoliša te gospodarskog i tehnološkog razvoja na regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Navantia je u stopostotnom vlasništvu Sociedad Española de Participaciones Industriales (SEPI), državnog holdinga koji djeluje u okviru španjolskog Ministarstva financija i javne uprave, navodi se u priopćenju kompanije.

*Photo: Navantia, HGK

Nakon što je u ponedjeljak, 02. Ožujka, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović naredio povlačenje osmorice pripadnika OS RH iz Iraka i Libanona, počelo se postavljati pitanje kako to učiniti. Za razliku od nekih drugih država, pa i nama susjednih, Hrvatska u evakuaciji svojih građana iz trusnih područja nažalost tradicionalno kasni. No, zato je premijer Andrej Plenković bio brz na jeziku pa je brže-bolje uzvratio Milanoviću:

„Vojnici su i dalje tamo, na sigurnom su. Njih ima svega osam, jedan u Libanonu, 7 u Iraku, koliko mi je poznato. Kada se steknu uvjeti, sigurnosne mogućnosti da se može nastaviti s tim procesom onda će se nastaviti. U ovom trenutku oni su tamo gdje jesu“,

rekao je Plenković prilikom posjeta Koprivnici, pritom komentirajući Milanovićevu zapovijed o povlačenju kao „potez bez konzultacija“.  No hrvatski vojnici „nisu u ovom trenutku ni na koji način fizički ugroženi“, zaključio je premijer. Slično je komentirao i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman:

„Ne znam u čemu je problem povlačenja u Iraku. Čuo sam se jučer s ministrom vanjskih poslova Iraka i razgovarali smo o sigurnosnoj situaciji u Iraku. Irak je sigurna zemlja“.

S druge strane:

„Također postoji jedan vojnik pod mandatom Ujedinjenih naroda u Libanonu, u sklopu misije UNIFIL. Koliko znam, on je već trebao biti povučen i ranije. Ali predsjednik je odlučio pokazati vjerojatno svoja prava, raspolagati svojim ovlastima na taj način. Zašto to radi i kako to radi, pitajte njega“,

rekao je u utorak hrvatski ministar vanjskih poslova.

U međuvremenu je ipak započela organizacija evakuacije hrvatskih građana – prema podacima Ministarstva vanjskih poslova, na Bliskom istoku je oko 2.000 rezidentnih hrvatskih građana, te 460 turista. Za njih su organizirana 4 aviona koja bi ih danas trebala prevesti iz Dubaija u Zagreb. Jučer je o tome u programu RTL-a opet govorio Gordan Grlić-Radman, koji je na pitanje u evakuaciji pripadnika OS RH iz Iraka i Libanona ustvrdio:

„A hrvatski vojnici, pazi, nisu vojnici. (…) Ja sam nedavno bio u posjetu Bagdadu. To su stručni ljudi koji djeluju savjetodavno, koji djeluju obučno. Oni nisu sad tu u uniformi“.

Nakon što je lupio tu glupost, Grlić-Radman je dodao:

„Ja sam razgovarao jučer s ministrom vanjskih poslova, razgovarao sam jutros s našim veleposlanikom u Bagdadu. Tamo je situacija sigurna. Naravno da postoje prostori gdje nije, to je Kurdistan, ali u principu, u Bagdadu je sve sigurno“.

Danas se na tu temu ponovno priopćenjem oglasio predsjednik Zoran Milanović, u kojem je ponovljeno da je „odluka Predsjednika Republike izvršna, a za provedbu Odluke zadužen je načelnik Glavnog stožera OSRH“. U naredne četiri točke priopćenja navodi se:

1. „Načelnik Glavnog stožera OSRH postupio je u skladu s Odlukom Predsjednika Republike, započeo je postupak povlačenja pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu vodeći računa o sigurnosnim i operativnim uvjetima te o svemu redovito izvještava Predsjednika Republike;
2. Nakon što Odluka o povlačenju pripadnika OSRH bude u cijelosti provedena, javnost će o tome biti obaviještena;
3. Odluku o povlačenju pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu Predsjednik Republike donio je sukladno svojim ustavnim i zakonskim ovlastima, a Odluka je utemeljena na sigurnosnoj procjeni stanja na području na kojemu borave hrvatski vojnici.
4. Kao i do sada, Predsjednik Republike i ubuduće će prije svega voditi računa o sigurnosti hrvatskih vojnika i nacionalnim interesima, poštujući hrvatski Ustav i zakone“.

Time je predsjednik Milanović pokazao da nema namjeru odustati od povlačenja hrvatskih vojnika i njihovog povratka u domovinu, unatoč Vladinim pokušajima da situaciju opiše kao sigurnu, barem što se Iraka tiče, zbog čega tamošnji pripadnici OS RH – koji, bez obzira na to što kaže Gordan Grlić-Radman, JESU hrvatski vojnici – očito nisu Vladin prioritet. Zato ne bi bilo nemoguće da načelnik Glavnog stožera OS RH, general Tihomir Kundid, provodi izvlačenje hrvatskih vojnika potpuno mimo Vlade, a uz pomoć NATO saveznika.

Predsjednik Milanović zadužio je generala Kundida da organizira evakuaciju

Najnovija odluka o povlačenju hrvatskih vojnika nije jedina te vrste. Još u ožujku 2013. vlada Zorana Milanovića donijela je odluku o povlačenju pripadnika OS RH iz mirovne misije UNDOF na Golanu zbog 3 incidenta koja su se dogodila na području za koje je ranije bila odgovorna satnija HRVCON-a. Procedura je tada poštivana do samoga kraja, pa je odluku o povlačenju iz ove misije Ujedinjenih naroda ekspresno donio i Hrvatski sabor, nakon čega je došlo do evakuacije pripadnika OS RH.

Sedam godina kasnije, 2020., došlo je do par povlačenja. Najpoznatije je povlačenje OS RH iz Afganistana, što je opet zapovijedio tada novi predsjednik RH Zoran Milanović. No na samom početku te godine, u siječnju 2020., NATO je iz sigurnosnih razloga odlučio kompletnu obučnu misiju NATO Mission Iraq izmijestiti iz Iraka u Kuvajt. To je uključivalo i 14 hrvatskih vojnika – 7 kojima je upravo završio mandat, i novih 7 koji su upravo bili stigli u Bagdad na preuzimanje dužnosti. Tada premijer Andrej Plenković nije imao ništa protiv, štoviše, rekao je da je njihov povratak u Hrvatsku moguć, budući da u Iraku „nisu nužni“, a „sigurnost hrvatskih vojnika je najvažnija“. Iz posljednje Milanovićeve zapovijedi o povlačenju hrvatskih vojnika nije do kraj jasno znači li to ujedno i kopletno povlačenje RH iz sudjelovanja u misijama u Iraku i Libanonu, za što bi bila potrebna i odluka Hrvatskog sabora, ili tek o privremenom povlačenju ljudstva iz ratom uzdrmane regije.

Američko-izraelski napad na Iran te na iranskog saveznika Hezbolah u Libanonu napravio je opći kaos u svjetskoj ekonomiji, opskrbnim lancima, kao i u trgovini energentima. Iako možemo reci da je taj rat daleko, i kod nas se već osjećaju prve posljedice, posebice kroz rast cijene goriva.

Dok jednom ne smrkne …

“Dok jednom ne smrkne – drugom ne svane” stara je pučka poslovica koja se može primijeniti i u ovom slučaju. Naime dok su američki i izraelski zrakoplovi posljednjih nekoliko dana pogađali ciljeve u Iranu i Libanonu, a iranski projektili Izrael i zemlje Perzijskog zaljeva, na burzama od New Yorka do Londona nekolicina tvrtki ostvarila je velike dobitke. Dok se diplomati nadmeću, a UN poziva na suzdržanost, određeni obrambeni dobavljači i veliki energetski proizvođači pojavili su se kao rani pobjednici na tržištu. Kako sukob ulazi u novi dan, predviđa se porast potražnje za naprednim naoružanjem, sustavima raketne obrane i obavještajnim platformama, izvijestio je Euronews.

Loockheed Martin zabilježio rasti na burzama

Dionice Lockheed Martina porasle su u 6 mjeseci čak 45%

Tako su dionice Lockheed Martina, najvećeg svjetskog obrambenog dobavljača po prihodima, dosegle u ponedjeljak novi rekord svih vremena, zaustavivši se na 676,70 dolara nakon što su porasle za više od 4%. Lockheedovi zrakoplovi F-35 ( o kojem smo opširno pisali na ovom portalu), precizno streljivo i radarski sustavi ključni su za zračnu kampanju koja je u tijeku nad Iranom.

I dionice Northrop Grummana, proizvođača stealth bombardera i sustava raketne obrane, skočile su za 6%. RTX, bivši Raytheon, dobio je gotovo 5%, dok su L3Harris Technologies i General Dynamics također zabilježili solidan porast. Palantir Technologies, čiji alati za analizu podataka podržavaju obavještajne operacije, porastao je za gotovo 6%.

Nije ni Europa bez rasta dionica

Europske tvrtke slijedile su uzlazni trend u skromnijim razmjerima. Njemački Renk i talijanski Leonardo zabilježili su dobitke dok su investitori razmatrali moguće povećanje nabave i izvoznih narudžbi NATO-a. Analitičari primjećuju da se obrambeni proračuni, koji su već predviđeni za rast u 2026., sada suočavaju s još manje prepreka u Washingtonu i europskim prijestolnicama.

S predsjednikom Trumpom koji je izjavio da bi operacije mogle trajati “četiri do pet tjedana” ili “mnogo dulje“, te Iranom koji nastavlja baražne napade raketama i dronovima, tržišta se pripremaju za nove vojne aktivnosti

Energentske i naftne kompanije isto bilježe rast

Ovaj rast vrijednosti dionica je u oštroj suprotnosti sa slabošću šireg kapitala. Osim tvrtki koje se bave isključivo obranom, energetske tvrtke bile su drugi jasni pobjednik, koristeći val poskupljenja nafte i plina. Dok se piše ovaj tekst, cijena sirove nafte (BZ) premašila je 85 dolara, što je najviša cijena od 2024., a West Texas Intermediate (WTI) prodaje se po cijeni od oko 76 dolara.Uz njih, dionice velikih integriranih naftnih kompanija brzo su porasle. Moramo naglasiti i da je Iranska Revolucionarna Garda „zatvorila Hormuški tjesnac“, ključan za promet nafte iz Perzijskog zaljeva.

Dionice ExxonMobila porasle su za više od 4%, zabilježivši novi rekord svih vremena, dok su Chevron, Occidental Petroleum i ConocoPhillips zabilježili usporedive dobitke. U Europi su Shell i TotalEnergies napredovali u skladu s globalnim porastom cijena. Zaustavljanje proizvodnje LNG-a tvrtke QatarEnergy, objavljeno u ponedjeljak, nakon iranskih napada dronovima na postrojenja Ras Laffan i Mesaieed, podiglo je europske referentne cijene plina TTF za više od 50%, dosegnuvši 62 eura/MWh do utorka. Tržišta su brzo reagirala jer je neodređeno zatvaranje izazvalo neposredne strahove od preusmjeravanja potražnje i ponovnog rizika od inflacije energije u Europi, pa moguće i u Hrvatskoj. Dionice LNG-a znatno su porasle od otvaranja u ponedjeljak nakon vijesti. Cheniere Energy, najveći izvoznik LNG-a u SAD-u, Venture Global i australski Woodside Energy zabilježili su jačanje unutar dana početkom tjedna.

Europska komisija objavila je da pomno prati razvoj cijena i ponude te da će ovog tjedna sazvati Radnu skupinu za energetiku s državama članicama, u suradnji s Međunarodnom agencijom za energiju.

 I kineske rijetke sirovine možda u igri

Kako će se vojne i borbene aktivnosti nastaviti ili smirivati, o tome će ovisiti i cijene energenata , a prema nekim analitičarima – i rijetkih metala, bitnih za vojnu industriju. Naime, dobavljači američkih aeronautičkih i poluvodičkih divova suočavaju se s ozbiljnim nestašicama rijetkih zemmih metala poput itrija i skandija, što dovodi do racioniranja i zaustavljanja proizvodnje, otkriva Reuters. Unatoč listopadskom trgovinskom primirju između predsjednika Donalda Trumpa i Xi Jinpinga, kineske izvozne kontrole i dalje guše opskrbu SAD-a, a cijene itrija skočile su 60 posto od studenoga, da bi trenutačno bile 69 puta više nego prije godinu dana. U ovom trenutku još se ne zna hoće li Kina intervenirati na tržištu tih sirovina.

Financial Times ističe stratešku ranjivost SAD-a i saveznika u lancima opskrbe rijetkim zemnim metalima. Kina može, kako piše, namjerno ograničiti izvoz teških rijetkih zemnih metala poput itrija i skandija kako bi paralizirala proizvodnju SAD-a, dok Washington ne uspijeva organizirati pouzdane savezničke alternative. U članku “Li zagovara savez zemalja u razvoju o rijetkim zemnim metalima” iz studenoga 2025. navode kako premijer Li Qiang poziva zemlje u razvoju na globalnu koaliciju za zajednički razvoj i opskrbu rijetkim zemnim metalima, čime Kina jača svoj strateški utjecaj u trgovinskom ratu protiv Washingtona.

Uz europski fokus na Ukrajinu i šire odnose EU prema Sjedinjenim Državama i Rusiji, ipak je teško zanemariti obrise masivnog okupljanja američkih vojnih snaga nedaleko Irana, s očiglednom namjerom vojnog pritiska paralelnog političkim i diplomatskim usuglašavanjima. No, spomenuto vojno prikupljanje efektiva potrebnih za potencijalnu intervenciju ipak nije došlo „s neba pa u rebra“ već je rezultat niza događaja u zadnjih 8 mjeseci. Naime, nakon američkog uključivanja u izraelske napade na Iran 22. lipnja moglo se čuti o „kompletno i totalno zbrisanim“ nuklearnim kompleksima Fordow, Natanz i Isfahan – no kasnije analize učinaka operacije nazvane „Ponoćni čekić“ nisu do kraja opravdale takve tvrdnje američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Te napetosti nastavile su se i do kraja 2025., pa onda i početkom 2026. godine, kada se od kraja prosinca do prvih tjedana siječnja bilježilo masovne prosvjede iranskih građana protiv loše ekonomske situacije u državi. Uz štete od sukoba s Izraelom i SAD u lipnju 2025., tu su još i posljedice u rujnu 2025. nanovo uvedenih sankcija Ujedinjenih naroda, koje su dodatno pogodile čitavu iransku privredu, iako im je glavni sadržaj bio koncentriran na ponovno uvođenje klasičnog embarga na promet naoružanjem (posebno balističkim raketama, za koje se višekratno nagađalo da su izvožene i u Rusku Federaciju radi korištenja protiv Ukrajine, ali što nije bilo činjenično dokazano), ograničenja na preradu i obogaćivanje uranija, globalno zamrzavanje sredstava u inozemstvu i ograničenja za niz pojedinaca i poduzeća. Ako te mjere uvelike i nisu direktno pogađale iranske građane, posljedični pad vrijednosti valute i inflacija itekako su se osjetili širom države.

Treba napomenuti da je na vrhuncu prosvjeda, dok su režimske snage sve krvavije suzbijale demonstracije, 13. siječnja bilježilo i objavu američkog predsjednika Trumpa – kojom se on javno svrstao uz demonstrante, pozvavši ih da nastave s prosvjedima i zauzimaju institucije – obećavajući da im je američka pomoć „na putu“. Naravno, iako se do 12. veljače u medijima čulo da su SAD u Iran prokrijumčarile oko 6.000 satelitskih komunikacijskih sustava Starlink kao svojevrsnu komunikacijsku pomoć oporbi, tada se ipak konstatiralo da bilo kakva ideja konkretne američke vojne intervencije ipak ne dolazi u obzir iz vrlo prozaičnih razloga. Naime, Sjedinjene Države u to doba nisu u široj regiji imale niti jedan nosač zrakoplova, kao ni okupljenu dovoljnu vojnu silu kojom bi se samostalno moglo u širem opsegu napasti demonstracijama navodno uzdrmani iranski vjerski režim.

Pozicionirano brodovlje

Sve te okolnosti počele su se postupno mijenjati krajem siječnja – prvo dolaskom u regiju (u područje djelovanja američke 5. flote i vojnog zapovjedništva „Centar“ – CENTCOM) nuklearnog nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) sa svojom skupinom pratećih plovila. Ovaj nosač je u Indijski ocean stigao iz Južnokineskog mora 19. siječnja, da bi oko tjedan dana kasnije pristigao pred obale Omana, praćen i razaračima klase Arleigh Burke (USS Frank E. Petersen Jr., USS Spruance i USS Michael Murphy, u okviru postrojbe DESRON-21), uz još dva opskrbna broda i prateću podmornicu. Ove su snage u regiji pridodane plovilima tzv. „Namjenske skupine 59“ (među ostalim balističke podmornice USS Georgia (SSGN-729) i USS South Dakota (SSN-790), te niz besposadnih resursa), a kombiniraju se i s flotilom u prostoru Hormuškog tjesnaca (razarači klase Arleigh Burke: USS Mitcher, USS McFaul, a kasnije još i USS Pinckney), uz spomen i dodatnih snaga ispred Izraela (USS Roosevelt i USS Bulkeley) te u Crvenom moru (USS Delbert D. Black). Naravno, uz ove američke razarače naoružane i raketama dugog dometa, u prostoru Perzijskog zaljeva nalaze se i još barem 3 obalna borbena broda („Littoral Combat Ship“, konkretno plovila klase Independence – USS Canberra, USS Santa Barbara te USS Tulsa) i barem još 6 kutera Obalne straže SAD (USCGC Glen Harris, USCGC Robert Goldman, USCGC John Scheuerman, USCGC Clarence Sutphin, USCGC Charles Moulthrope i USCGC Emlen Tunnell).

USS Ford opet ulazi u Mediteran (Afrika u pozadini) – 20. veljače 2026. godine

Svemu ovome se od 12. veljače krenuo pridruživati i nuklearni nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) – koji je krajem listopada napustio hrvatske vode radi odlaska pred obale Venezuele – od kuda sada ide na novu misiju, prvo opet u Mediteran, a možda i pred obale Irana. Ovaj nosač sada u svojoj borbenoj skupini ima ukupno 5 razarača klase Arleigh Burke (USS Mahan, USS Bainbridge, USS Winston S. Churchill, te dodatno i USS Thomas Hudner i USS Stockdale), dva logistička broda i eskortnu podmornicu – a čitava je skupina do 18. veljače stigla u područje djelovanja američke 6. flote i registrirana je zapadno od Gibraltara. Dok se još čekaju vijesti o njihovom ulasku u Mediteran (procjene dolaska u domet korisnih djelovanja po pitanju Irana govore o nedjelji 22. veljače ili kasnije), još je otvoreno i pitanje hoće li se ovim snagama u prilasku pridružiti i američki razarači klase Arleigh Burke stacionirani u bazi Rota u Španjolskoj (USS Oscar Austin i USS Paul Ignatius). Do njihovog dolaska u regiju oko Irana, lako bi im se na terenu mogao krenuti pridruživati i treći američki nuklearni nosač sa svojom borbenom skupinom. Pri tome se nagađa o USS George Washington (CVN-73) iz Japana, a po nekima možda i o USS George H.W. Bush (CVN-77) s istočne obale SAD-a, ako ovaj po ubrzanom rasporedu uspije dovršiti svoja pripravna uvježbavanja.

Američki zračni resursi

Prisustvo snaga SAD u Zaljevu

Ovakvo okupljanje mornaričkih efektiva SAD, kakvo navodno nije viđeno od intervencije u Iraku 2003. godine, prati jednako impresivno okupljanje i dodatnih zračnih snaga različitih tipova. Naime, dok je u odvojenim lokacijama od Sjedinjenih Država pa sve do Bliskog Istoka postupno raspoređeno preko 109 specijaliziranih zrakoplova za dopunu gorivom u zraku (oko 20 posto ukupne flote, do 19. veljače oko 25 KC-46A „Pegasus“ i 84 KC-135R „Stratotanker“), već tjednima traje i dopremanje raznih zrakoplovnih resursa iz SAD, preko baza u Europi, pa uglavnom u zračne baze „Muwaffaq al-Salti“ u Jordanu, „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji, „Al Udeid“ u Kataru te „Ali Al Salem“ u Kuvajtu. Napomenimo da se proteklih dana spominjalo i stacioniranje određenih snaga u Velikoj Britaniji (RAF Fairford u pokrajini Gloucestershire) i na otoku Diego Garcia (britanskom posjedu u Indijskom oceanu, na oko 3.800 km jugoistočno od Irana), da bi se onda 19. veljače čulo kako službeni London zapravo oklijeva dati dozvolu koju SAD trebaju ne bi li u mogućoj intervenciji koristile ove baze. Osim što je takvo britansko oklijevanje odmah izazvalo Trumpovo praktično protivljenje budućem prepuštanju otoka Diego Garcia iz UK u ruke Mauricijusa, nagađa se i o mogućem hitnom raspoređivanju niza američkih bombardera B-52 „Stratofortress“ s baze Diego Garcia na prostor zrakoplovne baze „Al Udeid“ u Kataru.

Detalji funkcioniranja višetjednog zračnog mosta Ratnog zrakopllovstva SAD

Osim preko 250 teretnih letova aviona Lockheed C-5M Super Galaxy i C-17A Globemaster III s raznom vojnom robom i potrepštinama od početka ove godine (među ostalim i s dodatnim bitnicama protuzračnih sustava THAAD i MIM-104 Patriot na razne ključne lokacije u široj regiji), u regiji zapadno od Irana okupljen je i veliki broj drugih specijaliziranih zrakoplova. Prema neslužbenim podacima temeljem praćenja preleta iz SAD i preko Europe, kao i komercijalno dostupnih satelitskih slika tih vojnih kompleksa, riječ je o barem 6 zrakoplova Boeing E-3 Sentry (leteći radari AWACS, kojih SAD imaju 16, a stalno je operativno do 9 komada), te još i 6 aviona Bombardier E-11A Battlefield Airborne Communications Node – BACN (specijalizirani avioni za jačanje koordinacije i komunikacije raznih zračnih efektiva, kojih Ratno zrakoplovstvo SAD navodno ima 8, od čega je njih 6 sada raspoređeno u Europu i nedaleko Irana). Uz to, uočena je i doprema još barem jednog aviona U-2 Dragon Lady, letjelice specijalizirane za nedavno modernizirano strateško izviđanje te dodatnu borbenu koordinaciju snaga, koja je krenula iz baze RAF Fairford u Velikoj Britaniji vjerojatno prema Cipru ili bazi „Princ Sultan“ u Saudijskoj Arabiji.

E-11A BACN, strateški resurs u zoni operacija

Prema podacima specijaliziranih pratitelja okupljenih u tim „Military Air Tracking Alliance“, uz to su Sjedinjene Države do srijede 18. veljače u jordanskoj bazi „Muwaffaq al-Salti“ okupile 36 borbenih aviona F-15E „Strike Eagle“, 6 EA-18G „Growler“, 30 borbenih aviona F-35A „Lightning II“, te 12 A-10C „Thunderbolt II“, uz još barem 48 borbenih aviona F-16C/CJ u regiji, zajedno s barem 12 aviona F-22A „Raptor“ u britanskim zrakoplovnim bazama (priprema tranzita), te još ponešto savezničkih letjelica koje bi mogle potencijalno sudjelovati. Uz to, u zadnjih je 24 sata u regiju blizu Irana pristiglo navodno još oko 50 raznih aviona, a ta brojka će vjerojatno i dalje rasti idućih dana. Ako se tim američkim borbenim avionima širom regije u intervenciji na Iran pridruži i Izrael (potencijalnih do 200 borbenih aviona), onda već sada govorimo o potencijalnoj intervenciji s oko 400 borbenih aviona, a ako onda u sve to uračunamo i američku mornaričku avijaciju koju nose dvije borbene skupine nosača aviona – zasigurno bi se moglo govoriti o više od 500 raznih raspoloživih borbenih aviona.

Diplomatski pritisci i uzvratne vojne vježbe

Dinastija Pahlavi

Napomenimo da su se i lanjskog ljeta prije intervencije Izraela i Sjedinjenih Država u međunarodnim krugovima spominjali pregovori (započeti 12. travnja) te potreba da Iran popusti pred zahtjevima iz inozemstva i postigne dogovor u roku od 60 dana. No, kada se iz Bijele kuće konačno 19. lipnja čulo da si Donald Trump uzima barem dva tjedna za odluku o intervenciji – SAD su u operaciju krenule samo tri dana kasnije. Pri tome, predsjednička administracija tu nije tražila posebno kongresno ovlaštenje za uporabu sile, tvrdeći kako to i nije bilo potrebno budući je američko djelovanje bilo jednokratno, ograničeno i potpuno uspješno – ali ne i rat kojeg bi Kongres trebao proglasiti. Slična su se pitanja otvorila i posljednjih dana kada američka administracija opet vodi pregovore s Iranom, no masivno gomilanje snaga na Bliskom Istoku ukazuje na mogućnost bitno većeg sukoba, kojem za sada uopće nije definiran točan cilj. Dok se povremeno spominje smjena režima u Iranu, ili barem temeljito uništavanje tamošnje vojne infrastrukture, raketnih kapaciteta i protuzračne obrane, izgleda da SAD u svom djelovanju em opet ne planiraju ikako konzultirati Kongres, em se u praksi ne oslanjaju ni na iransku oporbu koju u inozemstvu zadnje vrijeme posebno glasno pokušava predstavljati sin pokojnog šaha Mohammada Reze Pahlavija, sada 65-godišnji Reza Pahlavi.

O američkim zahtjevima prema Iranu raspravljalo se uz posredovanje Omana prvo 6. veljače direktno u Muscatu, glavnom gradu Omana, a onda opet i ovoga tjedna u Ženevi, u utorak 17. veljače, paralelno s tamošnjim održavanjem i trilateralnih pregovora SAD, Rusije i Ukrajine. O oba spomenuta kruga razgovora Irance je predstavljao njihov ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, dok je na oba teška diplomatska polja u Ženevi Sjedinjene Države predstavljao politički podobni dvojac Steve Witkoff i Jared Kushner (prijatelj i zet Donalda Trumpa, obojica bez prethodnog diplomatskog iskustva). Na razgovorima u rezidenciji omanskog veleposlanika u Ženevi, iranska je delegacija tijekom tri i pol sata razgovora navodno inzistirala na pitanjima nuklearnog programa i potencijalnog ukidanja sankcija, dok su SAD još inzistirale i na problemu iranskog raketnog programa, oko čega nije bilo dogovora.

Usprkos diplomatskim izjavama o „postignutom napretku“ i spomenu da je drugi krug ipak bio „konstruktivniji“ nego prvi, čulo se i da je postignut tek sporazum oko „generalnih usmjeravajućih principa“ prema kojima bi Iran u iduća dva tjedna mogao izraditi prijedloge za kontrolu nuklearnog programa pod međunarodnim nadzorom. Dok im je Trump nakon razgovora poručio kako „Ne mislim da žele posljedice nepostizanja sporazuma“ – iranski vođa, ajatolah Ali Hamnei, odgovorio je kako „je opasnije od nosača zrakoplova ono oružje koje ga može poslati na dno mora“, te da „Američka vojska je najjača vojska na svijetu. No, i ‘najjača vojska na svijetu‘ može ponekad dobiti takav udarac da više ne može ustati“. U svjetlu takve razmjene teza treba gledati i izjave Donalda Trumpa od četvrtka, 19. veljače, da će svijet vidjeti „u idućih, vjerojatno, 10 dana“ hoće li SAD s Iranom postići sporazum ili će započeti vojnu akciju.

40 dana od udara na prosvjede

Iran – komemoracije za siječanjske žrtve

Za to vrijeme, širom samog Irana se u utorak 17. veljače obilježavalo 40 dana od smrti tisuća prosvjednika, a režim je užurbano radio i na dodatnom utvrđivanju niza ključnih vojnih te industrijskih lokaliteta. Ujedno, u strateški važnom Hormuškom tjesnacu započele su i međunarodne pomorske vježbe Irana, Ruske Federacije i Narodne Republike Kine. Aktivnost pod nazivom „Pomorski sigurnosni pojas 2026“ nastavak je niza vježbi započetih 2019. godine (nakon povlačenja SAD iz tadašnjeg međunarodnog sporazuma o kontroli iranskog nuklearnog programa), a ove se godine održava usred istovrsnih napetosti. Iako je formalna tema vježbi suzbijanje piratstva, pomorska sigurnost te koordiniranje traganja i spašavanja – jasno je da njihovo aktualno izdanje šalje i brojne druge poruke. Dok Iran nastoji potvrditi svoju kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i u okolnostima okupljanja američke armade, Rusija koristi priliku naglasiti izgradnju „multipolarnog svjetskog poretka na oceanima“, dok Kina praktično vježba osiguravanje nacionalno bitnih opskrbnih lanaca te pokazuje stratešku volju za ovakav izlazak iz vlastitog dvorišta usprkos tekućih nesuglasica i rivalstva sa Sjedinjenim Državama. Iz svih tih razloga je onda bilo i zanimljivo vidjeti pristizanje ruskog flotnog sastava u srijedu 18. veljače (korveta klase Steregušćij, RSF Stojkij (F-545) i prateći tanker RSF Jeljnja (A-168) trenutno u sastavu Baltičke flote) u iransku luku Bandar Abbas – kao i prisustvo 48. kineske pomorske eskortne skupine (sastavljene od razarača tipa 052DL PLAN Tangshan (122), fregate tipa 054A PLAN Daqing (576) i logistički brod PLAN Taihu (889) tipa 903A). U sklopu ovih vježbi, za četvrtak, 19. veljače, najavljuje se opsežno zatvaranje zračnog prostora nad jugom Irana, uz najave ispaljivanja raketa u okviru zajedničkih vježbovnih aktivnosti.

Kinesko specijalizirano plovilo Dayang Yihao u obavještajnoj misiji

Kako izgleda, uz ovaj kineski flotni sastav je blizu obala Irana osvanuo manji specijalizirani „istraživački“ brod Dayang Yihao, kojeg se početkom mjeseca vidjelo kako prati dolazak američkog nosača USS Abraham Lincoln – ne bi li onda otplovio prema Bengalskom zaljevu. Ipak, istodobno se nedaleko Omanskog zaljeva spominje i prisutnost još jednog kineskog flotnog sastava, kojeg navodno uz razarače tipa 055 i 052D čini i bitno veći te sposobniji brod za elektroničko praćenje i komunikacije zvan „Liaowang-1“. Prisutnost ovakvih specijaliziranih plovila ukazuje na žarku želju službenog Pekinga da što je moguće detaljnije prati aktualne američke vojne poteze – uz ustrajne glasine kako postoji mogućnost da ta plovila i samom Iranu pomognu po pitanju komunikacija i senzorskih podataka za obrambene potrebe u slučaju početka kakve veće vojne intervencije SAD. Naravno, to bi bilo u načelnom neskladu s dosadašnjim nastojanjima Kine da se ne miješa u tuđe ratove, ali bi ujedno predstavljalo i ključnu podršku savezniku od kojeg se ionako kupuje dosta energenata. Dakle, to je samo još jedna aktualna vojno-diplomatska nedoumica čije se rješenje idućih dana očekuje na prostoru Omanskog zaljeva te Hormuškog tjesnaca, ispred vojnim snagama zakrčenih iranskih obala.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 20. veljače 2026. pod nazivom “Neviđeno od Iraka ‘03., Kina zbog Irana u povijesnom zaokretu? Najveći svjetski ratni brod ulazi u Mediteran” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-gomila-snage-oko-irana-nosaci-f-35-diplomacija-na-rubu-15681304