Strateška autonomija Europe – veliki i mali

 

Na sastanku kojeg je Slovenija, aktualna predsjedateljjica Vijeća Europe, organizirala u Brdu kod Kranja 6. listopada neuspješno je dominirala tema proširenja Europske unije. Iako ovaj summit zemalja članica EU i zapadnog Balkana nije dao konkretne rokove za proširenje, ipak se čulo obećanje Ursule von der Leyen kako će Unija tijekom idućih sedam godina širom Balkana bespovratno investirati 9 milijardi eura, usmjerenih na oporavak od pandemije bolesti Covid-19, te ubrzavanje prelaska na obnovljive izvore energije – od čega se očekuje privlačenje dodatnih oko 20 milijardi EU investicija. Ujedno, tom se prilikom moglo čuti i ponešto na niz manjih te lokalnih tema – raspredalo se o spomenu hrvatskog jezika u srpskim udžbenicima, a na kraju su hrvatski novinari uspjeli pitati premijera Plenkovića i o njegovim razgovorima s francuskim predsjednikom Macronom te stanju ugovora o kupovini borbenih aviona Rafale.

Tu je ostao zabilježen i samouvjereni odgovor Andreja Plenkovića o TPT-dozvolama koje se očekuje iz Sjedinjenih Država: “Jesmo, razgovarali smo. Nema tu nikakvih problema. Ugovor se finalizira. Mislim da su te neke teme o TPT-u i Rafale-ima… Ne znam, valjda nekakva dokolica, nekome, negdje, nešto otišlo krivo. Nema što otići krivo. Proces je bio transparentan, sustavan, ozbiljan. Od prvog dana kad smo krenuli u drugi proces ja sam ovdje računao da tu nema niti jednog zareza koji će danas ili za sto godina bit doveden u pitanje. Prema tome, ne mora se nitko sekirat. Ugovor će se potpisati, Rafale-i će doći. A ako i trebaju neke suglasnosti, a ja nisam baš siguran da trebaju, i one će se pribaviti“.

No, ponešto tiše je tu prošla činjenica da se u EU krugovima na marginama ovoga skupa načelo i već duže aktualno pitanje reformi Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU, te nastojanje za uspostavom kakvih-takvih zajedničkih a stvarno upotrebljivih vojnih sposobnosti Unije. Sve ovo o čemu se pričalo tijekom radne večere u utorak, 5. listopada, za javnost je sažeo Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, napomenom da se EU približava stajalištu da se uspostavu samostalnih vojnih sposobnosti više ne gleda kao direktnu konkurenciju NATO nastojanjima ni prijetnju pratnerstvu sa SAD. Dakle – “Za nas više nije pitanje ili NATO ili europska obrana“. Umjesto toga “Mi želimo jaku Europsku uniju i u pitanjima obrane – a na polju obrane jaka Europska unija sama po sebi predstavlja put podupiranja naših saveza i jačanja naših saveznika“. Na to je talijanski premijer Mario Draghi navodno dodao kako napredak u pitanjima obrane ipak pretpostavlja i jasniju te barem ponešto jedinstveniju vanjsku politiku, budući da “Mnogo se čuje o strateškoj autonomiji u obrani, no ako nema zajedničke vanjske politike, jako je teško zamisliti i zajedničku obranu“. Za napredak Talijan ovdje vidi više puteva: “Do toga se može doći na dva načina: jedan je unutar Europske unije, a ako to ne radi, može se do toga doći i na tradicionalan način, kroz saveze među državama, među grupama država unutar EU. Jasno je da bi prvi put bio poželjniji“.

Autonomija na repertoaru velesila

Pitanje strateške autonomije Europe već je dugo tema razgovora u kojoj su Sjedinjene Države načelno bile suzdržane. Samu ideju su zagovarali iz Pariza i desetljećima se spominje u pojedinim europskim dokumentima, a njena opozicija kritizirala ju je kao put prema umnožavanju redundantnih vojnih struktura u ionako oštro ograničenom repertoaru europskih operativnih sposobnosti, te sredstvo operativne dominacije pojedinih velikih EU država nad malim ili slabijim članicama. No, u zadnje vrijeme vidi se prostor za promjene gledišta.

Što se tiče odnosa EU s NATO savezom i Sjedinjenim Državama kao njegovom najvećom članicom, jasno je da se fokus djelovanja SAD postupno okreće prema Pacifiku i Kini. Pri tome bi im vjerojatno dobro došla EU kao sposoban partner. S druge strane, dosadašnje europske argumente o potrebi strateškog osamostaljivanja nedavno su dopunile kako sumnje u pouzdanost oslonca SAD na NATO savez, vidljive tijekom nedavnog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, tako i izostanak ozbiljnih konzultacija po pitanju povlačenja snaga iz Afganistana, te efekti  problematične prodaje nuklearne podmorničke tehnologije u okviru pacifičkog saveza AUKUS, kojom su UK i SAD od objave saveza 15. rujna 2021. praktički pa srušile godinama građen francuski posao prodaje klasičnih podmornica Australiji vrijedan oko 66 milijardi USD. No, posebno je bitno i da u najskorije vrijeme i NATO i EU kreću donositi nove strateške dokumente, kojima se smjera postaviti političke temelje postupanja u idućem desetljeću (novi NATO strateški koncept i Strateški kompas EU) – pa bi europsku stratešku autonomiju tu trebalo detaljnije usidriti, budući će u suprotnome ta tema i nadalje prvenstveno ostati predmetom filozofskih prijepora.

Upravo zato su i razgovori na ovu temu u Brdu kod Kranja 6. listopada bitni – baš kao što će bitan biti i sastanak američkog predsjednika Bidena i francuskog Macrona krajem ovog mjeseca. Iz dobro obavještenih izvora čuje se kako bi razgovori tom prilikom trebali krenuti u dva načelna smjera. (1) Prvi cilj spomenute europske strateške autonomije trebao bi biti razvoj sposobnosti za provođenje operacija odgovora na krize bez masivne američke pomoći na poljima poput strateškog transporta, operativne obavještajne potpore, te dopune gorivom u zraku. (2) Drugi cilj bi bio u smanjivanju ovisnosti europskih država o snagama SAD pri obrani Europe od prijetnji kakve predstavljaju neugodni susjedi i konkurenti poput Rusije – budući da orijentacija SAD prema Kini ujedno znači i vjerojatnu nemogućnost istovremenog priskakanja u situacijama europskih kriza. Jednim mogućim odgovorom na ove potrebe smatra se i europsko prihvaćanje snošenja polovice aktualne NATO “razine ambicija” – uspostavom sposobnosti za europsko svladavanje do tri simultane manje sigurnosne operacije ili jedne veće operacije – što bi s obzirom na sadašnje stanje stvari nužno bio duži i teški razvojni poduhvat. No, dok spomenute manje operacije za EU i nisu nedostižne – čemu svjedoče nedavne francuske aktivnosti u podsaharskoj Africi, ali i moguće slične obučne ili mirovne aktivnosti u regiji oko Crnoga mora te na Zapadnom Balkanu – prilično je jasno da NATO strukture i vodstvo SAD ostaju neizbježni za ikakve veće operacije. No, čuje se kako bi upravo aranžmani o korištenju NATO resursa za EU operacije iz okvira Berlin Plus (usuglašeni krajem 1990-tih te usvojeni do 2003. godine, ali ne i stvarno korišteni u praksi) tu mogli poslužiti kao poveznica prema postizanju famozne europske strateške autonomije bez istodobne gradnje velikih te skupih, a redundantnih zapovjednih struktura.

Naravno, strateška autonomija među ostalim podrazumijeva i ujedinjavanje napora na polju kako podizanja efikasnosti europskih obrambenih industrija, tako i po pitanju usklađenog vojnog opremanja u okvirima EU. Na ovim su poljima posljednjih godina vidljivi određeni pomaci u radu Europske obrambene agencije (EDA), nedavno uspostavljenog Europskog obrambenog fonda i PESCO-suradnje, a upravo osiguravanje prostora za vlastite nacionalne obrambene industrije pokazalo se bitnim ciljem za najveće europske države. No, iz upućenih izvora se čuje kako bi uz suvislo usklađivanje postojećih nacionalnih resursa na kontinentalnoj razini, ovdje trebalo razmisliti i o potencijalnom uvezivanju pojedinih bitnih američkih tehnologija – što bi vjerojatno pomoglo i da se SAD odmaknu od dosadašnjeg uskog inzistiranja na “podjeli tereta” kroz mehaničko dostizanje ciljeva kakvi su 2 posto BDP za obranu i slični.

Nakon velikih – mali

No dok nije sporno da velike sile i njihovi čelnici mogu svojim potezima konkretno pokrenuti takve promjene, u stvarnome životu svoju ulogu u tako kompleksnim kontinentalnim pokretima imaju i mali potezi, od kojih se neki događaju i u Hrvatskoj. A dok domaći dužnosnici ponekad budu u prilici pričati s čelnicima velikih europskih država, bilateralno ili na marginama brojnih EU skupova – posebnu ulogu tu imaju i vojno-industrijski odnosi, kao i državni posjeti kao pozornica za slanje posebnih ekonomskih i političkih poruka. Upravo je zato bitna i hrvatska odluka o kupovini francuskih borbenih aviona Rafale, na koju se faktično veže i potencijalni posjet Emmanuela Macrona Republici Hrvatskoj, o kojem se već duže spekulira.

Kompleksna priroda ove političke geste bila je jasno vidljiva i tijekom jučerašnjeg susreta premijera Plenkovića i ministra financija Marića s predstavnicima Francuske udruge poslodavaca (MEDEF). Tog 11. listopada moglo se čuti iz Banskih dvora, točnije od Andreja Plenkovića, kako se uoči predstojećeg posjeta francuskog predsjednika Hrvatskoj – čiji je termin izričito ostavljen labavim, “u mjesecima koji dolaze” – priprema novi okvir za strateško partnerstvo, “koji će biti puno dublji i napredniji i koji će podići odnose dviju zemalja na višu razinu“. Ministar Zdravko Marić dodatno je (iako ponešto rezerviranije) opisao kontekst ovog susreta, pa i u vojno-industrijskom smislu, napominjući kako se s francuskim gospodarstvenicima spominjalo i njegov “politički dio, od nabave borbenih zrakoplova pa do, nadamo se, skorog posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj“.

Nažalost, pravo stanje stvari – u kojem se u Hrvatskoj prvo kreće pričati o strateškom partnerstvu, da bi se tek kasnije krenulo postavljati i njegove ozbiljne temelje – dobro je razotkrio i odgovor ministra financija na novinarsko pitanje o tome kako će nabava francuskih vojnih zrakoplova konkretno potaknuti nova francuska ulaganja u Hrvatsku. Iako je izbjegao isključivo i kompletno povezati kupovinu aviona Rafale s aktualnim francuskim gospodarskim interesom za Hrvatsku, Marić je tu objasnio:

Znate i sami, kad smo prezentirali onaj dio – u koliko, i na koji način se može prezentirati… Dakle, transparentno je vođen, cijeli taj proces, i vodi se cijeli taj proces odabira. Pa, između ostalog, podsjetit ću vas, i kada smo gledali… Dakle, nije sad fokus bio samo i isključivo vezan uz vojno-financijski dio. Dakle, ono što gledamo – što je, i koja je to generacija, i koji je to tip, i performanse zrakoplova, ratnih… vojnih, koji bi zapravo našoj vojsci trebali. Te, isto tako, onaj dio koji nas uvijek zanima sve skupa – a to je koliko to nešto košta, i slično… Nego se širila i priča. Pa, između ostaloga, i ti izravni i neizravni efekti. I to je ono što zapravo smo istaknuli, evo i sad, na ovom sastanku, i nekim drugim sastancima… Dobro znaju i francuski gospodarstvenici – koliko je važna bila jedna takva vrsta strateške odluke – a onda, u isto vrijeme, i svima njima pokazatelj i pozivnica, naravno, na još veća ulaganja. Vrijeme će, naravno, pokazati koliko smo u tome svemu skupa bili uspješni, i da li je to… ne znam, ispod ili iznad nekakvih očekivanja. U ovom trenutku teško je kvantificirati… naravno, sad ocijeniti, koliki su to iznosi, ili općenito, interesi francuskih ulagača. Ali, mislim, da i, evo… današnji ovaj, dvodnevni posjet… najbolje govori o tome kakva je, eto, Hrvatska prepoznata, na pravi i adekvatan način. I, već ta… nazovimo to tako, prva reakcija francuskog gospodarstva i države kao takve, nakon naše odluke – mislim da je pozitivna“.

Naravno, od takve neodređenosti odnosa i tek inicijalnog ispipavanja gospodarskih interesa pa do “dubokog strateškog partnerstva” dug je put. Još je dalje onda zajedničko sudjelovanje u ikakvoj stvarnoj kontinentalnoj strateškoj autonomiji – koja u svojoj srži ovisi kako o kontinentalnim velesilama, tako i o usklađivanju djelovanja brojnih manjih, te ekonomski ili vojno slabijih država Europske unije. Pri postizanju željene strateške autonomije Europe upravo bi ta međuigra velikih i malih EU država lako mogla biti velikim izazovom za Uniju, jednako kompleksnim kao što je i pitanje usklađivanja zajedničke vanjske politike EU koje je na Brdu kod Kranja 6. listopada spominjao talijanski premijer Mario Draghi.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.