Retoričkim prepucavanjem hrvatskog predsjednika i premijera pitanje opremljenosti hrvatskih višenamjenskih lovaca Rafale ponovno je ušlo u medijsku špicu. Štoviše, tema je spuštena na razinu hrvatsko-srpskih rasprava od kojih u posljednje vrijeme gore blogovi i društvene mreže. Pitanje je – čiji je Rafale bolji, hrvatski ili srpski, i tko je s tom nabavom bolje financijski prošao?

Upotpunjena eskadrila hrvatskih borbenih aviona Rafale (Photo: Antonio Prlenda)

Samo po sebi, rasprave i nemaju previše smisla kad prvi od tri srbijanska dvosjedna Rafalea i devet jednosjednih po ugovoru stiže tek 2028. godine, a preostali do 2030. godine. A slično kao i u hrvatskom slučaju, nitko ne zna što u ugovoru zapravo piše za opremu i naoružanje naručenih aparata.

Kupnjom 10 modernih jednosjednih višenamjenskih borbenih aviona Rafale EC i dva dvosjeda Rafale DC Hrvatska je zadržala svoju sposobnost zaštite i nadzora svog zračnog prostora lovačkim zrakoplovstvom (air policing), kojeg ponovno provodi od Nove godine, ojačala sustav nacionalne sigurnosti te postala spremnija ispunjavati obaveze u okviru kolektivne obrane NATO saveza, čijeg je punopravni član. Pa zašto bi onda Hrvatska uopće marila kako se i čime naoružava Srbija?

Vojna ravnoteža

Tvrdnja da OS RH i Vojska Srbije „nisu u istoj kategoriji“ tu se ne pokazuje osobito bitnom. Jer Hrvatska ne može birati svoje susjede. Srbija će uvijek biti tu, a kronični je izvoznik nestabilnosti u čitavoj regiji. Barem dok joj je na čelu konfliktni predsjednik Vučić. Ubrzano moderniziranje i naoružavanje Srbije Vučić na svojim učestalim većim ili manjim vojnim paradama prečesto prati negativnom retorikom prema Hrvatskoj.

Pred samu Novu godinu Vučić je najavio daljnje naoružavanje pravdajući to „okruženjem u kojem se Srbija nalazi“ te da se „ne smije isključiti mogućnost napada na teritorij Srbije i srpski narod“, ponovno aludirajući na sporazum o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova. Pri tome, zanemaruje da slične sporazume sa zemljama oko Hrvatske ima i Srbija. Nešto kasnije, usred susjedne Bosne i Hercegovine, izjavio je da “svi u regiji vode hajku protiv Srbije“, ističući da Beograd “dobro razumije vojni savez Zagreba, Prištine i Tirane“, ali i, kako je naveo, “neistine u Sarajevu i Podgorici“. Pri tome se pohvalio kako je Srbija druga zemlja u svijetu po brzini razvoja svoje vojne vatrene moći. Najavio je tada u Trebinju i da će Srbija „za manje od dvije godine udvostručiti svoje kapacitete“.

Trajan mir se stvara suradnjom. Ali još od napada Putina na Ukrajinu, svima realnima jasno je da je došlo takvo doba da možeš računati da nešto imaš samo ukoliko si spreman to i oružano braniti. Možemo biti miroljubivi koliko hoćemo, ali u slučaju kakva napada – ne možemo se braniti cvijećem. Za zemlju koja ima obalu kakvu ima Hrvatska to vrijedi još i više. Budi jak i sposoban braniti se, pa će ti i putovi suradnje biti još više otvoreni!

Rafale CRO – Dassaultov izložak na izložbi ASDA 2025 (Photo: OBRIS)

Članstvo u NATO-u tu olakšava, ali ne rješava stvar. U situaciji kad američki predsjednik Trump ozbiljno potkopava same temelje NATO saveza, a po zgradama srpskih gradova već odavno se brižljivo održavaju veliki grafiti sa sloganom „Kad se vojska na Kosovo vrati“, nitko pametan ne bi smio biti bezbrižan i isključivati svaku mogućnost u regiji.

Naravno da se ovakvom utrkom u naoružanju dolazi u situaciju koja se u akademskoj teoriji naziva „sigurnosnom dilemom“ – gdje se strahom jednih od drugih gomila oružje, pa se u regiji stvara, zapravo, manje sigurnosti. Rješenje bi se moglo pronaći u osuvremenjivanju regionalnog sustava kontrole vojne ravnoteže i mjerama za izgradnju povjerenja. Međutim, postojeći Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja opasno zastarijeva, jer ne prati razvoj i naoružavanje sve raširenijih besposadnih sustava. Ali za njegovo osuvremenjivanje potrebna je volja svih uključenih aktera.

Iako su besposadni naoružani sustavi sve važniji, vrh koplja svake oružane sile, svojim utjecajem u zraku, moru, tlu i elektromagnetskom spektru, i dalje predstavljaju mlazni lovački avioni. Bez obzira što sami po sebi ne garantiraju sigurnost i nedodirljivost neke zemlje, zaostajanje u razvoju višenamjenskog lovačkog zrakoplovstva može imati teške posljedice na spremnost oružanih snaga. Pri tome, pogrešno je postavljati pitanje koliko se za te novce može podići škola i bolnica. Ne, potrebne su i škole i bolnice i učinkovita vojska koja će pružati obranu građanima. Umijeće je napraviti dobru i priuštivu kombinaciju s kojom se sredstva neće odlijevati na korupciju. Jer tko ne hrani svoju vojsku, hranit će tuđu. A onda ni bolnice niti škole neće više biti tvoje.

U mandatu Zorana Milanovića kao premijera remontirani su MiG-ovi u Ukrajini (Photo: Jadranko Ećimović)

Hrvatska je svoje lovačko zrakoplovstvo sačuvala kakvim takvim (tada jedinim mogućim) remontnom starih lovaca MiG-21 u Ukrajini. Poslije se izgubilo vrijeme neuspjelom nabavom izraelskih rabljenih lovaca F-16 Barak. Odabrani su rabljeni francuski Rafalei, jer se u tom trenutku ocijenilo da su najpriuštivija brza opcija (dugoročnu financijsku vrijednost ukupnog posla tek ćemo vidjeti). Slično poslu nabave američkih izviđačko-jurišnih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior (što je deal Milanovićeve vlade), iz francuskih su aktivnih eskadrila nabavljeni odlični višenamjenski avioni Rafale u tada aktualnom standardu F3-R.

Hrvatska je relativno jeftino kupila rabljene Rafale – 12 aviona skupa sa simulatorom, osnovnim paketom naoružanja i pratećim paketom za održavanjem koštalo je nešto više od milijardu eura. Međutim, niska cijena negativno se odrazila na opremu i mogućnosti ovih aviona. Prema onome što se može vidjeti izvana, na samom avionu, za postizanje svih mogućnosti koje nudi podvarijanta F3-R, Hrvatska će morati nabaviti još neke sustave koje sada taj avion nema. Može se vidjeti da mu još nedostaje infra-crveni senzor za toplinsko detektiranje ciljeve OSF te se bez toga mora oslanjati samo na svoj radar. Time lakše otkriva i svoju prisutnost protivničkim zrakoplovima. Također, na repu mu se ne vidi da ima senzor DDM za detektiranje protivničke rakete. To će za Hrvatsku zahtijevati dodatna ulaganja.

Standard F4

Aparati koje ima Hrvatska mogu se opremiti i dalje od razine F3-R. Mogu do najnovije podvarijante F4.1. Odnedavno svi Rafalei s proizvodnih traka silaze u tom naprednijem standardu. Takve je naručila i Srbija, uoči samog dolaska prvih Rafalea u Hrvatsku. Prije svega se tu radi o softverskim poboljšanjima, nešto većim bočnim ekranima u kokpitu, boljih sposobnosti za „umreženo“ elektroničko ratovanje, mogućnostima za još naprednije naoružanje poput raketa zrak-zrak MICA-NG i većih vođenih bombi AASM 1000 te uvođenju francuske kacige s nišanskim prikaznikom Scorpion preko jednog oka pilota. Takvim ciljnikom na kacigi pilot može usmjeravati svoje naoružanje pokretom glave prema željenom cilju. Novi Rafalei F4 sada se proizvode s poboljšanim radarom RBE-2, koji ima napredniju antenu s aktivnim elektroničkim skeniranjem (AESA), za razliku od standarda F3-R, koji ima takve radare s antenom AESA, ali još uvijek i sa starijom antenom s pasivnim skeniranjem (PESA).

Još uvijek se ne zna kako će biti opremljeni modernizirani hrvatski Rafalei (Photo: OBRIS)

Službeno se ne objavljuje kakva će sve poboljšanja dobiti hrvatski Rafalei. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) priopćilo je tek da će se ovom nadogradnjom dodatno povećati borbene sposobnosti hrvatskih aviona Rafale F3-R, unaprijediti vatrena moć, poboljšati senzore za prikupljanje i obradu podataka te povećati razinu samozaštite i preživljavanja aviona Rafale u uvjetima suvremenog zračnog ratovanja. Sve kako bi HRZ-ovi Rafalei bili operativno relevantni u narednih 30 i više godina.

Novoimenovani zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Krešimir Ražov, inače pilot helikoptera Kiowa Warrior, u prigodnom intervjuu za Hrvatski vojnik istaknuo je da avion Rafale kao platforma ima velik potencijal za nove sustave i sposobnosti.

„Želimo u avionima razvijati i nadograđivati sustave koji će nam u budućnosti omogućiti još bolje uvezivanje s drugim platformama. A sve to kako bi i nova ulaganja sada u jako sofisticirane sustave za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu mogli još bolje integrirati, primjerice na području komunikacijsko-informacijske domene, podatkovnih linkova itd. Tako ćemo moći još učinkovitije podupirati operacije kopnene vojske i ratne mornarice. Modernizacija zrakoplova odvijat će se u Francuskoj i Hrvatskoj u segmentima, po određenoj dinamici koja treba biti ugovorena,“

rekao je Ražov za Hrvatski vojnik.

Ministar o radarima

Sam ministar obrane Ivan Anušić, tijekom 2025. godine se u Francuskoj sastao s tvrtkama s kojima se radi na usavršavanju i modernizaciji Rafalea, a to su Safran, Thales, MBDA i sam Dassault. Na zrakoplovnom sajmu Le Bourget kod Pariza, sredinom godine je izjavio:

„Modernizacija je nešto što smo dogovorili na našem prvom sastanku u Parizu i sadašnjem drugom sastanku gdje ćemo to potvrditi… Govorimo prvenstveno o novom radarskom sustavu koju nove generacije Rafalea imaju i koji se može naravno staviti i koristiti u našim Rafaleima,“

konstatirao je Anušić.

Time je hrvatski ministar neizravno potvrdio i izvješća iz francuskog parlamenta prema kojima su rabljeni Rafalei F3-R Hrvatskoj isporučeni s radarima pasivne antene PESA pa bi se sada modernizirali s aktivnom antenom AESA. Takvi radari omogućuju i punu sposobnost supermodernih dalekometnih raketa zrak-zrak Meteor, za koje se još uvijek službeno ne zna hoće li biti na raspolaganju Hrvatskoj. Nešto određeniji je bio brigadni general Davor Tretinjak iz Uprave za naoružavanje.

„Naši su Rafalei opremljeni raketama zrak-zrak MICA. Ali u međuvremenu su se pojavile nove rakete MICA-NG, dvostruko većeg dometa. I naravno da ćemo mi sada dizati naš Rafale i na taj dio,“

rekao je za hrvatsku TV Nova general Tretinjak.

Autor: Goran Sudar

Za očekivati je da će hrvatski Rafalei biti opremljeni TV/laserskim i IC senzorom OSF, punim sposobnostima sustava za elektroničko ratovanje SPECTRA s novim detektorom približavanja protivničke rakete DDM-NG. Nepoznato je još znači li to i opremanje podvjesnim nišanskim sustavom TALIOS i kacigama s prikaznikom Scorpion, što bi svakako trebalo.

Još uvijek se ne zna ni kada će modernizacija zapravo otpočeti. Jer 8. prosinca u Parizu Hrvatska je potpisala tek Pismo namjere o nadogradnji svojih 12 aviona Rafale sa standarda Rafale F3-R na dodatne sposobnosti standarda Rafale F4.

Kao članici Europske unije, za Hrvatsku je povoljno što bi mogla iskoristiti nešto od europskog projekta SAFE te bi joj trebalo biti lakše iznaći sredstva za dodatno opremanje. Ta su sredstva dostupnija ukoliko jedna članica EU isto traži zajedno s nekom drugom članicom. Možemo pretpostaviti ili se upitati – Da li hrvatska vlada u ovome trenutku možda čeka hoće li u okviru projekta SAFE, svoje modernizacije Rafalea F3-R raditi Grčka, ili možda i sama Francuska? Kako god, iz izjave ministra Anušića može se zaključiti da bi sve moglo biti gotovo do 2028. godine.

„Prve isporuke vojnih kamiona Tatra očekuju se već krajem ove 2025. godine, dok bi protudronski sustavi trebali stići vrlo brzo. Haubice i Leopardi također bi trebali doći prije 2028., a do te bi godine trebala biti završena isporuka i HIMARS-a te dodatnih helikoptera Black Hawk. Hrvatska vojska će do 2028. biti potpuno opremljena tim sustavima. A uz ove najzvučnije nabave, tu su i brojni drugi projekti, uključujući podizanje spremnosti Rafalea na razinu F4,“

ustvrdio je Anušić za Hrvatski radio.

Sudeći po tome, potpuno dizanje hrvatskih lovaca Rafale na standard F4.1 moglo bi se kompletirati upravo do isporuke prvog Rafalea za Srbiju.

Jednosjedni Rafale EC ispred hangara za dežurni borbeni dvojac (Photo: Jadranko Ećimović)

Nedvojbeno je da su novi aparati u startu bolji od rabljenih. Prema službenim francuskim podacima od prije par godina, ispravnost lovaca Rafale u francuskom ratnom zrakoplovstvu iznosi 55 posto, a u francuskom mornaričkom zrakoplovstvu oko 61 posto. Sada francuske zračne snage dobivaju nove avione, a 24 rabljena prodali su Grčkoj i Hrvatskoj pa je taj postotak sada možda nešto malo viši. Ali ako uzmemo da bi Hrvatska sa svojih 12 rabljenih aparata imala ispravnost od 60 posto, ispada da će nam od toga na raspolaganju biti sedam aviona. Budući da po NATO standardu u stalnom neprekidnom borbenom dežurstvu treba biti jedan par aviona, uz još jedan rezervni avion, za obuku i trenažu ostaju četiri aviona, što je minimum za neko kvalitetno razvijanje sposobnosti. Doduše, u tome hoće pomoći simulator letenja za potpune misije Rafalea, kojeg je Hrvatska kupila zajedno s avionima.

Zemlja koja kupi nove aparate taj stupanj ispravnosti trebala bi imati nešto veći, pa bi Srbija u počecima trebala imati ispravnim koji avion više. Iako i ta krivulja ispravnosti kod novih aviona nije uvijek postojana. To ovisi i za kakve će se aranžmane održavanja aviona odlučiti Srbija. Veliko je pitanje kako će biti opremljeni srbijanski Rafalei po naprednijem standardu F4. Izvozne varijante ovog lovca uvijek ovise od toga koliko od te sve opreme zemlja kupac za sebe može priuštiti, što zahtjeva dodatna financijska sredstva. Srbija za svoje nove treba dati barem 2,7 milijardi eura.

Kupac uz avione kupuje i kriptiranu opremu, poput kripto modula za održavanje veze, raspoznavanje svojih od tuđih zrakoplova (IFF) i slično. A za to je sigurno da će zemlja koja je u NATO-u lakše doći do takve opreme nego ona koja nije. Srbija je ipak nabavila francuski IFF za svoje modernizirane lovce MiG-29SM+… Dodatno naoružanje, posebna je stavka. A tu svi prvo pomisle na izvrsnu europsku dalekometnu raketu zrak-zrak Meteor.

Politički uvjeti za Srbiju

U samoj Srbiji promatrači gotovo da i ne obraćaju pažnju na pitanje mogućih političkih uvjeta prodaje Rafalea, kako francuski predsjednik Macron vidi Srbiju i regiju, i hoće li nešto politički tražiti od Srbije kao uvjet isporuke i opremanja Rafalea. Francuski ministar za Europu nedavno je u Zagrebu potvrdio da Francuska i ostali partneri u EU i NATO-u dijele strateški interes da se regija, a osobito Srbija, postupno oslobađa ovisnosti o Rusiji i jača svoje veze sa zapadnim državama. Po svoj prilici, ako Srbija jednog dana prizna Kosovo i odrekne se Rusije u korist EU i Zapada, EU bi joj valjda sve oprostila i omogućila nabavu svega što želi od Zapada, samo je pitanje novca.

Rafale iz sastava francuskih Zračnih snaga (Régiment de Chasse 2/30 Normandie-Niemen) na Plesu (Photo: OBRIS)

Pri prvom ugovaranju kupnje Rafalea, 9. travnja 2024. godine u Parizu, Macron je javno naglasio kako je važno da Srbija nastavi s konkretizacijom svojeg izabranog puta ka članstvu u EU, usklađujući stavove s EU. Na tom putu, spomenuo je važnost liberalizacije medija, te ispunjenja obaveze po pitanju odnosa s Kosovom. Posebno je istaknuo kako mu je važno „da sudionici napada u Banjskoj (na Kosovu) budu privedeni pravdi“, kao i privrženost jedinstvu Bosne i Hercegovine. Do sada ništa od toga nismo vidjeli. A pri potpisivanju ugovora, pet mjeseci kasnije u Beogradu, pred novinarima nije bilo ni riječi o tome. Ostaje za nagađati što je sve izgovoreno iza zatvorenih vrata. Francuska je odbila isporučiti Rusiji naručene desantne bodove klase „Mistral“ kad su nastupile europske sankcije Rusiji. No, teško je povjerovati da bi se tako nešto drastično moglo dogoditi i Srbiji s Rafaleima.

Međutim, kako god bili opremljeni hrvatski i srpski Rafalei, ključno je pitanje obuke i naleta pilota. Jer avion ne leti sam. Pilot i avion jedinstven su sustav. Nabava Rafalea može se pokazati i pravim fijaskom ukoliko se ne bude izdvajalo dovoljno sredstava za održavanje i operativno djelovanje Rafalea. Da bi se potpuno iskoristile mogućnosti lovaca Rafale, piloti će morati imati nalet od 180 sati godišnje, ili barem od 150 sati. I u Hrvatskoj i u Srbiji do sada su imali barem upola manje. Za početak, prvi hrvatski piloti Rafalea u Francuskoj su naletjeli izvrsnih 200 sati naleta. Na zagrebačkom Plesu leti se stalno. 191. eskadrila lovačkih aviona HRZ-a svojim Rafaleima često ima i po dva izlaza dnevno, ujutro i poslijepodne, a ponekad i imaju i treći noćni let. Dogodio se prošloga tjedna i medijski eksponirani problem sa stajnim trapom, ali je pilot situaciju riješio po proceduri, bez ikakvih problema. Sve u svemu, dok Srbija i dođe u poziciju da dobije prvi primjerak Rafalea i počne svoju obuku, hrvatski će piloti već dobrano ovladat tehnologijom i sve imat u malom prstu. Za postizanje pune operativne sposobnosti sa svime što ovaj avion nudi trebat će nekoliko godina, ali i da omjer pilota i aviona u eskadrili bude veći od 1:1, što nije jednostavno niti jeftino.

Taktička upotreba

Tu dolazimo do pitanja taktičke upotrebe aviona. Ona uveliko ovisi od realistične obuke i trenaže, ali i od korištenja svjetskih iskustava i shvaćanja zračne borbe. Prošlogodišnji sukob Indije i Pakistana je to pokazao u praksi, pri čemu su Pakistanci svojim kineskim lovcima J-10C i dalekometnom raketom PL-15 postigli barem jedno potvrđeno obaranje indijskoga lovca Rafale BS. To ne znači da je kineski J-10C bolji avion od Rafalea, kao ni da je PL-15 bolja raketa od Meteora. Jer Pakistanci nisu uspjeli spriječiti Rafale da lansiraju svoje rakete SCALP i HAMMER i pogode ciljeve u Pakistanu. Uspjeli su tek kazniti jednog od njih. No Pakistan je ipak demonstrirao od čega sve ovisi zračno ratovanje danas. Uspješno su objedinili pravovremenu informaciju s različitih radara i senzora na tlu, letećih radara u zraku i izviđačkih satelita, i protuelektroničko djelovanje, te stvorili „ubojni lanac“ (tzv. kill chain), tako da J-10C koji lansira raketu dobije radarsku sliku o protivničkim Rafaleima s drugog zrakoplova, lansira rakete na ciljeve, dalje vođenje raketa preuzme leteći radar, dok ova u terminalnoj fazi ne zahvati sam Rafalea, koji vjerojatno nije ni znao što ga je snašlo. To se danas zove suradnička ili kooperativna borba (collaborative combat). U takvoj borbi će biti uspješan samo onaj koji je dobro razumije i ima sva potrebna sredstva pravovremenog objedinjavanja rada više borbenih platformi u „umreženom ratovanju“ (net-centric warfare). I pripremati se za nju kroz realističnu obuku, iskorištavajući na najbolji način lanac podataka, poput NATO-ovog Link 16.

Autor Antonio Prlenda s hrvatskim Rafaleima (Photo: Davor Perkovac)

Sudeći po prikazanom na posljednjoj velikoj paradi u rujnu prošle godine, kada su uz naoružane dronove predstavljeni pokretni radari i različita sredstva za elektroničko izviđanje i potuelektroničku borbu, srpska vojna misao gleda u dobrom smjeru. A otvoreno je i pitanje hoće li se srbijanski Rafalei F4 moći unapređivati dalje od hrvatskih F4.1, upravo prema učinkovitijem umreženom ratovanju.

Vidjet ćemo koliko će utrka u naoružavanja i tada biti aktualna, a Hrvatska iskoristiti svoju prednost u iskustvu i članstvu u NATO savezu. Bez obzira na to, budući je 12 aviona minimum minimuma za modernu eskadrilu, treba pokušati iskoristiti zajmove projekta SAFE pa kupiti još četiri do šest potpuno novih Rafalea (možda standarda F4.3), od kojih bi polovica bili dvosjedi, koji se mogu iskoristiti kao pravo leteće zapovjedno mjesto u umreženom ratovanju. Samo ih treba čim prije naručiti. Narudžbe francuskom Dassaultu stalno se povećavaju. Čeka se na red. A Hrvatska je u ratu imala dvije lovačke eskadrile. Ne bez razloga.

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

Od prošloga tjedna, brigadni general Valentin Skroza, zamjenik zapovjednika Hrvatske kopnene vojske, na čelu je međunarodne vojne organizacije FINABEL. Početkom prošloga tjedna, od 15. do 17. travnja, Zapovjedništvo snaga Slovenske vojske organiziralo je na Bledu sastanak kopnenih vojski država članica FINABEL-a. Na glavnoj godišnjoj FINABEL konferenciji sudjelovalo je 80 predstavnika vojski iz 25 zemalja, uključujući 15 generala, uglavnom zapovjednika kopnenih snaga zemalja članica FINABEL-a koji su, između ostalog, vidjeli i prigodnu prezentaciju slovenske vojne industrije. Na konferenciji su sudjelovali predavači iz SAD-a i Engleske, a zapovjednici kopnenih snaga sudionici raspravljali su o aktualnoj geopolitičkoj situaciji i izazovima s kojima se susreću kopnene snage država članica. Na marginama konferencije zamjenik načelnika Glavnog stožera Slovenske vojske brigadir Uroš Paternus prepustio je predsjedanje svom hrvatskom kolegi, brigadnom generalu Valentinu Skrozi. Nakon svečane primopredaje, uslijedila je ceremonija pristupanja nove članice – Bugarske.

FINABEL promiče i omogućuje interoperabilnost kopnenih snaga kroz usklađivanje vojnih koncepata, doktrina i procedura. Tu se pripremaju i preporuke, smjernice te istraživanja za vojne donositelje odluka u skladu sa zahtjevima država članica. Vojni čelnici država članica sazivaju godišnje sastanke. Organizacija surađuje s vojnim strukturama EU i NATO-a i nadopunjuje ih rezultatima svojih studija. Organizaciju su 1953. godine osnovala ministarstva obrane Francuske, Italije, Nizozemske, Belgije i Luksemburga. Danas ona broji 25 država članica, među kojima Slovenija  i Hrvatska, a članstvo je otvoreno svim članicama EU. FINABEL je u početku zamišljen kao forum za promišljanje, razmjenu, te razvoj studija i prijedloga o temama od zajedničkog interesa za razvoj kopnenih vojski članica. Izvorno je struktura uspostavljena s ciljem integracije u području vojne industrije, a sada joj je glavna svrha promicanje i poticanje interoperabilnosti između kopnenih snaga država članica.

Uz čestitke generalu Skrozi, napomenimo da Hrvatska kopnena vojska i nadalje nema zapovjednika. Nakon imenovanja generala Kundida načelnikom GS OS RH, mjesto zapovjednika HKoV-a ostalo je upražnjeno zadnja dva mjeseca. Prijedlozi za novog načelnika HKoV-a i zamjenika načelnika GS-a (koje je također ostalo upražnjeno nakon isteka mandata generala Jurkovića) navodno postoje, no čini se da su se izgubili negdje na relaciji Pantovčak-Krešimirov trg-izborna kampanja.

*Photo: Slovenska vojska

Nakon što je State Department krajem siječnja odobrio hrvatsku nabavu 8 helikoptera UH-60M Black Hawk, isto je u petak, 23. veljače, napravio i saborski Odbor za obranu. Članovi Odbora  jednoglasno su podržali namjeru Ministarstva obrane da nabavi 4+4 helikoptera (4 donirana i 4 kupljenja) za potrebe HRZ-a, što je posao ukupne vrijednosti 273,8 milijuna USD.

Odboru su ispred MORH-a, OS RH i HRZ-a prisustvovali ministar obrane Ivan Anušić, direktor GS OS RH general Krešo Tuškan, zapovjednik HDZ-a brigadni general Michael Križanec, načelnik Uprave za materijalne resurse Ivica Grebenar te brigadni general Davor Tretinjak, načelnik Sektora za naoružanje i opremu. Njihov posao – uvjeriti članove saborskog Odbora za obranu u nužnost nabave dodatnih američkih transportnih helikoptera – pokazao se kao prilično lak jer su članovi Odbora redom iskazivali zadovoljstvo ovom nabavom prikazanom kao „zamjena istočne tehnologije zapadnom“. Ministar obrane Ivan Anušić u uvodnom je obrazloženju rekao kako su helikopterske sposobnosti jedne od ključnih sposobnosti čitavih OS RH za ispunjavanje misija i zadaća, a s obzirom na

„potrebu zamjene svih helikoptera Mi-8 i 17, plan je nastaviti proces opremanja s minimalno 12 helikoptera Black Hawk po načelu 4+4 helikoptera – putem donacija Vlade SAD-a i 4 helikoptera nabavom iz državnog proračuna RH, zbog čega je potkraj travnja 2023. godine Sjedinjenim Američkim Državama upućen pisani zahtjev, ‘Letter of Request ili LoR’“.

Sredinom veljače ove godine Vlada SAD-a dostavila je ugovor, odnosno „Letter of Offer and Acceptance“, nastavio je Anušić:

UH-60M Black Hawk na proslavi Dana OS RH na Jarunu 2023. god.

„Za nabavu dodatnih 8 helikoptera Black Hawk, pripadajuće opreme i usluga u ukupnom iznosu od 283.870.829,00 američkih dolara, pri čemu je Vlada SAD-a osigurala financijsku pomoć u iznosu od 139.412.539,00 USD, odnosno 51 posto financijskih sredstava. Preostali financijski iznos od 134.388.290,00 USD Ministarstvo obrane će planirati u proračunskom razdoblju od 2025. do 2027. godine, kako je definirano navedenim ugovorima. Ministarstvo obrane će u proračunskom razdoblju od 2026. do 2028. godine planirati proračunska sredstva za podmirenje poreza na dodanu vrijednost kod isporuke roba i usluga prema dinamici definiranoj na pojedinim ugovorima“.

Zadaće koje će ovi novi helikopteri obavljati ostaju iste – spašavanje i traganje, medicinski prijevoz i aktivnosti specijalnih snaga, no isto tako ostaje ista i konfiguracija – sve je kao i kod dosad 4 zaprimljena UH-60M.

„Dodatna oprema za Black Hawk helikoptere, tj. platforma koju se… zavisi za što se planira – da li će biti u operacijama specijalnih postrojbi, da li u specijalnim operacijama, da li će biti u operacijama izvidnice, da li će biti u operacijama izvlačenja – u ovom trenutku ne obuhvaća ta oprema ovu nabavku ovih helikoptera“,

rekao je Anušić. Na opasku da aktualna zamjena 1 za 1 (1 stari Mi-helikopter za 1 novi UH-helikopter) ne odgovara ni po nosivosti broja ljudi ni po desantnim sposobnostima, zbog čega bi u konačnici trebalo nabaviti još američkih helikoptera, Anušić je podsjetio kako je namjera i cilj potpuna zamjena istočne za zapadnu tehnologiju, „i od toga se  odustati neće“:

„Što se tiče daljnjih nabavka Black Hawkova kao takvih, potpuno je iz ovoga jasno da oni nisu desantni helikopteri u smislu da se može u neki masovni desant, to su helikopteri koji mogu služiti kao vatrena potpora, helikopteri koji mogu izvršiti desant specijalnih jedinica za brzo djelovanje“.

Tu je Anušić pozvao u struku u pomoć, a zapovjednik HRZ-a brigadni general Križanec je objasnio da

„u procesu istočnih helikoptera Mi-8, Mi-17 i 171 zamjena se temelji na taktičko-tehničkoj studiji koja je prvo uzela u obzir smisao, zadaće i namjenu višenamjenskog helikoptera zapadnog tipa koji su u svojoj suštini, doktrinarno, u samom začetku razlikuje od ruskih ili istočnih. Ne ide se na masovnost nego se ide na potpuno druge koncepte, gdje je u našoj studiji obuhvaćena i doktrina kopnene vojske, Ratne mornarice i Zapovjedništva specijalnih snaga. Tako da 1 za 1 ili volumen nije bitan, bitno je nešto drugo, a to su sposobnosti višenamjenske prirode u zapadnoj doktrini i konceptu ratovanja gdje desant masovni, u obliku kao što je Rusija počela u Ukrajini, više ne igra jer žrtva 24 nekakva desantna, posebno opremljena i obučena vojnika u odnosu na 12 nije isto. I u tom smislu, nije samo da smo promatrali vojne potreba i vojnu doktrinu Kopnene vojske, Mornarice i svih ostalih u Oružanim snagama, nego smo promatrali i napore koje Republika Hrvatska čini i u ostalom dijelu helikopterskih sposobnosti gdje se održava i ovaj civilni segment u kontekstu zadaća 3. misije koju bi mi trebali raditi“.

Na zastupničko pitanje da li se razmišlja o transformaciji jednog UH-60M u  VIP-verziju, general Križanec je bez imalo nećkanja odgovorio:

„Od mene kao zapovjednika Ratnog zrakoplovstva nikad nećete čut da predlažem transformaciju višenamjenskog vojnog helikoptera u VIP-inačicu“.

Sudbina postojećih Mi-helikoptera još uvijek je neizvjesna. Dok su „osmice“ u svibnju prošle godine otišle u Ukrajinu, temeljem hrvatske odluke o donaciji nakon što su tim helikopterima istekli resursi, ostaje pitanje što je će biti s postojećih 10 helikoptera Mi-171. Prema zapovjedniku HRZ-a, njima 2026. i 2027. dolazi vrijeme za remont, no veliko je pitanje hoće li ga biti:

„Ja ne mogu reći, predložiti da se remontiraju jer ne znam gdje. Pitanje dobavnih lanaca za pričuvne dijelove i usluge iz Rusije – narušeno! Nemogućnost plaćanja toga – narušeno!  I cijena. Za neke segmente, elemente ili dijelove tih helikoptera cijene su porasle i do 300 posto u ovom trenu, ako su uopće dobavivi. Znači, ’26.-’27. je ona godina kad bi se trebali odlučiti da li ćemo još produžit nešto… Pratimo i gledamo kako se ponašaju naši saveznici – u istom su problemu kao i mi, i oni trebaju neku tranziciju preživjeti. Iako su naručili zapadne helikoptere – i oni moraju čekati, čekat ćemo i mi. Znači, zasad ih se ne odričemo, koristit ćemo ih maksimalno dugo da bi ova tranzicija na zapadne helikoptere bila što bezbolnija i da ne izgubimo sposobnosti vojne, i drugo – potpore civilnim institucijama“.

„Ešice“ su i nakon posljednjeg remonta 2019. izašle s gomilom problema koji ih prate i danas, pa će biti više nego dobro uspije li dio novih naručenih Black Hawkova stići prije nego i Mi-171 odu u povijest (ako već ne na neki novi remont). Konačni korak – potpisivanje završnog ugovora za nabavu dodatnih 8 helikoptera UH-60M – mogao bi biti već ovoga tjedna.

Nakon uskoro godinu dana od početka razarajuće ruske agresije na Ukrajinu ne vidi se kraj rijetko viđenom krvoproliću. Ipak, pažljivim praćenjem dosadašnjih događaji moguće je bar pokušati odrediti vjerojatne trendove u nadolazećim mjesecima, možda i godinama. Kao početna točka bilo kakvog ozbiljnog razmatranja mora se konstatirati kako se rat vodi u Ukrajini što znači da, pored Rusije, kao međukorak do eventualne pobjede i Ukrajinci razaraju svoju zemlju. Djelovanje po ruskom teritoriju je simbolično. Ratom na ukrajinskom prostoru ruski agresor nanosi veliku štetu razarajući infrastrukturu i uzrokujući ogromne ljuske gubitke što utječe na brzo smanjenje ukrajinskog BDP, vodeći državu i narod u siromaštvo i teško održivo društvo. S druge strane, rusko gospodarstvo skoro pa normalno funkcionira. Zapadne sankcije sporo djeluju i imaju ograničeni učinak. Za to ima više razloga. Rusi su se za ovo pripremali od dolaska Putina na vlast. Istovremeno, neobično veliki broj zapadnih gospodarskih subjekta potajno trguje s Rusijom upravljan privatnim kapitalom, a žudnja za dobiti s malo ili nimalo empatije prema žrtvi je na pijedestalu.

Anektiranje Krima 2014. godina i priprema Dombasa za drugu fazu rata bili su ispipavanje pulsa „kolektivnog“ Zapada. Na početku rata izgledalo je kako bi Rusija mogla ostvariti, ako ne u cjelini – a ono bar djelomično, osvajačke ciljeve – to je zauzimanje Donbasa, oduzimanje Ukrajini širokog kopnenog koridora uz Azovsko i Crno more, te izlazak u „rusku“ enklavu u Moldovi (Pridnjestrovlje). Nakon toga cilj bi bio primirje i zamrzavane bojišnice. Na taj način bi se kupilo vrijeme i nakon oporavka unutar 10 godina krenulo u novi rat u kojem bi pokušali preuzeti Ukrajinu u cjelini. Ipak, nakon nekoliko mjeseci rijetko viđenog otpora Ukrajinaca i hrabrosti UOS (Ukrajinske oružane snage) situacija se počela mijenjati u korist Ukrajine ili, preciznije, na štetu Rusije. Oslobođeni su veliki dijelovi novookupiranog područja i jedini veliki grad Herson koji je lako, vjerojatno zbog izdaje, pao u ruske ruke.

Stanje na terenu

Sadašnja situacija je na većem dijelu bojišnice u pat poziciji s manjim pomacima jedne ili druge strane uz velike ljudske gubitke, neviđeno trošenje ratne tehnike, raketa i ostalog streljiva. Stanje zastoja i pozicijski rat u svakom slučaju više odgovara agresoru. To mu omogućava generiranje novih snaga, te masovnu proizvodnju ratne opreme u neoštećenim kapacitetima namjenske, industrije dvojne namijene i ratu prilagođene industrije. Također, Rusija ima ogromne prirodne potencijale za proizvodnju hrane i energije. Uz osiguranje hrane, energije, proizvodnju oružja i podmirivanje građana nužnim industrijskim proizvodima (pa i na nižoj razini kvalitete) moguće je voditi višegodišnji rat. Takve mogućnosti još više povećava nedemokratski i apsolutistički režim gdje veći dio naroda nema prave informacije i uvjerljivo drži kako „veliki ćaća“ radi sve najbolje, jer on je Bogom dani vođa „izabranom božjem narodu“. Onaj drugi manji dio nema ni volje ni snage suprotstaviti se zlu, i samo se moli da njih ne zakači Ukrajina kao ratna sudbina. Istovremen0 Rusija je već sad Ukrajinu onesposobila da bez pomoći funkcionira kao samostalna država.

Također, svijet je dovela pred velike izazove zbog nestašice hrane i velikih energetskih poremećaja. Dugogodišnjim igrama uspjeli su Europu, posebice zapadnu kao najrazvijeniji dio svijeta, prevariti kao naivnu seosku curu. Realno Ukrajina nema snage samostalno voditi oslobodilački rat na ovakav način bez izdašne pomoći. Izdašna ali nedovoljna pomoć je jako opasna i u najmanju ruku nekorektna, pa čak i nepoštena, jer će iscrpiti ukrajinske kapacitete, pa i onaj najvrijedniji – ljudski potencijal. Ukrajina i njeni saveznici moraju sve napraviti i pokušati rat završiti ili privesti brzom i neminovnom svršetku prije kraja ove 2023. godine. Došlo je vrijeme da se zanemare samonametnuti obziri i strahovi, ali i oni koje kao prijetnju nameće Rusija. Jedine opravdane „crvene crte“ trebaju se odnositi na nuklearno, biološko i kemijsko oružje. Rusija povećava razaranje koristeći starije i manje precizne supersonične rakete gdje se snage eksplozije dodatno povećava ogromnom kinetičkom energijom ali i ostacima raketnog goriva i oksidatora. Neke od tih raketa kao što je nedavno upotrjebljena Kh-22/Kh-32 (AS-4 „Kitchen“) imaju izvorno protubrodsku namjenu. Njihova preciznost protiv točkastih ciljeva na kopnu je ekstremno mala što povećava mogućnost „promašaja“ i nanošenja velike štete na civilnim objektima. Bez obzira radi li se o starijoj inačici Kh-22 ili novijoj, moderniziraj Kh-22 (Kh-32), to je pravi monstrum – dužine 11,65m, mase 5.820 kg, bojne glave od 1.000 kg, brzine 4,6 Maha (blizu hipersoničnih brzina) s iskakanjem novije inačice na visinu od 40 km pred okončanje napada. Rusija koristi najrazornija klasična oružja od kojih su neka na granici dopuštenosti. Još jedino nisu uporabili termobaričku bombu, pod nazivom „otac svih bombi“, ekvivalenta snage oko 44 tone TNT.

Kh-22: sukladno sporazumu iz 1993. između Ukrajine i SAD.a, Ukrajina je uništila 423 primjerka ovih krstarećih raketa

Opcije raspleta

Belgorod – ruske pogrnične regije već mjesecima osjećaju ratnih djelovanja u Ukrajini

Došlo je vrijeme da se Ukrajini isporuči sve što im treba, a što na Zapadu postoji, ili ko nečega nema – to treba proizvesti u najkraćem vremenu. Ništa manje nije važno ni prenošenje potrebnih znanja i iskustava. Neki analitičari nerazumno tenkove proglašavaju oružjima odluke. Bilo bi dobro izračunati koliko bi tenkova trebalo na tom ogromnom ukrajinskom ratištu. Naravno, tenkovi i topništvo širom ovako definiranog ratišta su jako korisni i bez njih se Rusija ne može izbaciti iz Ukrajine, ali ni u kom slučaju nisu dovoljni – kao što nije dovoljna ni ma kako jaka PZ/PRO. Pored nesporno važnih tenkova i sustava za obranu od napada iz zračnog prostora, Zapad Ukrajinu mora opskrbiti svojim, ali i omogućiti joj proizvodnju vlastitog oruža pune većeg dosega, sposobnog za udare duboko po ruskom teritoriju. Kvalitetni zrakoplovi su nužnost kako bi se produžila ruka za napade iz zraka. Sadašnje ratište mora se proširiti na Rusiju. Tako stvorena situacija bi počela devastirati najrazvijeniji europski dio Rusije, a Rusi bi na vlastitoj nevolji shvatili kuda ih vodi nerazumni imperijalizam i zločinačko državno vodstvo.

Pomoć mora biti ni manje ni više nego sveobuhvatna, raznolika i dostatna za uspostavu ukrajinskog teritorijalnog suvereniteta iz vremena nakon raspada SSSR. Svaki čovjek ukrajinskog društva mora biti jednakopravan, a neukrajinski narodi (manjine) ravnopravni, i kao kolektiviteti Ustavom te zakonima zaštićeni u svojim specifičnostima.  Iako mnogo toga ne ovisi o državama i narodima sklonim poštivanju Povelje UN, koja jamči nepovredivost granica njenih članica, svi skupa imaju veliku obvezu očuvanja mira i života na Zemlji. Ovaj veliki sukob već sada se ne vodi samo između dvije države i dva pogleda na svijet, a ima potencijal pretvoriti se u opću katastrofu i nestanak ljudske civilizacije. Zato je potrebno razmotriti moguće ishode ovog rata i njegove posljedične rezultate na čovječanstvo, te uložiti maksimalni trud kako bi se izbjeglo najgore.

Rat može završiti na više načina i svaki od tih načina izazvati će promjene na „Velikoj šahovskoj ploči“. Pokušajmo predvidjeti moguće (ne i jedine) ishode ovog rata. (1) Rusija pobjeđuje, Ukrajina nestaje, rastu ruske imperijalne ambicije koje vode do ratnog sukoba svjetskih razmjera; (2) Zapad vodi Ukrajinu prema kontroliranom porazu, nepružanjem dovoljne pomoći. Rusija dobiva značajne dijelove Ukrajine i otvara dugotrajne razgovore o položaju „ostatka-ostataka“. To vrijeme koristi kao predah za novo osvajanje i opet svijet vodi prema velikom ratu; (3) Ukrajina pobjeđuje/ne gubi i uspostavlja granice iz 1991. godine. Međunarodna zajednica nameće Rusiji obvezu plaćanja ratne štete te pred međunarodnim sudištem procesuira odgovorne za ratne zločine. Jačaju demokratske snage u Rusiji, preuzimaju odgovornosti i kažnjavaju počinitelje zločina. Proživljavaju katarzu, jačaju demokraciju i Ruska Federacija opstaje u granicama iz 1991. godine, povlači se iz Gruzije i Moldove te počinje ozbiljne razgovore o nekim nepoštenim stanjima nastalim nakon 2. Svjetskog rata. Ovo bi mogao biti prihvatljiv ishod jer bi se mogao shvatiti kao „win-win“ situacija. Ukrajina nije pobijedila, ali nije ni izgubila. Također Rusija nije ostvarila imperijalne ciljeve, ali nije ni poražena ni ponižena. Unutar vlastite države Ukrajinci bi mogli reći kako su pobjednici jer su očuvali državu, a Rusi da su pobjednici jer su postigli tražena sigurnosna jamstva. (4) Rusija nakon „poraza“ i uspostave demokratskih odnosa ne može zadržati svu raznolikost na okupu, dolazi do razlaza pa se na prostoru Ruske Federcije stvara više demokratskih država koje surađuju na dobrobit svojih građana. Rusija se nakon više stoljeća vraća kući. Većina država nastalih nakon raspada RF stvara Euroazijsku ekonomsku zajednicu po uzoru na nekadašnju EZ. (5) Nakon poraza Rusija se raspada u kontroliranom kaosu. Kaos u većoj mjeri ne izlazi izvan njenih granica. Gospodarski i civilizacijski jako je oslabila i raspala se na veći broj neprijateljski nastrojenih samostalnih država. Prostor postaje neuralgičan, nesiguran i nestabilan, a novonastale države potencijalno postaju plijen moćnih susjeda. To stvara velike izazove i prijetnje svjetskom miru. (6) Nakon gubitka u ratu Rusija se raspada u nekontroliranom neredu. Dio moćnog političkog, sigurnosno-obavještajnog i vojnog vrha ne želi položiti račun pred svojim narodom i međunarodnom zajednicom te prijeti uporabom nuklearnog oružja. Svijet im daje neke ustupke. Dolazi do izolacije i stvara se „posebni (ruski) svijet“ koji predstavlja stalnu prijetnja opstanku čovječanstva. Kako vrijeme prolazi sve je teže. Narod više ne može i diže revoluciju. Ishod je neizvjestan, pun izazova i opasnosti za cijeli svijet. Tamo su još uvijek velike količine nuklearnog oružja. (7) Nakon poraza na bojnom polju, ucjene ne prolaze, Svijet ne udovoljava njihovim zahtjevima, a zločinački savez politike, sigurnosno-obavještajne službe i vojnog vrha počinje nuklearni rat. Rezultat: SMAK CIVILIZACIJE.

Svijet bi treba sve napraviti da ne dođe do scenarija (1), (2), (5), (6) i (7). Da se ne bi dogodili scenariji (1) i (2), Ukrajini je potrebna velika, sveobuhvatna i pravovremena pomoć, uz naprijed izrečena ograničenja. Čini se kako se priprema ili je već počela nova ruska ofenziva, a zakašnjela pomoć nije pomoć. Prema razvoju situacije na terenu dolazi vrijeme ruske ofenzive. Sjetimo se –  ovo je upravo ono vrijeme kad je trebala početi invazija 2022. godine, ali je odgođena do 24. 02. zbog zimskih olimpijskih igara u Kini. Ovo je također vrijeme do kada su se trebale završiti pripreme mobiliziranih pripadnika ruskih Oružanih snaga. Tlo je pred velikim smrzavanjem pa postaje pogodno za uporabu teške tehnike, u prvom redu oklopnih i oklopno-mehaniziranih snaga. Što se događa iza Urala vjerojatno pouzdano nitko ne zna. Scenariji (5), a posebice (6) i (7) su jako opasni i nepredvidivi. Ne miješajući se izravno u unutarnje odnose Rusije potrebno ih je spriječiti. Puno je pametnije preobrazbu nuklearne super sile prepustiti Rusima nego je nerazumno stiskati izvana. Rusija je u mnogočemu mega-država, ali nažalost po današnjim prevladavajućim mjerilima – problematično društvo. Scenarij broj (3) bio bi poželjan, a scenarij broj (4) trebao bi biti, samo i jedino kao volja građana Ruske Federacije.

Kako do povoljnog ishoda?

Australski instruktori u UK obučavaju ukrajinske vojnike

Svijet se treba bojati dva scenarija iz naslova. Vođenje Ukrajine u kontrolirani poraz brzo bi se pokazao kao pogrešan izbor i ponovno bi dovelo svijet na rub nuklearnog rata. Nikad se ne smije zaboraviti povijesno iskustvo kako imperije nikad ne miruju, ili se šire ili se smanjuju do raspada. Ako se previše šire, prenapušu se i eksplodiraju, a ako se prebrzo stišću – raspadaju se u imploziji, i u oba slučaja nanose veliku štetu sebi i drugima. U oba slučaju nastaju novi državni subjekti, osim u onom gdje bi rezultat bio smak civilizacije. Kako bi se podupro scenarij (3), Zapad treba žurno (a trebao je prije nekoliko mjeseci) Ukrajinu snabdjeti ofenzivnim oružjem, a pripadnike njenih oružanih snaga osposobiti za uporabu i održavanje istih. Naravno, tu uvijek postoje dragovoljci koji znaju s tim oružjem. Opravdano je biti skeptičan i bojati se kako se već debelo kasni.

Ukrajinski predsjednik Zelenski u bazi Bovington s ukrajinskim vojnicima koji se obučavaju za britanske tenkove Challenger

Treba vjerovati kako i Ukrajina sa saveznicima ima neke poteze koje su unaprijed povukli. U prvom redu to bi trebala biti obuka na sustavima koji su tek najavljeni ili bi uskoro trebali biti odobreni za isporuku. Među njima bi svakako trebali biti tenkovi, najmoćniji sustavi protuzračne obrane, raketni, topničko-raketni i topnički sustave daleko većeg dosega, i barem jedan ili dva tipa suvremenih zapadnih zrakoplova. Sigurno je najizazovnije onesposobiti ili bar smanjiti sposobnosti ruskoj Crnomorskoj floti. Na zapadu postoje moćni raketni sustavi obalne obrane, pa i ukrajinski, koji površinsku flotu mogu držati dalje od obale. Nužno je svakako uložiti dodatne napore za brzu izgradnju moćne flote malih brodova naoružanih protubrodskim raketama te bespilotnim plovilima i letjelicama. Te male brodove za takozvanu „flotu komaraca“ moguće je dopremiti u dijelovima i dovršiti na licu mjesta. Ukrajina s pravom traži tenkove Leopard 2 jer ih ima u većem broju članica NATO pa bi ih se moglo skupiti u zadovoljavajućem broju. Ti tenkovi imaju vrhunski dizel motorni pogon i puno ih je lakše te jeftinije održavati od nekih s turbinskim pogonom. S druge strane, šarolikost bi otežala logistiku. Treba također prihvatiti i opravdani zahtjev Njemačke da i druge države doniraju svoje tenkove, pa makar i u simboličnom broju – u prvom redu SAD, Britanija, Francuska, pa i Italija. Ipak, u konačnici najbrojniji tenkovi trebalo bi biti Leopard 2, pa i Leopard 1, ako ima streljiva, te tenkovi T-72 i tenkovi baziranih na njima. Ne treba isključiti ni hrvatske M-84.

Kao zaključak moglo bi se reći kako svaki dan kašnjenja u donošenju odluka i dovoljnog opremanja ukrajinskih Oružanih snaga za oslobođenje zemlje, može biti presudan, te otvoriti sumnju u odlučnost i pouzdanost Zapada. Treba se nadati da u konačnici ipak rat neće završiti kontroliranim porazom Ukrajine, niti nekontroliranim raspadom Rusije. Svima treba razboritost, i to veća kod onih što u svojim rukama imaju moćna oružja za uništenje svijeta, a u glavama „ovlast“ donošenja odluka. Za vjerovati je da svjetski moćnici i autoriteti ipak nisu na strani Kirila i drugih autora apokaliptičnih prijetnji „uništenjem svijeta“.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Nakon ruskog neuspjeha u brzom slamanju Ukrajine te pritom pretrpljenih značajnih gubitaka u ljudstvu i tehnici, ruski stratezi su se „otrijeznili“ i mijenjaju strateški pristup ratu. Mijenja se pristup, ali – čini se – ne i maksimalistički cilj. Da se cilj ne mijenja vidljivo je iz ponašanja ruskog političkog, ali i crkvenog vodstva, a teško je zaključiti tko je tu veći nacionalista i imperijalista, Putin ili Kiril I, u simbiozi države i crkve. Režimski tisak opravdava stavove ruskih imperijalista koji osporavaju Ukrajinu kao državu, Ukrajince kao naciju i pravo postojanja države i naroda. Prema pretežitom mišljenju Rusi žele ukrajinski teritorij, a u – po njima najgorem slučaju – bili bi spremni odustati, kako oni kažu, od katoličkih oblasti na zapadu. Ovo su tipični stavovi Ruske pravoslavne crkve, vezani uz povijesne maštarije o Moskvi kao trećem i posljednjem Rimu. No, nekima su stavovi i radikalniji, pa tako Medvedev sanjari o jedinstvenom prostoru Euroazije od Atlantika (Lisabona) do Pacifika (Vladivostoka). Neki bi i na Indijski ocean. Nije teško zaključiti tko bi bio vladar tih prostora.

Faze „specijalne operacije“

Ipak, da pokušamo proniknuti u mračne zamisli ruskih stratega u uništavanju Ukrajine i Ukrajinaca. Iz poteza koje vuku zadnjih dana redefiniraju se bliži ciljevi, smanjuju zalogaji, ali apetiti ostaju isti. Izvlačenjem snaga na sjeveru i sjeveroistoku vrše nadoknadu izgubljenih tehničkih sredstava, osvježenje i vjerojatno popunu ljudstvom. Nakon pregrupiranja veći dio osvježenih snaga prebaciti će na istok u svrhu ojačanja snaga za napad u Donbasu (ukrajinski: Донбас, Донецький басейн), koji obuhvaća Donjecku i Lugansku oblast. U prvoj fazi „nove“ operacije, koja će imati etape, cilj bi bio zauzeti od Rusije priznate „države“ i spojiti ih dovoljno širokim kopnenim koridorom s Krimom. Ova faza podrazumijeva odbacivanje ukrajinskih snaga i u povoljnom slučaju njihovo okruženje i uništenje, ili pak prisilu na nečasnu predaju. U slučaju za Ruse povoljnog razvoja situacije produžili bi prema Dnjepropetrovsku s ciljem izbijanja na rijeku Dnjepar, sijekući Ukrajinu približno spojnicom Harkiv-Poltava-Kremenčuk. Za vrijeme trajanja ove faze zadržati će prijetnju sjeveru Ukrajine, uključeno i Kijevu sa snagama iz Bjelorusije. Ova prijetnja se nikako ne smije zanemariti jer pored dijela ostavljenih ruskih snaga u svakom trenutku moguć je angažman bjeloruskih snaga. Na taj način bi vezali dio ukrajinskih snaga na sjeveru sprječavajući ih da u slučaju potrebe pomognu snagama na istoku.

Istovremeno, vršit će se pritisak na Odesu i obalni pojas zapadno prema Rumunjskoj. Također će nastojati osvojiti ili zaobići Mikolajev kao pripremu druge faze u kojoj bi osvajali Odesu, te nastavili operacije sjeverno i sjeverozapadno prema Moldovi s ciljem razvlačenja braniteljskih napora na kopnenu i primorsku (obalnu) bojišnicu. Na taj način bi se olakšali prodori jednim krakom prema Donbasu, a drugim prema Dnjipru. Vezivanje snaga na jugu činila bi Crnomorska flota prijeteći desantom te raketnim udarima s brodova, obalnih raketnih bitnica (u prvom redu „Bastion“), te udarima mornaričkog zrakoplovstva. Mornarica će također iz Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora dalekometnim raketama Kalibar tući važne ciljeve po dubini s težištem na visokovrijedne elemente borbenog rasporeda ukrajinskih snaga kao što su zapovjedna mjesta, radarski sustavi i elementi logistike (gorivo, mazivo, streljivo), važni komunikacijski pravci (mostovi, pruge, cestovna i željeznička čvorišta), raketni sustavi PR/PZO srednjeg, velikog i manjeg dosega (BUK, S-300, SA-8 Gecko, …). U slučaju za Rusiju povoljnog razvoja situacije na istočnom bojištu otpočet će drugu fazu s juga prema sjeveru s ciljem zauzimanja Odese. Nakon zauzimanja ili potpune izolacije Odese stvorili bi se uvjeti za koncentraciju već angažiranih, te uvođenje mobiliziranih snaga prodorom prema sjeveru s ciljem izbijanja na spojnicu Kremenčuk – sjever Moldove. Nakon toga za očekivati je „demokratski“ referendum za  Pridnjestrovlje i njegovo priključenje „matici“ Rusiji.

Naravno, ovdje će se za mnogo toga pitati Ukrajinu i njene Oružane snage, ali i testirati spremnost Zapada da daju jače naoružanje. Tu bi svakako trebalo uključiti klasično i raketno topništvo (haubice, topove, VBR većeg kalibra, npr. M-270 MLRS), tenkove i druga oklopna vozila, raketne sustave većeg (?) dosega, raketne i topničke sustave PR/PZO, borbene zrakoplove (avioni, bespilotne letjelice velikog dosega i He). Ukrajincima također treba omogućiti obranu od napada s mora. Za to su im neophodne protubrodske rakete i borbeni dronovi velikog akcionog radijusa koji će ugroziti sigurnost ruskih brodova u svakom kutku Crnog, Azovskog, pa i Kaspijskog mora. Pomorske desantne postrojbe ne bi smjele proći! Čini se kako treba reagirati odmah, bez odgode i bez fige u džepu. Ako se sad ne reagira agresor će se ohrabriti i još žešće napasti i ne samo Ukrajinu. U ruskim izjavama osporava se pravo postojanja Slovačke pa bi po njima dio trebalo pripojiti Češkoj, dio Mađarskoj, a dio Ukrajini, čitaj Rusiji. Čini se da to golica maštu barem jednoj članici NATO i EU. Geostrategija, geopolitika, pa i vojna strategija velikih sila se ne mijenja. One su dugoročne, ili kako reče i napisa Clausewitz: kao da su uklesane u kamen. Nasuprot strategiji, taktika i doktrina se mijenjaju pod mnogim utjecajima – od novonastalog okruženja do tehnike i tehnologije. Zabrinjavajuće je kratko pamćenje malih a „slonovsko“ u velikih, pa eto neki zaboravljaju 1956. i 1968. godinu.

Kakav je agresor?

Crnomorska flote krstarećim projektilima Kalibar gađa ukrajinske kopnene ciljeve

Agresor se ponaša kao seoski razbojnik i po poznatom načelu prijeti i napada prvi. Strategiju zasniva na nadmoćnoj vatrenoj moći, poglavito na raketnom oružju velikog dosega s velikom razornom moći. Toliko je bahat da i najbezobzirnije postupke (uključujući ratne zločine) opravdava suludim ciljem, a on sam je uništenje i države i naroda. Zastupljena je maksima „cilj opravdava sredstvo“, a kao nuklearna velesila i stalna članica VS UN Ruska Federacija se ruga svjetskoj zajednici. Suprotno opasnosti i nametnutom strahu, koji postaje neracionalan i ubilački za demokraciju, velikom medvjedu treba stisnuti m**a da zacvili i nikad mu više ne padne napamet ugrožavati opstanak ljudske vrste na ovoj našoj lopti. Ako se tome ne stane na kraj – UN bi uskoro mogao doživjeti sudbinu Lige naroda.

U doktrini spaljene zemlje i dalje će masovno koristiti prodore oklopno-mehaniziranih postrojbi, veliku potporu zemaljskih topničko-raketnih sustava za razaranje, te djelovanje preciznim, dalekometnim raketnim sustavima s brodova (vjerojatno i podmornica s Crnog mora) te mornaričkog i zrakoplovstva Svemirsko zračnih snaga. Nažalost, u mnogim od tih sustava ugrađene su komponente proizvedene na Zapadu, ali i u Ukrajini. U taktici Rusi imaju velikih problema jer pješaštvo nema potrebne sposobnosti za nužnu zaštitu tenkova pa su oni relativno lak plijen snalažljivim braniteljima pri uništavanju razvučenih kolona bočnim napadima i napadima dronovima. Kako izgleda, ne leži im pravi manevarski rat, a dolaskom toplijih dana još će više bit kanalizirani na uređene prometnice.

Što se traži?

UK bi mogla Ukrajini poslati i protubrodske sustave Harpoon?

Zapadne i ne samo zapadne države trebaju i moraju Ukrajini maksimalno pomoći te zaustaviti bijesnu zvijer. U svemu tome mogu pomoći države u čijim oružanim snagama i skladištima ima sovjetskog oružja. Naravno, bilo bi dobro da Ukrajinci dobiju i nešto s čim mogu udariti po područjima prikupljanja snaga i zauzimanja polaznih rajona za napad na ruskom teritoriju. Ovako se napadači mirno reorganiziraju kao da su izviđači na taborovanju. Ovdje je opet prisutna prijetnja Bjelorusije i Lukašenka, diktatora bez suvereniteta. Nova ofenziva je počela izvlačenjem, pregrupiranjem i popunom kopnenih snaga, te stalnim udarima po bojišnicama i važnim elementima obrane po cijeloj dubini od istoka do zapada i juga do sjevera Ukrajine.

Ponašanje Zapada prije ruske agresije nije zaustavljalo, nego nasuprot ohrabrivalo Rusiju na ovaj bezočan, agresorski rat. NATO ni na poziv Ukrajine ne bi bio spreman ući na njen teritorij – dok Putin upravo poziv sirijskog diktatora uzima za legitimitet svog ratovanja u Siriji.

Što je s jamstvom iz Budimpeštanskog memoranduma? Zašto se na njega nisu pozvale SAD i UK? U očekivanoj ofenzivi Rusija će koristiti još brutalnije metode i najrazornije konvencionalno naoružanje. Za nadati se je tek da neće pribjeći uporabi i nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Svjedoci smo kako se Hrvatskoj ratnoj mornarici na perfidan način u prvi plan nameću zadaće različite od ratnih i borbenih. Mornarica se na taj način sve više pretvara u neku čudnu obalnu stražu ili preciznije – u stanje u kojem se ne može nazvati ni mornaricom ni obalnom stražom. Po aktualnom Dugoročnom planu razvoja (DPR), skoro pa ništa se na nabavlja za izvorne borbene zadaće ratne mornarice. Nema novih ratnih brodova za površinsko, protupodmorničko, podmorničko, protuzrakoplovno/proturaketno i protuminsko ratovanje, a da i ne govorimo o sposobnostima djelovanja protiv kopna, nasušno potrebnog na jugu. Ne samo da nema novih brodova i oružnih sustava, nema ni modernizacije brodova klase „Kralj“ koji još uvijek imaju bar neki potencijal potreban Republici Hrvatskoj. Gradnjom malih brodova za Obalnu stražu baca se prašina u oči i bježi od stvarnih potreba, i to se pokušava prikazati kao neko značajno povećanje borbenih sposobnosti HRM. Da bude stanje još gore, to malo novaca koje dobiva pastorče zvano HRM troši se na gradnju kakvih-takvih brodova Obalne straže, umjesto da se to financira iz drugih izvora, iz državnog proračuna i fondova EU. Ovdje se neće ulaziti u smisao postojanja, te temeljna načela organiziranja borbene (ratne) flote i flote obalne straže. Glavna investicija u novogradnju, koja se pripisuje mornarici, je izgradnja pet obalnih ophodnih brodova vrijednosti oko 50 milijuna eura. Kolika je to borbena snaga jasno je svakom tko ima i minimalna znanja, kad vidi da mu je glavno oružje top kalibra 30 mm. Naravno, to je sve za HRM još tamo od završetka malo korisnog lovca mina „Korčula“.

Ako tek letimično bacimo pogled što su od završetka Domovinskog rata dobili ili trebaju dobiti Kopnena vojska i Zrakoplovstvo uočit ćemo totalno zanemarivanje Mornarice. Vojska je dobila borbena oklopna vozila AMV „Patria“ i samohodne haubice, a razmišlja se nabaviti i stare američke Bradley M2A2, čija će dogradnja te troškovi održavanja biti neprimjereno veliki. Tu su, dakako, još i za naše prostore te naše financije problematični MRAP-ovi. Svakako tu zatim dolaze i značajna ulaganja u remont te modernizaciju tenkova i infrastrukture, a vojarna u Petrinji podsjeća na priču o Skadru na Bojani. Dakako, ima toga još. Zrakoplovstvo je dobilo (pa remontiralo) helikoptere Mi-171Sh i OH-58D „Kiowa Warrior“ iz američke donacije, ugovoreni su novi helikopteri „Black Hawk“ UH-60M, a donijeta je i odluka o nabavci eskadrile višenamjenskih aviona Rafale. Naravno, kao i u Kopnenoj vojsci, ima toga još. Nabrojeno je koštalo ili će koštati više milijardi eura i to bez uobičajenog, standardnog borbenog kompleta te preskupog održavanja najčešće izvan zemlje ili uz veliko angažiranje isporučitelja opreme u zemlji. U značajnoj mjeri se ulaže i u infrastrukturu kao što su radarske postaje, ali i zrakoplovne baze. U Mornarici je ostvaren veliki napredak preimenovanjem pomorske baze Lora u vojarnu i brisanju njenog mornaričkog karaktera. To svakako treba uvažiti kao veliki doprinos hrvatskoj pomorskoj misli i tradiciji!

Vidljive su mudre odluke te uravnoteženo financiranje i razvoj sve tri grane Oružanih snaga. Tako i treba biti jer Hrvatska je ipak „ponosna pomorska država“, a Hrvati više od 1.300 godina žive u suživotu s našim sinjim morem. O toj brizi svakako svjedoči pozamašno izdvajanja od pedesetak milijuna eura za njene glavne zadaće – a to su mirnodopske ili različite od ratnih, ili pak civilne različite od vojnih, ne daj Bože da neko kaže mornaričke zadaće, jer to bi bio neprijateljski atak na vrle poznavatelje pomorskog ratovanje i, naravno, pomorske terminologije. Nemojte vjerovati matematici, jer 50 milijuna u odnosu na više milijardi nije tako loše – moglo bi biti i gore. Za flotu HRM i obalnu obranu – a to je borbena snaga na moru – nula kuna. Koga to lažemo da smo pomorska država i da nam je stalo do mora?!  Nije poznata niti jedna svjetska mornarica koja se primarno oprema za zadaće različite od ratnih, jer za njih je to tek usputna epizoda.

U državama koje je poljubila sreća pa imaju more, mornarica je grana oružanih snaga i nikad nitko normalan nije trpao mornaricu u vojsku – osim Karađorđevića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Čak su i oni službeno u većem dijelu postojanja imali ministarstvo vojske i mornarice. Logika je da se mornarica kao dio oružanih snaga (idemo se ugledati na našeg „strateškog“ partnera gdje je: „Military – The United States Armed Forces are the military forces of the United States of America. It consists of the Army, Marine Corps, Navy, Air Force, Space Force, and Coast Guard“) treba i mora opremati za najteže ratne zadaće kada se brani suverenitet, integritet i opstojnost naroda te države. Sve drugo je priča za naivne, a u danom trenutku nije važno je li to iz neznanja, poltronstva ili s namjerom.

Naravno da mornarica – opremljena, osposobljena i uvježbana za najteže ratne zadaće – bez većih problema može obaviti i zadaće različite od ratnih, kad treba pružiti pomoć civilnim strukturama društva. Vrijedi i drugačiji scenarij, kada u vrijeme rata mornarici i oružanim snagama pomaže civilni sektor, država i društvo u cjelini, sredstvima i ljudima s kojima raspolažu. Zbog toga se te strukture ne opremaju ratnim brodovima i podmornicama, borbenim avionima i helikopterima, tenkovima, haubicama i topničko-raketnim naoružanjem. Kod nas je na štetu mornarice došlo do zamjene teza pa se ista oprema sredstvima s malim ili nikakvim borbenim sposobnostima i praktički bez značaja u slučaju rata. Za takvo postupanje izgovor se našao u Obalnoj straži koja se pretvara u „krvnika“ borbenoj floti, u suprotnost ideji njenih začetnika s početka 1992. godine.

Fatamorgana zvana DPR

Glavna tema ovoga članka su borbene/ratne strukture HRM, a ne Obalna straža RH. Bilo bi vrijedno čuti valjan argument za postojanje obalne straže u ovom obliku ako je ona u cijelosti sastavni dio mornarice. Zašto komplicirati stvari i usložnjavati organizaciju?! Znam iz prve ruke kako je još početkom 1992. godine buduća Obalna straža RH  u vrijeme mira zamišljena kao samostalna pomorska služba s velikim utjecajem HRM u opremanju, školovanju i logistici – kako se  borbenoj/ratnoj mornarici ne bi odvlačila pozornost od biti svog postojanja, na policijske, ekološke, ribolovne, migracijske, carinske, ostale granične, sigurnosne, protupožarne, civilne i druge poslove.

Pogleda li se Dugoročni plan razvoja OS RH 2015. – 2024., on je katastrofalan za HRM jer se daje prednost neborbenim zadaćama, a prema realiziranom nema pokrića ni za borbene, a niti za neborbene. Od napisanog gora je samo provedba jer ni zapisani sitniš nije realiziran. Od 10 godina tog DPR-a ostale je još nešto više od tri pa će se možda nešto i napraviti. Evo kratke inventure neučinjenog, a planiranog:

Od 2015. -2017. godine: Od pet planiranih obalnih ophodnih brodova (OOB) Mornarici je isporučen  jedan. Od modernizacije  radarskog sustava „Enhenced Peregrine“ nema ništa. Do 2017. trebalo je započeti opremanje Mornarice s dva lovca mina (LM) – ni od toga zasad nema ništa. Zamjena tri radara GEM 2050XC – također ništa.

Do kraja 2020. godine: Trebalo je završiti s opremanjem i uvođenjem u operativnu uporabu obalnih ophodnih brodova. I dalje je u HRM samo jedan brod. Završiti s opremanjem i uvesti u operativnu uporabu dva lovca mina. Nažalost nema niti jednog. Nastavak zamjene radara GEM 2050 XS – ništa. Modernizacija senzorskih, oružnih i pogonskih sustava RTOP-11 i 12 – nema ništa, jer zamjena po dva motora s motorima istog tipa nije modernizacija već održavanje. Opremanje i rekonstrukcija RTOP-41 i 42 za operacije presretanja na moru – jako čudan zahtjev koji govori o tome kako i ovo malo potencijalno borbenih brodova naginje prema zadaćama obalne straže. Rekonstrukcija i opremanje broda SB-73 „Faust Vrančić“ za ekološke operacije; Uređenje i opremanje tehničke radionice; Opremanje poligona za borbenu otpornost broda; Opremanje Središta za  ronilačku obuku; Opremanje mornaričke taktičke vježbaonice. Opet ništa!

U ovom dijelu smo vidjeli i dugo očekivanu riječ operacija. Konačno se pojavila, istina kao ekološka. Nažalost, nema pomorskih, površinskih, protupodmorničkih, podmorničkih, minskih, protuminskih operacija, operacija za kontrolu mora, operacija za osporavanje kontrole mora, operacija zabrane pristupa teritorijalnom moru. Na žalost, kreator DPR u konačnici je u pravu, jer je „mornarica svedena na ostatke ostataka“ pa nije u stanju provoditi operacije. Pa tko će ih onda provoditi.? Možda naši saveznici, strateški partner ili susjed – ali u čiju korist? Ako i to ne bude, tu je „naša povijesna snalažljivost“. Uvijek je moguće izgraditi desetke splavi i na njih ukrcati, tenkove, transportere, haubice i minobacače pa rastjerati nemile dušmane.

Do kraja 2024: Za zadnje razdoblje ostaje nada. U planu je opremanje polovnim izvanobalnim ophodnim brodom. Uz najbolju želju teško je zaključiti što se pod tim podrazumijeva. Je li to ophodni/patrolni brod mornarice (borbene flote) ili obalne straže? Je li to brod klasične forme ili nešto slično „Faustu Vrančiću“? Polovnih, u dobroj kondiciji izvanobalnih ophodnih brodova na tržištu praktički nema. To su brodovi koji se rabe do krajnjih mogućnosti. Nama treba pravi borbeni brod za najteže ratne zadaće u klasi multifunkcionalne korvete s protubrodskim i sposobnostima protiv kopna, protupodmorničkim, protuzrakoplovnim/proturaketnim sposobnostima ili pak namjenski brodovi deplasmana od stotinjak do 1.000 tona, što zavisi o ambicijama glede protupodmorničkih (PPd) sposobnosti. Za zadaće obalne straže – pored OOB – treba nam veći broj brodica dužine do dvadesetak metara, izvanobalni ophodni brodovi slični „Faustu Vrančiću“, te ugovorna, pričuvna i dragovoljačka komponenta. Zadaće  obalne straže ne trebaju biti isključiva briga mornarice, oružanih snaga i ministarstva obrane, osim u mjeri njihove uloge u ratu. Nadajmo se da je pokrenut proces opremanja novim protubrodskim raketama i da odgovorne osobe znaju gdje će te rakete instalirati. Kao zadaća najmanjeg prioriteta navedeno je opremanjem pučinskim remorkerom. Da, svakako to nam treba i ne samo jedan, jer moramo biti spremni poduzimati potrebne radnje u našem Isključivom gospodarskom pojasu (IGP).

Prošireni idejni projekt hrvatske korvete nove generacije (OPV/Corvette BIS 91), Marine and Energy Solutions DIV

Nada zadnja umire, ali se je opravdano pribojavati nastavka iste prakse, posebno kada se kaže kako se ne može ništa nabavljati jer nije izrađen novi DPR. Opet mazanje očiju jer postoji važeći DPR, a što se Mornarice tiče – njegova je realizacija skromna i nudi puno prostora za  opremanje kao što su: modernizacija topovnjača, nabava protubrodskih raketa, minolovaca, radara na obali i otocima, poligona, vježbaonica, itd. Što se tiče HRM, trenutno važeći DPR nije niti sjena prethodnog DPR. Jedina im je sličnost što ni u prethodnom od planiranog nije napravljeno ništa ili skoro ništa, a od glavnih projekata trebalo je nabaviti četiri mornarička izvanobalna ophodna broda (NOPV),  tada obalna straža nije postojala, modernizirati topovnjače RTOP-11, 12 i 21, a protubrodske rakete RBS-15 kvalitetno remontirati ili ih pak kroz modernizaciju dovesti na raznu Mk2.

Većina ovoga je prošlost pa najviše što se može učiniti je izvući pouke za budućnost. Katastrofalne pogreške NATO od raspada SSSR i aktualna događanja uz kvalitetnu analizu mogu biti i za nas jako poučni. Naravno, to ne mogu raditi ljudi koji sve svoje intelektualne sposobnosti uprežu u napor kako pogoditi „vizije“ nadređenog. Tu mora djelovati slobodni kritički um s logičko-analitičkim promišljanjem, koji ne pati od autoriteta funkcije i jedini su mu autoritet istina, znanje i vizionarski pogled u budućnost. To su ljudi koji poput mitskog grčkog boga Aresa vide iza brda. Ujedno, zapovjedništvo mornarice se ne smije zamarati svakodnevnim poslovima obalne straže. I u ovoj organizaciji obalnoj straži treba dati punu samostalnost u provedbi zadaće suglasno godišnjim smjernicama. Nadzor se podrazumijeva.

Zašto smo tu gdje jesmo?

Iskonska zadaća hrvatske ratne mornarice je pripremiti se i kad zatreba – obraniti naše more i našu obalu, bez obzira koliko situacija bila teška. Bez našeg mora i naše obale nestala bi nam i država i nacija, a narod i onako nestaje. Istina, teže je ne činiti ono što trebaš a ne znaš, od onoga što misliš da znaš. Puno je lakše živjeti bez prihvatljivog rizika, a šefu si drag jer ne zanovijetaš, i novaca ti nikad ne fali. Jasno, nije se lako upustiti u izgradnju borbenih sposobnosti, danas praktički od nule. Naravno, to ne može učiniti niti jedan ministar obrane, načelnik GS OSRH ili zapovjednik grane za vrijeme svog mandata. To je posao od dvadesetak pa i više godina, a pored ozbiljne političke odluke nužan uvjet je da odgovorna osoba u dolasku nastavlja tamo gdje je stigla osoba na odlasku. Dugoročna vizija flote je u vremenskom okviru ne kraćem od 30 godina. Desetogodišnji flotni plan je čvrsta odluka realizacije podržana ljudskim, materijalnim i financijskim resursima. Plan podrazumijeva kvalitativno, kvantitativno i financijsko praćenje, poduzimanje potrebnih mjera i stalno ažuriranje. Koliko se nabrojenom pridaje važnost vidi se i u (ne)ažurnosti aktualnog DPR, kojeg je trebalo ažurirati najkasnije do kraja 2019. Što radi MORH i zašto su ministri zaštićeni kao plemenite zvijeri u šumi?! Možda upravo zato što sve čine kako bi udovoljili šefu umjesto da odgovaraju za svaku neutrošenu a odobrenu kunu, i za svaki planirani a nerealizirani projekt. Nažalost, oni su najprije vojnici stranke/partije, a tek onda ministri odgovorni za resor koji bi trebali voditi u dobroj vjeri, na ponos i korist kako hrvatskog naroda tako i hrvatske države. Uštede na kraju godine postale su plus, umjesto da se odgovara zbog nerealiziranih projekata.

Tehnički i tehnološki smo na dnu kace, to je bar jasno. Još manje smo svjesni i da smo mornaričku infrastrukturu doveli na jako nisku razinu. Naime, infrastruktura na obali i otocima je devastirana i predana lokalnim zajednicama koje ne znaju što bi s tim ili se prema istoj ponašaju nedomaćinski. Luke posebne namjene, maskirni vezovi, plutače za vez ratnih brodova i podzemne luke za brodove su devastirane od sjevera do juga. Brodograđevni i remontni kapaciteti su nestali. Ono što još imamo opremljeno je zastarjelom opremom i bez potrebnih kompetencija. Nema Brodarskog instituta, nema brodogradilišta u Kraljevici, nema BSO u Splitu, nekad u državnom vlasništvu remontno brodogradilište u Šibeniku u stranom je vlasništvu, nema Instituta pomorske medicine. Mornarički elektronski zavod degradiran je u Pomorski centar za elektroniku, a sada ne da nije centar nije ni „periferija“. Nestala je proizvodnja za mornaričke potrebe u „Končaru“ i u nekadašnjem RIZ-u, itd. Nema znanja, nema tehnologije, nema inženjerskog umijeća, nema prateće industrije. Vodi li sve ovo u opće neznanje, suvremeno ropstvo i nestanak suverene nacije? Bože, oprosti nam jer ne znamo što radimo!

Veliki problem je gubljenje ljudskih sposobnosti. Naši časnici/časnice, ti krasni ljudi, jednostavno nemaju na čemu, nemaju od koga i nemaju gdje naučiti ono što bi zahtijevao budući rat na moru. Iako postoji žal zbog mnogo pogrešnih odluka, od jadikovki nema nikakve koristi. Za izvući korist moramo shvatiti vlastite pogreške. Valjda je jasno kako je po svom zemljopisnom položaju Hrvatska pomorska zemlja, a na nama je učiniti sve kako bi bila i pomorska država. Svakako, na samom vrhu je kvalitetna, sveobuhvatna i dugoročna, državna pomorska strategija. Dio te strategije je pomorska obrambena strategija usklađena u svim segmentima pomorskih djelatnosti. Za sve je odgovorna vlast i to što je viša razina – veća je i odgovornost. Hrvatska ratna mornarica treba i mora biti na čelu u pomorskom obrambenom segmentu u miru dok se vrše pripreme, i u ratu kada se na moru ratuje u ime državne, na korist države i naroda. Svakako, ne ovako sputana i na marginama obrambenih prioriteta, neshvaćena i ponižena unutar MORH i OS Republike Hrvatske. Ako želimo mornaricu u miru sposobnu za zaštititi vitalne državne interese na moru, a u ratu ih obraniti, nužno je promijeniti odnos prema njoj. Mornarica mora dobiti svoj dio proračuna s kojim će  sama upravljati i za to biti odgovorna sukladno usvojenim ciljevima i planovima razvoja od dugoročnih do kratkoročnih. Vrijeme od rata na ovamo nas uči da kad se donese zajednički DPR bez jasne financijske podjele po granama, a sva ovlast ostaje na MORH-u i GS, kolo vode dužnosnici, generali i razni birokrati u MO i GS OS RH, a ne admirali. Admirali su gurnuti u stranu, u publiku i od njih se očekuje aplaudiranje, inače…

Nužna sredstva

Suvremene mornarice bez obzira na veličinu imaju tri sastavnice pomorske moći/snage – to su flota, kopnena pomorska komponenta/obalna obrana i mornaričko zrakoplovstvo. Zbog ove treće komponente potrebno je razjasniti je li u Republici Hrvatskoj Hrvatsko ratno zrakoplovstvo grana OS RH ili tek rod Hrvatske kopnene vojske. Kako je opremljeno, ustrojeno i kako se ponaša, rekao bih da je ovo drugo. Nabava novih borbenih zrakoplova nudi i mornaričku ulogu. Naravno da to ima korijene u prošlosti kad se zračne snage vojske izdvojilo u zasebnu granu – zračne snage. Suprotno tome, mornaričko zrakoplovstvo ostalo je u mornarici. Prije toga oružane snage su činile vojska i mornarica. Danas i slabije opremljene mornarice u svom sastavu imaju protupodmorničke, protubrodske izvidničke i transportne helikoptere, izvidničke avione i već dulje vrijeme bespilotne letjelice različitih namjena. To su za mornaricu nužna sredstva. Naravno, mogu biti i u zrakoplovstvu ako se razvija kao grana i oprema odgovarajućim sredstvima. Ako su ustrojbeno u zrakoplovstvu, operativno moraju biti odgovorni mornarici. Od uključeno Austrougarske do isključno Republike Hrvatske mornarica na ovim prostorima imala je svoje zračne snage kao dio mornarice, ili barem namjenske snage u sastavu ratnog zrakoplovstva.

Ono što mornaricu čini mornaricom je flota višenamjenskih i specijaliziranih ratnih brodova. Iako to mnogi ne prepoznaju i trpaju sve u rod pomorstvo kao nasljedstvo iz bivše JRM, mornarica ima prirodne rodove suglasno opremi, načinu uporabe, prostoru i prijetnji s kojom se mora obračunati. To su sadržaji pomorskog ratovanja – površinsko, podmorničko, protupodmorničko, protuzrakoplovno i proturaketno, minsko, protuminsko, elektroničko i protuelektroničko, kibernetsko. Prema ovim sadržajima, mornaričkim rodovima treba školovati i uvježbavati časnike, dočasnike i mornare. Pitanje je kako? Materijalna osnova skoro pa da ne postoji. U borbenom sastavu nemamo adekvatne brodove i podmornice sa suvremenom opremom, a nema ni namjenskih školskih brodova, taktičkih vježbaonica, vježbališta za borbenu otpornost broda. Način školovanja je neadekvatan, a osnivanje sveučilišta je bacanje novca u korist ostvarenja u najmanju ruku čudnih ambicija. U Mornarici je ključna institucija Središte za obuku, taktiku i doktrinu – gdje se provodi specijalističko školovanje i obuka, stvara taktika, određuje i usvaja doktrina. Kada bi dobili najveće lumene s najboljih hrvatskih visokoškolskih ustanova iz STEM područja na brodove ne bi imali nikakve koristi već samo štetu jer bi bez vrhunske mornaričke obuke bili od male korisni, a niska razina tehnike bi takve ljude maksimalno demoralizirala i bacila u depresiju. Uz svu kratkovidnost, ti naši kreatori sustava školovanja kreirali su nove znanstvene grane i eto – sad imamo vojnu nautiku, vojno brodostrojarstvo, itd. Ovdje žalosti i poslušnost znanstvene zajednice koja za „Judine škude“ rasprodaje znanstveno načelo dokazivosti, pa čak i zdrave logike. Bilo bi bar korektno  objasniti što je to „vojna nautika“, možda koristi druge zvijezde za astronomsku navigaciju, ili pak ostalim ljudima od mora nepoznate stvari – a nautika ili navigacija je jednostavno  plovidba od točke „A“ do točke „B“.

Ono na čemu počiva flota, temeljna pomorska komponenta, jesu brodovi i podmornice. Da, skupe su to igračke, a nitko nema pravo dati hrvatskim mornarima ništa manje od izvrsne kvalitete. Obzirom koliko more doprinosi hrvatskom BDP i što općenito znači, značilo je i značiti će u budućnosti ma tko bio na njegovim obalama, snažna pomorska snaga je neophodna za njegovu obranu. Jasno je kako bi kapitalni brod trebao biti višenamjenska korveta. Ne treba se zanositi nekim „polovičnim“, potencijalno katastrofalnim izmišljanjima nekakvih izvanobalnih ophodnih brodova za zadaće obalne straže koji će se – ako to zatreba – dodatno naoružati. Vrijedi se zapitati vide li zagovornici takvog rješenja svoje sinove ili kćeri u pomorskom boju?! Postoji i drugi način – izgraditi korvete sa skromnom opremom i smanjenom posadom pa je po potrebi opremiti u ratu. To je skupo jer možda nikad ne zatreba dodatno opremanje. Ipak, to je manji problem. Glavni je problem kako obučiti i uvježbati posade. Znači dio brodova – bar 50 posto – treba u potpunosti biti opremljen, a kritična oprema za opremanje u skladištu. Izgradnja flote u ratu postala je praktički nemoguća, posebice u malim državama s nedostatnom znanstvenom, tehničkom i tehnološkom infrastrukturom.

Što dalje?

Prestanimo se igrati „Potemkinovih sela“ i počnimo graditi flotu za rat, a mirnodopske zadaće prepustimo drugima, drugačije se organizirajmo i uzmimo novac koji nam se nudi iz fonda naše EU. Čelni ljudi mornarice i visoki mornarički časnici, ma gdje bili, imat će i previše posla ako se uhvate u koštac s izgradnjom ratne flote. Nisu to samo brodovi i podmornice, to je infrastruktura, školovanje i obuka, doktrina i taktika, domoljublje, i još puno toga. Onih koji bi htjeli naše more, po mogućnosti bez nas, ima više od jednog i to nikad ne smijemo zaboraviti.

Ako se u kratkom razdoblju nema mogućnost nabave korveta, ne treba stajati skrštenih ruku već na temeljima postojeće dokumentacije za RTOP-11, RTOP-21 i VPBR-33 izraditi poboljšane projekte – sukladno novim spoznajama i taktičko-tehničkim potrebama žurno pristupiti izgradnji pomorskih snaga za površinsko ratovanje, a nakon toga i za protupodmorničko. Nije sramota posegnuti u prošlost. Dovoljno je pogledati od kada i od kojih projekata vuku korijenje najsuvremeniji brodovi najmoćnijih flota svijeta, deplasmana od stotinjak tona pa do grdosije od preko 100.000 tona.

Brodovi i podmornica, naše intelektualno vlasništvo s razvojnim potencijalima

Ako se već dotičemo doktrine, koja je u velikoj mjeri ovisna o tehnici i tehnologiji, dobro je znati da će u suvremenom ratu poglavito s nadmoćnijim neprijateljem na današnjem stupnju razvoje teško preživljavati sve što se kreće kopnom, što leti i što plovi. Svemirsko oružje je još uvijek znanstvena fantastika. Ono što imamo i moglo bi biti presudno je podmorje gdje bi trebale ploviti naše podmornice. S njima bi mogli osporiti neprijateljsku kontrolu mora, izolirati određena područja i ostalim snagama osigurati lakše preživljavanje. Naša velika geostrateška prednost su naši otoci s kojih bi kopnena pomorska komponenta mogla biti presudna i prevaga na našu stranu. Prisjetimo se Viškog boja. Ne trebamo odbaciti sve što je bilo prije nas. Ako nekoga već iritira podsjećanje na bivšu državu, gdje smo upravo mi bili glavni dio mornarice, neka se vrati u vrijeme Austrougarske ili – ako ni to ne želi – neka napregnu vijuge i pročita svjetske klasike pomorske misli. Za kopnenu pomorsku komponentu toplo preporučujem francuskog admiral Raula Castex-a (Raoul Victor Patrice Castex, 27. listopada 1878. – 10. siječnja 1968.). U knjižnici u Lori bio je ćirilični prijevod iz 1933. Naravno, ne na hrvatskom jeziku. No, znajući prošlost ipak je lakše odgovoriti na sadašnje izazove i proniknuti u budućnost.

Hrvatska ratna mornarica mora biti dobro ukomponirana oružana sila spremna za najteže i najsloženije ratne zadaća. Kako bi to bila, mora imati flotu brodova i podmornica, obalnu obranu i zračne snage u mornarici ili namijenjene mornarici u ratnom zrakoplovstvu. Pored svega, ratni brodovi simboliziraju državu vijući nacionalnu zastavu, a na otvorenom moru, na moru i u lukama drugih država su dio diplomacije, kroz povijest poznate kao pomorska ili mornarička. Zar nije lijepo, i ne čini li nas ponosnim, kad i s ovako ostarjelim i ne baš primjerenim brodovima naši mornari ponosno plove Mediteranom svjedočeći našu tisućljetnu sljubljenost s morem i mediteranskom civilizacijom?! Ipak, tom tisućljetnom opstanku na obalama Jadranskog mora moramo ojačati korijenje i udahnuti novi i snažniji život. Trideseta godišnjica od ustrojavanja moderne HRM je krajnje vrijeme za to.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Na dan kad je Općinski prekršajni sud u Zagrebu oslobodio od optužbi Zagrebački holding za masovno okupljanje na sprovodu Milana Bandića 3. ožujka, iz proceduralnih razloga (činjenični opis ocijenjen nepodvedivim pod kažnjive odredbe Zakona o sustavu civilne zaštite), donosimo treći dio analize djelovanja i problema hrvatskog sustava upravljanja krizama. Dok se u prvom dijelu autor osvrnuo na ustroj i podrijetlo tog sustava, a u drugom dijelu razmotrio detalje odgovora RH na konkretnu i aktualnu pandemijsku krizu – u trećem je dijelu razmotreno zašto nikakva poboljšanja aktualnog sustava u Hrvatskoj nisu izvedena tijekom zatišja među valovima pandemijske krize.

Post-krizno razdoblje

Glavne zadaće u ovoj fazi su evaluacija organizacije djelovanja u krizi, i pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i načina njezinog kriznog djelovanja. Na operativnoj razini sustava upravljanja krizama – isti se vraća u rutinski način djelovanja. Na strateškoj razini djelovanja – provodi se analiza njegovog djelovanja u završenoj krizi i na temelju tih lekcija napraviti potrebne promjene u strukturi i organizaciji sustava, te eventualno razviti nove sposobnosti sustava. Iako kronološki ova faza još nije nastupila, u stvarnosti ona se djelomično trebala provesti tijekom ljeta prošle godine. Zatišje između prvog i drugog vala pandemije trebalo se iskoristiti za analizu problema nastalih tijekom proljeća u prvoj fazi djelovanja improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Cilj je trebao biti otklanjanje barem dijela uočenih problema (svi problemi nisu se mogli ukloniti zbog nedostatka ljudskih i materijalnih resursa). To nije urađeno, a negativne posljedice ovog previda postale su vidljive u listopadu prošle godine.

S obzirom na probleme navedene u prva dva dijela ove analize, kako se može objasniti pogoršanje djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u krizama nakon uspješne početne faze na početku pandemije? Zemlja koja se našla u sličnoj situaciji je Češka, i njezino iskustvo može se primijeniti na situaciju u Hrvatskoj. Na početku pandemije Češka je poduzela niz brzih i učinkovitih mjera (zatvaranje granica, uvođenje karantene, stroge epidemiološke mjere, uspješna krizna komunikacija) koje su imale potporu stanovništva. Međutim, kada je početkom ljeta pokrenut proces popuštanja mjera pokazalo se da je isti bio prebrz i s raširenim uvjerenjem da je virus oslabio i da više ne predstavlja opasnost. Zaštitne mjere su ukinute (umjesto poticanja nastavka nošenja zaštitnih maski proširila se priča o njihovoj štetnosti), a premijer Andrej Babiš proglasio je pobjedu nad virusom. Svaki prijedlog o ponovnom uvođenju epidemioloških mjera bio je zaustavljen. Kada je u kolovozu započeo rast broja zaraženih osoba mjere su ponovno uvođene, ali nevoljko. U listopadu su održani lokalni izbori, a do tada se oklijevalo s uvođenjem oštrijih mjera koje bi odgodile izbore a vjerojatno i utjecale na njihov ishod (što bi se vjerojatno negativno odrazilo na rezultat vladajuće stranke). Kulminacija pogrešnih poteza i ponašanja na svim razinama društva omogućila je razmahivanje epidemije u rujnu i listopadu prošle godine, nakon čega je uvođenje oštrog zatvaranja postalo neizbježno.

Hrvatska 2020. – rast broja zaraženih nakon ljetnog popuštanja mjera

Ista stvar dogodila se i u Hrvatskoj. Nakon uspješnog obuzdavanja epidemije u proljeće objavljena je pobjeda nad virusom, a kombinacija dva činioca (parlamentarni izbori u srpnju, te potreba brzog otvaranja kako bi se donekle spasila turistička sezona i spriječio gospodarski kolaps) došlo je do naglog popuštanja mjera. Rezultat je bio isti kao i u češkom slučaju – veliki rast oboljelih i umrlih osoba nakon ljeta, koji je na kraju prisilio hrvatske vlasti na ponovno uvođenje oštrih epidemioloških mjera. No, i to je urađeno sa zakašnjenjem. U oba slučaja postoji još jedan činilac koji se mora uzeti u obzir pri analizi djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama. To je utjecaj politizacije na odluke i mjere poduzete u kriznoj situaciji. Problem politizacije već je spomenut na nekoliko mjesta u ovoj analizi, te je potrebno jasno definirati značenje ovog pojma.

Opasnosti politizacije

Kada se govori o činiocu politizacije, misli se na politizaciju javne uprave što uključuje i njezinu komponentu za djelovanje u kriznim situacijama. Ova tema je u središtu brojnih rasprava u okviru zapadnih demokracija vođenih tijekom zadnja dva stoljeća.

Premijer Plenković u razgovoru za CNBC: “Pobijedili smo virus u prvom poluvremenu”

Što je politizacija javne uprave? Postoje mnoge definicije no za ovu analizu uzeta je opća definicija koju su 2004. godine dali politolozi Guy Peters i Jon Pierre: to je zamjena kriterija zasnovanih na sposobnosti sa političkim kriterijima u odabiru, zadržavanju, promicanju, nagrađivanju i discipliniranju članova javne uprave. Politički kriteriji su ili (1) ideološki (lojalnost stranačkom programu, ideologiji stranke ili vođi stranke) ili (2) zasnovani na patronaži koja može biti izborna (nagrađivanje lojalnih članova stranke i političkih donatora) i organizacijska (postavljenja koja imaju za cilj jačanje utjecaja političke stranke u državnim institucijama), a najčešće je kombinacija oba ova činioca. U oba slučaja karijera pripadnika javne uprave više ovisi o političkim normama umjesto profesionalnim normama definiranim zakonskim okvirom. U opisanim okolnostima u radu javne uprave prednost se ne daje ostvarivanju javnih interesa, već ostvarivanju stranačkih interesa, te ciljeva pojedinih interesnih skupina i pojedinaca povezanih sa vladajućom političkom strankom.

Američki senator iz 19. stoljeća u omiljenoj igri bira stranačkog kandidata za predsjednika SAD – tipičan primjer političke patronaže

Postoji niz oblika politizacije javne uprave, a jedan od najpoznatijih je sustav političke patronaže poznatiji i pod nazivom sustav plijena (spoils system). Ključno obilježje sustava plijena je da pobjednik na izborima (politička stranka) nagrađuje svoje članove položajima u javnoj upravi. Sustav političke patronaže dovodi u pitanje podjelu između političara kao donositelja odluka (vlada) i profesionalne birokracije kao izvršitelja tih odluka (javna uprava). Ova podjela predstavlja glavni organizacijski princip zapadnih političkih sustava. Javna uprava je uvijek izložena političkom utjecaju, ali ona ne smije biti politizirana već zadržati autonomiju, profesionalizam i integritet u djelovanju. To znači da se ne smije nekritički prihvatiti svaki prijedlog (posebno ako je upitna njegova stručnost i/ili zakonitost), već se argumentirano mora odbiti i s time upoznati javnost. U slučaju politizacije javne uprave sve prednosti ovakvog sustava se gube. Kao primjer nastojanja zadržavanja autonomije i profesionalnosti institucija javne uprave može se navesti recentni slučaj u SAD. Nakon izbijanja epidemije virusa COVID-19 u Sjedinjenim Američkim Državama, Trumpova administracija nastojala je političkim pritiscima prisiliti federalne zdravstvene institucije da nekritički prihvate stavove predsjednika Donalda Trumpa (u početku negiranje pandemije, zatim odbijanje provođenja mjera za suzbijanje pandemije zbog njihovog negativnog učinka na američku ekonomiju, nuđenje raznih neprovjerenih tretmana, negiranje ozbiljnosti situacije, a na kraju i nepripremljenost za distribuciju cjepiva). Ovim nastojanjima od početka su se suprotstavili dr. Anthony Fauci (ravnatelj Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti), kao i niz predstavnika drugih federalnih zdravstvenih institucija koji su se odbili politizirati i zadržali profesionalizam u djelovanju. U djelovanju ovako politizirane javne uprave ključno je kontrolirati postavljenje i karijeru djelatnika iste.

Posljedice politizacije javne uprave najčešće su negativne: (1) izmjenjivost položaja u stranačkoj hijerarhiji i javnoj upravi koja vodi uspostavi političke kontrole nad javnom upravom; (2) traženje od pripadnika javne uprave da se angažiraju u političkoj stranci (često je to uvjet za dalje napredovanje); (3) zamjena napredovanja na temelju sposobnosti sa napredovanjem na temelju političke podobnosti; (4) poticanje korupcije. Krajnji negativni rezultat su loše javne politike.

Politizacija javne uprave dovodi do dvije vrste negativnih posljedica na sustave upravljanja u kriznim situacijama. Prva negativna posljedica je degradacija sposobnosti sustava, što je vidljivo na primjeru SAD. Kada je 2014. godine izbila epidemija ebole u Zapadnoj Africi, predsjednik Obama napravio je kompletno restrukturiranje sposobnosti SAD za borbu protiv pandemije. Organizirane su dvije skupine za nadzor epidemije i zapovijedanje u krizi (jedna u Ministarstvu domovinske sigurnosti i druga u Bijeloj kući, kao dio Vijeća za nacionalnu sigurnost) zadužene za koordiniranje i upravljanje svim državnim institucijama i sposobnostima na ovom području. Potporu ovim skupinama davali su Nacionalni instituti za zdravlje (NIH – 27 instituta organiziranih u okviru ove federalne institucije), te Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Također je pripremljen detaljni plan i procedure postupanja u slučaju epidemije. Tako je na federalnoj razini stvoren sustav za pružanje potpore vlastima na razini saveznih država i niže (koje ne mogu biti djelotvorne bez vođenja i materijalne potpore sa federalne razine).

Cjelokupni taj mehanizam demontirala je Trumpova administracija između 2017. i 2019. godine kroz ukidanje novih upravljačkih struktura i smanjivanje financiranja ostalim komponentama sustava (uključujući i potpuno ukidanje nekih programa zdravstvene sigurnosti). Strategije i planovi djelovanja Obamine administracije za slučaj pandemije potpuno su zanemareni (na primjer, tijekom prva dva mjeseca izbijanja pandemije nisu provedeni planovi za stvaranje zaliha potrebne medicinske opreme na federalnoj razini, a kada se konačno počelo sa kupovinom opreme bilo je prekasno a odobrena sredstva bila su premala – broj zaraženih osoba povećavao se toliko brzo da medicinske ustanove na razini saveznih država nisu mogle pravodobno reagirati na pogoršavanje situacije). To je bilo praćeno i intenzivnom politizacijom američkog zdravstvenog sustava povezanom sa pokušajima ukidanja tzv. programa “Obamacare”. Rezultat je bio kolosalni neuspjeh američke javne uprave u pružanju odgovora na pandemiju izazvanu virusom COVID-19.

Druga negativna posljedica je gubljenje povjerenja populacije u sposobnosti političkog vodstva za uspješnim djelovanjem u krizi, što se vidi na primjeru švedske strategije borbe protiv pandemije. Održavanje visokog političkog povjerenja građana u odluke vlade (koje američki politolog Marc J. Hetherington definira kao “temeljnu orijentaciju evaluacije vlade, zasnovanu na procjeni uspješnosti djelovanja vlade na temelju normativnih očekivanja stanovništva”), te vladajućih struktura u stručnu ekspertizu specifično je obilježje švedskog političkog sustava. Na početku izbijanja pandemije švedska javnost iskazala je visoku potporu djelovanju vlade te strategiji glavnog državnog epidemiologa Andersa Tegnella usmjerenoj na izbjegavanje zatvaranja. Ali, kako su rasle dvojbe o ispravnosti švedske strategije tako se počela smanjivati i potpora javnosti poduzetim mjerama. Dana 23. lipnja 2020. švedski dnevni list Dagens Nyheter donio je istraživanje agencije Ipsos koje je pokazalo značajan pad povjerenja u odnosu na istraživanje napravljeno u travnju – snažno povjerenje u sposobnost vlasti da se nose sa zdravstvenom krizom pokazalo je 45 % ispitanih (56 % u travnju), slabo povjerenje u sposobnosti vlasti 29 % (prije 21 %), snažno povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju 57 % (prije 69 %), te potporu u djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 60 % (prije 69 %). Potporu vladi lijevog centra dalo je 38 % ispitanih (prije 50 %), a premijeru Stefanu Loftvenu 39 % (prije 49 %). Iduće istraživanje agencije Ipsos objavljeno je u Dagens Nyheteru 2. rujna. Prema nalazima istraživanja pokazano je povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju od 58 %, potporu djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 63 %, a potporu premijeru Loftvenu 34 posto.

Glavni švedski državni epidemiolog (Photo: Mattias Ahlm/Sveriges Radio)

U istraživanju agencije Ipsos objavljenom 26. studenog 82 % ispitanih izjavilo je kako je zabrinuto ili vrlo zabrinuto sposobnošću djelovanja švedskog zdravstvenog sustava u pandemiji, samo 42 % pokazalo je povjerenje u sposobnost vlade da se nosi sa krizom, a 44 % izrazilo mišljenje da švedske vlasti ne poduzimaju sve potrebne akcije u borbi protiv virusa. Formalno priznanje o neuspješnoj švedskoj strategiji borbe protiv virusa CORONA-19 dao je u javnom obraćanju švedski kralj Carl XVI Gustaf 17. prosinca prošle godine, te švedska Vlada nešto ranije donošenjem mjera o zatvaranju zemlje. O tome na koji će se način ovaj neuspjeh odraziti na spremnost švedske populacije u davanje povjerenja i potpore djelovanju vlasti u budućim krizama tek će se vidjeti.

RH i politizacija

Kakva je situacija po pitanju politizacije javne uprave u Hrvatskoj? Ponovno se vratimo na analizu Europske komisije o stanju javne uprave u Hrvatskoj (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia). Po pitanju politizacije u ovom dokumentu se konstatira sljedeće:

1. Politizacija je stalno obilježje i jedan od glavnih problema javne uprave u Hrvatskoj. Pokušaji depolitizacije javne uprave svode se samo na dimenziju reduciranja pozicija političkih postavljenja kroz uvođenje prakse raspisivanja javnih natječaja. Ali, s obzirom da vlada zadržava potpunu kontrolu nad procedurom izbora, konačni rezultat je zanemarivanje profesionalnih i obrazovnih standarda i stavljanje naglaska na vođenje interviewa (zanemaruje se element sposobnosti kandidata). To je omogućilo da se veliki broj politički postavljenih pripadnika javne uprave ponovno imenuje koristeći nove procedure, što ukazuje na neuspjeh mjera depolitizacije bez obzira na izmjene zakonske regulative između 2009. i 2016. godine. Na lokalnim razinama vlasti politizacija je intenzivirana nakon donošenja zakona o izravnom izboru gradonačelnika 2009. godine, a stalni problem ostaje i imenovanje politički postavljenih osoba na upravljačke pozicije (str. 123).
2. Navođenje razloga smanjivanja profesionalizma u hrvatskoj javnoj upravi. Kao razlozi se navode: jačanje političkog utjecaja u novačenju javnih djelatnika; širenje političkih pozicija u javnoj administraciji; osnivanje novih agencija bez primjene standarda profesionalnosti i sposobnosti; uvođenje velikog broja političkih savjetnika; nepostojanje napretka po pitanju administrativne edukacije visokih dužnosnika u javnoj upravi; jedva vidljivi rezultati školovanja osoblja tijekom njihove službe; nepromoviranje standarda u odnosu javnih djelatnika prema građanima. Tu je i nepostojanje motivacije djelatnika za usavršavanjem i inoviranjem (str. 133).

Kako premijer Plenković vidi Stožer civilne zaštite? (Photo: Vlada RH)

Navedene osobine politizacije javne uprave u Hrvatskoj konzistentne su s patronažnim modelom politizacije u kome politička stranka na vlasti ne pravi razliku između vlade i javne uprave te ih percipira kao jedinstvenu cjelinu s kojom može raspolagati prema vlastitoj volji i interesima (od nagrađivanja članova stranke do pogodovanja interesnim skupinama povezanima sa strankom). Ovakvo shvaćanje javne uprave u Hrvatskoj potvrđuje izjava premijera Andreja Plenkovića dana 12. rujna 2020. godine (povodom očekivane odluke Ustavnog suda o mjerama koje je donio nacionalni Stožer), kojom se priznaje i prihvaća politizacija nacionalnog Stožera civilne zaštite: ”Taj stožer je osnovan od strane Vlade RH, nije neki stožer koji ima apolitičan karakter, neovisno tijelo… Ustrojeno je temeljem hrvatskih zakona i ti ljudi su nominirani od strane Vlade RH“.

Ispraćaj HDZ-ovog saborskog zastupnika Miroslava Tuđmana – “u skladu s epidemiološkim mjerama” (Photo: HDZ)

Kako se politizacija javne uprave u Hrvatskoj odražava na rad sustava za upravljanje u kriznim situacijama? Vladajući HDZ nastojao je iskoristiti djelovanje sustava u tekućoj krizi radi ostvarivanja političkih ciljeva stranke. Mogu se navesti dva glavna poticaja za takvo ponašanje. Prvi je značaj parlamentarnih izbora za konsolidaciju vlasti HDZ-a (postizanje uvjerljive pobjede na izborima i sprječavanje situacije da ostvareni rezultati budu ugroženi u post-izbornom razdoblju) nakon što je Andrej Plenković na unutarstranačkim izborima nanio težak poraz desnoj struji unutar stranke. Drugi je nastojanje što je moguće bržeg ukidanja epidemioloških mjera uvedenih u proljeće prošle godine kako bi se barem djelomično spasila nadolazeća turistička sezona i smanjio očekivani veliki proračunski deficit. Problem je u činjenici da se kroz način njihove realizacije (pogodovanje određenim subjektima radi održavanja političke potpore HDZ-u prije i nakon izbora, te prebrzo ukidanje epidemioloških mjera i kasnije ponovno sporo uvođenje istih) stvorila situacija koja je rezultirala velikim porastom broja oboljelih u razdoblju od kraja kolovoza do prosinca prošle godine.

Da je u ostvarivanju ovih ciljeva prisutna politizacija sustava za upravljanje u kriznim situacijama formiranog izbijanjem pandemije ukazuju sljedeći primjeri:

1. Pogodovanje određenim društvenim skupinama koje daju političku potporu HDZ-u. Među najveće kritike upućene Vladinim mjerama je pogodovanje društvenim skupinama od kojih dobiva političku potporu. To su Katolička Crkva i braniteljske udruge.

Još prije donošenja odluke o popuštanju epidemioloških mjera dopuštena je crkvena procesija na Hvaru održana 10. travnja 2020. godine pri čemu su se nakon početnog pridržavanja kršile epidemiološke mjere (što pokazuju snimke procesije) usprkos tvrdnjama Krešimira Capaka da su one poštovane. Navedeni obrazac nastavio se i u idućim mjesecima, pri čemu je od strane dijela svećenika zabilježen snažan otpor epidemiološkim mjerama, a od strane vlasti nekažnjavanje kršenja mjera. Sociolog religije Ivica Maštruko istaknuo je kako je dopuštanjem otvaranja vjerskih institucija Stožer donio političku odluku čime je, prema Maštruku, “pokazao da je podložan konformizmu i jednoj grupaciji građana“. Posve suprotan primjer je poštivanje donesenih odluka od strane Katoličke Crkve u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i Nizozemskoj. U ovim zemljama nije se pokušalo izbjeći uvedena ograničenja (a u nekim slučajevima i potpune zabrane) u izvođenju vjerskih obreda.

Popuštanja braniteljskim udrugama bilo je vidljivo u obilježavanju Dana sjećanja na Vukovar. Ova komemoracija vjerojatno je održana radi sprečavanja desničarskih reakcija u slučaju neodržavanja iste unutar i izvan HDZ-a. Kako bi se dopustilo obilježavanje ovog dana i organizacija vukovarske Kolone sjećanja došlo je do ublažavanja zakonskih odredbi o okupljanju (ukidanje ograničenja od 50 ljudi na javnim okupljanjima). Doneseno ublažavanje mjera odmah je osudila Hrvatska udruga bolničkih liječnika, a snimke Kolone sjećanja napravljene 18. studenog 2020. pokazale su da se mnogi od nekoliko tisuća okupljenih  (procjene se kreću od 5.000 do 10.000 osoba) nisu pridržavali epidemioloških mjera (nošenje zaštitnih maski, održavanje udaljenosti). Za usporedbu, u drugim zemljama bez obzira na značenje ovakvih događaja nije došlo do velikih okupljanja. Na primjer, u Francuskoj je predsjednik Macron otkazao vojnu paradu i okupljanje u Parizu na Dan pobjede 8. svibnja, a na Dan Bastillie (14. srpnja) održana je samo mala vojna parada na drugoj lokaciji i uz minimalni broj okupljenih.

“Adria Tour” – jedno od rijetkih događanja prekinuto zbog nepridržavanja epidemioloških mjera (Photo: Vlada RH)

2. Nekonzistentnost i selektivnost u primjeni epidemioloških mjera. Usprkos konstantno ponavljanim prijetnjama kaznama u slučaju nepoštivanja epidemioloških mjera vidljivo je stalno dopuštanje kršenja istih bez ikakvih sankcija. U lipnju prošle godine u Zadru je održan teniski turnir Adria Tour u organizaciji Novaka Đokovića kao promidžbeni potez radi privlačenja stranih turista na početku turističke sezone. Iako je dozvola za održavanje dana uz uvjet pridržavanja epidemioloških mjera zbog njihovog nepridržavanja turnir je prekinut, ali usprkos niza slučajeva zaraze nisu poduzete nikakve sankcije. Isto se dogodilo pri slavlju navijača Torcide u Splitu, 29. listopada 2020. godine, pri obilježavanju 70-godišnjice ove navijačke skupine.

Ovo nisu jedini slučajevi. Tu je sada već zaboravljeno nekažnjavanje odgovornih za 18 smrtnih slučajeva zbog zaraze virusom COVID 19 u travnju prošle godine u splitskom Domu za starije i nemoćne (u medijima je iznesena ocjena da je time štićen splitski član HDZ-a Ivan Škaričić), a u studenom prošle godine u istom domu ponovno je došlo do zaraze štićenika. Mogu se navesti i drugi slučajevi. Na primjer, u trenutku pisanja ove analize postao je aktualan slučaj šibensko-kninskog župana i načelnika županijskog Stožera civilne zaštite Nikole Blaževića koji je uhvaćen u kršenju epidemioloških mjera (organiziranje privatne zabave u zatvorenom hotelu), ali odbija podnijeti ostavku i ovaj vrući kesten stavlja u ruke nacionalnog Stožera i njegove stranke. Tu su i drugi recentni primjeri – “korona svadbe” u Lici ili kršenje epidemioloških mjera na sprovodima Miroslava Tuđmana i Milana Bandića.

Navedeni primjeri upućuju na djelovanje u čijem korijenu leže i političke kalkulacije, čime se sprečava brzo i odlučno kažnjavanje kršitelja mjera. Krajnja konzekvenca je gubljenje povjerenja javnosti u djelovanje Vlade i rastuće odupiranje donesenim mjerama, što je bilo vidljivo tijekom okupljanja studenata u Zagrebu početkom veljače.

3. Raspisivanje parlamentarnih izbora 7. srpnja prošle godine usprkos u tom trenutku ne previše povoljnoj epidemiološkoj situaciji. U hrvatskim medijima je prisutna ocjena kako je vladajući HDZ raspisao izbore usprkos upozorenjima medicinske struke o potrebi njihovog odgađanja kako bi iskoristio uspjeh u početnoj fazi suzbijanja epidemije. Kao drugi razlog navodi se tada prisutna nesigurnost o ekonomskim rezultatima turističke sezone što je utjecalo da se izbori organiziraju prije nego što bi se osjetile ekonomske posljedice u slučaju neuspjeha sezone.
4. Tretiranje svake kritike usmjerene prema radu nacionalnog Stožera kao napada na Vladu i hrvatsku državu. Ovaj činilac već je istaknut u dijelu analize o kriznom komuniciranju. Kao dodatni argument za ovu tezu može se navesti reakcija Vlade na apel 26 hrvatskih znanstvenika na čelu s Ivanom Đikićem objavljen u listopadu prošle godine. U apelu je naglašena potreba hitnog poduzimanja oštrijih epidemioloških mjera kako bi se spriječio veliki porast oboljelih. Reakcija Vlade bila je neuspjeli pokušaj odstranjivanja pet potpisnika apela iz rada Znanstvenog vijeća (koje daje Vladi stručne savjete u suzbijanju pandemije) kako bi se spriječili disonantni tonovi u radu ovog tijela i osigurala potpora vijeća budućim političkim potrebama Vlade.

Kao primjer drugačijeg postupanja može se navesti otvaranje parlamentarne istrage u Kanadi u listopadu prošle godine. Cilj istrage je procjena epidemioloških mjera kanadske vlade za vrijeme prvog vala pandemije, a protiv pokretanja bili su vlada i poslovni krugovi (njihovo protivljenje nije uključivalo i pokušaje sprječavanja pokretanja istrage). U Švedskoj je u prosincu predstavljen prvi izvještaj posebnog državnog odbora  osnovanog 30. lipnja 2020. godine koji analizira djelovanje švedskih vlasti u suzbijanju pandemije. Prvi izvještaj istaknuo je ozbiljne nedostatke (zaštita starije populacije nije bila adekvatna) a konačni izvještaj biti će objavljen 2022. godine.

5. Spremnost članova Nacionalnog stožera za davanje potpore dvojbenim odlukama Vlade. Uz raniji primjer naveden u analizi kriznog komuniciranja mogu se navesti i drugi. To je potpora Krunoslava Capaka i Alemke Markotić promjeni epidemioloških pravila prije Vukovara, kao i labavljenju epidemioloških mjera za vrijeme Božića, opravdavanje nepoduzimanja mjera protiv okupljanja navijača Torcide u Splitu od stane Davora Božinovića, ili odbijanje davanja odgovora Božinovića i Capaka na pitanje o usporedbi mjera ograničenja prema ugostiteljskim objektima i crkvenim zgradama.

Rezultat ovakvog ponašanja članova nacionalnog Stožera (u kombinaciji s drugim indikatorima politizacije) vidljiv je u smanjivanju potpore javnosti radu nacionalnog Stožera. Krajem prosinca televizija N1 objavila je rezultate istraživanja prema kome je 46 % ispitanih iskazalo nepovjerenje u rad Stožera. Slično istraživanje Nove TV pokazalo je da 68 % ispitanih daje potporu radu Stožera, ali da je ta brojka u odnosu na studeni u padu (tada je iznosila 76 %). U istom razdoblju postotak nezadovoljnih radom Stožera je porastao s 19 % na 27 %. Istraživanje RTL televizije u lipnju je pokazalo da 62 % ispitanih ima puno ili potpuno povjerenje u rad Stožera, a 25,2 % dosta povjerenja. U ispitivanju napravljenom početkom prosinca 30,5 % ispitanih potpuno je vjerovalo radu Stožera, 29,8 % dosta povjerenja, a 37,9 % nikakvo ili minimalno povjerenje. Navedena ispitivanja ukazuju na trend gubljenja potpore radu Stožera.

6. Korištenje epidemioloških mjera u pokušaju opravdavanja zabrane rada trgovina nedjeljom. U okviru epidemioloških mjera HDZ je preko Stožera krajem travnja prošle godine pokušao ponovno ostvariti dugogodišnju želju zabrane rada nedjeljom s obrazloženjem da se time želi dati dan odmora zaposlenima u trgovini te smanjiti mobilnost građana koja pogoduje širenju virusa. Nakon protesta dijela javnosti i medija zabrana je prekinuta u okviru popuštanja epidemioloških mjera, a Ustavni sud ju je u rujnu ukinuo.
7. Nepostojanje mehanizma nadzora primjene mjera nacionalnog Stožera civilne zaštite. Potreba uspostave mehanizma nadzora, od strane parlamenta ili nekog drugog tijela, objašnjena je u travanjskoj analizi. Prisutno je konstantno odbijanje Vlade za uspostavom ovakvog mehanizma. Vlada se u prosincu prošle godine samo obavezala kako će tri puta godišnje Saboru dostaviti izvješće o provedbi mjera iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ali ovo rješenje ne obuhvaća detaljnu analizu djelovanja cjelokupnog sustava upravljanja u krizama, kao ni pitanje odgovornosti izvršne vlasti za provedbu donesenih mjera.

Kako dalje?

Kako objasniti kršenje i ignoriranje vlastitih pravila?

Tekuća pandemija (pojava trećeg pandemijskog vala) te potresi u Zagrebu i na području Banije ukazuju na ozbiljne probleme koji postoje u Hrvatskoj u organiziranju djelotvornog sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Izbijanje pandemije pokazalo je kako je toliko slavljen sustav domovinske sigurnosti zapravo papirnati tigar i da u stvarnosti ne postoji. Ta činjenica je pokrenula hitno improviziranje zamjenskog sustava. Pri tome radilo se bez jasnog koncepta i razrađenog plana, a rezultat je vidljiv sada – nakon početnih uspjeha improvizirani sustav konstantno se suočava sa problemima nastalim iz ovog ad hoc pristupa, dodatno pogoršanim dugoročnim posljedicama politizacije hrvatske javne uprave.

Bez obzira na optimističke izjave vlasti, ovako dizajniran sustav nije sposoban dati tražene rezultate. Najbolji primjer je činjenica da ni dva mjeseca nakon potresa na Baniji nije obnovljeno djelovanje komunalnih službi, a ni osigurano sustavno zbrinjavanje svih stanovnika pogođenih posljedicama potresa. Sve to ukazuje na neuspjeh sustava civilne zaštite (ovaj neuspjeh traži i detaljno evaluaciju razloga takvog ishoda, što će biti tema posebne analize u budućnosti) i to u odgovoru na tradicionalnu vrstu prijetnje za koju je sustav morao biti spreman.

Svaka kritička analiza ne zaustavlja se samo na opisivanju razloga disfunkcionalnosti pojave koju raščlanjuje, već nastoji i ponuditi perspektivu rješavanja uočenih problema. U slučaju nesposobnosti hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama činilac koji je značajno utjecao na donesena rješenja bilo je nastojanje za izbjegavanjem tvrdog zatvaranja zbog teških posljedica za hrvatsko gospodarstvo. U analizi je rečeno da je ovaj činilac bio presudan u odlaganju ponovnog uvođenja strožih epidemioloških mjera usprkos drugačijem mišljenju medicinske struke. Stoga se logično postavlja pitanje: postoje li primjeri uspješnog djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama koji su omogućili izbjegavanje ili minimiziranje tvrdog zatvaranja i time ne samo prekidanje ekonomskih aktivnosti već i odvijanje normalnih socijalnih interakcija? Naravno da postoje.

Primjeri uspješnog djelovanja

Za ove primjere mogu se navesti zemlje s demokratskim poretkom koje su u tekućoj pandemiji postignule kontrolu širenja virusa COVID-19 bez potpunog zaustavljanja gospodarske aktivnosti. To su na azijsko-pacifičkom području Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Singapur i Tajvan. U Europi to su Danska, Norveška i Finska.

Kada se govori o prvoj skupini zemalja, mogu se navesti idući razlozi koji su doveli do ovog rezultata:

1. Pravovremeno sveobuhvatno pripremanje za moguću pandemiju na temelju pristupa “whole of the society approach“. Za nabrojane zemlje epidemija SARS virusa 2003. godine bila je poziv na uzbunu, nakon čega je započelo sustavno planiranje i razvijanje sposobnosti za borbu protiv pandemije koje nije obuhvatilo samo državne institucije već cjelokupnu društvenu zajednicu.
2. Razvijanje i jačanje sustava javnog zdravstva. Za razliku od većine europskih zemalja gdje su sustavi javnog zdravstva bili oslabljeni politikom štednje uvedenom nakon početka financijske krize 2008. godine, kod ovih pet dalekih zemalja nastavljeno je ulaganje u javni zdravstveni sektor.
3. Brzo donošenje i primjena odluka nužnih za ograničavanje širenja zaraze. Ovdje je posebno važno istaknuti brzo uvođenje kontrole granica radi sprečavanja dolaska zaraženih osoba. Na taj način u Australiji je u drugom valu pandemije značajno smanjena stopa smrtnosti u odnosu na početak pandemije. Za pravovremeno odlučivanje od izuzetne važnosti je bilo brzo prikupljanje i analiza podataka o širenju zaraze na globalnoj razini i u samoj zemlji.
4. Djelotvorno praćenje širenja zaraze i poduzimanje mjera karantene. Zahvaljujući brzom odlučivanju i dostupnim sredstvima sve nabrojane zemlje su na početku krize započele ekstenzivno testiranje, praćenje i izoliranje zaraženih osoba. Pri izolaciji umjesto samoizolacije kod kuće u najvećem broju slučajeva primjenjivala se institucionalna izolacija za koju su pravodobno razvijene odgovarajuće sposobnosti smještaja. Upravo zavaljujući kombinaciji brzog testiranja i transparentnosti podataka o širenju zaraze, uspješne izolacije zaraženih, zaštite medicinskog osoblja i strogog kažnjavanja kršenja mjera izolacije Južna Koreja usprkos ozbiljnoj situaciji na početku prvog vala pandemije nije uvela ekonomsko zatvaranje zemlje, te je do kolovoza prošle godine po broju potvrđenih slučajeva zaraze pala s 4. na 76. mjesto globalne ljestvice.
5. Dobro provedena krizna komunikacija. Sve analize ukazuju na strateški značaj kriznog komuniciranja u dobivanju potpore stanovništva poduzetim mjerama i pridržavanju uvedenih ograničenja.

Australska Vlada je shvatila značaj kriznog komuniciranja

Primjenom navedenih mjera pet azijsko-pacifičkih zemalja je gotovo u potpunosti izbjeglo veliko zaključavanje. Južna Koreja, Singapur i Tajvan nisu uveli zaključavanje. U slučaju Australije potpuno zaključavanje je provedeno u gradu Melbourne, te je time spriječeno intenziviranje zaraze u cijeloj zemlji. U slučaju Novog Zelanda na početku pandemije proglašeno je zaključavanje cijele zemlje. Napravljene analize pokazuju da je glavni razlog za ovu mjeru (koja se na kraju pokazala uspješnom jer je broj žrtava značajno pao) bio nepostojanje središnje institucije za upravljanje mjerama u slučaju pandemije, koja nije bila predviđena planom odgovora na ove krizne situacije.

U Europi Danska, Norveška i Finska su u razdoblju od početka rujna do završetka studenog prošle godine uz umjerena ograničenja i bez zatvaranja (koje je postojalo na početku epidemije) postigle veliko smanjivanje broja smrtnih slučajeva. To je postignuto jasnim definiranjem ciljeva donesenih mjera i uspješnim kriznim komuniciranjem kojim je stanovništvo prihvatilo iste, te kroz povećavanje i ubrzavanje broja testiranja. Usprkos tom uspjehu mogućnost zatvaranja nije zanemarena. To se dogodilo u Danskoj nakon velikog povećanja broja zaraženih i smrtnih slučajeva u studenom prošle godine. Ova odluka nije odgađana i hitno je donesena

Ovi i drugi slučajevi su naglasili važnost kriterija za smanjivanje i ukidanje restriktivnih mjera, pošto prebrzo ukidanje može ponovno izazvati povratak infekcije i dugoročno nanijeti veće ekonomske štete od šteta nastalih zaključavanjem. Britanski medicinski časopis The Lancet je nedavno na temelju analize strategije djelovanja odabranih azijsko-pacifičkih (Hong Kong, Japan, Novi Zeland, Singapur, Južna Koreja) te nekoliko europskih zemalja (Njemačka, Norveška, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo) objavio sljedeće preporuke:

Jako jednostavno. Ali samo na prvi pogled…

1. Donošenje jasnog plana ukidanja restrikcija te postojanje transparentnog procesa odlučivanja je ključno za postizanje uspjeha. Za svaku fazu olakšavanja uvedenih ograničenja moraju se definirati precizni kriteriji i epidemiološke mjere.
2. Vlade moraju uspostaviti robusne sustave za detaljni nadzor epidemiološke situacije prije ukidanja ograničenja. Podaci se moraju prikupljati i analizirati u realnom vremenu a u njihovom tumačenju moraju biti ključni epidemiološki kriteriji.
3. I nakon olakšavanja ili ukidanja mjera još određeno vremensko razdoblje mora se nastaviti sa primjenom kontrolnih mjera za smanjivanje mogućnosti širenja zaraze (socijalna udaljenost, nošenje zaštitnih maski). Da bi kontrolne mjere bile uspješne vlade moraju educirati i aktivno komunicirati sa javnošću.
4. Prije olakšavanja ili ukidanja mjera svaka zemlja mora imati uspostavljen djelotvorni sustav za pronalaženje, testiranje, praćenje, izoliranje i potporu zaraženim osobama. Kao primjer velikih problema po ovom pitanju navodi se iskustvo Španjolske i Velike Britanije. Da bi se navedeno uspješno provelo studija ističe potrebu održavanja kontinuiranog ulaganja u sposobnosti sustava javnog zdravstva (uključujući odgovarajuće objekte, zalihe medicinskog materijala i potrebnu brojnost djelatnika u sustavu).

U ovom trenutku navedena iskustva zemalja nije moguće iskoristiti u Hrvatskoj. To je posljedica neprovođenja osmišljenih reformi na ovom području tijekom zadnjih četvrt stoljeća. Kao što je rečeno u travanjskoj analizi, u Hrvatskoj nije proveden proces postepene tranzicije iz sustava civilne obrane u integrirani sustav upravljanja krizama kao što je to bio slučaj u mnogim zemljama nakon 1991. godine. Umjesto toga, “reforme” koje su se radile devastirale su kadrovsku i organizacijsku infrastrukturu naslijeđenu iz prošle države te stvorile sadašnju situaciju čije se posljedice vide u tekućim krizama.

Bez temeljite reforme nema ni efikasnog sustava

Radi rješavanja ovakvog stanja potrebno je istovremeno pokrenuti reorganizaciju na tri područja. (1) Prvo područje je revitalizacija sustava civilne zaštite (uspostava organizacije sustava zasnovanog na funkcijama – novi ustroj stožera civilne zaštite na svim razinama). (2) Drugo područje je ponovna izgradnja sposobnosti civilne obrane u okviru Ministarstva obrane. Ovo područje je konstantno zanemarivano od sredine 2000-ih i danas je skoro potpuno nestalo (to se vidi u nesposobnosti donošenja Plana obrane RH). (3) Treće područje je stvaranje sposobnosti djelovanja u krizama u cjelokupnoj javnoj upravi (strateško planiranje i provedba donesenih rješenja).

Tek kada se napravi kakav-takav red na ta tri nabrojana područja moći će se razmišljati o idućem koraku – o stvaranju integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. I uz sve to treba stvoriti novi opći koncept nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u koji će biti uključeno i područje upravljanja u kriznim situacijama (to je revitalizacija koncepta totalne obrane, navedena u travanjskoj analizi). Ovo je ogroman izazov. Čak i uz najpovoljnije uvjete trebat će godine za sanaciju sadašnjeg stanja i stvaranje integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Republici Hrvatskoj. Međutim, postoji li drugačiji izbor?

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 29. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (3/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-3-3/

Nakon početnog razlaganja ustroja, podrijetla i problema hrvatskog sustava upravljanja krizama, u drugom dijelu svoje analize autor se posvetio razlaganju detalja odgovora Republike Hrvatske na konkretnu i aktualnu krizu izazvanu svjetskom pandemijom bolesti Covid-19.

(2) Odgovor na nastalu krizu

Prethodno navedeni činioci doveli su do toga da u Hrvatskoj nije postojao sustav za upravljanje u kriznim situacijama koji bi mogao pružiti odgovor na posljedice pandemije virusa COVID-19. Zbog toga je došlo do improvizacije sustava u kratkom vremenu (kroz uspostavu nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske). Naizgled, sustav se pokazao uspješnim, ali sada je vidljivo kako je početni uspjeh krio u sebi niz problema koji su postali vidljivi kako je prolazilo vrijeme. Način na koji je izvedena improvizacija i tada uočeni problemi prikazani su u travanjskoj analizi, te će u daljem tekstu biti analizirane aktivnosti na tri područja (pravni okvir, institucionalni okvir, krizno komuniciranje) u periodu od travnja prošle godine do sada.

1.Pravni okvir

Upravo se na razvoju pravnog okvira improviziranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama vide brojni nedostaci konstantnog improviziranja umjesto sustavnog izgrađivanja sustava. Ova analiza neće se baviti pitanjem legalnosti odluka nacionalnog Stožera, jer je ovo pitanje riješeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. rujna 2020. godine. Umjesto toga, istaknut će se problemi u donesenim zakonskim rješenjima koji ukazuju na konstantni reaktivni, a ne proaktivni pristup (stalno ispravljanje nastalih problema koji su se mogli predvidjeti da postoji koncept razvoja sustava i analiza scenarija primjene predloženih rješenja prije usvajanja zakona).

Nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske osnovan je prema čl. 22 Zakona o civilnoj zaštiti, ali ovaj zakon nije predvidio njegovu ulogu u slučaju pandemije (zakon u čl. 21 navodi da se ovi stožeri na svim razinama – državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj – osnivaju za provođenje mjera i aktivnosti civilne zaštite u velikim nesrećama i katastrofama). Postupanje u slučaju prijetnji zaraznih bolesti regulirano je Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji u čl.47 definira ključnu ulogu ministra za zdravstvo i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (koji daje prijedloge odluka) u donošenju odluka. Dakle, nigdje se ne spominje nacionalni Stožer civilne zaštite. Uz to, sadašnji ministar zdravstva Vili Beroš u tom trenutku nije ni bio član stožera. Stoga se odmah po osnivanju Stožera postavilo pitanje legitimnosti njegovih odluka. Vlada je donijela odluku o usvajanju novog članka (čl. 22a Zakona o civilnoj zaštiti) 18. ožujka 2020. godine. Da je napravljena analiza novog članka vidjelo bi se kako on ne može biti temelj za donošenje odluka u tekućoj pandemijskoj krizi jer Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti središnju ulogu i dalje daje ministru zdravstva (koji i dalje u tom trenutku nije bio član Stožera). Uostalom, novi članak nije ni donesen radi legaliziranja odluka Stožera (davanje svih ovlasti odlučivanja u tekućoj krizi) već radi definiranja hijerarhije između nacionalnog Stožera te regionalnih i lokalnih stožera civilne zaštite (kako bi ih se obavezalo na provođenje odluka nadređenog stožera), što je bio još jedan previd ranije donesenog Zakona o civilnoj zaštiti.

Napokon, Vlada je konačno poslala prijedlog promjene Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji je usvojen 17. travnja 2020. godine u Saboru. Ovim je promjenama Stožeru CZ dana uloga u donošenju odluka (dopunjeni članak 47.), čime je ujedno retroaktivno dana legalnost dotadašnjim odlukama Stožera, posebno onima kojima se ograničavaju temeljna prava i slobode građana Hrvatske (što ipak nije isključilo mogućnost budućih tužbi za naknadu štete nastalih primjenom ovog zakona na temelju razmjernosti donesenih mjera, odnosno pitanje da li su mjere ograničavanja poslovanja i dovođenja u pitanje egzistencije velikog broja građana zaista bile nužne zbog zaštite javnog zdravlja te zaštite temeljnih prava i sloboda drugih ljudi). Nažalost, ove promjene nisu riješile dilemu ograničavanja temeljnih prava i sloboda građana (da li se to može uraditi odlukama Stožera koji sada praktično dobiva neograničene ovlasti bez ikakvog nadzora, ili je za to potrebno odlučivanja dvotrećinskom većinom svih zastupnika u Hrvatskom saboru što povlači primjenu čl. 17 Ustava Republike Hrvatske).

Drugi problem predstavlja pitanje kažnjavanja pravnih i fizičkih osoba zbog nepridržavanja donesenih odluka zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, odnosno mjera kojima se ove odluke operacionaliziraju. U Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (čl.76) u trenutku donošenja zakona 2007. godine ovo je pitanje bilo definirano vrlo široko, bez jasnog normiranja pojedinih prekršaja. Promjenama napravljenim 4. prosinca 2020. godine pooštrene su sankcije za nepridržavanje mjera za pravne i fizičke osobe, te sada po prvi puta povezane s konkretnim prekršajima (nenošenje zaštitne maske, kršenje izolacije/samoizolacije, zabrana javnih okupljanja, zabrana okupljanja u zatvorenim prostorima). Ali to je još uvijek daleko od detaljnog normiranja kazni za nepridržavanje mjera (za primjer jasno određenih i normiranih kazni dovoljno je pogledati praksu u Njemačkoj). U biti, sve što nije izričito navedeno – stavljeno je pod opću formulaciju nepridržavanja sigurnosnih mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti za pravne (čl. 76b) i fizičke (čl. 76.b stavak 2,  čl. 76.c i 76.d) osobe. Kontroverze ostaju i dalje otvorene oko pitanja primjene nadzora ovih mjera. Općenita odredba o provođenju nadzora nad provedbom sigurnosnih mjera (čl. 72 – nadzor nad provedbom sigurnosnih mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti obavljaju i policijski službenici, inspektori tijela državne uprave nadležnog za civilnu zaštitu, inspektori Državnog inspektorata i inspektori drugih tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti) daje vrlo široki prostor za različita tumačenja, a time i moguće povrede temeljnih prava i sloboda građana Republike Hrvatske. S obzirom da ne postoji mehanizam nadzora donesenih mjera (od strane Sabora ili nekog drugog tijela, što je istaknuto u travanjskoj analizi kroz prikaz sustava donošenja odluka u kriznim situacijama u Velikoj Britaniji i drugim državama), te da je nacionalni Stožer za civilnu zaštitu Republike Hrvatske dobio vrlo široke ovlasti, ne može se isključiti mogućnost zloupotrebe donesenih mjera.

Da nisu izvučene nikakve pouke iz ovih primjera pokazuje osnivanje novog, posebnog nacionalnog kriznog stožera nakon potresa na Baniji, koji je odmah nazvan Stožer civilne zaštite zadužen za uklanjanje posljedica razornog potresa (priopćenje Vlade RH od 4. siječnja 2021.). Ovo osnivanje odmah je postavilo tri nedoumice. (1) Prva je da Zakon o sustavu civilne zaštite prepoznaje samo jedan nacionalni Stožer civilne zaštite (nema članka zakona koji bi dopustio osnivanje niza stožera, svaki za jednu vrstu katastrofa i nesreća, ili obnove). (2) Druga je pitanje da li će se ista mjera primijeniti na područne i lokalne stožere civilne zaštite (pa ćemo onda na svakoj razini zapovijedanja imati po jedan stožer za svaku vrstu katastrofa i nesreća, ili specijalizirani stožer za obnovu). (3) Treća je pitanje organiziranja jedinstvenog zapovjednog lanca u takvim okolnostima (koji će od dva stožera biti nadređen, Božinovićev ili Medvedov). Vjerojatno će se opet hitno mijenjati zakonska rješenja (sada Zakon o sustavu civilne zaštite) i tako unedogled kod svake krize. Tu je i ponovno uvođenje ograničenja kretanja krajem prosinca prošle godine, koje je uključilo i pravila za izdavanje propusnica za kretanje. Brojne kritike ukazuju na nedosljedne kriterije za dobivanje propusnica koji omogućavaju njihovu zloupotrebu kojima se ugrožava načelo razmjernosti (pravila trebaju vrijediti za sve; umjesto toga uvedeni su izuzeci, npr. u slučaju da je uplaćen predujam za smještaj u turističkim objektima; također u medijima se navode slučajevi odbijanja davanja propusnica u slučaju brige o starim i/ili bolesnim osobama, ali i ekspresnom odobravanju propusnica za odlazak na misu izvan mjesta stanovanja). Pravila također ne predviđaju ni kaznene sankcije za kršenje odredbi o ograničenju kretanja. To ukazuje na brzopleto donošenje regulative, bez analize mogućih posljedica primjene ovih odredbi u praksi.

Ovi primjeri pokazuju kako je pandemija virusa COVID-19 u Hrvatskoj otvorila niz ozbiljnih pravnih pitanja. Od samog početka mjere koje su se poduzimale donošene su bez postojanja razrađenog sustava upravljanja u kriznim situacijama (koji je improviziran u hodu jer su se postojeća rješenja pokazala nezadovoljavajućima), što je odmah povuklo i pitanje nejasno definiranih ovlasti državnih tijela. Do ovog trenutka ni jedna od ovih dilema nije riješena.

2.Institucionalni okvir

Na ovom području može se postaviti pitanje – “Koja je uloga nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske?”. U hrvatskoj javnosti pojavilo se nekoliko mišljenja po ovom pitanju. Prema jednom, Stožer ne bi trebao biti operativno, već samo savjetodavno tijelo Vlade. Prema drugom, u djelovanje Stožera treba uključiti stručnjake iz cijelog niza područja kako bi njihovom ekspertizom poboljšali donošenje odluka u okviru ovog tijela. Prema trećem, Stožer se politički kompromitirao i treba ga zamijeniti nekim novim nacionalnim stožerom u kome će uz predstavnike vlasti biti zastupljena i politička oporba. Ovakva i slična mišljenja pokazuju nerazumijevanje funkcije stožera ili nekog sličnog tijela (bilo da je ono nazvano Središte za krizno upravljanje, Tim za odgovor u kriznoj situaciji i sl.) u uređenom sustavu upravljanja u kriznim situacijama.

Za ilustraciju ove činjenice možemo uzeti simbol mača kao prikaza djelovanja sustava u kriznoj situaciji. Dvije ključne komponente konstrukcije mača su balčak i oštrica. Koji bi dio mača bio ekvivalent djelovanja kriznog stožera? To bi bio samo vrh oštrice mača kao operativnog dijela cijelog sustava. Balčak mača je simbol temelja djelovanja cjelokupnog sustava. Na primjer, u slučaju vojne organizacije to je postojanje vojne strategije kao okvira za definiranje zadaće oružanih snaga, te vojne doktrine kao okvira definiranja načina borbenog djelovanja. U slučaju sustava upravljanja u kriznim situacijama to je ranije naveden primjer definiranja koncepta organizacije sustava, te na temelju tog koncepta izgradnja pravnog i institucionalnog okvira kojim se definiraju zadaće i načini djelovanja te određivanja operativnog tijela (npr. u SAD to su operativna središta za upravljanje krizama – Emergency Operations Centers, EOC – koja se organiziraju od lokalne do federalne razine vlasti). U oba primjera oštrica predstavlja sposobnosti koje su razvijene za djelovanje u kriznoj situaciji na temelju definiranih ciljeva i zadaća sustava. Pri tome, sam vrh oštrice – stožer civilne zaštite ili operativno središte za upravljanje krizama – samo je operativni dio sustava koji djeluje na temelju definiranih zadaća i dostupnih sposobnosti. Stožer (ili njegov drugačije nazvani ekvivalent) stoga nije tijelo za strateško planiranje, definiranje procedura i postupaka ili izradu ekspertiza. On je operativno tijelo koje djeluje na temelju navedenih priprema, ali upravo na temelju te osnove stožer treba ostvariti fleksibilnu primjenu donesenih planova i dostupnih sposobnosti.

Primjenjivo i na civilno upravljanje krizama?!

Tu govorimo o organizaciji zapovjednog lanca od strateškog stožera (to bi u hrvatskom slučaju bio nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske) do operativnih stožera na nižim razinama (to su u hrvatskom slučaju područni/regionalni i lokalni stožeri civilne zaštite). Način zapovijedanja primjeren ovoj zadaći je zapovijedanje usmjereno na misiju (Mission Command), vrsta zapovijedanja razvijena u vojnoj organizaciji koja je naknadno našla primjenu na civilnom području – u sustavima upravljanja u kriznim situacijama, pa i u privatnom sektoru. Bit ove vrste zapovijedanja je davanje velike slobode stožerima na taktičkoj i operativnoj razini u oblikovanju i provođenju odgovora na kriznu situaciju (ovisno o situaciji na terenu, koju najbolje poznaje taktički zapovjednik), pri čemu stožeri na višoj/strateškoj razini daju jasni strateški cilj djelovanja i osiguravanje potrebnih sposobnosti za djelovanje.

U hrvatskom slučaju nacionalni Stožer civilne zaštite bio bi najviše tijelo na strateškoj razini djelovanja s naglaskom na upravljanju, usmjeravanju i koordinaciji djelovanja podređenih stožera civilne zaštite. Kod područnih i lokalnih stožera naglasak bi trebao biti na operativnom djelovanju. Ključan je opći plan djelovanja koji se kaskadnim procesom prenosi s najviše na najnižu razinu djelovanja, pri čemu podređena razina (područni i lokalni stožeri civilne zaštite) planiraju operativno djelovanje u skladu s namjerom općeg plana, ali i u skladu s taktičkom situacijom na terenu.

U ovom modelu funkcije nacionalnog Stožera trebale bi biti sljedeće:

1. Zapovijedanje – odgovornost za sveobuhvatno operativno djelovanje sustava za upravljanje u kriznim situacijama, pri čemu je bitna brzina reakcije,
2. Koordiniranje – odgovornost za koordiniranje svih aktivnosti podređenih snaga na terenu, u skladu s planovima djelovanja napravljenim prije izbijanja krize,
3. Planiranje – primjena prethodno donesenih planova, odnosno modificiranje ili odbacivanje dotadašnjih planova ako to traži situacija na terenu,
4. Logistika – odgovornost za osiguravanje svih ljudskih, materijalnih i financijskih resursa za djelovanje operativnih snaga.

Kako se može ocijeniti dosadašnje djelovanje nacionalnog Stožera u ispunjavanju navedenih funkcija? Da su u radu Stožera vidljivi problemi, svjedoče sljedeći primjeri:

1. Obavijest Stožera civilne zaštite Krapinsko-zagorske županije od 24. lipnja 2020. godine kako se od nacionalnog Stožera traži da se izmjene preporuke po pitanju povratka zaraženih osoba u mjesto prebivališta (županijski i lokalni stožeri nemaju sposobnosti za to, te bi tu zadaću trebala preuzeti policija), te da jasno propiše pravila ponašanja koja će vrijediti za sve, i u političkoj kampanji (pred tadašnje parlamentarne izbore, op.a.), ali i za ponašanje na radnom mjestu i u javnom prostoru.
2. Stalne i višestruke kritike o nedovoljnosti predloženih kompenzacijskih mjera za gospodarske subjekte (mjere su fokusirane na očuvanje radnih mjesta, a ne na olakšavanje poslovanja u uvjetima kada je zarada gospodarskih subjekata minimalna ili nepostojeća dok se sve financijske i druge obaveze prema državnim institucijama i financijskom sektoru moraju ispunjavati).
3. Kašnjenja u (1) reakciji na tekuću situaciju i (2) u donošenju odluka. Na primjer, u nekoliko navrata istarski krizni stožer se našao u situaciju dužeg čekanja za dobivanjem hitnog odgovora na predložene mjere. Načelnik Stožera civilne zaštite Istarske županije Dino Kozlevac je u intervjuu danom 9. svibnja 2020. godine izjavio kako su mjere poduzete nakon 13. ožujka prošle godine u Istri (zatvaranje škola i vrtića, te zatim i ugostiteljskih objekata, prije svih ostalih u Hrvatskoj) iznenadile nacionalni Stožer civilne zaštite koji je naknadno pružio potporu tom koraku. Dana 19. lipnja 2020. godine načelnik Kozlevac je naveo kako se već tri tjedna čeka dobivanje protokola od strane nacionalnog Stožera o načinu postupanja u slučaju pojave oboljelih turista, te da će zbog nemogućnosti daljnjeg čekanja i činjenice da su obavljene sve pripreme istarski stožer donijeti i primijeniti odluku o postupanju u ovim slučajevima. Možda najozbiljniji slučaj ove druge vrste kašnjenja bilo je odlaganje uvođenja restriktivnih mjera koje su se trebale donijeti krajem listopada ili početkom prosinca prošle godine, kada se intenzivirao drugi val pandemije. Usprkos traženju eksperata, donošenje mjera je odloženo za kraj studenog (a sredinom prosinca one su dodatno zaoštrene nakon što prvobitna ograničenja nisu dala rezultate), a do tada se u razmahao drugi val te je tijekom studenog prošle godine (od 12. studenog pa do kraja mjeseca) Hrvatska po rastu smrtnih slučajeva bila najgora u Europi (što je vidljivo u izvještajima Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti).

4. Načelnik Stožera Varaždinske županije Robert Vugrin je u intervjuu na Hrvatskoj televiziji 9. studenog 2020. godine iznio sljedeće probleme povezane s djelovanjem nacionalnog Stožera civilne zaštite i generalno cjelokupnog sustava upravljanja u kriznim situacijama:

–  Republika Hrvatska nije napravila jasan sustav iz kojeg bi ljudi vidjeli što ih očekuje. Uvođenje mjera trebalo bi se povezati s jačanjem intenziteta epidemije, a to bi trebalo vrijediti za sve županije (u trenutnoj situaciji dio županija poduzima jače mjere, a dio ne).

– Neke od mjera nacionalnog Stožera su nelogične. Vugrin je to ilustrirao primjerom neuvođenja restrikcija na sve vrste okupljanja. Umjesto zabrane svih okupljanja dopuštena su selektivna okupljanja – vjerska i kulturna, te rad ugostiteljskih objekata (u tom trenutku bio je dopušten rad ugostiteljskih objekata, op.a.) u situaciji kada su sva okupljanja u Varaždinskoj županiji trenutno jako opasna.

– Na nacionalnoj razini nisu donijete adekvatne kompenzacijske mjere gospodarskim subjektima zbog nastale štete (Varaždinska županija ih ne može ponuditi zbog nedostatka sredstava).

5. Dr. Leonardo Bressan, predsjednik Koordinacije hrvatske obiteljske medicine Primorsko-goranske županije je u intervjuu danom televiziji N1 dana 25. studenog 2020. godine naveo kako je loše upravljanje ovom kriznom situacijom (govoreći o slabom pridržavanju preporučenih načina ponašanja stanovništva u pandemiji) rezultat činjenice da su „odluke kriznog stožera na nacionalnoj razini prvo zakašnjele, drugo nepotpune-nedovršene i nejasne i treće bez alata za nadzor i sankcioniranje njihovog kršenja“. Dr. Bressan je konstatirao kako je najveći problem sporost nacionalnog Stožera u odlučivanju izazvana podložnosti različitim političkim pritiscima, a rezultat te situacije je uglavnom kašnjenje za situacijom i reaktivno a ne proaktivno djelovanje (što je po njemu rezultat neuključivanja u planiranje i rukovođenje liječnika primarne zdravstvene razine koji najbolje znaju situaciju na terenu, a čije se savjete ne sluša).
6. Analiza portala net.hr objavljena 30. studenog 2020. godine o stanju zdravstvenog sustava (Ivana Petrić, Dossier: zdravstvo: Što čeka sustav jednom kada ova pandemija završi) na temelju razgovora s nizom istaknutih liječnika navodi kako su najveće slabosti zdravstvenog sustava u pandemiji rezultat nedostatka strateškog promišljanja (odluke se donose na brzinu i bez dovoljnog promišljanja), organizacije (stalne improvizacije liječnika na koju su prisiljeni kako bi zdravstveni sustav funkcionirao), aktualne konfiguracije sustava financiranja i upravljanja sastavnicama zdravstvenog sustava (posebno je istaknuto preveliko opterećenje liječnika obiteljske medicine), te politiziranosti zdravstva.
7. Gotovo potpuna neaktivnost nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske nakon potresa na Baniji u siječnju 2021. godine. Osim donošenja dvije odluke (privremeno ukidanje propusnica za područje Banije i cjelokupne Hrvatske, odluka o prioritetnom cijepljenju stanovništva Banije protiv virusa COVID-19), Stožer u ovom slučaju nije preuzeo upravljanje kriznom situacijom.

Navedeni primjeri ukazuju na ozbiljne nedostatke u području (1) strateškog planiranja, (2) organizacije rada nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, te (3) načina njegova djelovanja.

Manjak strateškog planiranja

Što radi hrvatsko Vijeće za financijsku stabilnost?

Da zbog slabo razvijenog strateškog planiranja u javnoj upravi nije stvoren okvir djelovanja sustava za upravljanje u kriznim situacijama može se ilustrirati primjerom nerazvijene financijske komponente sustava (Emergency Financial Management). Ovo je danas kritična komponenta planiranja upravljanja u kriznim situacijama koja se bavi djelovanjem potrebnim za ublažavanje posljedica ekonomskih gubitaka nastalih za vrijeme bilo kakve vrste katastrofalnog događaja, te planiranjem procesa ekonomskog oporavka. U hrvatskom slučaju vidljivo je kako ne postoji ni prethodno planiranje, a ni djelotvorna specifična institucija koja bi se bavila istim. Na primjer, u SAD to je Vijeće za nadzor financijske stabilnosti (Financial Stability Oversight Council), stvoreno 2010. godine sa zadaćom identificiranja rizika za financijski sustav SAD i reakcije na iste. Ovo vijeće (u kome se nalaze predstavnici federalnih regulatornih institucija) je u upozorenju objavljenom 7. prosinca prošle godine navelo opasnost da tržište kratkoročnih zajmova zbog pandemije neće biti u stanju zadovoljiti potrebe poslovnih subjekata i lokalnih vlasti što može dovesti do kolapsa američke ekonomije. Ovu ulogu u Hrvatskoj treba imati Vijeće za financijsku stabilnost osnovano 2014. godine, ali ovo tijelo u svom dosadašnjem radu nije pokazalo da može obavljati navedenu zadaću. Stoga je od početka krize u Hrvatskoj viđen reaktivni pristup u pružanju pomoći gospodarstvu usmjeren prema kratkoročnim učincima (očuvanje radnih mjesta) umjesto nastojanja za reformama koje bi uz kratkoročnu pomoć radi očuvanja likvidnosti tvrtki bile usmjerene na dugoročno rješavanje strukturalnih problema hrvatskog gospodarstva.

Iz gore navedenih primjera vidljivo je da ne postoji ni ikakvo sustavno planiranje za djelovanje hrvatskog zdravstvenog sustava tijekom pandemije, kao ni dugoročno planiranje rješavanja problema u ovom sektoru – čime bi se i stvorili uvjeti za njegovo efikasno djelovanje u zdravstvenim krizama. Za usporedbu, u Njemačkoj je konstantno ulaganje u javno zdravstvo i unapređivanje njegovog djelovanja dovelo do situacije da usprkos velikom broju zaraženih osoba zdravstveni sustav ni u jednom trenutku nije bio pred slamanjem. O stupnju organizacije govori i činjenica da je u svibnju prošle godine broj tjednih testiranja povećan sa 160.000 na 360.000 (koristeći mrežu 128 javnih i privatnih medicinskih ustanova), a broj postelja u intenzivnoj skrbi (ICU) je nakon izbijanja pandemije povećan sa 28.000 na 40.000 (između ostalog, i zbog obaveze saveznih država i okruga za preventivnim osiguravanjem ICU kapaciteta u zdravstvenim institucijama pod njihovom jurisdikcijom). To ne znači da nisu uočeni i ozbiljni problemi njemačkog zdravstvenog sustava, poput nedostatka zaštitne opreme. Ali po uočavanju problema poduzimaju se mjere za njihovo trenutno ublažavanje (hitna kupnja zaštitne opreme), te za dugoročno rješavanje problema (centraliziranje procesa nabave, zabrana izvoza zaštitnih sredstava, planiranje stvaranja 19 središnjih skladišta za stvaranje zaliha zaštitnih sredstava i poduzimanje mjera za poticanje domaće proizvodnje kako bi se smanjila potreba za uvozom zaštitnih sredstava).

Problemi u organizaciji rada Stožera CZ RH

Kako se to radi u SAD-u?

Druga skupina problema odnosi se na organizaciju rada nacionalnog Stožera. Generalno, organizacija stožera ili bilo kakvog sličnog tijela (npr. operativnih središta za upravljanje krizama) mora uključivati sve komponente koje omogućavaju ispunjavanje njegove funkcije. Navedeno pravilo vrijedi i za tijela u sustavu upravljanja u kriznim situacijama. Tako se u sastavu ranije navedenih američkih operativnih središta za upravljanje krizama (EOC) na razini federalnih institucija, nekih saveznih država i operativnih područja FEMA-e nalazi niz komponenata, organiziranih prema konceptu ESF (Emergency Support Functions – 15 temeljnih potpornih funkcija u kriznim situacijama; u nekim saveznim državama taj broj je i veći). Ove funkcije su grupirane u okviru unificiranog modela organizacije sustava upravljanja krizama (četiri organizacijske cjeline – operacije, planiranje, logistika, financije/administrativna potpora). EOC na nižim razinama su nešto drugačije organizirani, ali i oni slijede ovaj obrazac funkcionalnog strukturiranja centra. Ovo je opći okvir koji se prilagođava konkretnoj situaciji i zadaćama, te se ostvaruje velika fleksibilnost u organizaciji i radu EOC na svim razinama.

A kakva je situacija u Republici Hrvatskoj? Ustroj nacionalnog Stožera civilne zaštite te nižih (područnih i lokalnih) stožera određen je Pravilnikom o sastavu stožera, načinu rada te uvjetima za imenovanje načelnika, zamjenika načelnika i članova stožera civilne zaštite, aktom donesenom 2019. godine. Ovaj pravilnik propisuje sastav i način rada, ali ne i organizaciju rada stožera civilne zaštite. Pravilnikom se navodi sastav članova i uvjeti njihovog imenovanja (načelnici javnih institucija – policija, vatrogastvo, zdravstvene institucije i dr.), zadaće stožera, načini aktiviranja i rada (jako općenito), ali ne i organizacija rada. U okviru stožera ne postoje komponente koje bi osigurale stručnu i operativnu potporu, već se iste dobivaju od drugih tijela državne uprave. U slučaju nacionalnog Stožera to je MUP, koji pruža administrativno-tehničku potporu (čl. 15. stavak 1), a za stožere na nižim razinama državna tijela i druge institucije (npr. privatni sektor) čiji predstavnici su članovi stožera koji daju stručnu i operativnu potporu (čl. 15 stavak 2). To zapravo znači da ne postoji jedan opći model organizacije stožera civilne zaštite, već sve ovisi o organizacijskim sposobnostima (ili nesposobnostima) načelnika stožera, te sposobnostima drugih državnih tijela čiji su predstavnici u stožeru.

Iskustvo iz tekuće krize pokazalo je sve nedostatke ovakvog organiziranja stožera civilne zaštite. S jedne strane tu je pozitivan primjer stožera civilne zaštite Istarske županije. Uspješno djelovanje ovog stožera rezultat je sljedećih činjenica:

1. Vrlo dobra organizacija stožera koja je omogućila uspješnu koordinaciju svih institucija i brzu reakciju u provođenju odgovora, posebno u identifikaciji kontakata zaraženih osoba i provođenju testiranja. Ključ uspješne organizacije je visoka stručnost članova stožera, što ukazuje na potrebu konstantnog školovanja i osposobljavanja osoblja za upravljanje u kriznim situacijama. Time je omogućena uspješna organizacija rada stožera i u uvjetima propisanim zakonom,
2. Potpora lokalnih i županijskih vlasti djelovanju stožera. Ne postoje politički pritisci prema stožeru i mjerama koje provodi,
3. Potpora stanovništva mjerama stožera. Stožer je efikasnim djelovanjem stvorio među istarskom populacijom povjerenje i spremnost za daljim prihvaćanjem njegovih odluka i mjera.

Potpuno suprotnu sliku pruža djelovanje stožera civilne zaštite Zadarske županije. Nakon dobrih rezultata postignutih za vrijeme prvog zatvaranja uslijedilo je popuštanja mjera tijekom ljeta. U istom razdoblju slučajevi nepostupanja prema prekršiteljima donesenih mjera izazvali su podjele unutar stožera. To je kulminiralo krajem listopada kada stožer donosi odluku o promjeni načina praćenja kontakata zaraženih osoba. Umjesto da epidemiolozi utvrđuju kontakte zaraženih osoba, sada zaražene osobe trebaju epidemiolozima prijaviti kontakte samo s osobama iz zdravstvenog sustava i iz domova za starije. Kako se ostali kontakti ne moraju prijaviti došlo je do naglog širenja virusa. Donošenje mjera je kasnilo (prekasna odluka o prelasku rada u osnovnim i srednjim školama na održavanje nastave isključivo na daljinu). Komunikacija stožera prema javnosti svedena je na minimum, a dio članova nastoji opravdati jasno vidljive propuste u radu stožera. Za propuste u radu stožera do sada nitko nije odgovarao. Postojanje dvostrukih mjerila u djelovanju stožera postepeno je dovelo do gubitka povjerenja građana u njegov rad i masovnog nepridržavanja epidemioloških mjera. To je vidljivo u masovnom izbjegavanju samoizolacije zaraženih osoba, koje je olakšano nepostojanjem dovoljnih kapaciteta policije za njihov nadzor. Usprkos svemu navedenom nadzor napravljen 28. studenog prošle godine nije detektirao nikakve probleme.

Damir Trut i Davor Božinović – treba li Ravnateljstvo civilne zaštite biti dio MUP-a RH?

Problem nepostojanja ujednačenog modela organizacije vidljiv je i u radu nacionalnog Stožera civilne zaštite. Očito je da potpora koju u okviru MUP-a daje Ravnateljstvo civilne zaštite nije dovoljna. To ponovno skreće pažnju na organizaciju i način rada Ravnateljstva. Već i sam naziv – ravnateljstvo – ukazuje da se u odnosu na tijelo koje je ova institucija 2019. godine zamijenila (Državna uprava za zaštitu i spašavanje) radi o hijerarhijski nižoj instituciji koja nije nezavisna, već je smještena u okviru MUP-a. Iako je raspuštanjem DUZS-a i stvaranjem Ravnateljstva trebalo postići bolje djelovanje sustava civilne zaštite, upitno je da li se u tome uspjelo. Došlo je do mehaničkog spajanja komponenti sustava u okviru Ravnateljstva, ali vatrogastvo je izdvojeno u zasebnu cjelinu. Premda je u odnosu DUZS-a i vatrogastva konstantno bilo velikih problema, da li je rješenje izdvajanja cjelokupnog vatrogastva (Hrvatska vatrogasna zajednica) u zasebni ured državne uprave zadovoljavajuće rješenje? Sada imamo situaciju da je Ravnateljstvo civilne zaštite hijerarhijski niže od Hrvatske vatrogasne zajednice, iako bi funkcionalno odnos trebao biti obratan (vatrogastvo kao dio civilne zaštite). U biti, umjesto jačanja jedinstvenog djelovanja imamo proces dalje fragmentacije sustava civilne zaštite.

Jedna od zadaća Ravnateljstva je i pružanje potpore radu nacionalnog Stožera civilne zaštite, za što je zadužen Operativni centar civilne zaštite. U teoriji, ovaj centar bi trebao obavljati mnoge funkcije integrirane u organizaciju EOC. Međutim, centar treba pružati potporu cijelom Ravnateljstvu, a ne isključivo nacionalnom Stožeru civilne zaštite, a iz opisa njegovih zadaća vidljivo je da ne obuhvaća sve funkcije koje ima EOC. Isto tako, s obzirom da je od ustrojavanja Ravnateljstva prošlo samo nešto više od godinu dana, opravdano je pitanje da li ima dovoljno osposobljenog i obučenog osoblja za djelovanje u kriznim situacijama, te da li su razvijene i uvježbane procedure djelovanja. Iskustvo s potresom na području Banije pokazuje da to nije slučaj. U zadnja tri tjedna u medijima se svaki dan pojavljuju novi primjeri nepripremljenosti i nesposobnosti sustava civilne zaštite u kriznom djelovanju. To je potvrđeno i u medijima nedavno objavljenom sadržaju izvješća MUP-a za 2019. godini u kome se konstatira sljedeće:

1. Spremnost sustava civilne zaštite za upravljanje rizicima i spašavanje svih kategorija vrijednosti izloženih štetnim utjecajima katastrofa je niska,
2. Spremnost civilne zaštite u preventivnom djelovanju je niska,
3. Vrlo niska spremnost operativnih snaga lokalne i područne samouprave,
4. Potreba dopunjavanja i prilagođavanja normativnih akata koji reguliraju organizaciju i rad civilne zaštite.

Navedene ocjene MUP-a potvrđuju opažanje o upitnoj sposobnosti Ravnateljstva civilne zaštite da ispuni predviđene zadaće, uključujući i pružanje potpore nacionalnom Stožeru.

Načini djelovanja Stožera CZ RH

Tomo Medved – stožer ili parastožer?

Napokon, dolazimo i do zadnjeg pitanja. Čemu zapravo služi nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske? U teoriji, ovaj stožer trebao bi se baviti svim vrstama prijetnji i rizika, ali kao što je ranije rečeno – Stožer se (osim donošenja dvije mjere) uopće nije aktivirao u slučaju potresa na području Banije. Razlog tome je u činjenici da je Stožer stvoren samo za jednu zadaću – djelovanje u krizi izazvanoj širenje virusa COVID-19. On nema ni ljudstvo, a ni sposobnosti upravljanja drugim vrstama kriza, pa tako i  zadnjom krizom nastalom potresom. Razlog tome je upitnost pružanja djelotvorne potpore od strane Ravnateljstva, kao i cjelokupno stanje sustava civilne zaštite. To je dovelo do odluke o stvaranu novog posebnog stožera pod vodstvom ministra branitelja Tome Medveda. Ovo ne samo da stvara probleme koji su već navedeni u analizi pravnog okvira, već otvara i pitanje da li to znači da će se u budućnosti za svaku vrstu nesreća i katastrofa osnivati novi stožer? To otvara mogućnost da će postojati ne jedan već niz nacionalnih Stožera civilne zaštite, ovisno o vrsti nesreće i o geografskoj lokaciji. Umjesto toga, cjelokupni sustav trebao bi se urediti da omogući davanje sposobnosti nacionalnom Stožeru za uspješno djelovanje i u slučaju višestrukih istovremenih kriza, a stožerima na nižim razinama potrebne organizacijske sposobnosti i potpora više razine u djelovanju prilagođenom situaciji na terenu (zapovijedanje usmjereno na misiju). U protivnom samo će se dodatno narušiti ionako nisku djelotvornost cijelog sustava.

Drugi problem je pitanje načina rada stožera. I nacionalni i svi drugi stožeri osnivaju se na isti način – okupljanjem visokih dužnosnika (nacionalna razina), odnosno načelnika potrebnih službi (niža razina). U svim ovim slučajevima stožeri nemaju integrirane organizacijske sposobnosti djelovanja (kao američki EOC), već su zapravo debatni klub koji se za organizaciju djelovanja mora oslanjati na vanjske subjekte. Sposoban zapovjednik može nadvladati ovo ograničenje, što pokazuje primjer stožera civilne zaštite Istarske županije. Potpuno suprotni primjer vidljiv je u Zadru. Osnivanje stožera za djelovanje na području Banije pokazuje sav apsurd ovakve situacije – članovi stožera su ministri i visoki dužnosnici, a nema ni jednog predstavnika lokalne javne uprave. Tako ustrojen stožer teško da će biti operativan jer to nije njegova namjena – on mora poslužiti kao dokaz da Vlada nešto radi i tako neutralizirati rastuće kritike nesposobnosti sustava civilne zaštite (a time i političke odgovornosti trenutne vlade za takvu situaciju). Stoga je jedino rješenje ove nakaradne situacije potpuno nova organizacija stožera civilne zaštite na svim razinama (zasnovana na funkcijama koje trebaju obavljati), što odmah pokreće i pitanje korjenite reorganizacije cjelokupnog sustava civilne zaštite.  Naime, uspostava stožera (ili operativnih centara) poput EOC-a traži stvaranje stalne profesionalne strukture na svim razinama organiziranja, te potpornih sposobnosti za njihovo djelovanje (novi pravni okvir, organizacija sustava školovanja i obuke, pitanje okvira za razvoj ovog sustava – da li će biti zadržani u MUP-u, premješteni u neko drugo ministarstvo, ili postati dio neke nove nezavisne institucije koja će u sustavu javne uprave biti zadužena za zadaću upravljanja u kriznim situacijama, i slično).

3. Krizno komuniciranje

U travanjskoj analizi istaknuto je kako je na ovom području u određenoj mjeri početno bio napravljen red (pitanje odnosa nacionalnog Stožera i nižih stožera), ali zapravo nije urađeno ništa više od toga. Pa i ti skromni postignuti rezultati su sada dovedeni u pitanje. Naime, nije dovoljno samo objavljivati dnevne izvještaje o broju zaraženih, umrlih i uvođenju novih mjera.

O čemu se radi? Bit krizne komunikacije nije samo puko iznošenje statističkih informacija o pandemiji. Bit je stvaranje značenja radi dobivanja potpore populacije za poduzete mjere. Politički vrh mora jasno naznačiti kako postoji način izlaska iz krize kroz davanje njegovog viđenja situacije te krajnjih ciljeva koji se moraju postići nakon pandemije (što uključuje i jasno definiran način kako će se postići ti ciljevi, a ne samo opći opis ciljeva). Samo na taj način bit će prihvaćene odluke političkog vrha, a time se stvara i održava konsenzus javnosti nužan za djelovanje u krizi. Do sada ovaj cilj nije postignut u tekućoj krizi, na što ukazuju sljedeće činjenice:

1. Nepostojanje profesionalnih stručnjaka za krizno komuniciranje koji bi morali voditi cijeli proces umjesto političara. Postoji razlog zašto krizno komuniciranje moraju voditi ekspertni timovi i zašto se ova komunikacija detaljno planira i uvježbava prije izbijanja krize (prikupljanje i analiza podataka, planiranje načina i sadržaja komunikacije, oblikovanje sadržaja i načina slanja poruka prema pojedinim segmentima populacije, određivanje voditelja komunikacije) – to je prije navedeno stvaranje značenja koje daje sadržaj porukama koje se šalju prema stanovništvu.

Nažalost, takav pristup nije bio moguć u Hrvatskoj na početku krize. Improvizirani sustav upravljanja u kriznoj situaciji i nerazvijeno strateško planiranje spriječili su – između ostaloga – i poduzimanje gore navedenih priprema na području kriznog komuniciranja. Umjesto toga odabran je pristup u kome krizno komuniciranje nose pojedine osobe iz politike i struke umjesto ekspertnih timova. Kroz odabir članova nacionalnog Stožera (pri čemu je bio naglasak na njihovoj stručnosti i sposobnosti pružanja empatije) nastojalo se u javnosti stvoriti simpatije prema glasnicima i sadržajima koje prenose. Time se prikrivala činjenica nepostojanja jasnih poruka usmjerenih na stvaranje značenja. Ovakav pristup funkcionirao je u početnoj fazi krize (kraj veljače – kraj travnja 2020.), ali ubrzo nakon toga počeo je pokazivati nedostatke. Prvi problem je bio u činjenici da članovi nacionalnog Stožera nisu profesionalni komunikatori te su vrlo brzo počeli pokazivati umor i niz grešaka u komunikaciji koje bi profesionalci vjerojatno izbjegli. Drugi problem je u činjenici da su članovi nacionalnog Stožera vrlo brzo počeli praviti kompromise i pokušali opravdati očito dvojbene poteze Vlade (npr. sjetite se objašnjenja Krunoslava Capaka danog 23. lipnja 2020. godine. nakon teniskog turnira u Zadru, zašto premijer Plenković ne treba otići u samoizolaciju iako je imao kontakt sa zaraženom osobom: “Nije bilo fizičkog kontakta. Dodir šakama se ne smatra bliskim kontaktom. Dakle, naš premijer nije ostvario bliski kontakt s Novakom Đokovićem, i ako on i jest pozitivan, premijer ne mora u samoizolaciju“). Time se postepeno počela smanjivati vjerodostojnost članova Stožera, te i time i poruka koje šalju.

2. Smanjivanje kvalitete dnevnih informacija o situaciji. Uz stalno prisutan problem čestog nepodudaranja podataka nacionalnog Stožera i područnih/lokalnih stožera, s prolaskom vremena postalo je vidljivo prenošenje naglaska sa sadržaja o dnevnoj situaciji na pokušaje opravdavanja poteza Vlade.

To je na primjer vidljivo u otvorenom pismu koje je znanstvenik Ivan Đikić uputio premijeru Plenkoviću 17. prosinca prošle godine u kojem navodi propuste u kriznoj komunikaciji. Đikić je kritizirao premijerov nastup na konferenciji za novinstvo održanoj dan ranije tijekom koje je Plenković – umjesto davanja konkretnih odgovora na novinarska pitanja o stanju i brojevima u Hrvatskoj – pokušao odgovoriti tvrdnjom da je situacija u Njemačkoj gora nego li u Hrvatskoj (što je Đikić opovrgnuo podacima danim u pismu). I ranije su hrvatski znanstvenici tražili uvođenje drugačijeg načina komunikacije nacionalnog Stožera s javnosti, veću transparentnost u podacima o širenju zaraze, ustrojavanje javnog registra statusa zaraženih osoba. Ovi problemi u komunikaciji i dalje nisu riješeni.

3. Nekonzistentnost slanih poruka. Da bi imale odgovarajući učinak poruke slane u kriznom komuniciranju moraju biti nedvosmislene i dosljedne. Nekoliko primjera pokazuje da to nije slučaj u ovoj krizi.

Prvi primjer je poruka premijera Plenkovića o pobjedi nad koronom izrečena u nekoliko navrata tijekom početka ljeta prošle godine. Iako se premijer naknadno pokušao opravdati da je mislio samo na prvo poluvrijeme, to je bilo prekasno da poništi učinak koji je poruka imala u trenutku njezina slanja (pitanje koliko je tadašnji stav javne osobe na najvišem položaju u državi doprinio percepciji umanjivanja opasnosti od virusa u hrvatskoj javnosti). Drugi primjer je slanje poruke kako do novog zatvaranja ni na koji način neće doći jer bi to bilo pogubno za hrvatsku ekonomiju. Ova poruka je naglašavana sve do početka listopada kada njezin intenzitet počinje slabiti (zbog činjenice da je vjerojatnost novog zatvaranja kao efikasne mjere za smanjivanje širenja broja zaraženih ponovno postala realnost, što pokazuju mjere koje su počele poduzimati mnoge članice EU). U porukama slanim tijekom listopada je naglašavano da zatvaranja neće biti osim “ako situacija eskalira” (Andrej Plenković, 21. listopada 2020.). Nakon što je sredinom studenog po stopi smrtnost Hrvatska izbila na sam vrh u Uniji, krajem mjeseca donesene su stroge mjere zatvaranja. Treći primjer je postojanje dvostrukih standarda po pitanju sankcioniranja prekršitelja mjera. Iako Vlada od početka krize šalje poruku “Ostanimo odgovorni”, slučajevi objavljeni u medijima (a posebno u siječnju ove godine) pokazuju kako se u pri nepridržavanju mjera često kažnjavaju građani, ali ne i predstavnici organa vlasti, Katoličke Crkve ili organizatori različitih vrsta velikih okupljanja (od svadbi do prosvjeda) pri čemu se krše donesene epidemiološke mjere.

4. Zanemarivanje komunikacije putem interneta i društvenih mreža. Ova dimenzija krizne komunikacije brzo se razvija u drugim zemljama, ali u Hrvatskoj je zapostavljena. Komunikacija se svodi na objavu dnevnih medijskih konferencija nacionalnog Stožera, pri čemu se prezentira samo statistika o broju zaraženih i smrtnih slučajeva te novim mjerama. Uvelike je propuštena mogućnost korištenja ovih medija za edukaciju stanovništva te prilagođavanje sadržaja edukacije različitim skupinama stanovništva.
5. Prebacivanje odgovornosti. U političkoj komunikaciji postoji pojava koja se zove igra prebacivanja krivnje (blame game). To je primjena određenih strategija u komunikaciji od strane neke organizacije s ciljem prebacivanja krivnje na druge subjekte (kroz pripisivanje odgovornosti za neuspjeh na te subjekte) ili kroz negiranje neadekvatnog postupanja. Ova pojava često je prisutna u kriznom komuniciranju. Najčešća strategija koja se koristi je strategija žrtvenog janjeta (scapegoating). Cilj strategije je utjecaj na javnost radi promjene percepcije krivnje organizacije za neki događaj koji ima izražene negativne posljedice. To se nastoji postići kroz izgradnju uvjerenja da je organizacija djelovala ispravno (ali da je nepovoljni sticaj okolnosti stvorio pogrešnu percepciju u javnosti) ili u slučaju kada to nije moguće (kada nema sumnje u krivnju organizacije) – kroz pronalaženje krivaca u njezinim redovima koji su individualnim djelovanjem doveli organizaciju u tešku situaciju. Krajnji cilj je oblikovanje uvjerenja u javnosti da je organizacija uspješno riješila problem ili odlučno rješavala kriznu situaciju, iako u stvarnosti nije došlo do promjene u načinu njezina djelovanja (a time ni do ispravljanja problema).

Dva primjera ukazuju na pokušaj prebacivanja odgovornosti u tekućem kriznom komuniciranju. Prvi primjer je teza da je za negativne posljedice krivo stanovništvo jer se ne pridržava uputa nacionalnog Stožera i Vlade. To je vidljivo u izjavi predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića danoj u prosincu prošle godine, kada je naveo da se većina građana pridržava mjera, ali eto postoji manjina koja to ne radi i time sve dovodi u opasnost. Također je optužio kritičare da su potkapacitirani. Time je odbacio svaku odgovornost neuređenog sustava upravljanja u krizi (Jandroković je naglasio da u ovom trenutku pitanje odgovornosti neće pomoći poboljšavanju situacije već to treba ostaviti za budućnost). Drugi primjer je oštar napad na svaku kritiku djelovanja Vlade u tekućim krizama. Već u ožujku prošle godine ministar zdravstva Beroš je kao odgovor na problem nedostatka medicinske opreme napao neke liječnike kao petu kolonu koja skriva opremu kako bi lažno prikazala stanje (ministar je kasnije priznao da je reagirao impulzivno). Vrhunac ovakve percepcije je izjava premjera Plenkovića od 5. siječnja ove godine kada je napao kritičare mjera koje je Vlada poduzela na Baniji nakon potresa (dao je ocjenu kako je reakcija državnih službi bila odgovarajuća i pravovremena, premda se to baš i nije slagalo sa situacijom na terenu). Prema njemu, cilj ovih napada bio je “demontaža povjerenja u državu i njene institucije“. U istom kontekstu može se navesti i izjava potpredsjednice Europske komisije Dubravke Šuice dana na video konferenciji Predsjedništva HDZ-a održanoj 11. siječnja ove godine (prema navodima televizije N1 izjavila je “da je evidentno da mediji pokušavaju srušiti HDZ, a da se to vidi i iz toga što Banovinu zovu Banijom“).

Koronavirus.hr – statistika je početak i kraj

*Nakon ovog općenitog sagledavanja stanja i problema sustava upravljanja krizama u RH, u idućem nastavku autor se pobliže pozabavio problemom politizacije ukupnog hrvatskog sustava upravljanja krizama, te je ponudio i načine uklanjanja uočenih sustavnih nedostataka

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 25. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (2/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-2-3/

Dosadašnje djelovanje sustava za upravljanje u kriznim situacijama u Hrvatskoj potvrđuje prethodno danu ocjenu o njegovoj ad hoc improvizaciji u tekućoj krizi. Premda je ovako improvizirani sustav ispunio ulogu po izbijanju krize izazvane pandemijom virusa COVID 19,  problemi koji su se pokazali tijekom pojave drugog pandemijskog vala pokazuju sva ograničenja i negativne posljedice konstantnog improviziranja. U prvom od tri dijela ove analize razmatra se problem nepostojanja koncepta razvoja sustava upravljanja u kriznim situacijama, problem ograničenih sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske, te pravni problemi koji su proizašli iz improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Kriza, upravljanje i izazovi

Nakon godinu dana uspostave i djelovanja hrvatskog sustava za upravljanje u kriznim situacijama može se konstatirati kako je potvrđena prethodno iznesena tvrdnja o improvizaciji u njegovom organiziranju i djelovanju dana u ranijoj analizi objavljenoj na ovom portalu (Hrvatski paradoks: improvizacija umjesto organiziranog sustava, 17. travnja 2020.). Iako su problemi već bili vidljivi u fazi improviziranja odgovora na krizu u razdoblju od početka veljače do sredine travnja 2020. godine, pokušaj normalizacije koji je uslijedio s popuštanjem uvedenih mjera, a zatim i pojava drugog pandemijskog vala, pokazali su sve nedostatke ovakvog pristupa i probleme koji proizlaze iz njega. Istovremeno su postali vidljivi i izazovi koji proizlaze iz politizacije prisutne u djelovanju ovako organiziranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama.

Ograničenja improvizacije

Uočeni problemi mogu se analizirati kroz osvrt na faze procesa upravljanja u kriznim situacijama. Djelovanje u krizi se obično dijeli u četiri faze: ublažavanje, pripravnost, odgovor i oporavak (u novijim podjelama uvode se i dodatne faze djelovanja). Za potrebu ove analize cjelokupni ciklus je podijeljen u tri faze: (1) pred-krizno razdoblje (faza priprema i prevencije), (2) odgovor na nastalu krizu, i (3) post-krizno razdoblje (evaluacija djelovanja u krizi, te pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i djelovanja u krizi). Ova pojednostavljena metodologija odabrana je zbog improvizacijskog karaktera hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama. S obzirom na neizgrađen sustav jednostavnije je grupirati navedene faze u tri skupine umjesto pokušaja analiziranja njegovog djelovanja po svakoj fazi (dvojbeno je da li se za pojedine faze osim općih konstatacija može nešto navesti). Također, treba uzeti u obzir da u tekućoj pandemijskoj krizi krizni ciklus nije završen. Mi smo trenutno u drugoj fazi ciklusa (kratkotrajno smanjenje intenziteta pandemije tijekom ljetnih mjeseci nije značilo i završetak ove faze), te će se u analizi dopuniti ranije dan prikaz djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama u prve dvije faze.

(1) Pred-krizno razdoblje

Ova prva faza kriznog ciklusa je ključna za uspjeh svakog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Ključ uspjeha je stvaranje okvira za djelovanje u krizi, ne samo tijela javne uprave (whole-of-goverment approach) već cjelokupne društvene zajednice (whole-of-society approach). U ovoj fazi državna tijela trebaju stvoriti okvir za krizno djelovanje koji će izbijanjem krize omogućiti preuzimanje vodstva i legitimiranje njihovog autoriteta u poduzimanju potrebnih mjera odgovora. U postizanju ovog cilja ključno je jasno razumijevanje uloge i odgovornosti svih subjekata sustava za upravljanje u kriznim situacijama. To se postiže kroz:

1. Jasno definiranje uloga tijela državne uprave i nedržavnih organizacija (privatni poslovni subjekti, udruge građana, akademske institucije i druge) u odgovoru na krizu.
2. Povezano planiranje odgovora na krizu na državnoj i lokalnoj razini.
3. Identificiranje i uklanjanje prepreka te nedostataka koordinacije djelovanja svih subjekata sustava.

Da bi se navedeno moglo ispuniti u ovoj fazi treba ispuniti dva preduvjeta. (1) Prvi je oblikovanje i usvajanje sveobuhvatnog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama, te nakon toga stvaranje pravnog i institucionalnog okvira za provedbu donesenog koncepta. (2) Drugi preduvjet je razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi.

Kako ocijeniti dosadašnje iskustvo po pitanju prve faze kriznog ciklusa u Hrvatskoj? Po pitanju sveobuhvatnog hrvatskog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama može se konstatirati (1) kako navedeni koncept u ovom trenutku ne postoji. Po pitanju (2) sposobnosti strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi ove su sposobnosti vrlo ograničene te kao takve ne pružaju zadovoljavajući temelj za djelovanje sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Premda se već četiri godine priča o hrvatskom sustavu domovinske sigurnosti kao sveobuhvatnom okviru za odgovor na široki spektar prijetnji i ugroza, do danas nije predstavljen nikakav koncept na kojem se on zasniva. Ova činjenica će se ilustrirati analizom koncepta sustava domovinske sigurnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i njegove operacionalizacije, te s hrvatskom praksom na ovom području. Ipak, prije ove usporedbe potrebno je objasniti značenje koncepta za izgradnju sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Generalno, koncept (lat. “conceptum” – nešto što je smišljeno, planirano) opisuje metode, tehnike i planove upotrebe određene vrste sposobnosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva organizacije. Koncept predstavlja opću ideju o tome kako određena organizacija u budućnosti namjerava ispunjavati (definira zadaću i komponente organizacije, način njihovog djelovanja, vremenski okvir i operativno okruženje), te opisuje sposobnosti koje su potrebne za ostvarivanje tih ciljeva. Koncept daje načela organizacije i njezina djelovanja za srednjoročno (5-10 godina) i/ili dugoročno (do 20 godina) razdoblje. Uz institucionalni i pravni okvir koncepti definiraju i sposobnosti potrebne za ostvarivanje definiranih ciljeva, prioritete djelovanja, te služe kao temelj za organiziranje procesa evaluacije postignutih rezultata. Ali koncepti nisu detaljne instrukcije i metode djelovanja (koncept se ne bavi tekućim operativnim djelovanjem) – to je opći strateški okvir koji daje smjernice na temelju kojih se organizira institucionalni i pravni okvir djelovanja određene organizacije.

SAD i Homeland Security

Sustav domovinske sigurnosti (Homeland Security), organiziran u SAD nakon 2001. godine, prvobitno je bio fokusiran na terorističku prijetnju, iako je novostvoreni sustav trebao pokrivati i klasično područje upravljanja u kriznim situacijama (prirodne i tehnološke nesreće). Problem usredotočenosti na protuterorističko djelovanje postao je vidljiv u nesposobnosti sustava za učinkovito djelovanje u slučaju prirodne katastrofe velikih razmjera, kao što je uragan Katrina koji je pogodio područje New Orleansa 2005. godine. Zbog toga je koncept sustava proširen, te je uz protuterorističku borbu (i druge unutarnje prijetnje sigurnosti) konačno praktično obuhvatio i velike prirodne te tehnološke nesreće/katastrofe, masovna ugrožavanja javnog zdravstva, kao i sve druge velike poremećaje koji imaju potencijal ugrožavanja života građana, djelovanja ekonomskog sustava, djelovanja pravnog sustava, te generalno funkcioniranja vladinih institucija i društva u cjelini.

To je vidljivo u revidiranom konceptu domovinske sigurnosti usvojenom za vrijeme administracije predsjednika Baracka Obame – Koncept zajedničkog upravljanja u kriznim situacijama (Homeland Security Enterprise) – koji se definira kao kolektivni napor i dijeljena odgovornost federalnih, državnih, lokalnih, plemenskih, teritorijalnih, nevladinih i poslovnih (privatni sektor) partnera – kao i pojedinaca, obitelji i zajednica koji dijele zajednički interes postizanja sigurnosti te zaštite Amerike i američkog stanovništva. U skladu s navedenim, domovinska sigurnost je definirana kao “sjecište evoluirajućih prijetnji i opasnosti s tradicionalnom odgovornosti vlade i građana za civilnu obranu, odgovor u kriznim situacijama, provođenje zakona, carinskog nadzora, kontrole granica i imigracije”. Kroz kombiniranje navedenih odgovornosti u jedan cjeloviti koncept sustav domovinske sigurnosti naglašava se potreba za zajedničkom akcijom i naporima prethodno odvojenih elemenata vlade i društva.

Tri podupiruća koncepta sveobuhvatnog pristupa domovinskoj sigurnosti su: (1) sigurnost (zaštita SAD, njezina stanovništva, vitalnih interesa i načina života), (2) otpornost i održivost (resillience – poticanje robusnosti, prilagodljivosti i sposobnosti za brzi oporavak na individualnoj razini, razini zajednice i sustava), te (3) naglašavanje carinske službe i trgovačke razmjene (ubrzavanje i provođenje zakonite trgovine, putovanja i imigracije). Na ovom temelju definirano je pet ključnih misija i njima pripadajućih zadaća sustava domovinske sigurnosti:

1. Sprečavanje terorizma i jačanje sigurnosti (sprečavanje terorističkih napada; sprečavanje neautorizirane upotrebe kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog materijala i sposobnosti; upravljanje rizicima usmjerenim prema kritičnoj infrastrukturi, zaštita vodstva, zaštita događaja),
2. Osiguravanje i upravljanje granicama (djelotvorna kontrola nad zračnim, kopnenim i pomorskim granicama SAD; zaštita zakonite trgovine i putovanja; ometanje i neutralizacija transnacionalnih kriminalnih organizacija),
3. Provođenje zakona o imigraciji (ojačavanje i djelotvorno upravljanje imigracijskim sustavom; sprečavanje nezakonite imigracije),
4. Osiguravanje kibernetičkog prostora (stvaranje sigurnog, zaštićenog i otpornog kibernetičkog prostora; promoviranje znanja i inovacije povezanih s kibernetičkim prostorom),
5. Osiguravanje otpornosti na prirodne i tehnološke nesreće (ublažavanje opasnosti; jačanje pripremljenosti; osiguravanje djelotvornog odgovora u kriznoj situaciji; brzi oporavak nakon krize).

Svi ovi koncepti i ciljevi koji su proizašli iz njih detaljno su analizirani i obrazloženi. Pravni okvir u kome su konkretizirana navedena konceptualna načela predstavlja Zakon o Domovinskoj sigurnosti (Homeland Security Act), koji na 178 stranica daje odredbe kojima se formira Ministarstvo domovinske sigurnosti kao institucionalni okvir djelovanja, detaljno razrađuje struktura i zadaće nove organizacije, te njezin odnos s ostalim državnim tijelima (integriranje dijela postojećih institucija na području upravljanja u kriznim situacijama s novim ministarstvom, te koordinacija s ostalim državnim institucijama). Ovaj zakon dopunjen je s deset predsjedničkih smjernica (Homeland Security Presidential Directives), izdanih za vrijeme administracije predsjednika Georga Busha mlađeg (između 2001. i 2004. godine), kojima se definiraju politike sustava na različitim područjima koje su kasnije dopunjene dodatnim smjernicama. Navedeni dokumenti predstavljaju pravni okvir za donošenje drugih zakonskih rješenja kojima se precizno reguliraju pojedina područja sustava (donesen je veliki broj zakona i podzakonskih akata). Ovaj opis sustava domovinske sigurnosti SAD dan je da bi se vidjelo kako izgleda uređen i jasno definiran sustav upravljanja u kriznim situacijama.

A Hrvatska?

Kakva je situacija u Hrvatskoj po ovom pitanju? Hrvatskim sustavom domovinske sigurnosti bave se samo dva dokumenta. Prvi je Strategija nacionalne sigurnosti iz 2017. godine, koja u poglavlju IV. kao jedan od strateških ciljeva koje treba ostvariti navodi razvoj sustava domovinske sigurnosti. Umjesto naznake koncepta na kome bi se sustav domovinske sigurnosti trebao zasnivati, tekst je isključivo deskriptivan (opisuje se potreba, ali ne i način na koji bi sustav trebao funkcionirati, generalno se navode tijela javne uprave koja bi bila obuhvaćena sustavom, upravljačko i koordinacijsko tijelo, potreba školovanja za potrebe sustava) i ne daje nikakvu naznaku ciljeva djelovanja sustava.

Drugi dokument je Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. Ovo je vrlo kratak dokument (samo šest stranica i 22 članka) koji nije riješio ni jedno ključno pitanje potrebno za uspostavljanje i razvoj sustava domovinske sigurnosti. Kao i Strategija nacionalne sigurnosti, Zakon ne donosi nikakvu naznaku koncepta sustava i ciljeva koji se žele ostvariti. Jedino što se može iščitati iz zakona je da će se primijeniti načelo koordinacije, a ne integracije komponenti sustava nacionalne sigurnosti angažiranih za ove zadaće. Iako čl. 1 Zakona navodi da se “uređuje koordinirano djelovanje tijela sustava domovinske sigurnosti te provedba aktivnosti i zadaća iz nadležnosti tijela sustava domovinske sigurnosti koje proizlaze iz ovoga Zakona, a odnose se na upravljanje sigurnosnim rizicima i djelovanje u krizama“, već idući članak navodi da se zakonom ne mijenjanju nadležnosti tijela obuhvaćenih sustavom, već ona i dalje djeluju na temelju njihove nadležnosti regulirane drugim zakonskim i podzakonskim aktima. Kao koordinirajuće tijelo osnovana je Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti koja čak nema ni svoje tajništvo (administrativnu potporu pruža Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost), a ostatak zakonskih članaka bavi se sastavom i administrativnim načinom rada koordinacije.

Iz oba dokumenta vidljivi su veliki nedostaci hrvatskog sustava domovinske sigurnosti:

1. Nepostojanje koncepta organizacije i djelovanja sustava te jasno određenih zadaća sustava domovinske sigurnosti,
2. Nepostojanje središnje institucije sustava koja upravlja sustavom i razvija ga. To može biti zasebna institucija poput američkog Ministarstva domovinske sigurnosti, ili se ova uloga može dodijeliti nekom od postojećih ministarstava (najčešće Ministarstvo unutarnjih poslova ili Ministarstvo obrane),
3. Svođenje koordinacije na organiziranje sastanaka bez jasne naznake što to tijelo točno treba raditi. U sustavima javnih uprava drugih država koordinacijska tijela ne služe samo za administrativnu potporu. Na područjima za koja su osnovana ova tijela koordiniraju pripremu i odobravanje strateških odluka vlade, definiraju prioritete i radni program realizacije donesenih odluka, te obavljaju nadzor provođenja odluka. To znači da koordinacijska tijela u javnoj upravi uz njihovu temeljnu zadaću imaju i snažnu regulatornu ulogu. Ništa od toga nije vidljivo u zakonskim odredbama i radu Koordinacije za domovinsku sigurnost.

U praksi ovo je značilo da nikada nije uspostavljen jedinstveni okvir i definiran način djelovanja sustava domovinske sigurnosti. Glavni pokretač ove ideje, bivši ministar obrane Damir Krstičević, percipirao je domovinsku sigurnost kao dio aktivnosti Oružanih snaga RH, dakle sastavnicu obrambenog sustava a ne sveobuhvatni okvir upravljanja u kriznim situacijama kojemu je vojna organizacija podređena (što je slučaj u SAD, gdje Oružane snage imaju jasno definiranu potpornu, a ne vodeću ulogu). Ova je činjenica vidljiva na vježbama sustava domovinske sigurnosti. Godine 2018. održana je vježba “Sigurnost 18” koja se bavila uvježbavanjem protupožarnog djelovanja, a godinu dana kasnije na vježbi “Sigurnost 19” opet se uvježbavalo međuresorno organiziranje protupožarnog djelovanja. Vježba “Kibernetički štit 2018” održana kao prva vježba sustava domovinske sigurnosti u ožujku 2018. godine predstavljala je samo kopiranje vježbe “EU CYBRID 17” održane u rujnu 2017. godine u Estoniji, a s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji sveobuhvatni koncept kibernetičke sigurnosti kao ni njegova razrada na pojedinim područjima (barem do danas ovi dokumenti nisu predstavljeni) – ni ova vježba nije ni moga ići dalje od proklamiranog jačanja svijesti o ovoj vrsti opasnosti. Slično se može ocijeniti i vježba “Kibernetički štit 2019” koja je, kao i prethodna, bila samo tzv. table-top exercise (stožerna vježba). Ovakve vježbe izvode se radi definiranja područja odgovornosti i zadaća uključenih subjekata te radi dopune ili izmjene planova djelovanja u kriznim situacijama, a ne zbog sveobuhvatne provjere djelovanja svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti na određenom području.

Tako je u razdoblju od 2017. godine do danas stvorena situacija da, usprkos deklarativnom proglašavanju uspostave i djelovanja sustava domovinske sigurnosti kao integriranog odgovora na široki spektar sigurnosnih prijetnji i rizika, zapravo djeluju dva slabo povezana sustava. U okviru obrambenog sustava nastavljena regularna zadaća pružanja potpore vojne organizacije civilnim vlastima u slučaju prirodnih nesreća (požari i poplave), dok je u okviru Ministarstva unutarnjih poslova (kroz DUZS, a zatim Ravnateljstvo civilne zaštite kao tijelo koje ga je naslijedilo) nastavljeno djelovanje ograničeno na zadaće traženja i spašavanja (na primjer vježba “MODUL 2019” na području grada Zagreba i Zagrebačke županije), te pripreme za tradicionalne zadaće civilne zaštite (reakcija u slučaju potresa, provođenje evakuacije i slično). Obje organizacije zajedno su sudjelovale na nekim vježbama, ali generalno svaka je bila fokusirana na svoje usko područje aktivnosti – što pokazuje da od integracije djelovanja nema ništa.

Drugi veliki problem je u izvođenju priprema za poznate prijetnje i rizike bez razmatranja drugačijih scenarija kao što se dogodilo u hrvatskom slučaju. To je generalno jedan od najvećih problema u djelovanju sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Pripreme i planiranje za drugačije scenarije od svake organizacije traže velika financijska i materijalna ulaganja te promjenu strukture organizacije, a često izazivaju sukobe s drugim državnim tijelima po pitanju nadležnosti djelovanja. U takvim okolnostima jednostavnije je nastaviti pripremati se za znane i vjerojatne prijetnje. To dovodi do situacije da u slučaju nepredviđene prijetnje cijeli sustav ne može efikasno odgovoriti, te ga je u hrvatskom slučaju trebalo hitno zamijeniti improviziranim sustavom.

Kome treba strateško planiranje?

Drugi problem u Hrvatskoj predstavlja zanemaren razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi. Sustav za upravljanje u kriznim situacijama ne postoji sam za sebe. Njegovo stvaranje je rezultat procesa strateškog planiranja u javnoj upravi čime se definira potreba za razvojem i zadaćama takvog sustava. Na ovoj osnovi se u procesu strateškog upravljanja oblikuje navedeni sustav. Strateško planiranje (strategic planning) u javnom sektoru započelo se razvijati u SAD u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Američki politolog John Bryson je strateško planiranje definirao kao “disciplinirani napor za stvaranjem fundamentalnih odluka i akcija koje oblikuju i vode se po pitanjima što je organizacija (ili drugi entitet), što radi i zašto to radi”. Strateško planiranje stoga usmjerava djelovanje organizacije u konkretne ciljeve (kroz stvaranje strategija, definiranje načina njihove primjene i provođenje naučenih lekcija iz primjene ovih strategija), te time predstavlja osnovu za strateško upravljanje.

To znači da nije moguće imati djelotvoran sustav upravljanja u kriznim situacijama ukoliko se kroz strateško planiranje u javnom sektoru ne odredi koncept koji definira njegove ciljeve, zadaće i sredstva za realizaciju istih.

U hrvatskom slučaju strateško planiranje u javnoj upravi je daleko od zadovoljavajućeg. Analiza Europske komisije o javnoj upravi u Hrvatskoj objavljena u travnju 2018. godine kao dio izvještaja o javnim upravama 28 članica Unije (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia) između ostalog navodi sljedeće činjenice:

1. Općenito razvoj koordinirajućih instrumenata u Hrvatskoj je obilježen neefikasnošću i pod utjecajem politički motiviranih razmatranja. Posljedica ovakvog pristupa su intenzivni i često neformalni politički utjecaj; nedostatak strateškog planiranja u djelovanju vlade; zanemarena sadržajna profesionalna analiza politika i njihovih utjecaja zasnovana na dokazima; izolacija, slaba komunikacija; nekoherentnost; fragmentacija; negativna koordinacija među ministarstvima; financijska, tehnička i pravna ograničavanja pristupu informacijama; još uvijek relativno slab utjecaj zainteresiranih društvenih subjekata na javne politike, regulacije i odluke. Središnja državna vlast nema dostatnu ekspertizu i sposobnost za detaljnu analizu politika (str. 113).
2. Kao veliki problem navodi se “paradoks papirnatih strategija”. Postoje mnogi strateški dokumenti, ali u njihovoj provedbi nedostaje politička potpora i sposobnosti za primjenu. Po dva indikatora – (1) sposobnosti provedbe i (2) međuministarska koordinacija – prema mišljenju Europske komisije Hrvatska je najgora zemlja u EU (str. 136).

Ovako oštra ocjena Europske komisije o sposobnostima strateškog planiranja u okviru javne uprave u Hrvatskoj ukazuje na dva međusobno povezana problema – (1) nepostojanje jedne institucije isključivo zadužene za strateško planiranje u javnoj upravi i (2) fokusiranje razvoja strateškog planiranja na usko područje umjesto razvoja sveobuhvatnog planiranja.

Od ukidanja Republičkog zavoda za društveno planiranje 1991. godine, u Republici Hrvatskoj ne postoji institucija koja se bavi svim aspektima strateškog planiranja. Ukinuta institucija nije bila zadužena za centralizirano ekonomsko planiranje, već strateško planiranje svih komponenti srednjoročne i dugoročne razvojne politike – ekonomskih, infrastrukturnih, demografskih, obrambenih. To je uključivalo i prostorno planiranje, te planiranje regionalnog razvoja. Kada je u listopadu 1991. godine taj zavod bio prebačen u tada osnovano Ministarstvo gospodarskog razvitka i sveden samo na ulogu ekonomske analitike (kao Državni zavod za makroekonomske analize i prognoze, koji je i sam ukinut 1996. godine) nestale su i sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Hrvatske. To je bio rezultat percepcije strateškog planiranja kao relikta bivšeg socijalističkog sustava te time neadekvatnog u ulozi instrumenta daljeg razvoja Hrvatske.

Posljedice ovih koraka bile su sljedeće:

1. Nestanak institucionalnog okvira sveobuhvatnog strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske. Nestanak zavoda nije značio samo gubitak institucionalnog okvira, već i razvoja stručnih kadrova za ovu namjenu jer su nakon ovog koraka hrvatske visokoškolske institucije ukinule kolegije povezane s procesom strateškog planiranja. Time ne samo da je prestalo školovanje kadrova, već se i prekida istraživanja, a time dolazi i do gubljenja znanja i iskustva povezanog sa strateškim planiranjem u javnoj upravi.
2. Zanemarivanje do tada pripremljenih planova i studija razvoja Hrvatske za razdoblje 90-ih godina prošlog stoljeća (24 razvojne studije koje su naručili tadašnja Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske i Republički fond za društveno planiranje SR Hrvatske, koje su se bavile društveno-ekonomskim razvojem Hrvatske do 1995. godine) koje su mogle poslužiti kao temelj strateškog planiranja u javnoj upravi novostvorene države.
3. Odljev preostalih stručnjaka za strateško planiranje iz javne uprave u financijske institucije, druge institute, te privatni sektor (banke i privatna poduzeća).

Nedostatak sveobuhvatnog strateškog planiranja bio je vidljiv u vrsti strategija i dugoročnih planova donošenih u Republici Hrvatskoj između 1991. i 2000. godine. Usprkos korištenju naziva dokumenata koji su upućivali na sveobuhvatno strateško planiranje (razvojne strategije, planovi dugoročnog razvoja, nacionalni planovi i programi), radilo se samo o dokumentima koji su bili sektorske strategije namijenjene razvoju pojedinih ekonomskih i drugih područja, a ne o povezanim strategijama koje bi nudile sveobuhvatni model daljeg razvoja Republike Hrvatske. Urušavanje sustava strateškog planiranja u javnoj upravi bilo je vidljivo i u neuspjehu projekta izrade strategije razvitka Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću” za vrijeme vlade Ivice Račana (2000.-2003.). Radi izrade sveobuhvatnog strateškog dokumenta razvoja Hrvatske pokrenuta je izrada 19 parcijalnih strategija koje je po njihovom završetku trebalo objediniti u konačnu strategiju, osnovan je institucionalni okvir za izradu (posebna stručna služba), te angažirani brojni instituti i eksperti.  Na kraju projekt nije dao željene rezultate. Veliki broj sudionika, kašnjenje u izradi parcijalnih strategija, nerazvijena koordinacija i komunikacija među sudionicima i ministarstvima, te posebno nedostatak kadrova educiranih za strateško planiranje, kao i problem provedbe strateških dokumenata (nedostatak sveobuhvatne sustavne provedbene strategije i mehanizama njezine primjene) bili su razlozi neuspjeha.

Učinci ulaska u Europsku uniju

Tek će početak priprema za hrvatsko članstvo u EU nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u listopadu 2001., te dobivanja statusa zemlje kandidata za članstvo 2003. godine, dovesti do djelomične revitalizacije strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi. Radi ispunjavanja preuzetih iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te radi dobivanja sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova EU u predpristupnom razdoblju (izrada programskih dokumenata za ovu namjenu, izvješćivanje o njihovoj provedbi) razvijen je institucionalni i pravni okvir – ali samo za zadaće povezane s pristupnim programima, a ne za sveobuhvatno nacionalno strateško planiranje.

Što se tiče institucionalnog okvira, preuzet je Središnji državni ured za razvojnu strategiju osnovan 2001. godine za potrebe projekta “Hrvatska u 21. stoljeću” i 2006. godine preimenovan u naziv Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije s primarnom zadaćom pripreme strateških dokumenata za ovu svrhu (izrada strateškog dokumenta Okvir za usklađenost strategija 2007.-2013. na temelju kojeg je Europska komisija odobravala korištenje sredstava predpristupnog programa IPA). Nacionalna strategija regionalnog razvoja (2010.) i Zakon o regionalnom razvoju (2009.) predstavljali su pravni okvir za dobivanje sredstava od EU. Konačno 2011. godine osnovano je Ministarstvo regionalnog razvoja koje je preuzelo sve ove aktivnosti (godinu dana kasnije ukinut je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i fondove EU), a zadaća novog ministarstva bila je provođenje regionalnog razvoja i priprema strateških dokumenata potrebnih za korištenje fondova EU. Dopune zakona o strateškom planiranju u javnoj upravi iz 2017. godine nisu bile usmjerene prema mijenjanju ove paradigme strateškog planiranja već samo prema poboljšavanju koordinacije pripreme i donošenja strategija. Tako sada imamo situaciju da su sve aktivnosti i sposobnosti strateškog planiranja usmjerene prema dobivanju sredstava iz EU fondova, a ne prema sveobuhvatnom planiranju za definiranje i ostvarivanje nacionalnih ciljeva razvoja Republike Hrvatske na osnovu kojih bi se (između ostalog) donosili prioriteti i planski dokumenti za korištenje sredstava EU.

Ovakav pristup je vidljiv i u nedavno usvojenom dokumentu “Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine“. Ovaj prijedlog sveobuhvatne razvojne strategije očito je napravljen s primarnim ciljem da posluži kao podloga za dobivanje sredstava iz EU fondova (mada je upitno da će Europska komisija uopće razmatrati sadržaj ovakvog općenitog dokzumenta), dok je precizno definiranje ne samo nacionalnih razvojnih ciljeva već i načina njihova postizanja u drugom planu. Na ovo ukazuje činjenica da strategija nije napravljena na temelju metodologije “ends-ways-means” (ciljevi-načini-sredstva). Svaka strategija – osim definiranja nacionalnih ciljeva koji se žele postići – mora odrediti i načine na koji će se ti ciljevi postići, te sredstva  koja se moraju primijeniti. Pogleda li se ova “razvojna” strategija, ona samo opisuje krajnje željeno stanje i to na vrlo optimističan način (postavlja se pitanje da li su autori ovog dokumenta uzeli u obzir posljedice tekuće pandemije) bez preciziranja druge dvije kategorije. To se može ilustrirati primjerom pitanja budućeg industrijskog razvoja Hrvatske. U dokumentu se na nekoliko mjesta općenito navodi potreba industrijske tranzicije, ali bez naznake kakva bi ona trebala biti i kako bi se trebala ostvariti. Ovako usko fokusiranje strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi na jedno područje dovelo je i do zanemarivanja drugih područja planiranja, uključujući i planiranje za slučaj pandemije. Kao primjer sveobuhvatnog planiranja za pandemiju može se uzeti primjer Njemačke.

A kako to radi Njemačka?

Strateško planiranje za slučaj pandemije u Njemačkoj započinje 2000. godine, a pet godina kasnije usvojen je detaljni nacionalni plan za borbu protiv pandemije na temelju kojeg su doneseni provedbeni planovi. Plan je prilagođen teritorijalnoj organizaciji zemlje, pri čemu ključnu ulogu imaju zdravstvene vlasti na razini saveznih država (16) i okruga (oko 400, tzv. lokalne zdravstvene vlasti, Gesundheitsämter, koje u tekućoj krizi imaju glavnu ulogu u praćenju širenja zaraze što je ključno za poduzimanje mjera suzbijanja iste), dok središnje vlasti definiraju zdravstvene standarde i pripremaju nacionalne smjernice i procedure djelovanja. Središnja zdravstvena institucija zadužena za organiziranje djelovanja u slučaju pandemije je Institut Robert Koch. Zakonski okvir djelovanja pruža Zakon o zaštiti od zaraze (Infektionsschutzgesetz) donesen 2000. godine (zakon daje ključnu ulogu u organiziranju djelovanja saveznim državama, ali promjenama napravljenim u studenom prošle godine dana je veća uloga saveznim vlastima jer je praksa pokazala probleme u koordinaciji i brzini djelovanja između Berlina i saveznih država). Ključna odluka za održavanje sposobnosti u slučaju pandemije bilo je kontinuirano razvijanje sustava javnog zdravstva. Godišnja njemačka izdvajanja za zdravstvo kreću se između 11 i 12 posto BDP, a navedena sredstva se racionalno troše što je vidljivo u razvoju mreže bolnica na razini saveznih država i općina. Na opisani način u okviru njemačke javne uprave stvoren je okvir koji omogućava u slučaju pandemije brzo aktiviranje unaprijed pripremljenih planova djelovanja sustava za upravljanje u kriznim situacijama. U Republici Hrvatskoj ne postoji ekvivalent ovako sveobuhvatnog planiranja za krizne situacije.

U zaključku, u Hrvatskoj nije uspostavljen funkcionalan sustav upravljanja u kriznim situacijama. Kombinacija nepostojanja koncepta razvoja takvog sustava, te postojanja sustava strateškog planiranja u javnoj upravi fokusiranog samo na jedno područje dovela je do toga da nije stvoren integrirani sustav upravljanja u kriznim situacijama. Usprkos deklarativnom proglašavanju sustava domovinske sigurnosti, u stvarnosti su Oružane snage nastavile s tradicionalnom potporom civilnim vlastima u slučajevima prirodnih nepogoda (poplave, požari), dok su se u okviru MUP-a aktivnosti fokusirale na usko područje traženja i spašavanja. Pri tome obje strane su napravile klasičnu grešku na području upravljanja krizama – pripremanje za poznate prijetnje i rizike umjesto stvaranja sposobnosti za neočekivane prijetnje poput pandemije, ili istovremeno djelovanje dviju prijetnji (pandemija i potres, prvo u ožujku prošle godine u Zagrebu, a zatim krajem godine na Baniji).

*Nakon ovog općenitog sagledavanja stanja i problema sustava upravljanja krizama u RH, u idućem nastavku autor se pobliže pozabavio hrvatskim odgovorom na aktualnu epidemijsku krizu

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 22. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (1/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-1-3/

Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioritetna područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No u ovom se dokumentu sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija“, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolazećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima Unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapanja sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacija s područja sukoba“), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala, Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u ikakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama“.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisivati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice“. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično (“Nužni su zajednički napori svih relevantnih aktera u javnom i privatnom sektoru, posebno u sustavu Domovinske sigurnosti“), a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru“, prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” (valjda društvene mreže, a ne mediji zajednice ili nešto takvo) – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju“, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina“. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike“, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača baziran daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.

A što radi Europa?

Kurz i Macron na sastanku 10. studenog 2020. godine

Dok je u ovim primjerima vidljivo sve što su državna tijela Republike Hrvatske zadnjih mjeseci uspjela kompilirati na temu terorizma i radikalizacije (bez makar i spomena ozbiljnih koraka za postizanje političke deradikalizacije), ponešto je drugačije stanje u Europskoj uniji. Naime, u petak, 13. studenog EU je obilježila petu godišnjicu terorističkog napada oko kazališne dvorane Bataclan u Parizu. U tih pet godina mnogo se pričalo o novim, općim i široko prihvaćenim paneuropskim mjerama protiv terorizma, no bitno se manje i stvarno poduzelo. Sporni propisi bili su tema i videokonferencijskog sastanka europskih čelnika u utorak, 10. studenog, kojim su u Parizu zajedno predsjedali austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron – predstavnici nacija koje su bile žrtve posljednjih islamističkih napada u Europi. Iako je prošlo dvije godine od kada je Austrija kao geslo svog EU predsjedanja usvojila geslo “Europa koja štiti” i više od godinu dana od kada je Macron istim geslom poticao svoje pozive prema užoj europskoj integraciji – malo se tko tu sjetio istog tog gesla i među prioritetima ovogodišnjeg neuspješnog hrvatskog predsjedanja EU-om. Tek se skup političkih vođa kontinentalne razine – Kurz, Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, nizozemski premijer Mark Rutte, hrvatskoj dobro poznati predsjednik Vijeća Charles Michel te predsjednica Komisije Ursula von der Leyen – spomenuo želje za ubrzavanjem donošenja pojedinih antiterorističkih mjera što se po stolovima EU birokracije povlače još od 2015. i tadašnje faze aktivnosti nakon napada u Parizu.

Kao i obično, opet se kontekst terorizma u Europi, koji često ima korijene u samim EU državama i njihovom odnosu prema pojedinim kategorijama vlastitih građana, iz političkih razloga povezalo s temama kontrole EU granica te imigracija. Ta tema, posebno draga zemljama Višegradske skupine, bila je dovoljno sredstvo okupljanja da od svega što se raspravljalo nakon 2015. godine jedino donekle zaživi Europska agencija za nadzor granica i obala pod okriljem Frontexa (organizacije čiju se brojnost i proračun višestruko povećavalo tijekom proteklih godina). Na to se 10. studenog nadovezala i tema daljnjeg učvršćivanje kontrola na vanjskim granicama EU, s naglaskom na novi informatički sustav granične kontrole (Entry-Exit-system – EES) koji bi trebao zaživjeti 2022. godine. Za to vrijeme, tijekom prošlih pet godina vrlo malo je napravljeno na jačanju široke suradnje među nacionalnim policijama, uspostavi zajedničkih baza podataka i efikasnom dijeljenju obavještajnih podataka. I dok Europa neposredno nakon pojedinih napada provodi kriminalističke istrage pojedinih incidenata, a ponekad i kakve šire policijske akcije – kao 9. studenog širom Austrije provedena “Operacija Luxor”, koja je neposredno prethodila prošlotjednim EU video-dogovaranjima, i u kojoj je uhićeno 70 osoba (u širem smislu pripadnika ili Muslimanskog bratstva ili pretpostavljenih islamističkih organizacija) – Hrvatska se tu prvenstveno zadržava na verbalnoj razini, skrivajući se iza tajnosti istraga i zabavljajući javnost prepucavanjima premijera i predsjednika države na temu suzbijanja radikalizma i terorizma. Nažalost, vrlo je to slično i glavnini EU odgovora na ove izazove – odgovora u kojem se redovito ponavljaju jedne te iste mjere o kontroli legalnog i ilegalnog naoružanja (gdje je 13. studenog i RH opet “apelirala na dosljednu primjenu Akcijskog plana EU za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“), te o integraciji imigranata i pooštravanju graničnih kontrola – ali sve beskrvno i s jako malo naznaka ozbiljne volje za rješavanjem uočenih problema.

U tom je svjetlu u petak, 13. studenog, održan i sastanak EU ministara pravosuđa te unutarnjih poslova. Prije oko mjesec dana u raspored ga je iznenada dodala Njemačka, ne bi li se na njemu radilo na političkom dogovoru oko novog “Pakta o migracijama i azilu”, kojeg je u rujnu predstavila Europska komisija. Na tu je temu RH, uz tri definirana “stupa solidarnosti” – (1) premještanje tražitelja međunarodne zaštite, (2) sponzorstvo u postupcima vraćanja, te (3) doprinose u izgradnji operativnih kapaciteta – kao četvrti predložila uvažavanje napora pojedinih država članica u zaštiti vanjske granice, uz detektiranje njenog BDP-a i broja stanovnika. No, aktualni događaji su tu na raspored stavili i dodatne novo-stare teme. Jedna od njih je bilo pitanje uloge interneta i raznih njegovih servisa u promociji islamizma. O tome EU do kraja godine misli zaključiti poseban Propis o online terorističkom sadržaju (Regulation on terrorist content online – TCO), gdje ne bi čudilo da dođemo do nečeg sličnog onome o čemu se u Hrvatskoj proteklih tjedana na glas razmišljalo, a što je potom konkretiziralo Ministarstvo kulture i medija kroz novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, predlažući odgovornost medija i za objave čitatelja – bez da se zapravo makar i zagrebalo u društvene krugove kojima je posljednjih godina postalo normalno na internetu izjavljivati sve ono za što bi u svim drugim okolnostima bili osobno procesuirani.

Video-skupom 13. studenog predsjedao je njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer

No, dok je u brojnim komentarima bila jasno naglašena unutarnjopolitička motivacija posljednjeg EU spominjanja terorizma i borbe protiv te pojave, ostaje činjenica da se tu Europska unija koncentrirala na radikalni islamizam (posebno napadima pogođene Austrija i Francuska). I dok je EU kroz pripreme zajedničke izjave objavljene u petak, 13. studenog tek postupno ipak došla do ponešto općenitijih formulacija o prijetnji, u RH se već tjednima govorilo namjerno mutno, spominjući tek “identitetski motivirani ekstremizam“. Pa ipak, da se točnije objasni o čemu je riječ pobrinuo se Charles Michel prijedlogom nekakve dodatne obuke europskih imama, ne bi li oni savladali “naše fundamentalne vrijednosti, posebno slobodu misli te jednakost spolova“. I dok čelnici kao Merkel ili Rutte osporavaju kontekst suprotstavljanja kršćanstva te islama, pa makar navodeći kao ponešto povoljniju dihotomiju civilizacije i barbarstva, ostaje činjenica da su glavni ton događanjima ipak davali Macron i Kurz – obojica politički vođe koji se stavovima postupno pomiču prema desnici (Macron u očekivanju idućih francuskih parlamentarnih izbora, a Kurz u nastojanju hvatanja jače pozicije u Europskoj pučkoj stranci u doba političkog zalaska Angele Merkel). Pa ipak, na sva ta EU razglabanja već godinama predlaganih europskih mjera bi, prema Ursuli Von der Leyen, sada trebale uslijediti i ponešto konkretnije mjere – prvo se 9. prosinca očekuje svojevrstan EU plan (agenda) borbe protiv terorizma, o kojem bi se raspravljalo na zadnjem ovogodišnjem sastanku čelnika EU zemalja 10. i 11. prosinca ove godine, uživo ili opet na daljinu. Nakon toga, u svibnju iduće godine očekuje se i strategija reformiranja Schengena, o kojoj će suglasje biti bitno lakše postići nego oko EU proračuna ili ujednačene vladavine prava za čitavu Uniju.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.