Gotovo tri tjedna otkako je na njemačkoj zračnoj luci Leipzig/Halle pronađen dron s eksplozivom, u javnosti su se pojavili detalji tog incidenta. Prema istrazi, dronom je trebao biti napadnut ukrajinski teretni zrakoplov Antonov An-124 korišten za transport vojne opreme, koji je stigao iz Francuske te bio rastovaren nedavno prije incidenta. Međutim, napad nije uspio zbog toga što je očito bio neispravan detonator, javili su njemački mediji u utorak 25. kolovoza. Njemački kancelar Friedrich Merz je uoči početka sastanka vlade u utorak (25. kolovoza) rekao kako će oni koji stoje iza ove sabotaže „platiti za svoj čin” te je najavio da će vlada u jednom kasnijem trenutku iznijeti detalje. Službenici državne sigurnosti iz Saveznog ureda kriminalističke policije (Bundeskriminalamt – BKA), djelujući u ime saveznog glavnog tužitelja Jensa Rommela, sada istražuju kako je točno napad bio planiran i tko je odgovoran.

Dron napravio nered još početkom kolovoza

Naime, još 4. kolovoza bespilotna letjelica/dron uočena je tijekom noći blizu ukrajinskog zrakoplova u njemačkoj zračnoj luci Leipzig/Halle, potvrdio je NATO, nakon što su ondje suspendirani letovi zbog sigurnosnog incidenta. Taj dron je bio opremljen eksplozivom te navodno improviziranim detonatorom i bio je vrlo blizu ukrajinskog teretnog zrakoplova Antonov. Nekoliko zrakoplova, uključujući jedan putnički, preusmjereno je nakon što je uočen neidentificirani leteći objekt i nakon što je u zračnoj luci nađen sumnjiv predmet. Reuters je tada objavio da se teretni zrakoplov njemačke logističke tvrtke DHL u zraku sudario s nepoznatim predmetom nedugo nakon polijetanja s lajpciške zračne luke. Sudar je doveo do trenutačnog izvanrednog slijetanja u Hannoveru, kazao je izvor upućen u incident za Reuters.

Smještena u istočnom dijelu zemlje, zračna luka Leipzig/Halle igra središnju ulogu u prijevozu vojne opreme, posebno njemačke vojske i saveznika NATO-a, a služi i kao baza za flotu ukrajinske teretne zrakoplovne tvrtke Antonov Airlines. Ta zračna luka također je dom europskog sortirnog centra DHL Expressa, podružnice njemačke poštanske službe Deutsche Post.

Njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt (CSU) rekao je tada da je incident s dronom u zračnoj luci u Leipzigu bio oblik hibridnog napada. „Moramo polaziti od toga da je riječ o vrlo ozbiljnom sigurnosnom incidentu“, rekao je Dobrindt na konferenciji za novinare u zračnoj luci u tom istočnonjemačkom gradu. Inače, razni dronovi već neko vrijeme rade probleme u njemačkom zračnom prostoru, posebice oko vojnih baza.

Treći dron nađen desetak dana nakon incidenta

Policija pretražuje šire područje aerodoma u Leipzigu (Foto: Hendrik Schmidt/dpa)

Prema informacijama NDR-a, WDR-a i Süddeutsche Zeitunga (SZ), istražitelji trenutačno polaze od toga da nije korišten samo jedan, već nekoliko dronova. Priopćili su tako da je prvi dron (navodno prilagođen za izbjegavanje tamošnjih sigurnosnih sustava i naoružan s oko 800 grama bilo eksploziva Semtex ili čistog PETN) pronađen na području zračne luke. Za navodnu drugu bespilotnu letjelicu se navodilo kako je možda bila opremljena kamerom za snimanje događanja, te da se malo kasnije na oko 400 m visine sudarila s avionom logističke kompanije DHL. U međuvremenu je ova verzija događanja dovedena u pitanje, te se za avion DHL-a ozbiljno u vidu drži i mogućnost sudara s pticom, budući su na mjestima oštećenja avona navodno bili pronađeni “organski tragovi”. Ipak, tu je i treći dron, za kojeg se desetak dana nije znalo, koji je u večernjim satima 14. kolovoza bio pronađen na polju u Kabelsketalu, području u okrugu Saalekreis u Saskoj-Anhaltu oko 6 km od zapadnog ruba zračne luke Leipzig, kako navode sigurnosni izvori. Glasnogovornik Saveznog tužiteljstva odbio je u ponedjeljak odgovoriti na pitanje o ovoj temi.

Prema informacijama iz sigurnosnih izvora, forenzički tehničari Saveznog ureda kriminalističke policije (BKA) stigli su na mjesto događaja 14. kolovoza, zajedno s dodatnim policijskim snagama. Sljedećeg dana istražitelji su navodno na mjestu događaja otkrili tvar koja je, prema početnim procjenama, mogla biti otprilike 50 grama visokoeksplozivnog vojnog eksploziva heksogena. Moguće je da su počinitelji namjeravali daleko veći napad nego što je do sada bilo javno poznato, ocjenjuje se.

Osim prvog drona, koji je pronađen na zračnoj luci prije ponoći u noći 4. kolovoza, vjeruje se da se drugi dron sudario s teretnim avionom DHL-a ubrzo nakon toga, otprilike u 00:03. Zbog zatvaranja zračne luke koje je odmah uslijedilo nakon otkrića prvog drona, avion je morao prekinuti slijetanje u Leipzigu. Avion se očito sudario s dronom brzinom od nekoliko stotina kilometara na sat, blizu ograde zračne luke. Nekoliko sekundi prije sudara, piloti su navodno vidjeli objekt veličine otprilike 30 centimetara. Naknadna analiza radarske slike također je ukazala na prisutnost malog letećeg objekta. Avion DHL-a je nakon sudara brzo preusmjeren u Hannover, gdje su ga istražitelji pregledali na zračnoj luci i ispitali posadu. Na repu aviona otkrivena su oštećenja, što vjerojatno ukazuje na sudar. Iako se tada čulo kako je straga zaključila da nije bila riječ o udaru ptice, ta je verzija do 25. kolovoza navodno ipak dovedena u pitanje. Kako god da bilo, taj dron ili njegovi dijelovi nisu bili pronađeni, a čulo se da istražitelji vjeruju da je mogao biti usisan u motore nakon sudara i razbijen u sitne komadiće. Međutim, u Kursdorfu, sjeverno od zračne luke Leipzig, istražitelji su zato pronašli dio tehničke opreme koja je možda korištena za upravljanje dronom: antena i druga elektronika bili su pričvršćeni na drvo ljepljivom trakom. Nedaleko od tog mjesta otkriveni su i spaljena zemlja te metalni fragmenti. Istražitelji vjeruju da bi to moglo biti mjesto detonacije. Svjedoci su izvijestili da su čuli glasan prasak u 19:20, nekoliko sati prije otkrića drona s eksplozivom u zračnoj luci. Što je tamo eksplodiralo, je li bila riječ o nesreći, probi napada ili su to počinitelji možda namjeravali uništiti dokaze – ostaje predmet istrage.

Prema informacijama koje su dobili WDR, NDR i SZ, policija je otkrila komponente drona, točnije motor i rotor, tijekom još jedne pretrage područja. Iz izvora bliskih istrazi u početku se moglo čuti da tijekom te pretrage ništa nije pronađeno. Ostaje nejasno kako je napad planiran i tko bi mogao stajati iza njega. Sigurnosni izvori pretpostavljaju da su ruske obavještajne službe bile uključene u planiranje. Rusija je, očekivano odbacila svaku odgovornost, dok istražitelji trenutačno prate nekoliko tragova, uključujući neke temeljene na DNK tragovima pronađenim na mjestu događaja, izvijestili su njemački mediji.

Nažalost, ovdje se radi tek o jednoj od više odvojenih istraga pojedinačnih incidenata koje njemački izvori pripisuju ruskoj strani. Među ostalim tu treba spomenuti i 21. kolovoza objavljeno otkrivanje zalihe oružja za “kinetičke operacije” nedaleko Berlina iz listopada prošle godine – gdje se isto sumnjiči Rusku Federaciju, a u tijeku je i postupak izručenja potencijalno sumnjive osobe uhićene krajem jeseni u Rumunjskoj. Riječ je o 24-godišnjaku Vadimu S, podrijetlom iz Ukrajine, za kojeg se tvrdi da je krajem listopada 2025. stigao u Berlin iz Poljske, preuzeo oružje i pohranio sve u šumi kod jezera Müggelsee na jugoistoku Berlina, te svojim nalogodavcima dostavio slike i geolokacije maskiranog tereta prije odlaska iz Njemačke. Nakon toga, on je otputovao u Rumunjsku, gdje je sudjelovao u slanju zapaljivih paketa u međunarodnu dostavnu mrežu ukrajinske “Nove pošte”, te je radi toga bio i uhićen zajedno s još jednim suradnikom. Napomenimo kako je takvo slanje zapaljivih paketa zapravo slično u Njemačkoj i Švicarskoj uspješno spriječenim planovima iz ožujka 2025. godine – koje se spominjalo u kontekstu šire kampanje napada na ukrajinske logističke pravce na prostoru Europske unije.

Potiho i bez pompe, bez objave i bez službenog priopćenja, u Hrvatskoj je konačno započelo civilno služenje vojnog roka. Kako je za portal Obris.org potvrdilo Ministarstvo unutarnjih poslova RH:

“prvi ciklus osposobljavanja civilnih ročnika u sustavu civilne zaštite započeo je, kako je i planirano, 17. kolovoza 2026. godine u Područnoj službi za osposobljavanje Jastrebarsko. Civilnu službu u prvom uputu služi 28 civilnih ročnika koji će kroz tromjesečnu obuku steći znanja i vještine potrebne za sudjelovanje u provedbi mjera i aktivnosti civilne zaštite.”

Civilno služenje počelo je 5 mjeseci nakon početka temeljnog vojnog osposobljavanja, a osnovni razlog ovakvom kasnom početku leži u vrlo slabom odazivu 19-godišnjaka za civilni vid vojnog osposobljavanja. Naime, prema MUP-u,

“ukupan broj novaka koji su do danas iskazali prigovor savjesti i podnijeli zahtjev za civilnom službom je 61.” 

Međutim, i taj broj se u međuvremenu smanjio jer je u međuvremenu šest novaka povuklo zahtjev za civilnom službom i odlučilo se za temeljno vojno osposobljavanje. Trenutno je za drugi uput tek počelo prikupljanje mladića jer, kako navode iz MUP-a,

“Od 55 obveznika civilne službe, njih 28 trenutačno obavlja civilnu službu, za 12 je odobren zahtjev za odgodom (redovno školovanje, prvo zaposlenje i sl.), a ostalih 15 se planira za naredni uput.”

Ovo je tek prva godina u kojoj Ministarstvo obrane provodi temeljno vojno osposobljavanje, a Ministarstvo unutarnjih poslova osposobljavanje u sustavu civilne zaštite, no za sada brojke itekako pretežu na stranu TVO-a. Do kraja godine treba očekivati još jednu generaciju mladih na civilnom služenju, a nastavi li se ovakav interes i sljedeće godine – to bi za MUP značilo da će većina pripremljenih lokacija ostati prazna, budući da je lokacija u Jastrebarskom bila pripremljena za prihvat 120 mladića po rotaciji. No za sada u MUP-u ne razmatraju uvođenje drugog modela civilnog služenja.

Dok se u srijedu, 19. kolovoza, bilježi 173. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, situacija ondje je sve samo ne mirna. Kao prvo, u noći s nedjelje na ponedjeljak, 17. kolovoza, istekao je formalni rok od 60 dana za pregovore, zadan potpisima s iranske i američke strane sredinom lipnja. No već i dosta prije toga bilo je jasno da američki predsjednik Donald Trump kompletne pregovore i primirje utanačeno „Memorandumom o razumijevanju“ od 17. lipnja ne doživljava baš ozbiljno. Pritom, svi oni koji su se posljednjih dana pitali što će biti u Iranu (i okolnim krajevima te šire regije) nakon isteka ovoga roka – izgleda da su zaboravili činjenicu da je Trump još 10. srpnja na svojoj društvenoj mreži Truth Social poručio: „Islamska Republika Iran nas je molila da nastavimo ‘razgovore‘. Mi smo pristali na to, ali Sjedinjene Države su im poručile, na vrlo izričit način, da je primirje GOTOVO! Hvala na pažnji. Predsjednik Donald J. Trump“. Stvari su još i jasnije ako sagledamo činjenicu kako je ta ista američka administracija tog istog petka, 10. srpnja, u Senat poslala i pismeno obrazloženje nove/stare vojne akcije u Iranu (formalno u suglasju s odredbama Rezolucije o ratnim ovlastima iz 1973. godine) stvarno započete 6. i 7. srpnja – i nastavljene žestoko idućih tjedana. Time je vjerojatno započeo novi rok od 60 dana da predsjednik SAD-a i Pentagon mogu slobodno ratovati u Iranu i regiji, bez da ta tema dođe pred Kongres na ikakvo ozbiljnije razmatranje.

Kao drugo, Trump je 13. srpnja na mreži Truth Social objavio i obnovu pomorske blokade Irana (koju je Ratna mornarica SAD-a počela primjenjivati od utorka, 14. srpnja, u 22 sata po hrvatskom vremenu) – ujedno objašnjavajući kako su Sjedinjene Države „čuvari Hormuškog tjesnaca“ koji će za svoje usluge naplaćivati 20 posto vrijednosti ondje transportiranih tereta. Kako za sada stoji, prema Trumpovim riječima nazvana „iranska blokada“ itekako se do danas primjenjuje, osim što je od 12. kolovoza naziva „zidom od čelika“. Prema američkim vojnim podacima, u malo više od mjesec dana ponovnog izvođenja, do ponedjeljka, 17. kolovoza, u tom mornaričkom djelovanju na okrete je bilo prisiljeno 64 plovila, tri su bila onesposobljena, a na još dva je bilo izvedeno i desantiranje snaga. Doduše, 17. kolovoza čulo se kako je i Iran izveo svoje prvo brodsko iskrcavanje radi odbijanja plovidbe iranskom rutom kroz Hormuz, i to na tanker u vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Promet kroz Hormuz i vezane zarade

Ipak, SAD na kraju nisu krenule naplaćivati prolaz, budući da je Trump već 14. srpnja svijet obradovao objavom kako je „zasnovano na vrlo produktivnim razgovorima s vodstvima Bliskog istoka, odlučio zamijeniti 20 % SAD-naknade s trgovinskim i investicijskim poslovima koje će razne zaljevske države pokretati u Sjedinjenim Državama“. Umjesto toga, Iran je početkom kolovoza krenuo intenzivnije pregovarati sa susjednim Omanom o novom režimu prometa kroz Hormuz, gdje je naplata prolaza (pod bilo kojim imenom za konkretno davanje) ostala u zraku – između iranskog prijedloga o naplati 5 do 7 posto te stava Omana o naplati 3 posto vrijednosti tereta u prolazu. Iako ta oba navoda izgledaju bitno povoljnije od Trumpovih najava, treba napomenuti da bi – prema procjenama stručnjaka – iranski sustav od 7 posto godišnje nosio do 150 milijardi USD, odnosno oko 385 milijuna USD dnevno, od čega bi zapravo na troškove otpadalo oko 3 posto novca, a preostalih oko 97 posto bio bi čisti prihod. Prema takvim izračunima, promet kroz Hormuz bi za Iran nosio novac usporediv s američkom tvrtkom Alphabet (vlasnici Googla) koja je 2025. bilježila prihod od 132 milijarde USD, a više od poduzeća Nvidia (120 milijardi u fiskalnoj 2026. godini) ili američkih kompanija Apple i Microsoft (preko 100 milijardi godišnje) ili pak saudijskog energetskog koncerna Aramco (oko 105 milijardi USD na godinu) – te čak 15 do 20 puta više od usporedivih godišnjih prihoda Sueskog kanala.

Kada stvari pogledamo na taj način, postaje i dodatno jasno kako se Hormuz za Islamsku Republiku Iran zadnjih mjeseci pokazao bitnijim od nuklearnog programa i naoružanja – što i Sjedinjene Američke Države onda jasno tjera na zadržavanje tog tjesnaca u statusu slobodnog međunarodnog prometnog pravca (koji je bio faktično stanje do 28. veljače ove godine i početka intervencije SAD-a i Izraela u Iranu). Među ostalim, tu treba tražiti i razlog za novu prijetnju Trumpa prema Sultanatu Oman, arapskoj zemlji s kojom su Sjedinjene Države njegovale suradnju još od 1833. godine (što je produbljeno i 1980. godine sporazumom o pristupu tamošnjim vojnim i civilnim postrojenjima te brojnim drugim kasnijim sporazumima). Ipak, kada se prvi put čulo da bi Oman mogao s Iranom samostalno pregovarati o Hormuzu (čiju južnu obalu drži) – Trump je još 27. svibnja reagirao izjavom: „Oman će se ponašati kao i svi drugi, ili ćemo ih morati dići u zrak“. Iako su tada vlasti u Muscatu naglo reterirale – nove naznake o pregovorima Irana i Omana o režimu prolaza kroz Hormuz pojavile su se početkom kolovoza. Trumpova reakcija opet je bila žestoka pa je za Fox News 17. kolovoza slikovito objasnio da „ako se Oman nađe na putu, bit će bombardiran“ („If Oman gets in the way, we‘ll bomb the shit out of them!“) – što je onda nešto kasnije i ublažio kada su ga pitali je li gubi strpljenje s Omanom kao strateškim partnerom, a on je kazao: „Ne. Ne mislim da su se ponašali jako dobro, ali mi ćemo ih odraditi vrlo jednostavno, kao što rješavamo i druge stvari“. Dakle, teško da će biti mnogo od režima u kojem bi Iran kontrolirao koridor za ulaz u Perzijski zaljev, a Oman kontrolirao put za izlaz, dok bi se prihodi nekako dijelili (koliki god oni na kraju bili).

Što se tiče uspješnosti pojedinih aktualnih režima za prolaz Hormuzom, tu vlada poprilična zbrka s mnogo nejasnoća. Za razliku od prvih mjeseci rata, kada se prilično točno moglo pratiti prolaze kroz Hormuz čak i putem javnih izvora, zadnji tjedni doveli su do poprilične promjene, budući da sve više brodova pri prolazu gasi sustave za identifikaciju i onda prolazi „u mraku“ – tako da budu identificirani ili tijekom incidenata u tjesnacu, ili nakon uspješnog prolaza (bilo ubrzo ili po kasnijem dolasku u luke odredišta). Usprkos tome, pojedini komercijalni izvori daju si velikog truda pratiti takve plovidbe kroz tjesnac – redovito kombinirajući podatke iz brodskih identifikacijskih sustava (ako su ostali upaljeni) te satelitskih snimaka tjesnaca s vidljivim brodovima u prolazu. Iako su ovakva brojanja dulje bila smatrana prilično pouzdanima (i pokazivala su priličan novi zastoj prometa u srpnju te manje oživljavanje od početka kolovoza) – zadnjih su dana službeni američki civilni i vojni izvori stvorili novu pomutnju. Dok je već postalo standardno da Trump svako malo opisuje Hormuz kao tjesnac pod kompletnom američkom kontrolom kojim je promet slobodan (a očigledno nije), 11. kolovoza američki ministar energetike Chris Wright dodatno je izjavio da je tamošnji izvoz nafte u prvih 10 dana kolovoza gotovo pa dostigao predratne razine, doduše sada kombinacijom kopnenih izvoznih smjerova i pomorskog prometa kroz tjesnac. Iako su komercijalni promatrači bilježili tek do 90 prolaza u tjedan dana (za razliku od predratnih oko 134 dnevno) – američke tvrdnje o izvozu oko 9 milijuna barela dnevno kroz sam Hormuz opravdavale su se preciznijim vojnim podacima o prolascima tankera s isključenim identifikacijskim sustavima po ruti uz omansku obalu (tzv. „omanskom rutom“ pod potencijalnom američkom zaštitom). Iako takvi navodi i dalje ukazuju na skupni promet oko 13 do 15 milijuna barela dnevno (mjesto predratnih oko 23 do 25 skupno kopnom i morem), u tjednu koji je uslijedio komercijalni promatrači nisu bitno korigirali svoje dotadašnje procjene, iako se moglo čuti i da bi promet Hormuzom zaista mogao biti veći od dotadašnjih civilnih objava – ostavljajući prostora za bitnije korekcije ako se u idućim tjednima bitno više arapske nafte iz Zaljeva počne bilježiti u rafinerijama te pretovarnim točkama širom svijeta.

No, već su i ovakve vijesti potaknule pojačane iranske napade na plovila u Hormuzu i istočnom izlasku iz tjesnaca (barem sedam napada tijekom ovog mjeseca, dok neki izvori navode i barem po jedan napad svakog od proteklih 16 dana), ali sada bez uzvratnih američkih napada po Iranu i tamošnjoj vojnoj te civilnoj infrastrukturi. Ipak, kao određenu reakciju treba brojati i glasine od nedjelje, 16. kolovoza, kako SAD razmatraju korištenje nuklearnog oružja u Iranu, te izjave i samog Trumpa – koji je na dotadašnje ideje o iranskom plaćanju ratnih reparacija SAD-u od prije desetak dana u nedjelju, 16. kolovoza, dodao podršku vojnom povezivanju Turske, Saudijske Arabije i Pakistana (iako je to vijest iz Meke od 7. kolovoza, i bez ikakve uloge SAD-a u budućem savezu), da bi onda 14. kolovoza medijima najavio, a jučer, 18. kolovoza, i slikovnom objavom potkrijepio navodnu namjeru prikazivanja Hormuza kao nekakvog „novog teritorija SAD-a“ – sve uz objavu da pregovori s Iranom ne teku niti su zakazani, dok je pomorska blokada u punome jeku, Hormuz navodno „otvoren i operativan“, te su sve morske mine bile uklonjene ili detonirane. Iz Irana se još početkom kolovoza moglo čuti o posvećenosti „Memorandumu o razumijevanju“ kao „centru gravitacije budućih međunarodnih odnosa“, no do 17. kolovoza taj se dokument počelo tretirati ne još kao mrtav, nego tek „u komi“, iz koje bi ga mogla vratiti samo promjena američkih gledišta. Ipak, nakon ovogodišnjeg blagdana „Mučeništva imama Reze“, 14. kolovoza, zaoštrili su se i iranski politički te vojni stavovi. Iranski predsjednik parlamenta i glavni pregovarač sa SAD-om Mohammad Bagher Ghalibaf istek 60-dnevnog roka za pregovore iz Memoranduma komentirao je tvrdnjom o iranskoj pobjedi u ratu „kako u vojnoj, tako i u političkoj sferi“ – bez uništavanja američkih ili izraelskih vojnih snaga, ali sa sprečavanjem ostvarenja bilo kojeg od njihovih devet prepoznatih ratnih ciljeva – što se onda pokušalo i diplomatski te politički učvrstiti primjenom „Memoranduma o razumijevanju“ iz sredine lipnja. U međuvremenu, prema izvorima iz Iranske revolucionarne garde, postignuto primirje bilo je iskorišteno za „jačanje sposobnosti, ubrzavanje proizvodnje raketa i poboljšavanje njihove preciznosti“, dok u idućim tjednima slijedi i promjena iranskog obrambenog postava iz defenzivnog u ofenzivni.

Napomenimo i da se sve to događa u svjetlu pražnjenja američkih strateških zaliha nafte (Strategic Petroleum Reserve – SPR), koje je nastavljeno i tijekom zadnjih tjedana – od propasti „Memoranduma o razumijevanju“ početkom srpnja pa do danas. Tu se prije nekoliko dana iz investicijske grane banke Goldman Sachs čulo da je stanje globalno vidljivih zaliha nafte završilo na oko 7.720 milijuna barela (najmanje od početka 2025. godine), dok su američke strateške zalihe, nakon povlačenja oko 6,1 milijuna barela prošlog tjedna, završile na tek oko 293 milijuna barela – čime je nastavljen njihov pad ispod crte od 300 milijuna barela (zadnje viđen 1980-ih godina), te prema kongresno zacrtanoj crvenoj crti od oko 243 milijuna barela kada se potroše sve zalihe prije nekoliko mjeseci otvorene za ublažavanje krize izazvane aktualnom američkom intervencijom u Iranu. Naravno, ovo kretanje zaliha predstavlja dodatan sat koji već mjesecima ustrajno otkucava svjetskom gospodarstvu, čije se cijene energenata redovito stabiliziraju takvim zalihama.

Američki vojni problemi

Dok se u američkim medijima čuje kako zadnjih dana i SAD promišljaju promjenu postava prema Iranu (što je valjda uzrokovalo i već spomenuta spominjanja potencijalne uporabe nuklearnog naoružanja), treba napomenuti da tu SAD zapravo ima popriličnih problema. Kao prvo, nastavak borbenih djelovanja po iranskim ciljevima tijekom srpnja nije postigao ništa bitno i revolucionarno, te definitivno nije uspio slomiti iransku volju za otporom prije nego što je Trump do 2. kolovoza opet popustio molbama „iz Irana i drugih bliskoistočnih država“ da se suzdrži od daljnjih napada, u svjetlu skoro pa postignutog sporazuma (koji je trebao obuhvatiti trenutačno i potpuno otvaranje Hormuza i „kraj iranske nuklearne prijetnje“). Kao drugo, takva su djelovanja dodatno loše utjecala na stanje zaliha američkog preciznog naoružanja dugog dometa – što su pojedini američki mediji 5. kolovoza opisali poprilično alarmantnim brojkama (iskorištene četiri petine zalihe raketa za protuzračni sustav THAAD te pola zalihe raketa za sustav Patriot, kao i većina raspoloživih balističkih raketa ATACMS i PrSM u američkim kopnenim snagama). Iako slično intonirana, tu su ponešto pouzdanija izvješća američkog think tanka CSIS, koji je u svojoj novoj procjeni od 27. srpnja stanje raketa za Patriot stavio na između 769 i 827 od prijeratnih oko 2.300, dok zalihe raketa za sustav THAAD procjenjuje na oko 234 do 278 od predratnih oko 452 na raspolaganju. Naravno, dok se još krajem srpnja predsjednik Trump na društvenoj mreži Truth Social bjesomučno hvalio američkim napadima na Iran, kontrolom Hormuza i najavljenim zapljenama iranskih tankera (sve ilustrirano šarenim slikama iz autorske kuhinje jeftinih umjetnih inteligencija), sve konkretne probleme po pitanju raspoloživosti posebnih streljiva on je izričito negirao svojim objavama – da bi 6. kolovoza u jednome dahu ustvrdio da streljiva ima u izobilju, ali i da zviždače koji su medijima dali takve podatke ipak treba procesuirati kao izdajice.

Dodatno su na vidjelo izašli i logistički problemi po pitanju američkih mornaričkih snaga koje su već gotovo pola godine angažirane u Omanskom zaljevu. Još se 12. ožujka čulo o preko 30 sati dugom požaru na nuklearnom nosaču USS Gerald R. Ford (CVN-78) tijekom njegova borbenog angažmana u Crvenom moru (čije su posljedice krajem ožujka bile interventno uklanjane prvo na Kreti, a onda i u Hrvatskoj) – a ovo je plovilo konačno stiglo natrag u SAD 16. svibnja ove godine. Time je bio okončan njegov rekordni boravak na moru od čak 326 dana, najduži od Vijetnamskog rata (rekord i dalje drži USS Midway (CV-41) s 332 dana na moru). Za vrijeme svojeg borbenog rasporeda USS Ford je prošao preko 57.713 nautičkih milja te izveo preko 12.200 polijetanja raznih aviona – prije nego što je brod konačno 7. srpnja u luci Norfolk krenuo u svoj prvi ciklus velikih održavanja, popravaka i modernizacija. Nažalost, time nisu ni izbliza bili gotovi američki mornarički problemi pred obalama Irana. Naime, još sredinom travnja čulo se o lošoj opskrbi hranom posada na desantnom nosaču USS Tripoli (LHA-7) i nuklearnom nosaču USS Abraham Lincoln (CVN-72), što je očigledno eskaliralo posljednjih mjeseci njihova neprekidnog djelovanja u provedbi pomorske blokade Irana. Konačno se u utorak, 11. kolovoza, u specijaliziranim medijima prvo čulo o spriječenom pokušaju mornara da skoči s letne palube nosača, da bi se samo dan kasnije, u srijedu, 12. kolovoza, čulo i za još jedan takav incident koji se navodno dogodio desetak dana ranije, u ponedjeljak, 3. kolovoza – kada je jedan od mornara, iscrpljen predugim operativnim boravkom na moru (te svakodnevnim žestokim radom bez ikakvih pauza ili odmora), svoje probleme stvarno pokušao okončati skokom s broda, ali je ipak bio na vrijeme spašen nakon dužeg boravka u moru.

US Navy u fokusu

USS Abraham Lincoln svoju je aktualnu plovidbu započeo 21. studenoga prošle godine, do Arapskog mora doplovio je 26. siječnja ove godine (u vrijeme kada je Trump još uvijek navodno promišljao intervenciju SAD-a u Iranu), a čitavo je djelovanje trebao okončati tijekom svibnja – što je onda bilo produženo do daljnjega. Od dosadašnjih 272 dana djelovanja – njih preko 200 provedeno je uzastopno na moru, bez ikakvog povratka u luke i pod borbenim opterećenjem – što je navodno još jedan rekord. Sve je to posljedica izuzetno neugodne činjenice da se Ratna mornarica SAD-a, projektirana za logistički oslonac na saveznike ili bliske opskrbne baze, zadnjih mjeseci našla u posve drukčijim operativnim okolnostima. Naime, aktualna pomorska djelovanja pred obalama Irana u Arapskom moru i Omanskom zaljevu odvijaju se u okolnostima blokade većine tamošnjih američkih pomorskih baza te ugroženosti svih regionalnih opskrbnih čvorišta (gdje je Iran 20. ožujka balističkim raketama dugog dometa pokušao gađati čak i bazu SAD-a na otočju Diego Garcia, udaljenom gotovo 3.800 km od Irana). Dakle, relativno malobrojni američki opskrbni brodovi svu hranu, gorivo, streljivo i drugo moraju dovoziti bilo iz istočne Azije ili iz dalekih krajeva Afrike – što je sve itekako usporilo svaku opskrbu (ujedno svedenu tek na najbitnije stvari). Naravno, uz bjesomučni radni ritam, zamor brodske infrastrukture i nedostatak svježe hrane te higijenskih potrepština zacijelo su doprinijeli zamoru američkog ljudstva na angažiranim vojnim brodovima – što se ipak ponešto manje uočava na širem krugu pratećeg brodovlja (koje se ipak redovitije rotiralo), a više na ključnim nosačima aviona koji su osnova borbene prisutnosti Sjedinjenih Država kod Irana.

Svemu tome nije mogla u hodu doskočiti zadnjih desetljeća radikalno smanjivana flota američkih vojno-logističkih plovila, pa onda tu možemo govoriti o još jednoj u nizu posljedica ukupno loše prethodne pripreme za ovu američku vojnu intervenciju. Nipošto tu nisu pomogla ni negiranja problema s vrha američke civilne i vojne hijerarhije, dok se s posjeta brodu admirala Brada Coopera, zapovjednika američkog „Središnjeg zapovjedništva“ (CENTCOM), čulo tek da je „udarna skupina nosača Lincoln jak tim vrhunskih Amerikanaca, koji ponosno stoje sa svojim velikim opravdanim ponosom na sve što postižu“, dok je aktualnu misiju broda opisao kao „jednu od operativno najintenzivnijih i najbitnijih u moderno doba“. Ipak, čudno je zazvučala njegova izjava od 16. kolovoza da (uz sve to) USS Abraham Lincoln trenutačno ima „među najnižim brojevima slučajeva povezanih s psihološkim zdravljem posade“ među ukupno 11 američkih velikih nosača zrakoplova. Stanje su proteklih dana ponešto konkretizirali i djelatnici za odnose s javnošću CENTCOM-a koji su krenuli demantirati izvješća američkih medija, uz tvrdnje kako je brod u svojih „preko 260 dana na moru“ ostvario i preko 10.000 polijetanja raznih zrakoplova, uz utrošak preko 680 tona ubojnih sredstava, sve bez ljudskih žrtava (uz napomenu i o spašavanju mornara spominjanog za incident od 3. kolovoza). Ipak, zanimljivo je tu onda sjela i vijest da je prema obalama Irana poslan nosač zrakoplova USS George Washington (CVN-73), koji je inače od kraja studenoga 2024. bio stalno baziran u japanskoj luci Yokosuka, a 13. kolovoza je u pratnji krstarice USS Robert Smalls (CG-62) i razarača USS Shoup (DDG-86) krenuo prolaziti Molučkim tjesnacem na putu prema Iranu, gdje ga željno očekuju krajem ovoga tjedna. Usprkos činjenici da se tu promjenu rasporeda pokušalo predstaviti kao unaprijed planiranu, ostaje činjenica da time nakon dužeg vremena SAD više do daljnjega nemaju ni jedan veliki nosač zrakoplova na zapadnom Pacifiku za slučaj potreba u regiji Koreje, Japana i Kine. Ujedno, već u nedjelju, 16. kolovoza, u javnost su počele s tog broda dolaziti i slike iznimno lošeg stanja brodske infrastrukture – što je posebno neočekivano na plovilu koje je 25. svibnja 2023. u brodogradilištu Newport News dovršilo svoju nestandardno šest godina dugu „kompleksnu obnovu radi dopune goriva“ (Refueling Complex Overhaul – RCOH) započetu 4. kolovoza 2017. godine – od koje se ujedno očekivalo i temeljito sređivanje radnih te životnih uvjeta na brodu. Dok se o takvim problemima na brodu navodno već provodilo posebne istrage, riječ je o okolnostima koje zasigurno neće biti od pomoći u ekstremnim djelovanjima kod Irana, bez roka za okončanje posla ili naznaka kvalitetnog vojnog planiranja pod kormilom američkog „ministra rata“ Petea Hegsetha.

Paralela Iran – Južna Koreja

U svjetlu svih nabrojenih događanja, ne treba iz vida ispustiti i činjenicu da primirje oko Irana apsolutno nije i jedino koje američki predsjednik Trump svojim potezima i ponašanjem dovodi u pitanje zadnjih dana. Naime, treba tu još spomenuti i primirje sklopljeno 27. srpnja 1953. godine – koje je osiguralo mir na Korejskom poluotoku, ali do danas bez sklapanja punog mirovnog sporazuma koji bi okončao rat između dviju Koreja vođen još od kraja lipnja 1950. godine. Iako odnosi Sjeverne i Južne Koreje već neko vrijeme nisu na rubu momentalnog ratnog sukoba – oni su sve samo ne mirni i opušteni. Dobro je to demonstrirao i zadnji sjevernokorejski raketni pokus zabilježen 12. kolovoza ove godine, samo šest dana od prethodnog lansiranja prema moru istočno od poluotoka, kojim je bila demonstrativno okončana pauza duga oko 40 dana. Uz to, posljednje vrijeme bila su provođena i razna testiranja drugih sjevernokorejskih oružnih sustava (među ostalim višecijevnih sustava kalibra 240 mm, samohodnih haubica kalibra 155 mm i taktičkih balističkih raketa) vjerojatno temeljem ruske tehnološke pomoći i vlastitih nedavnih borbenih iskustava. Kao jednim od razloga ovakvog jačanja nervoze sjeverno od 38. paralele spominjalo se i za ponedjeljak, 17. kolovoza, zakazan početak velikih godišnjih vojnih vježbi Južne Koreje i SAD-a, koje se sada održavaju pod nazivom „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ – aktivnosti koja je trebala trajati do petka, 27. kolovoza, ove godine. No, kao i u mnogim drugim situacijama, samo dan pred početak ovih dugo pripremanih vojnih aktivnosti, američki predsjednik Trump posegnuo je za svojom društvenom mrežom Truth Social. U objavi u kasnim satima nedjelje, 16. kolovoza, napomenuo je da „temeljem svojih vrlo dobrih odnosa s Kim Jong Unom iz Sjeverne Koreje“ on uopće nije sretan s činjenicom da SAD već dugi niz godina provode takve neke vojne vježbe – koje su „ne samo skupe, s velikim dijelom troškova koje snose Sjedinjene Američke Države (kao i obično), već šalju i signal koji je potpuno nepriličan i neprijateljski prema zemlji koja je, otkako je Donald J. Trump predsjednik, bila neprijeteća i puna poštovanja“ prema njemu kao osobi. Zbog svega toga Trump (bez konzultacija s Južnom Korejom) od svog ministra rata Hegsetha zatražio je „bitno smanjivanje združenih vojnih vježbi“ – što se u praksi do danas prenijelo u hitno skraćivanje planiranih aktivnosti za tjedan dana. Time će vježba „Ulchi Freedom Shield (UFS) 2026“ završiti već 21. kolovoza, odnosno šest dana prije ranije planiranog roka – gdje se potpuno odustalo od provedbe drugog dijela vježbe u kojem se simulirao odgovor na široki napad iz Sjeverne Koreje (što je redovito izazivalo posebne prosvjede Pjongjanga).

Dok je Trump već u svojoj objavi od 16. kolovoza na kraju natuknuo da je on nedavno predsjednika Južne Koreje pozvao na sudjelovanje u „denuklearizaciji Islamske Republike Iran“ – što je Korejac pristojno odbio – na pitanja novinara u ponedjeljak, 17. kolovoza, svoja je gledanja dodatno pojasnio: „Gledajte, Južna Koreja je od nas štićena kroz mnogo, mnogo godina. I, tijekom mog prvog mandata, oni su pristali plaćati gotovo 3 milijarde USD godišnje za zaštitu… jer mi ne… znate, oni suštinski nisu bili prisutni. I ja sam ih to tražio, na moj zahtjev. Rekao sam, to nije dobro. Nisu bili sretni s time, ali su pristali. Tražio sam 10 milijardi dolara i oni su bili jako nezadovoljni. Ali, dogovorili smo se, na kratki rok, da će to biti 3 milijarde USD, i da će to iduće godine rasti, i onda će i iduće godine dalje rasti. Dakle, oni počinju plaćati za svoju zaštitu. Kada su onda bili namješteni izbori, i ja sam završio gledajući sve tijekom četiri godine, i onda sam se vratio – gledao sam Bidena kako opoziva tih 3 milijarde dolara, iz kojeg god razloga. Kad sam ih ja nedavno zvao, predsjednika Južne Koreje kojeg ja volim… mislim da je vrlo drag, zapravo… Ali, ja sam ga zvao i rekao: ‘Biste li nam željeli malo pomoći? Mi ne trebamo pomoć s Iranom, ali ako hoćete, pomozite nam s Iranom.‘ On je rekao: ‘Ne, hvala!‘ A ja sam rekao, čekaj malo, mi ondje imamo 39.000 vojnika koji vas čuvaju od Kim Jong Una, vašeg neposrednog susjeda, a vi nam nećete pomoći u vrlo laganoj vojnoj operaciji u Iranu? To je čudno. ‘Ne, ne. Mi se radije ne bismo miješali.‘ Vidim. Dakle, zašto smo mi umiješani u pomaganje vama? I ja im želim pomoći, ali, znate, kad nekoga pitaš ‘Bi li mi pomogao?‘ – a oni kažu ‘ne, hvala‘, a onda mi čuvamo njih od jedne države i plaćamo milijarde… To nas košta milijarde i milijarde dolara, da štitimo ne samo njih, nego i druge države… Pogledajte NATO. Mi trošimo stotine milijardi dolara štiteći Europu od Rusije, stotine milijardi… pretežito od Rusije, ali i od drugih stvari. I onda oni kažu, dakle, da se ne žele umiješati… u čuvanje tjesnaca. Iz kojeg dobivaju većinu svoje nafte, oni dobivaju 50 posto svoje nafte, i ne žele se umiješati. Zašto mi to onda radimo? Dakle, sve što želim je pošten odnos… i Južna Koreja, ja se s njima čisto dobro slažem, ali oni su plaćali 3 milijarde godišnje. I onda su uvjerili Bidena da sam ja valjda loša osoba i da to ne bi trebali. I on je odmah opovrgnuo taj moj nalog. Dakle, mi smo bili plaćeni. Bili bismo plaćeni još i mnogo više, ali ne možemo tek tako ići naokolo i štititi sve te države. Posebno kad one nisu pri ruci kada nam treba pomoći.“ Dakle, iako većina činjenica iz ovog svjetonazora činjenično ne stoji, iz ove Trumpove tirade jasno se nazire jedan širi stav prema saveznicima SAD-a.

Uz plaćanje kako se Trumpu svidi još treba biti i potpuno poslušan – bez obzira na okolnosti, vlastito stanje ili međunarodno pravo – dok ikakav znak samostalnosti nosi sankcije. I nije tu bitno je li u pitanju EU, NATO, Ukrajina, Južna Koreja, Oman ili neki drugi partneri i saveznici. Nije bitno ni plaća li se novac ili kupuje oprema (čija isporuka onda ovisi o sreći i političkim igrama), ili je situacija posebno bolna i neugodna – jer to samo daje dodatnog prostora za pritiske, ucjene i prisilu. Sve to potpuno je strano za SAD kakve je svijet poznavao od Drugog svjetskog rata do nedavno, i potpuno blisko administracijama Trumpa od 2016. do 2019. te od 2025. do 2028. godine – pa tko preživi, pričat će…

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. kolovoza 2026. pod nazivom “Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-blokada-irana-prijetnje-omanu-borba-za-hormuz-kriza-nafte-15738423

Razarač američke Mornarice USS Benfold prošlog je mjeseca u Južnom kineskom moru danima bio bez električne energije, zbog čega su mornari ostali bez pitke vode, usluga brodske kuhinje, funkcionalnih toaleta i klimatizacije. USS Benfold (DDG 65), razarač s navođenim projektilima klase Arleigh Burke, pretrpio je kvar na generatorima koji je uzrokovao četverodnevni prekid napajanja električnom energijom tijekom obavljanja rutinskih operacija u regiji Indo-Pacifika, izjavio je za Military Times glasnogovornik 7. flote, kapetan korvete Matthew Comer, a prenosi portal Defence news.

Comer je odbio komentirati gdje se točno incident dogodio, ali više novinskih kuća izvijestilo je da se dogodio u Južnom kineskom moru. Brod je potom primio podršku od udarne skupine nosača USS George Washington (CVN-73), koja je uključivala dostavu obroka s raketne krstarice klase Ticonderoga, USS Robert Smalls. Ovaj se incident dogodio 24. srpnja, a razarač USS Benfold bio je prisiljen da ga ugovoreni remorkeri odvuku u zaljev Subic na Filipinima radi popravka 28. srpnja. Brod su po dolasku dočekali stručnjaci iz Zavoda za popravak brodova – Japanskog regionalnog centra za održavanje, rekao je Comer, dodavši: „Nitko od članova posade nije ozlijeđen; pokazali su otpornost, odlučnost, profesionalnost i nepokolebljivu pribranost u svom postupanju”.

Dan nakon dolaska na Filipine, posada broda dobila je hranu i smještaj izvan broda. Opskrba električnom energijom na brodu Benfold uspostavljena je 30. srpnja, a svi potrebni popravci dovršeni su prije premještanja broda radi opskrbe gorivom, više od tjedan dana kasnije, 7. kolovoza. U tijeku je istraga o tehničkom propustu, izjavio je kk Comer. U ponedjeljak 17. kolovoza USS Benton napustio je japansku luku Yokosuka, u koju je uplovio prema ranije planiranom rasporedu, a nakon saniranja električnih problema

Problemi i s nosačem USS Abraham Lincoln

Do novog incidenta je došlo ubrzo nakon izvještaja o lošem moralu i problemima s mentalnim zdravljem na nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln, koji je u misiji već devet mjeseci (točnije 269 dana), dijelom radi potpore američkim vojnim operacijama protiv Irana. U američkim filmovima i serijama Mornarica je uvijek primjer elitnog roda oružanih snaga u kojem ne postoje problemi. No više nije tako.

Nedavno je taj nosač zrakoplova klase Nimitz posjetio admiral Brad Cooper, zapovjednik Središnjeg zapovjedništva SAD-a, nakon što je list Military Times doznao da su najmanje dva mornara pokušala skočiti u more tijekom produljenog boravka broda u misiji. Admiral Cooper je istaknuo da služba na moru može biti zahtjevna, no naglasio je da USS A. Lincoln bilježi najmanji broj slučajeva povezanih s mentalnim zdravljem među 11 aktivnih nosača zrakoplova američke Mornarice. Američki zakonodavci počeli su od nadležnih službi tražiti informacije o uvjetima na nosaču i pojašnjenja o produljenom rasporedu njegova angažmana, uključujući izvješća o problemima s osnovnim potrepštinama, vodom, vodovodnim instalacijama, mentalnim zdravljem, sigurnošću na palubi i dostavom pošte.

No, čelnici Pentagona i Bijele kuće i dalje odbacuju te zabrinutosti, pri čemu predsjednik Donald Trump tvrdi da trajanje angažmana „nije ni približno dovoljno dugo”. Američka mornarica je službeno demantirala izvještaje o raširenoj krizi mentalnog zdravlja na „Lincolnu”. U priopćenju se napominje da nije zabilježen porast suicidalnih misli ili pokušaja samoubojstva među članovima posade.

Kao zamjena tom nosaču aviona poslan je nedavno USS George H.W. Bush (CVN-77), nuklearni nosač aviona klase Nimitz. Objavljene su fotografije koje prikazuju borbene avione kako polijeću s njegove palube u Arapskom moru, gdje će pružati podršku „sigurnosti u regiji”. Tajnik za Mornaricu Hung Cao potvrdio je da će se „Lincoln” uskoro vratiti kući u sklopu „planirane rotacije”.

Raytheon povećava proizvodnju projektila Tomahawk u sklopu novog ugovora vrijednog 22,9 milijardi dolara. Naime, američka tvrtka Raytheon je osvojila sedmogodišnji ugovor vrijedan 22,9 milijardi dolara za ubrzanje proizvodnje krstarećih raketa Tomahawk za američku Mornaricu, objavila je tvrtka RTX u ponedjeljak 17. kolovoza. Ovaj ugovor je dodijeljen u okviru inicijative Ministarstva obrane/rata „Arsenal slobode“ i slijedi okvirne sporazume koje je Raytheon potpisao s Ministarstvom u veljači. Ti raniji sporazumi postavili su za cilj povećanje godišnje proizvodnje Tomahawka na više od 1000 raketa, uz pripadajuću podršku, kako bi se osiguralo ono što tvrtka naziva stabilnom i predvidljivom opskrbom za Mornaricu i savezničke vojske.

„Suša“ u zalihama raketa

Ovaj ugovor treba staviti i u kontekst sve učestalijih vijesti i medijskih napisa o tome da su SAD potrošile većinu zaliha visoko tehnoloških dalekometnih projektila u ratu s Iranom, Agencije su se pozivale na razne upućene izvore, što izaziva zabrinutost oko spremnosti američke vojske za buduće sukobe, unatoč potpuno suprotnim tvrdnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa. Pa i na stranicama portala Obiris.org pisali smo da SAD ubrzava proizvodnju PZO raketa presretača za sustave Patriot. Ništa bolja situacija nije ni s balističkim raketama zemlja-zemlja ATACMS i PrSM, a SAD ih je “doslovno sve ispalio i potrošio”, tvrde sve brojniji izvori. Ti projektili, koji stoje više od milijun dolara po komadu, omogućuju precizne napade sa sigurnih udaljenosti. ATACMS-i, koje je Ukrajina nabavila od SAD-a u vrijeme predsjednika Bidena, omogućili su napade po dubini teritorija Rusije. PrSM-i su novija generacija raketa koje će zamijeniti ATACMS-e i kraćeg su dometa.

„Tomahawk je najvažnije udarno oružje Mornarice”

„Tomahawk je najvažnije udarno oružje Mornarice, sposobno ciljati neprijateljske snage stotinama kilometara daleko bez ikakvog rizika za živote naših mornara“, rekao je predsjednik Raytheona Phil Jasper, dodavši: „Ulažemo značajna sredstva u našu radnu snagu, tehnologiju, lanac opskrbe i objekte kako bismo dramatično povećali proizvodne kapacitete i zadovoljili rastuću potražnju.“

Tvrtka RTX objavila je da je u prvoj polovici 2026. isporučila tri puta više projektila Tomahawk nego u istom razdoblju 2025. godine. Naveli su da će surađivati ​​sa stotinama malih i srednjih dobavljača diljem zemlje kako bi povećali opseg proizvodnje u skladu s novim ugovorom, no nisu otkrili trenutačne brojke o godišnjoj proizvodnji niti vremenski okvir za postizanje cilja  proizvodnje 1000 projektila. RTX je ranije izvijestio da je proizvodnja projektila Tomahawk za američke snage iznosila otprilike 60 komada godišnje prije sklapanja okvirnih sporazuma u veljači, što znači da bi planirano povećanje proizvodnje nadmašilo taj broj više od 15 puta. Sporazumi iz veljače također su obuhvaćali povećanje proizvodnje projektila zrak-zrak tipa AMRAAM na najmanje 1900 komada godišnje te proizvodnju obitelji projektila presretača SM-3 i SM-6. RTX je objavio da je povećao kapitalna ulaganja za 2026. godinu u pogone i tvornice s 2,6 na 3,1 milijardu dolara kako bi podržao povećanje proizvodnje u svim segmentima proizvodnje streljiva, uključujući i program Tomahawk u Tucsonu u Arizoni. Projektili Tomahawk lansiraju se s brodova i podmornica Ratne mornarice SAD te mogu pogoditi ciljeve udaljene oko 1600 kilometara (1000 milja). Iz RTX-a navode da je taj projektil prošao više od 550 pokusnih letova te da je korišten u borbenim operacijama više od 2300 puta. Raytheon nije otkrio koje će točno platforme Ratne mornarice ili savezničke programe podržati proizvodnja obuhvaćena novim ugovorom, niti kako se iznos od 22,9 milijardi dolara raspoređuje na hardver projektila, usluge podrške i ulaganja u dobavljače.

Treći naraštaj ročnika započeo je danas, 17. kolovoza 2026., temeljno vojno osposobljavanje u vojarnama OS RH u Kninu, Slunju i Požegi, a prvi put i u vojarni “5. gardijske brigade Slavonski sokolovi” u Vinkovcima. Na temeljno vojno osposobljavanje upućeno je ukupno 1000 ročnika i ročnica – 947 muškaraca i 53 žene. Dragovoljno se prijavilo 243 kandidata, među kojima 190 muškaraca i 53 žene. Prilikom pozivanja novaka u trećem uputnom roku prigovor savjesti podnijelo je samo 1,3 posto kandidata. Od ukupno 1000 ročnika i ročnica, 300 će se obučavati u Kninu, 400 u Požegi, 200 u Slunju i 100 u Vinkovcima.

Ministar obrane Ivan Anušić istaknuo je da se uvođenjem četvrte lokacije za provedbu TVO-a, u Vinkovcima, kapacitet povećao na ukupno 1000 ročnika u jednom uputnom roku.

“Po prvi put i u Vinkovcima je od danas na obuci 100 novaka i nastavljamo povećavati, iz naraštaja u naraštaj, broj onih koji ulaze u vojarne. S 800 ročnika po naraštaju u kratkom roku povećali smo kapacitet na 1000 u ovom naraštaju koji je na redu za temeljno vojno osposobljavanje”,

rekao je ministar Anušić. Kapacitet obuke postupno se povećavao od prvog naraštaja, kada je bilo osigurano 800 mjesta. Za drugi naraštaj kapacitet je povećan na 900, a u ovom, trećem uputnom roku, na ukupno 1000 ročnika i ročnica.

Istodobno, dok se ministar obrane Anušić ponosi uvođenjem TVO-a kao jednog od najuspješnijih projekata Ministarstva obrane, MUP i Ravnateljstvo civilne zaštite nikako da započnu s civilnim osposobljavanjem mladića koji iskažu priziv savjesti. Naime, iako je krajem lipnja Ravnateljstvo civilne zaštite najavilo da će upravo danas, 17. kolovoza, započeti civilno služenje za prvih 50 mladića, i to u Područnoj službi za osposobljavanje u Jastrebarskom, to se nije dogodilo. Nema naznaka ni gdje je zapelo, niti kada će civilno služenje konačno započeti.

*Photo: MORH/F.Klen

Nakon praktično 20 mjeseci pregovora konačno je postala jasna sudbina zadnje ruske mornaričke baze na Mediteranu, u sirijskoj luci Tartus, jednako kao i njihova zadnjeg velikog zrakoplovnog uporišta u toj državi – pokraj međunarodne zračne luke u Latakiji i tamošnje vojne baze Hmeimim. Prema „Memorandumu o razumijevanju“ objavljenom u nedjelju 9. kolovoza, Sirijska Arapska Republika i Ruska Federacija nastoje „obnoviti svoje međunarodne odnose na temelju nacionalnog suvereniteta, međusobnog poštovanja i zajedničkih interesa“. U praksi to ukazuje na konačno rješavanje problematičnih odnosa koji su se zakomplicirali 2015. godine, kada je Rusija u tamošnjem građanskom ratu podržala režim Bashara al-Assada, da bi do kraja 2024. godine i pada te sirijske vlasti imala 21 veću vojnu bazu te još barem 93 manja vojna uporišta u Siriji. Taj se broj krenuo bljeskovito smanjivati preokretom vojne situacije u građanskom ratu, da bi se do 26. siječnja ove godine zabilježilo i rusko napuštanje jednog od tri preostala velika vojna kompleksa (zrakoplovna baza al-Qamishli na sjeveroistoku Sirije), uz nastavak pregovora o sudbini pomorskog uporišta Tartus i zračne baze Hmeimim kod Latakije.

Parada u bazi Hmeimim, 11. prosinca 2017. godine

Iako su oba ova kompleksa u zadnje gotovo dvije godine završila uvelike ispražnjena od vojne opreme i ondje stacioniranog ruskog naoružanja – prema dogovoru Damaska i Moskve tijekom iduća tri mjeseca traje prijelazni period prema punom povratu ove infrastrukture u sirijske ruke, bilo civilne ili vojne. Pri tome su manji problem sadržajno civilni resursi, koji bi izravno prelazili pod sirijsku civilnu namjenu, dok se za strogo vojne resurse spominje njihovo buduće zajedničko korištenje „kao zajedničkih obučnih i kvalifikacijskih centara pod novim aranžmanom, usmjerenim prema osiguranju interesa obiju država“. No, već i takav diplomatski rječnik jasno pokazuje kako nema ništa od sporazuma koji je Ruska Federacija sklopila sa Sirijom Bashara al-Assada 18. siječnja 2017. godine, prema kojem je Rusija stekla prava na korištenje i razvoj mornaričkog uporišta u Tartusu na 49 godina, bez posebne naknade i uz punu nadležnost nad tim prostorom. Tim je sporazumom Rusija ondje mogla opsluživati do 11 vojnih brodova, uključujući i one na nuklearni pogon, a imala je za svoje ljudstvo i imovinu puni imunitet od sirijskog pravosuđa. Sada se to sve mijenja i tek treba vidjeti hoće li išta od spomenutih vojnih resursa uopće ostati dostupno za ruske vojne i civilne vlasti koje su svoja glavna uporišta u Siriji tijekom proteklih 55 godina opsežno koristile i za širenje ruskih interesa daleko od Sirije, prema Libiji, središnjim dijelovima Afrike te prostorima Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.

Otkud Rusi u Tartusu i Hmeimimu

Rusija je koristila sjeverni rub like Tartus

Rusko mornaričko uporište u Tartusu bilo je ustrojeno 1971. godine kao jedna od baza za tadašnju 5. (mediteransku) eskadru Sovjetske mornarice, koja se u doba Hladnog rata ogledala s američkom 6. flotom baziranom u Italiji. Značaj spomenute baze u Siriji dodatno je porastao u travnju 1977. godine, kada su u nju preseljeni i pojedini mornarički resursi iz dotadašnjih baza u Egiptu. Temeljem odluke iz svibnja 1983. godine ondje su do 1984. bili raspoređeni i dodatni logistički resursi (720. logistička uporna točka Crnomorske flote), među ostalim i plutajući dokovi, radionice i dodatna oprema. Sve je to dočekalo i kraj Hladnog rata, raspad Sovjetskog Saveza te ukidanje sovjetske 5. operativne eskadre – da bi preostale resurse u Tartusu nastavila koristiti Ruska Federacija kao država sljednica Sovjetskog Saveza u okviru njihove jedine preostale prave inozemne vojne baze, koja je 1996. ugostila i jedini ruski nosač „Admiral flote Kuznjecov“ na njegovu prvom mediteranskom krstarenju.

Plovila vojnog poduzeća “Oboronlogistika LLC” na ruti od Novorusijska do Tartusa

Bitnija obnova odnosa Rusije i Sirije nastavila se 2005. godine velikim ruskim otpisivanjem starih sirijskih dugova (njih oko 73 posto, vrijednih oko 13,4 milijarde USD), da bi, po drugom mediteranskom krstarenju ruskog nosača „Kuznjecov“, u kolovozu 2008. godine tijekom posjeta sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ruskom Sočiju bio dogovoren i nastavak vojno-mornaričkih odnosa Rusije i Sirije. Uz jedan operativni dok u Tartusu, ruski mornari su popravili još jedan, a onda se krenulo i u ponešto širu obnovu, s namjerom češćeg korištenja tih objekata od srpnja 2009. godine, nakon trećeg po redu mediteranskog krstarenja ruskog nosača „Kuznjecov“.

Ruski flotni sastav pred Sirijom krajem 2016. godine

Naravno, sve se to zakompliciralo izbijanjem tzv. „Arapskog proljeća“ u Siriji tijekom ožujka 2011. godine, da bi Rusija nakon godinu dana dodatno pojačala osiguranje luke Tartus (uz demonstrativno sidrenje „Kuznjecova“ ispred luke), a zatim odande i počela aktivnije pomagati sirijskom režimu – uz obnovu i vlastitih „Mediteranskih pomorskih namjenskih snaga“ u rujnu 2013. godine. Nakon dodatnih flotnih aktivnosti s „Kuznjecovom“ na Mediteranu, Rusija se intenzivno angažirala u Siriji – posebno po pitanju organiziranog uništavanja tamošnjeg kemijskog naoružanja, koje je bilo službeno okončano početkom 2016. godine (uz mnogo sumnji i kasnijih navoda o napadima kemijskim oružjem). U svemu tome su aktivno sudjelovali i ruski ratni brodovi iz Tartusa, dok je luka postala i posebno bitnom logističkom točkom ruske intervencije u Siriji (krajnja točka tzv. „Sirija-ekspres“ rute ruskih opskrbnih brodova), koja je započela u ljeto 2015. godine te trajala sve do pada sirijskog režima Bashara al-Assada u prosincu 2024. godine. Posebno tu treba spomenuti i pristizanje borbene skupine oko nosača „Admiral Kuznjecov“ početkom studenoga 2016. godine, kada su njegovi avioni prvi put bili i u borbenim djelovanjima oko Homsa, Idliba i Aleppa – da bi njegov odlazak početkom 2017. bio ujedno i zadnji put da se taj brod vidjelo u operativnom stanju.

Prostor zrakoplovne baze Hmeimim na sjeveru međunarodnog aerodroma Latakija

Treba napomenuti kako se baš od kolovoza 2015. krenulo glasnije spominjati i zrakoplovnu bazu Hmeimim, smještenu na sjeveroistočnoj strani kompleksa međunarodne zračne luke Latakija, kod naselja Hmeimim, oko 15 km jugoistočno od samog obalnog grada Latakija. Prema ugovoru sa sirijskim vlastima od 26. kolovoza 2015. godine, Ruska Federacija je počela besplatno koristiti (a onda i užurbano razvijati) ovaj kompleks na neodređeno vrijeme – a on je uskoro postao i okosnicom žestokih ruskih zrakoplovnih djelovanja u građanskom ratu u Siriji. Osim što je prostor baze završio pod punom ruskom nadležnošću, tamošnje vojno osoblje i njihove obitelji dobili su diplomatski status u Siriji, te je Rusija preuzela i kompletno osiguravanje prostora ovog ovećeg vojnog kompleksa.

Domet sustava S-400 u Siriji

To je bilo dodatno pojačano i nakon 24. studenoga 2015. godine, kada je turska protuzračna obrana u pograničnoj zoni Turske i Sirije srušila ruski borbeni zrakoplov Su-24M – da bi Rusija na prostor zračne baze Hmeimim 26. studenoga rasporedila i moderni protuzračni sustav S-400, dok je pred luku Tartus bila upućena tadašnji ponos ruske flote, krstarica „Moskva“, opremljena brojnim raketama sustava S-300 (što joj nije pomoglo 14. travnja 2022. pred obalama Ukrajine, kada je završila na dnu Crnog mora). Ova raspoređivanja napredne ruske protuzračne tehnike uvelike su zatvorila sirijski zračni prostor za susjede i vanjske vojne sile (osim za Izrael, koji se pokazao iznimno snalažljivim u probijanju takve obrane) – da bi uskoro stigle i vijesti o dodatnom zatvaranju pomorskog prostora pred obalama Sirije, kada su od 15. studenoga 2016. kod luke Tartus bile raspoređene ruske snage opremljene raketnim sustavima K-300P Bastion-P.

Namjenski građeni dronovi trebali su izbaciti bombe po zrakoplovnoj bazi

Tijekom studenoga 2016. u zračnoj bazi Hmeimim privremeno su bili stacionirani i zrakoplovi s ruskog nosača „Kuznjecov“, nakon niza incidenata na brodu koji su onda doveli do njegova odlaska na za sada „beskonačni“ remont – da bi 6. siječnja 2018. godine ondje bio zabilježen i prvi javno poznati operativni napad jatom dronova. Tom je prilikom 13 besposadnih letjelica navodno izvelo automatizirani prilaz bazi Hmeimim, da bi onda pod ručnim vođenjem izvele same napade, za čiju je provedbu Rusija optužila državu s „visokotehnološkim sposobnostima za davanje satelitske navigacije i daljinskog upravljanja“, spominjući istodobno izvidničko djelovanje američkih zrakoplova Poseidon-8 u regiji. Takvi inventivni napadi raznim dronovima ondje su se ustrajno bilježili i tijekom idućih godina, da bi se posljednju takvu situaciju spominjalo u veljači 2025. godine, kada su takvi oblici ratnih djelovanja već svima postali dobro poznati s bojišta u Ukrajini.

Kraj ruskih djelovanja u Siriji

Ulaz u bazu Hmeimim, bez portreta Bashara Al-Assada, 18. prosinca 2024. godine

Bitno pojačanu funkciju ruske baze u Tartusu jasno je označilo i već spomenuto ugovaranje dodatnih 49 godina korištenja ovog kompleksa, koje je Vladimir Putin nakon duže parlamentarne procedure konačno potpisao u prosincu 2017. godine. Ipak, izgleda da nije došlo do bitnijih ruskih ulaganja u civilni i vojni dio luke, a baziranje vojnog brodovlja otežavala je slaba opremljenost luke i nedostatak pravih brodograđevnih kapaciteta za veće zahvate održavanja ratnih brodova. Konačno, 3. prosinca 2024. godine, u kontekstu šireg sloma dotadašnjeg sirijskog režima, ruske mornaričke vlasti odlučile su iz sigurnosnih razloga naložiti isplovljavanje iz Tartusa svojim preostalim brodovima (tri fregate, podmornica i dva pomoćna broda), kao što je do 7. prosinca započelo i ubrzano zračno evakuiranje ljudstva i opreme iz zrakoplovne baze Hmeimim kod Latakije. Dok se 8. prosinca 2024. čulo o stavljanju osiguranja luke Tartus u stanje visoke pripravnosti, navodno je baš tog dana iz zračne baze Hmeimim i tadašnji predsjednik Sirije Bashar al-Assad pobjegao prema svom novom domu u Moskvi.

Ahmad al-Sharaa u Moskvi 15. listopada 2025. godine

Zato su do 6. siječnja 2025. sva ruska plovila napustila Mediteran – a status vojnog dijela luke Tartus ostao je prepušten pregovorima, baš kao i status zrakoplovne baze Hmeimim. Usprkos djelovanju ruskog predstavnika za Bliski istok Mihaila Bogdanova (kojega je 29. siječnja 2025. primio novi sirijski predsjednik Ahmad al-Sharaa), a onda i telefonskom razgovoru vrha sirijske i ruske države 12. veljače 2025. godine, tijekom prve polovice 2025. godine luka Tartus izgledala je uvelike ispražnjena, iako je povremeno pružala usluge ruskim ratnim brodovima u prolasku. Razgovori su se dodatno intenzivirali, prvo odlaskom novog sirijskog ministra vanjskih poslova Assada Hassana al-Shaibanija u Moskvu 31. srpnja 2025., a onda i posjetom sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharaae 15. listopada 2025. godine. Kroz to se vrijeme iskristalizirao je i stav da Rusija neće nastaviti prisutnost u Siriji ako se o tome ne postigne sporazum s lokalnim vlastima, kao i o tome da bi se preostali vojni kompleksi mogli zajednički koristiti u humanitarne svrhe te za dopremu humanitarne pomoći.

Asaad Hassan al-Shaibani u vojnom dijelu luke Tartus

Svi ti razgovori bili su nastavljeni i tijekom ponovljenog posjeta Moskvi sirijskog ministra vanjskih poslova al-Shaibanija 24. prosinca 2025. godine, kao i sirijskog predsjednika al-Sharaae 28. siječnja ove godine – te posjetom ruske delegacije Siriji 4. veljače 2026. godine. Novo stanje tih međudržavnih odnosa objavljeno u nedjelju 9. kolovoza tek treba zaživjeti, kao što ostaje za vidjeti i uspješnost provedbe prijelaznog perioda, zakazanog za iduća tri mjeseca – čije je odbrojavanje započeo i jučerašnji posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada Hassana al-Shaibanija kako prostoru luke Tartus, tako i međunarodnom aerodromu u Latakiji te tamošnjoj zrakoplovnoj bazi Hmeimim.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 11. kolovoza 2026. pod nazivom “Kraj jedne ere. Nakon 20 mjeseci postala je jasna sudbina zadnjeg ruskog uporišta na Mediteranu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sirija-preuzima-tartus-i-hmeimim-uz-tromjesecni-prijelaz-i-nove-aranzmane-15735903

Ministarstvo obrane Portugala objavilo je 20. srpnja 2026. da je s Italijom potpisalo sporazum o nabavi triju fregata nove generacije za portugalsku Ratnu mornaricu, s rokom isporuke 2029.-2030. godine. Brodove FREMM EVO izgradit će talijansko brodogradilište Fincantieri. Taj ugovor sada je predmet zahtjeva za parlamentarnim nadzorom poslova oko nove flote fregata vrijednu 3,9 milijardi eura, objavio je 12. kolovoza portugalski portal Resident. Svi radovi na održavanju triju novih portugalskih fregata talijanske proizvodnje obavljat će se u Portugalu, objavila je portugalska Vlada nastojeći odgovoriti na sve brojnija pitanja o obrambenom ugovoru vrijednom gotovo 4 milijardi eura. Portugalska Ratna mornarica, kao i neke druge u NATO savezu, trenutno je u procesu modernizacije i obnove flote, a ovaj posao jedan je od najvrijednijih i najskupljih poslova u modernom Portugalu. Ministarstvo obrane kao benefit za Portugal navodi da će brodogradilište Alfeite biti revitalizirano te ističe da će taj proces uključivati ​​„razine revizije bez presedana”, dok će se prema navodima portugalskog Ministarstva obrane potpora tijekom životnog ciklusa fregata FREMM EVO, uključujući njihove sustave i naoružanje, odvijati u Portugalu u razdoblju od najmanje 30 godina.

Korist za Portugal zbog prijenosa tehnologije

Brodogradilište Alfeite ujedno i održava brodove portugalske Ratne mornarice (Photo: Arsenal de Alfeite)

Ti bi radovi mogli činiti više od 85 % ukupne vrijednosti održavanja plovila te će biti dio širih nastojanja za razvojem nacionalnih obrambenih sposobnosti i revitalizacijom brodogradilišta Alfeite, smještenog južno od Lisabona.

Samo radovi koji uključuju zaštićene tehnologije u vlasništvu trećih zemalja mogli bi zahtijevati međunarodna partnerstva – kao što je već slučaj s drugom opremom portugalske Ratne mornarice. Portugalske tvrtke također će sudjelovati u radnim paketima tijekom izgradnje brodova i pratećih plovila, priopćilo je Ministarstvo, iako će njihovo sudjelovanje morati biti usklađeno s vremenskim rokovima programa Europske unije za financiranje obrane SAFE.

Očekuje se da će Portugal imati koristi od prijenosa tehnologije i osposobljavanja u specijaliziranim područjima visoke vrijednosti. Pojedinosti o gospodarskim i financijskim učincima bit će objavljene naknadno, priopćila je Vlada, navodeći kao razlog osjetljivost dijela pregovora koji su još uvijek u tijeku.

Razni stavovi političkih stranaka

Stranka CHEGA optužuje premijera Montenegra da umjesto transparentnosti bira progon onih koji postavljaju pitanja

Do ovog pojašnjenja došlo je nakon upita stranaka CHEGA i Socijalističke stranke u vezi s jednom od najvećih vojnih nabava u Portugalu u posljednjih nekoliko desetljeća. Stranka CHEGA zatražila je informacije o tome što je sve uključeno u cijenu od 3,9 milijardi eura te zašto se čini da je procijenjeni trošak porastao u odnosu na iznos od približno 3 milijarde eura koliko se uz tu nabavu vezalo u prosincu 2025. Također traže pojedinosti o kriterijima korištenim pri odabiru talijanske ponude.

Socijalisti su se usredotočili na obećanu gospodarsku korist za Portugal, uključujući i pitanje koje će to portugalske tvrtke sudjelovati, koje će se tehnologije prenositi, te kakva je točno uloga predviđena za brodogradilište Alfeite. Ministarstvo je navelo da su sporazum i povezani dokumenti „dostupni i bit će stavljeni na raspolaganje” parlamentu te institucijama nadležnim za odobravanje, nadzor i reviziju programa SAFE. Opisali su mehanizme nadzora kao „najveću strukturu za praćenje, kontrolu i reviziju ikad uspostavljenu u demokratskoj povijesti Portugala”. Uz postojeće ovlasti tijela kao što su Revizorski sud i Državno odvjetništvo, na program SAFE i druga ulaganja u obranu primjenjivat će se još tri razine revizije.

Ministar obrane Nuno Melo i dalje je na raspolaganju za istup pred parlamentom kad god se to zatraži, iako će informacije koje se mogu otkriti ovisiti o fazi u kojoj se postupak za program SAFE trenutačno nalazi. Vlada je također navela da će fregate u više od 95 % svoje konfiguracije biti identične onima kojima se koristi talijanska Ratna mornarica, što će Portugalu i Italiji omogućiti zajedničku nabavu rezervnih dijelova i smanjenje dugoročnih troškova. Očekuje se da će pet portugalskih helikoptera Lynx Mk95 djelovati s tih plovila sve do 2035. godine.

Optužbe za pogodovanje Talijanima

Fincantieri gradi fregate FREMM EVO i za talijansku Ratnu mornaricu (Photo: Fincantieri)

Odgovori stižu usred žestokog spora oko tvrdnji da je portugalska tvrtka NTG godinama zastupala talijansko državno brodogradilište Fincantieri, ali je navodno isključena neposredno prije sklapanja sporazuma, čime je izgubila oko 90 milijuna eura na ime provizije. Ministarstvo obrane izjavilo je da nema saznanja o bilo kakvom odnosu između NTG-a i Fincantierija te tvrdi da nijedna portugalska tvrtka ili posrednik nije sudjelovao u postupku nabave, koji je proveden izravno između portugalske i talijanske države. Melo je najavio pravni postupak protiv internetskog portala 24 Horas, koji je objavio te navode, kao i protiv čelnika stranke CHEGA Andréa Venture te zastupnika te stranke Pedra Frazãa, optuživši ih za širenje neistina i narušavanje ugleda Ministarstva i uključenih osoba. Premijer Luís Montenegro najavio je planiranu kupnju triju fregata još u srpnju, nakon razgovora u Rimu s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni.

 „Škola“ i za Hrvatsku

Budući da i Hrvatsku očekuje obnova i modernizacija Hrvatske ratne mornarice, portugalski je primjer dobra „škola“. Nakon sage s obalnim ophodnim brodovima između MORH-a i brodogradilišta „Brodosplit“ , očekuje se i konačna odluka o nabava korveta za HRM. Kako je riječ o vrlo skupim plovilima, po nekima možda i nepotrebima, treba očekivati i u Hrvatskoj brojne političke i stručne rasprave polemike i kritike samog odabira..

Krajem studenog prošle godine Vlada je razriješila dužnosti glavnog državnog inspektora Andriju Mikulića, ali do danas nije imenovala njegovog nasljednika. Inspektorat od tada vodi tadašnji Mikulićev zamjenik Ivan Samac, ali ne kao glavni državni inspektor već kao vršitelj dužnosti. Iako je glasnogovornik Vlade Marko Milić najavljivao da će već u prvim tjednima siječnja ove godine imenovanje Mikulićevog nasljednika doći na red: „Naći će se odgovarajuća osoba za mjesto koje je izuzetno važno za rad Vlade i svih institucija“, već u ožujku se iz Vlade moglo čuti da Inspektorat ionako radi sve poslove iz svoje ingerencija pa imenovanje novog državnog inspektora nije hitno. Korak dalje otišao je sam premijer Plenković na jučerašnjoj press-konferenciji povodom odlaganja opasnog otpada u Lici, kada je na novinarsko pitanje „Kada ćemo dobiti novog državnog inspektora?“ odgovorio: „Kada procijenimo da je to potrebno. I nismo si dali rok da ga imenujemo. Institucija normalno rad“. Na novinarsko insistiranje o čemu ovisi procjena o potrebi imenovanja državnog inspektora, Plenković je nonšalantno odgovorio: „O našoj procjeni“.

Kada će se imenovati novi zamjenik načelnika GS OS RH? (Izvor: Nova studio/Vecteezy.com)

Takvo upražnjeno mjesto na čelu jedne ipak bitne državne institucije, nažalost, već postaje pravilo a ne izuzetak. Hrvatska već godinama u cijelom nizu država, kako širom EU tako i u SAD-u, nema imenovane nego tek izvanredne i opunomoćene veleposlanike ili privremene otpravnike poslova. No ni u sigurnosnom i obrambenom resoru stvari ne stoje dobro. Za početak, od ožujka 2024. upražnjeno je mjesto zamjenika načelnika Glavnog stožera OS RH. Dotadašnji zamjenik, general-pukovnik Siniša Jurković, 17. ožujka 2024. imenovan je novim glavnim inspektorom obrane, a na njegovo mjesto do danas nije imenovan nitko. Dvije i pol godine nemamo zamjenika načelnika GS!

Nemamo ni ravnatelja civilne obavještajne agencije. Otkako je SOA-u napustio dotadašnji ravnatelj Daniel Markić i otišao u Bruxelles na dužnost direktora Obavještajno-analitičkog centra EU (EU INTCEN), SOA nema imenovanog ravnatelja. SOA-om trenutno rukovodi zamjenik ravnatelja Hrvoje Omrčanin, imenovan na tu dužnost 5. srpnja 2024. do imenovanja novog ravnatelja. Kad će to biti – ne zna se. Dakle, pune 2 godine Hrvatska nema ni ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije!

Od prvog dana kolovoza ove godine Hrvatsko vojno učilište „Dr. Franjo Tuđman“ nema zapovjednika jer je dosadašnji zapovjednik, general-bojnik Slaven Zdilar, stekao uvjete za mirovinu. Njegov dosadašnji zamjenik, brigadir Damir Stručić, nije imenovan novim zapovjednikom HVU-a, već – „primateljem poslova, zadaća i odgovornosti“. Do kada – ne zna se.

Sasvim je izgledno da će do kraja godine bez zapovjednika ostati i Hrvatska kopnena vojska i Hrvatska ratna mornarica. Oba zapovjednika – Beretin i Dojkić – stječu uvjete za mirovinu, čime će mjesta zapovjednika 2 važne grane OS RH ostati upražnjena.

Damir Trut, posljednji “redovni” ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite

No nisu upražnjene samo funkcije za koje je potrebna suglasnost premijera i predsjednika RH, odnosno dogovor predsjednika i ministra obrane. Već mjesecima zjape prazna i mjesta za koja je potrebno tek imenovanje Vlade RH. Na primjer, mjesto ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Nakon što je zbog isteka mandata 9. rujna prošle godine razriješen dotadašnji ravnatelj Damir Trut, Vlada do danas nije imenovala novog šefa Ravnateljstva civilne zaštite. Taj posao od 10. rujna 2025. obavlja Neven Karas, dotadašnji pomoćnik ravnatelja Ravnateljstva CZ i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice. Njegov mandat može trajati najduže 6 mjeseci, odnosno do imenovanja novog ravnatelja, objavila je Vlada, no za četiri tjedna bit će punih godinu dana otkako je Karas „ovlašten za obavljanje poslova ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite“ i otkako ovo Ravnateljstvo nema svog ravnatelja.

Nakon Ivica Grebenara nije imenovan novi ravnatelj Uprave za naoružanje

Ništa bolja situacija nije ni u Ministarstvu obrane. Naime, nakon „provedenih javnih natječaja“, Vlada je 24. srpnja ove godine napokon imenovala ravnatelje uprava u MORH-u. Tako je Ivan Jušić imenovan novim/starim ravnateljem Uprave za ljudske potencijale, Lučiana Klobas-Dobrović je i nadalje ravnateljica Uprave za proračun i financije, dok je stanoviti Zlatko Lovrić novi ravnatelj Uprave za infrastrukturu i potporu umjesto dosadašnjeg ravnatelja Ante Modrića. Ali… prema novom unutarnjem ustrojstvu Ministarstvo obrane ima i Upravu za naoružanje (bivšu Upravu za materijalne resurse, koja je sada podijeljena na Upravu za naoružanje i Upravu za infrastrukturu i potporu). No Uprava za naoružanje nema ravnatelja i nije jasno kada će ga dobiti. Od 15. travnja 2021. temeljem odluke Vlade RH ravnateljem Uprave za materijalne resurse bio je imenovan Ivica Grebenar, a po isteku 4-godišnjeg mandata Vlada ga je proglasila „ovlaštenim za obavljanje poslova ravnatelja Uprave za naoružanje“. S danom 31. prosinca 2025. Grebenar je na vlastiti zahtjev razriješen tog „ovlaštenja“, a od tada pa do danas nije imenovan novi ravnatelj Uprave za naoružanje, što je u najmanju ruku neobično uzme li se u obzir Vladino hvalisanje o velikoj modernizaciji hrvatskih Oružanih snaga. MORH nema ni čelnog čovjeka Uprave za obrambenu politiku. Nakon što je sada već bivša ravnateljica Dunja Bujan otišla na porodiljni dopust, Nikolina Volf je „ovlaštena za obavljanje poslova ravnatelja Uprave za obrambenu politiku“. No u posljednjim Vladinim imenovanjima s kraja srpnja, ni Volf ni itko drugi nije bio imenovan ravnateljem spomenute Uprave.

Posljednje 3 spomenute funkcije ne ovise o dogovoru premijera i predsjednika države, već su u isključivoj nadležnosti Vlade RH i nema vidljivih ni jasnih razloga zašto su ta mjesta ostala upražnjena. Ako je riječ tek o – kako bi rekao premijer – „našoj procjeni“ kada će se popuniti upražnjena mjesta, onda je ili riječ o institucijama koje su samo puki ukras, ili je Vlada jednostavno neozbiljna i neodgovorna.