Povijest srpsko-izraelskih odnosa svakako je zanimljiva. Mogli bi reći da posljednje tri godine traje njihov novi zamah, prije svega zahvaljujući masovnom ulaganju građevinskog sektora iz Izraela u izgradnju trgovačkih centara i super luksuznih stambenih i poslovnih objekata u strogom centru Beograda. Ukupna trgovinska razmjena između dvije zemlje 2017. godine iznosila je 59,1 milijun eura (naprama oko 50 milijuna USD između Hrvatske i Izraela), od čega je Srbija u Izrael izvezla 24,1 milijun, a Izrael u Srbiju 35 milijuna eura (čime je izvozni saldo za Srbiju bio negativan). Od 2010. do 2016. investicije iz Izraela u Srbiju ukupno su iznosile tek 27,5 milijuna USD. Ako zanemarimo taj konkretni ekonomski element, politički i vojni odnosi bili su proturječni, varirajući jako tijekom zadnjih stotinjak godina – od dubokih korijena suradnje Izraela i Srbije, preko nastavka za Titove Jugoslavije, u razdoblju formiranja izraeske države i kasnije, pa sve do sadašnjeg doba.

David Albala u odori Vojske Kraljevine Jugoslavije (Izvor: Wikipedia)

Prvi zameci veza Srbije i Izraela, 30 godina prije njegovog osnivanja, vežu se za beogradskog sefarda Davida Albalu, koji je krajem 19. stoljeća u Beču prihvatio ideje cionističkog pokreta. Po povratku u Srbiju on nastavlja propagirati potrebu za osnivanjem države Izrael, a kao pripadnik srpske vojske na Krfu susreće i Nikolu Pašića, tadašnjeg premijera vlade u izgnanstvu. Albala ga uvjerava u koristi od pridobijanje podrške inozemnih židovskih zajednica za srpsku borbu, te je kao član srpske vojne misije poslan u Sjedinjene Američke Države. Ideja je bila privući pažnju moćnih židovskih zajednica s istočne obale SAD za podršku maloj i bespomoćnoj Srbiji. Kada je onda britanski ministar vanjskih poslova lord Arthur Balfour 2. studenog 1917. predložio deklaraciju o pravima židovskog naroda na obnovu svoje domovine Palestine, Albala kao zakleti cionist vidi priliku i javlja se telegramom na Krf. Kao šef vojne delegacije Srbije on predlaže da srpska vlada podrži Balfourovu deklaraciju, čime bi se zadobilo simpatije američke židovske zajednice za Srbiju. Plodovi su tu dvojaki – ishodio je ratni zajam od milijun USD za Srbiju, a Srbija je pisanim priznanjem postala druga na svijetu (nakon Britanije) koja je podržala formiranje židovske države na Levantu. Završetkom Prvog svjetskog rata priča o židovsko-srpskim odnosima svela se uvelike na nesmetani prolaz židovskog stanovništva koje je iz Europe preko Balkana bježalo od pošasti nacizma i staljinističkih pogroma.

Kraj Drugog svjetskog rata

Završetkom Drugog svjetskog rata, židovsko-srpski odnosi opet su u kontekstu Jugoslavije, a Titova Jugoslavija bila je prva koja je priznala postojanje države Izrael. Naravno, ta priča nije crno-bijela i imala je dva elementa: prvi je direktna vojna pomoć u naoružavanju Izraela, prebacivanje oružja iz vojnih skladišta širom Europe u Tel Aviv i Jafu. Drugi je bilo istodobno omogućavanje malobrojnim Židovima koji su izbjegli holokaust da isele u obećanu zemlju, pod uvjetom da svoju imovinu (prije svega nepokretnu – kuće, vile, stanove) prepišu državi kako bi dobili dozvolu za odlazak. Ovdje ćemo se šire pozabaviti ovim prvim, vojnim elementom.

David Ben-Gurion čita Deklaraciju o neovisnosti Izraela (Photo: Kluger Zoltan/GPO/Reuters)

Suradnja židovske države i tadašnje Jugoslavije počela je po isteku britanskog mandata u Palestini 15. svibnja 1948. godine, kada je proglašena država Izrael. Židovi u Palestini su objavom rata okolnih arapskih zemalja bili prisiljeni na brzo naoružavanje. Za pomoć su se obratili i nekim socijalističkim državama, kao Čehoslovačkoj i Jugoslaviji, kojima je svježi novac bio iznimno potreban. U skladu s tadašnjom vanjskopolitičkom orijentacijom, Jugoslavija je 15. srpnja 1948. godine dozvolila transfer preko svog teritorija za 30 zrakoplova Supermarine Spitfire Mk IX iz Čehoslovačke za Izrael. Riječ je bila o avionima na kojima su tijekom Drugog svjetskog rata letjeli čehoslovački piloti u sastavu RAF-a (kasnije su poklonjeni Čehoslovačkoj), da bi tijekom 1948. godine polako bili povlačeni iz tamošnje operativne uporabe. David Ben-Gurion u svom dnevniku navodi da je za 50 aviona Spitfire Mk IX bilo plaćeno 23.000 USD po komadu, ali da je jedini problem bio njihov brzi transfer u Izrael.

Supermarine Spitfire nabavljen u Čehoslovačkoj izložen je u Muzeju IAF-a (Photo: Oren Rozen)

Zbog sporosti je odbačena čehoslovačka ponuda da se remontirani avioni rastave, spakiraju u kontejnere, željeznicom prebace do jugoslavenskih luka i onda brodovima do Izraela. Rješenje je nađeno u letnom transferu 30 Spitfirea iz Čehoslovačke u Izrael preko Jugoslavije, države koja je inzistirala na tajnosti zbog straha da bi to Velika Britanija i Sovjetski Savez mogli onemogućiti. Naime, London je u to vrijeme optuživao Jugoslaviju za stradanje dva razarača Kraljevske mornarice u Jadranskome moru (naleti na mine), a sukob jugoslavenskog vrha sa Staljinom baš je bio na vrhuncu. Jugoslavenske vlasti su od Izraelaca tražile novčani iznos od 300 USD po toni tereta, ali je zajednička cijena nakon kraćeg dogovora utvrđena na 200 USD. Za mjesto slijetanja, kodnog imena „Alabama“, određen je aerodrom Nikšić. Na njemu je bila uspostavljena tajna baza Izraela, čije je ljudstvo i uredilo uzletilište za dopunu gorivom. Osoblje je nosilo izraelske odore, ali su im džepovi radi tajnosti morali biti prazni (bez dokumenata, osobnih stvari ili oznaka Izraela). Za zapovjednika izraelskog sastava na aerodromu bio je postavljen Gideon Shochat „Geda“, ranije časnik RAF-a. Čitava je operacija dobila kodni naziv „Velvet“ (baršun).

Transportni avion Curtiss C-46 Commando (Photo: IAF)

Operacija je predviđala da avioni iz Čehoslovačke, gdje su im iscrtane jugoslavenske oznake, u grupama po 6 budu prebacivani iz grada Kunovica do Nikšića. Ondje su im se stavljala izraelska obilježja, a avione se ukrcavalo na dvomotorni Douglas C-54 Skymaster za let u Izrael do zrakoplovne baze Ramat David. Svo dodatno naoružanje i oprema još je u Čehoslovačkoj poskidano i prebačeno do Izraela transportnim Curtiss C-46 Commando, koji se u Nikšiću zaustavljao radi odmora. Operacija „Velvet I“ započela je preletom izraelskih Spitfirea iz Kunovica 24. rujna 1948. godine, koji su nakon trodnevnog boravka u Jugoslaviji nastavili let prema Izraelu. Izraelski piloti prilikom preleta dobili su jasno uputstvo da u slučaju prinudnog slijetanja nikako ne spominju Izrael, već samo da pitaju kako stupiti u kontakt s tajnom policijom, „Udbom“. Prvi ozbiljniji problem pojavio se u kasnu jesen 1948. godine, kada je Jugoslavija tražila da Izrael isplati ugovorenu sumu za dotadašnje prebacivanje aviona. Nakon pregovora Jugoslavija je dobila 600.000 dolara i operacija je nastavljena već u prosincu iste godine. Novi preleti nazavani su „Velvet II“.

Jedan od prvih Spitfirea u Izraelu (Photo: IAF)

U drugom dijelu operacije, osim izvođenja preleta, određeni broj Spitfirea je bio i rastavljan, pakiran u kontejnere i prebačen do Rijeke, odakle su jugoslavenskim brodovima letjelice dopremljene do Izraela. Temeljem iskustava s preletima, oko 15 Spitfirea je modificirano da mogu direktno letjeti do Izraela, dok je međuslijetanje u Jugoslaviji ostalo samo za slučaj problema. Prvi gubitak aviona i pilota dogodio se 18. prosinca 1948. godine, kad je od ukupno dvije trojke Spitfire Mk IX jedna letjelica upala u oluju i srušila se u Hrvatskoj, dok se druga izgubila i sletjela u Hercegovini. Ubrzo nakon toga su grupe od po tri Spitfirea krenule letjeti novom rutom, prateći obalu Jadranskog mora do Nikšića, a svi ovi avioni su iz Nikšića direktno išli u zrakoplovnu bazu Tel Nof. Po isporuci svih kupljenih Spitfirea 31.prosinca 1948. godine, u Nikšić je opet sletio C-46 i do 5. siječnja 1949. u Izrael prevezao sve preostale časnike i mehaničare, čime je završila čitava ova operacija.

Ukrcavanje pušaka za Izrael na brod “Maestral” u Šibeniku (Izvor: www.palyam.org)

Operacija prebacivanja naoružanja željeznicom u kontejenerima iz Čehoslovačke, preko Mađarske do luka Split i Rijeka, nastavljena je još neko vrijeme. Do Izraela su brodovima prevezeni avio-motori, naoružanje, streljivo i rezervni dijelovi za Spitfire. Među teretom se našlo i 10 britanskih tenkova (Hotchkiss H35) čiji se jedan primerak i danas čuva u muzeju Latrun. Ti su tenkovi kasnije bili zametak izraelskih oklopnih jedinica, a poticali su iz jugoslavenskog ratnog plijena (Panzerkampfwagen 35H 734(f)). „Bez te pomoći u naoružanju vjerojatno ne bi pobijedili u ratu i možda država Izrael ne bi ni preživjela. Dakle, s naše točke gledišta, to je bio blagoslov“ – izjavio je vojni povjesničar Meir Pa’il na 60. godišnjicu ovog poduhvata. Uz pomoć opreme koja je isporučena preko Jugoslavije, Izrael je iz rata izašao i prostorno uvećan, a Vijeće sigurnosti UN je 11. kolovoza 1949. priznalo ugovore o primirju između židovske države i arapskih zemalja.

Promjenjivi posljeratni odnosi

Izraelski teritorij prije i poslije Šestodnevnog rata

Zanimljivo je da su odnosi Izraela i Titove Jugoslavije bili jako srdačni tijekom 1950-tih godina, što nije omela ni trojna agresija na Egipat 1956. godine. Međutim, sve je naglo promijenio rat 1967. i tadašnja skupna reakcija socijalističkih država. Odluku donesenu kao zaključak sastanka rukovodilaca komunističkih i radničkih partija u Moskvi 9. lipnja 1967. godine, uz vođe država Varšavskog pakta (bez Rumunjske), potpisao je u ime Jugoslavije i Josip Broz Tito. Tu je navedeno da „ukoliko izraelska vlada ne okonča agresiju i ne povuče trupe iza linije primirja, socijalističke zemlje će učiniti sve što je neophodno da bi pomogle narodima arapskih zemalja”. Uslijedile su rafalnom brzinom odluke zemalja potpisnica o prekidu diplomatskih odnosa s Izraelom, a Jugoslavija je takav svoj korak obznanila 13. lipnja: “Diplomatski odnosi vlade Jugoslavije s vladom Izraela prekinuti su 13. lipnja 1967., nešto prije 15 sati”. Više od 20 godina Jugoslavija je odbijala obnovu odnosa i sve signale s izraelske strane – tajnim kanalima je slan odgovor da se još nisu promijenili uzroci koji su doveli do prekida odnosa. Za to vrijeme kroz SFRJ su bez ikakvih problema krstarili palestinski teroristi i političari, od Abu Talata, preko Žorž Hbaša i Jasera Arafata, pa do terorista Ilicha Ramíreza Sáncheza Carlosa. Vojno se pomagalo PLO u Libanonu, a školovalo se i obučavalo palestinski kadar u vojnim školama te centrima za obuku JNA.

Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Srbije, krajem 1980-tih godina tajno se krenula mijenjati i situacija s Izraelom. Kreću neformalni kontakti zahvaljujući srpskim Židovima, a onda i prvi susreti, doduše inkognito. Jedan od putnika u Izrael još kao šesnaestogodišnjak bio je i Miloševićev sin Marko, koji je 1990. putovao u Izrael s kulturnom delegacijom Srbije, navodno u želji da upozna izraelsku vojnu silu. Službeni odnosi SFRJ i Izraela obnovljeni su na razini otpravnika poslova 1991. godine u doba Ante Markovića, a oni nisu posve zamrli ni s početkom rata u Jugoslaviji. Dapače, tijekom sukoba se uočilo da ni JNA nije tako bogato opremljena kako se to ranije tvrdilo. U općem kaosu koji je vladao krajem 1991. godine, Srbija preko mešetara i vlasnika jedne od prvih piramidalnih štedionica Jezdimira Vasiljevića („Gazda Jezda“) posredno uspostavlja trgovačke veze i počinje nabavljati pancirne prsluke i kacige, koji završavaju kasnije u rukama paravojnih jedinica i postrojbi bliskih srpskoj Službi državne bezbednosti. Tada je nabavljen i određen broj telefona za snimanje razgovora, a Mossad se naveliko propagira kroz medije. U svibnju 1992. godine uvode se sankcije Srbiji, odnosno SRJ – time završava svaka tadašnja priča o odnosima i suradnji s Izraelom, a ostaju tek optuživanja Židova za sudjelovanje u zavjeri za razbijanje Jugoslavije.

IAI Galaxy, kasnije poznat i kao Gulfstream G200 (Izvor: Wikipedia)

Ozbiljniji pomak čekao je potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma i ukidanje sankcija iduće godine, nakon normalizacije odnosa Zagreba i Beograda. Zahvaljujući tadašnjem izraelskom abasadoru Davidu Sassonu, u Beograd su stigli predstavnici Israel Aircraft Company (odn. Israel Aerospace Industry). Više od godinu dana razgovora otvorilo je poslovnu suradnja s pančevačkom tvornicom aviona UTVA, koja postaje prvi inozemni partner izraelske IAI u proizvodnji komercijalnog aviona Galaxy za američko tržište. UTVA je proizvodila oko 40 posto sklopova za taj avion, što je u proljeće 1999. godine privuklo i pažnju stručnog zrakoplovnog časopisa Aeromagazin. Na pitanje novinara postoji li osnova za proširenje suradnje Sasson je odgovorio da postoji, jer postoje stručni kadrovi. Radilo se tu i s Bedek Aviation, podružnicom IAI, a sve su to bili isključivo komercijalni programi, dok o vojnoj suradnji nije bilo ni riječi. Svi su ti poduhvati potpuno stali 1999. godine, kada je UTVA poprilično devastirana serijom napada NATO snaga.

Dragoljub Grujović, do 2008. direktor državnog poduzeća „Zastava oružje“

Nakon pada Miloševića, Srbija se našla gotovo pa u bestežinskom stanju. Prvi iskorak kroz posjet vojnih delegacija Izraelu učinio je tadašnji savezni ministar obrane Boris Tadić, kasnije predsjednik Srbije – tijekom ljeta 2003. široka vojna delegacija posjetila je Izrael, posebno i brojna poduzeća za proizvodnju naoružanja i vojne opreme. Tada je bilo dogovoreno i sudjelovanje Izraelaca u potencijalnim planovima modernizacije tenkova M-84 i T-72 po NATO standardu, s čime se u rujnu iduće godine suglasila Uprava OMJ („Uprava za oklopne i mehanizovane jedinice“). Očekivalo se isporuku 30 do 40 komada godišnje, počevši od 2007 godine, u okviru ukupne modernizacije 200 tenkova. Međutim, u prosincu iste godine, na 60. sjednici Vojnog savjeta sektora KoV, donesena je odluka da se ovaj posao obustavi. Već naredne 2005. godine kao grom iz vedra neba odjeknula je informacija da „Zastava oružje“ pregovara o suradnji s Israel Military Industry (IMI). Tadašnji direktor tvornice „Zastava oružje“, Dragoljub Grujović, izjavio je srpskim medijima da su obnovljeni pregovori o mogućoj saradnji u proizvodnji izraelske automatske puške „Tavor“ u bullpup konfiguraciji, gdje je Izraelce zanimala proizvodnja pojedinih dijelova u tvornici „Zastava“. Međutim, i od toga se odustalo po seriji novinskih napisa o tome da ovaj posao gura uvoznički lobi jer želi prekinuti razvoj domaće automatske puške M-21 (tada u fazi ispitivanja pred serijsku proizvodnju). Navodno, glavni razlog propasti ovog posla bila je nepovoljna cijena.

Afera „Satelit“ i bespilotne letjelice

EROS-B (Earth Remote Observation Satellite-B), poduzeća ImageSat International N.V. (Izvor: European Space Agency – ESA)

Svakako najzvučnija afera za koju su se u Srbiji vezali Izraelci bila je tzv. „Afera satelit“. Riječ je o situaciji nastaloj 4. lipnja 2005. godine, kad je tadašnji novoizabrani ministar obrane Prvoslav Davinić bez znanja Savjeta ministara SCG potpisao ugovor o zakupu satelita vrijedan skoro 45 milijuna eura od poduzeća „ImageSat International N.V.“. Preko tog je satelita tadašnja Državna zajednica Srbija i Crna Gora trebala kontrolirati teritorij Kosova. Izraelska se strana obvezala na šest godina iznajmiti špijunske satelite tipa „EROS-A“ i „EROS-B“, te instalirati njihovu kontrolnu stanicu. Davinić je na ovaj dokument olovkom dopisao i „uvjet“ da će ugovor biti valjan tek kada ga odobri Savjet ministara, koji to nikad nije napravio. Ovaj sporni ugovor otkrio je predsjednik Srbije Boris Tadić, kome su ga pokazali tokom službenog posjeta Izraelu. Početkom studenog 2005. od Izraelaca stiže na naplatu i prva rata najamnine, od 4,6 milijuna eura, koju Vlada Srbije nije platila. Predlagalo se kompenzaciju, ali su pregovori propali te Izraelci 2007. pokreću arbitražni postupak, a Vlada izdvaja 3,25 milijuna RSD za troškove pravne obrane. Višegodišnji spor okončan je 2010. dogovorom Srbije i Izraela, prema kojem će umjesto 40 milijuna eura Srbija izraelskoj kompaniji uplatiti 27,8 milijuna eura. Istovremeno, ta se kompanija obvezala Srbiji isporučiti 500 špijunskih snimaka značajnih za srpske sigurnosne službe, kao i tri bespilotne letelice. Kasnije se ispostavilo da to nisu nikakve bespilotne letelice nego cepelini – od kojih je jedan pripao vojsci, a drugi policiji. Oba su uspješno iskorištena tokom poplava u svibnju 2014. godine, kada je zahvaljujući njima spriječena masovna pljačka evakuiranog grada Obrenovca.

Bespilotna letjelica „Orbiter“ iz arsenala Vojske Srbije (Izvor: Wikipedia)

Posljednja ozbiljna suradnja Srbije s Izraelom bila je u rujnu 2008. godine, kada je od poduzeća „Aeronautics Ltd.“ realizirana nabavka izviđačkih bespilotnih letjelica „Orbiter“. Vojska Srbije kupila je 10 takvih bespilotnih letjelica iz Izraela za pola milijuna USD po komadu, kao dio dugo očekivane tehničke modernizacije Oružanih snaga Srbije. Bespilotne letjelice nabavljene su za misije vojnog izviđanja, ali je Ministarstvo obrane RS najavilo da će biti korištene i za nevojne prijetnje i izazove, odnosno za pomoć civilnim vlastima. Prije kupovine ovih letjelica, Ministarstvo je kupilo i telekomunikacijsku opremu vrijednu oko 50 milijuna eura od poduzeća „Tadiran“, također iz Izraela. Budući da postojeća oprema kaska nekoliko desetljeća za modernim trendovima, ova je kupovina omogućila vojsci da sada upravlja svojim komunikacijskim sustavom bez ugrožavanja funkcioniranja operatera mobilne telefonije – tvrdilo se u tekstu objavljenom u vojnom glasilu, da bi se kasnije ipak ispostavilo kako spomenutu opremu vojska i nije koristila baščesto.

Priča o nabavi izraelske vojne opreme ponovno je lansirana 29. srpnja ove godine, kada su pojedini mediji objavili priče o tome da je Srbija ušla u razgovore sa izraelskim proizvođačima bespilotne letjelice „Hermes 450“, koja bi trebala da bude nabavljena u okviru „Projekta 1.500+“, budući se razvoj domaćih bespilotnih letjelica „Vrabac“ i „Pegaz“ pokazao vrlo sporim, uprkos optimističnim najavama. Inače, između Srbije i Izraela nije bilo dodatnih krupnijih otvorenih pitanja, ako se izuzme srpsko jednostrano implicitno priznanje Palestine kao države 2012. godine u Organizaciji UN (dok je istodobno Hrvatska bila suzdržana), nakon kojeg je Izrael nastavio svoje odbijanje priznavanja Kosova kao države. Uglavnom, suradnja dvije države u obrani je minorna, posebno u usporedbi s Hrvatskom – koja je nabavom lovaca F-16 u Izraelu napravila iskorak, čiji su jaki marketinški elementi upravo i posjet izraelskog zrakoplovstva Zagrebu te njihov prelet nad Kninom tijekom proslave 5. kolovoza ove godine.

*gost autor: Andrej Mlakar, novinar iz Beograda