Nema nikakve dileme da je nakon studenog 2021. godine procvala obrambena suradnja Republike Hrvatske i Francuske. Svemu tome nedvojbeno su uz politiku kumovali i poslovi javne nabave, kojima se krenulo kupovati robe za hrvatski obrambeni sustav, ali i mimo toga. No prije nego što se posvetimo toj temi, napomenimo kako svijet ipak nije počeo lanjskog 25. studenog, jer je i određeno partnerstvo dviju država postojalo i ranije – iako se možda nije tako često spominjalo, nije se baš dobro ni vidjelo, a definitivno već dugo nije bilo baš svako malo na ustima domaćih dužnosnika kao u zadnje vrijeme.
Nije tajna da politička, “strateška” i obrambena suradnja Republike Hrvatske i Francuske Republike ima izuzetno promjenjiv raspon. U nekim fazama tijekom posljednjih tridesetak godina ona je bila iznimno aktivna i javno prominentna, da bi onda uslijedile faze zatišja i niskog publiciteta. Nažalost, kako to vole istaknuti zli jezici, faze intenzivnih odnosa tu redovito koincidiraju s periodima velikih hrvatskih ambicija na europskome polju, da bi se onda stvari smirile do iduće prilike. Prva takva faza bilježila se krajem rata, tijekom 1995. i onda 1996. godine, kada je Hrvatska nastojala ući u Vijeće Europe, organizaciju kojom od rujna 2019. predsjeda bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić. Naime, nakon ulaska Slovenije u to tijelo 1993. i onda Makedonije krajem 1995. to je članstvo u Zagrebu doživljavano posebno važnim – dapače, toliko važnim da se tadašnji predsjednik Franjo Tuđman navodno baš radi osiguravanja podrške Lijepoj našoj tada odlučio za kupovinu europskih putničkih aviona Airbus na račun dotadašnjih letjelica američkog Boeinga – što se sasvim slučajno poklopilo s predsjedanjem Francuske Europskim vijećem u prvoj polovici 1995. godine, da bi isporuke letjelica u RH trajale od 1998. do 2000. godine uz posebno pitanje plaćanja iznimno nepovoljnih zateznih kamata. Za takvu odluku spominjale su se i zasluge Hrvoja Šarinića, koji je baš u to doba navodno imao veze i s ulaskom francuskog građevinskog konzorcija Bouygues u cestogradnju u Istri. Baš u tom kontekstu opet pojedini “zli” novinari navode i anekse ovog cestovnog ugovora iz 1999. godine, kojima se RH kao davatelj koncesije obvezala podmirivati sve troškove koncesijskog društva koje oni ne podmire kroz redovne prihode – čime je država koncesijskom društvu praktično nadoknađivala manjak zbog smanjenog opsega prometa. Sasvim slučajno je ovo fantastično potpisivanje cestovnih aneksa, kao i dovršetak isporuke Airbus aviona, stiglo baš pred francusko predsjedanje Europskim vijećem u drugoj polovici 2000. godine.
Za iduće francusko predsjedanje trebalo je pričekati drugu polovicu 2008. godine kada se, opet sasvim slučajno, u prvoj polovici te iste godine Hrvatska odlučila obnoviti svoju flotu Airbus putničkih aviona. Hrvatski mediji su tada izvještavali kako se posao izričito tempiralo prije početka francuskoga predsjedanja, a narudžba četiri aviona A319ceo (“current engine options”) trebala je biti realizirana do 2012./2013. godine, uz cijenu od oko 175 milijuna dolara (s uvećanjem od po tri posto svake godine do datuma isporuke). Kako se tada pisalo, jedan od razloga ovoga posla bilo je “jačanje hrvatske pozicije u Francuskoj, koje bi trebalo dovesti do ubrzavanja ritma pristupnog procesa RH u Europsku uniju, s ciljanim datumom u 2009. godini“. Naravno, do tog ciljanog roka već je postalo jasno kako u državu stiže ekonomska kriza, a onda je i premijer Ivo Sanader 1. srpnja 2009. javnosti poručio “Doviđenja i hvala vam svima na suradnji“. No, to nije moglo omesti posao kupovine aviona u kojem su bili sklopljeni svi potrebni ugovori, zajedno s kaznenim odredbama radi neopravdanog odustanka od narudžbe. Zato se taj zanimljiv zrakoplovni posao nastavio – te je u idućih nekoliko godina prvo bio odgođen zbog gospodarske krize, a onda zbog provedbe restrukturiranja u hrvatskom avioprijevozniku.
Do 2015. se tu obvezu kupnje uspjelo pretvoriti u nabavu četiri nova aviona A320neo (“new engine option”), kataloške cijene oko 400 milijuna USD – s rokom isporuke 2021. i 2022. godine. No, ni te se najave nisu ispunile, te se plaćanje i isporuku ovih letjelica dalje odlagalo temeljem pandemije i izradom strategije za novi razvojni ciklus poduzeća. U međuvremenu, došlo je vrijeme za još jedno francusko predsjedanje Vijećem EU, od siječnja do lipnja 2022. godine – pa su opet na stol došle i zrakoplovne teme. Dvomotorni borbeni avioni Rafale kupljeni su temeljem natječaja formalno postavljenog za jednomotorne lovce, samo nekoliko tjedana prije nastupanja Francuske na čelo EU, te kao uvod u “godinu isporuke“. Nekoliko mjeseci kasnije, 29. studenog 2022. godine te uoči očekivanog ulaska Hrvatske u schengensku zonu i monetarni euro-sustav, riješila se i nova faza trakavice o hrvatskoj kupovini Airbus aviona iz 2008. godine. Naime, potpisan je novi ugovor kojim se taj posao opet konvertira, ovoga puta u kupovinu 6 putničkih aviona Airbus A220 nespecificirane cijene, čija se isporuka očekuje do 2026. godine. Samo deset dana kasnije, kroz Vladu RH i MORH je protutnjala i francuska prodaja još i protuzračnih projektila Mistral 3 u ukupnom iznosu od oko 72 milijuna eura s uračunatim PDV-om – posao koji možda predstavlja i zadnje ovogodišnje izričito spominjanje “strateškog partnerstva” s Francuskom.
Obrambena suradnja RH i Francuske
Prvi “Sporazum o vojnoj suradnji između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Ministarstva obrane Francuske Republike” potpisan je još 7. listopada 1997. u Parizu od strane tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Oružanih Snaga RH, generala Pavla Miljavca (po ovlaštenju ministra), te njegovog kolege s francuske strane, načelnika Glavnog stožera Oružanih Snaga Francuske Republike generala Jean-Philippe Douina. S tim je temeljem Hrvatska dočekala i političke promjene 2000. godine, da bi se idućih godina obrambena suradnja dvije države razvijala dobro – s naglaskom na provedenu francusku reviziju stanja u Hrvatskoj ratnoj mornarici (tzv. Audit), te projekt dugoročne vojno-tehničke suradnje u području telekomunikacijskih sustava vrijedan 27 milijuna eura koji se ostvarivalo suradnjom francuskog Thalesa s hrvatskim Pomorskim centrom za elektroniku (PCE).
Francuska i Hrvatska početkom srpnja 2010. sklopile su još i tzv političku deklaraciju “Strateškog partnerstva”, koju su u Zagrebu potpisali tadašnji premijeri Jadranka Kosor te François Fillon. Kako je već tradicionalno, reguliranje ikakvih provedbenih aktivnosti temeljem tog općenitog dokumenta ostavljeno je razini tzv. “Akcijskih planova” – od kojih je onaj za razdoblje 2010. do 2012. godine bio potpisan odmah sa samom deklaracijom, dakle 9. srpnja 2010. u Zagrebu; te daljnji za razdoblje 2014. do 2017. godine 2. ožujka 2015. u Parizu, a za razdoblje 2018. do 2021. godine – 6. travnja 2018. u Zagrebu. Treba napomenuti kako se tu radilo o sredstvima za praćenje provedbe Strateškog partnerstva potpisanog 2010. godine, dok je tim temeljem onda 2011. bio sklopljen i “Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Francuske Republike o uzajamnoj zaštiti klasificiranih podataka”, te je pokrenuta i intenzivnija suradnja, prvenstveno na polju unutarnjih poslova.
Tek 14. srpnja 2013. bio je potpisan i idući “Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Francuske Republike o suradnji na području obrane”. Tog dana, osim prvog sudjelovanja OS RH na velikom godišnjem vojnom mimohodu, u Parizu je boravila i velika hrvatska delegacija. Uz predsjednika Ivu Josipovića, te ministra obrane Antu Kotromanovića, ondje su bili i načelnik GS OS RH Drago Lovrić, te pomoćnik ministra zadužena za obrambenu politiku – tako da nije bilo ni čudno kada se uz niz obrambenih sastanaka osvježilo i temelje obrambene suradnje dvije države. Spomenuti sporazum su ovoga puta potpisala dvojica ministara, Kotromanović i Le Drian, a akt je na snagu stupio 1. listopada 2016. – dakle, nekoliko tjedana nakon parlamentarnih izbora 11. rujna 2016. godine, u periodu prije formiranja 14. Vlade RH na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem.
Nažalost, kao i u brojnim godinama do tada, relativno je malo konkretno vidljivih aktivnosti hrvatskoj javnosti govorilo išta detaljnije o tijeku tog sklopa odnosa. Iz službenih izvora saznaje se tek kako je jedna od temeljnih aktivnosti obrambene suradnje tijekom tog perioda bila institucija “strateške konzultacije na razini pomoćnika ministara/ravnatelja” – tijekom koje se razmjenjivalo stavove i mišljenja o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CSDP EU), uključujući i rasprave o stabilizaciji prostora Zapadnog Balkana/Jugoistočne Europe. Iako se tijekom više od desetljeća obrambene odnose Hrvatske i Francuske gledalo prvenstveno kao “odraz ukupnih bilateralnih odnosa dviju država”, te ih se službeno ocjenjivalo kao “dobre i obostrano korisne”, ipak je tu prije svega na stvari bilo jedno veliko zatišje i rutina.
Komponente tog rutinskog komuniciranja može se sažeti prema tipu provođenih aktivnosti, i to prvenstveno na:
(1) već spomenute sigurnosno-obrambene konzultacije na razini pomoćnika miinistra ili ravnatelja u Ministarstvu obrane,
(2) kontekst Europske unije (prvo sudjelovanje Hrvatske ratne mornarice u okviru operacije EUNAVFOR Somalia ATALANTA 2009. bilo je na francuskoj fregati ACONIT, OS FR također pružaju logističku potporu sudjelovanju OS RH u EU NAVFOR Somalia ATALANTA u okviru svoje baze u Džibutiju; Francuska je uputila časnika za vezu u MORH u razdoblju hrvatskog predsjedanja Vijećem EU s ciljem pružanja stručne pomoći i prijenosa francuskih iskustava po pitanju poslova povezanih s predsjedanjem; kako bi se djelatnici MORH-a i OS RH što kvalitetnije pripremili za predsjedanje Vijećem EU, od francuske strane je organiziran tečaj o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU uz organiziran posjet Parizu i Bruxellesu za osoblje koje uključeno u poslove predsjedanja; Hrvatska i Francuska zajedno sudjeluju u 5 PESCO projekata: 1) Military Mobility, 2) Network of Logistic Hubs in Europe and Support to Operations, 3) CBRN Surveillance as a Service i 4) Upgrade of Maritime Surveillance 5) Air Power),
(3) kontekst NATO saveza (deklarirana hrvatska motorizirana satnija sudjelovala je u NATO Response Force pod zapovjedništvom francuskih snaga za brzi odgovor (Rapid Reaction Corps) 2014.g., a zajedničko sudjelovanje hrvatskih i francuskih OS u njemačkoj borbenoj skupini NATO aktivnosti ojačane Prednje prisutnosti u Litvi),
(4) specijaliziranu suradnju ratnih mornarica (ukrcaji časnika HRM na francuske brodove, suradnja protuminskih postrojbi, posjeti francuskih brodova, sastanci stručnih skupina i razmjena znanja),
Kraj lipnja i početak srpnja 2017. u 113. zrakoplovnoj bazi u Saint-Dizieru
(5) relativno skromnu suradnju ratnih zrakoplovstava (susreti akrobatskih skupina “Krila Oluje” i “Patrouille de France” u Hrvatskoj i zajedničko letenje te sudjelovanje Krila Oluje na francuskim aeromitinzima – gdje je javno bio zabilježen prvi posjet “Krila Oluje” Francuskoj, sredinom srpnja 2017. godine, te zajednički programi prilikom gostovanja skupine “Patrouille de France” 2019. i 2021. godine u Zadru),
(6) kopnenih vojski (zajedničko uvježbavanje prednjih zračnih motritelja u Hrvatskoj),
(7) izobrazbe (učenje francuskog jezika, školovanje časnika na vojnim školama u Francuskoj i Hrvatskoj),
(8) izobrazbe (učenje francuskog jezika, školovanje časnika na vojnim školama u Francuskoj i Hrvatskoj),
(9) te po pitanju vojne industrije (posjeti izaslanstava sajmovima naoružanja i vojne opreme – ASDA, EURONAVAL, EUROSATORY, Le Bourget).
Ipak, ove razne aktivnosti uvelike su tekle i mimo konkretnog konteksta nekog posebnog “strateškog partnerstva”, koje ih je tek politički uokvirilo u jedan širi državni kontekst – da bi onda ti odnosi u studenom 2021. opet intervencijom politike bili uklopljeni u jedan novi okvir širih bilateralnih odnosa. Pri tome si je i Ministarstvo obrane pažljivo ostavilo prostora napomenom kako će ikakvo potpisivanje dodatnih ugovora i sporazuma o proširenju obrambene suradnje “ovisiti o budućim dogovorima Hrvatske i Francuske o razvoju obrambene suradnje“. Naravno, temelj za to su opet “konzultacije predstavnika MORH-a i MOsFR, na godišnjim razinama” kao izraz zajedničkih interesa u području obrane i sigurnosti.
Bujanje zajedničkih interesa
Pri tome nije teško uočiti kako su ti zajednički interesi itekako krenuli bujati tijekom protekle godine dana. Osim što su tijekom posjeta francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj 25. studenog 2021. dvije države potpisale novo “Hrvatsko-francusko strateško partnerstvo”, odnos je zacementiran i istodobnim sklapanjem niza ugovora vezanih uz kupovinu francuskih rabljenih borbenih aviona Rafale. No taj posao – vrijedan prema Francuskoj oko milijardu eura – osim što je praktično odmah krenuo u plaćanje, izgleda da je predstavljao tek početak brojnih aktivnosti – koje se po svojem intenzitetu (ali i cijeni) itekako razlikuju od svega viđenog nakon slične političke deklaracije iz 2010. godine. Osim što je Republika Hrvatska zadnjih godinu dana zabilježila više posjeta raznih plovila francuske Ratne mornarice nego u proteklom desetljeću, Zagreb su preletjeli francuski avioni Rafale, a posjeti domaćih vojnih delegacija sajmovima obrambene industrije u Francuskoj najednom nisu više bile tek prilika da se nagađa o probijanju domaće industrije na francusko tržište. Naime, dok se prije ljeta ove godine još moglo sa zanimanjem komentirati ministra Marija Banožića kako na vojnom sajmu Eurosatory isprobava francuski protuzračni sustav Mistral 3 vrlo kratkoga dometa (VSORAD) – početkom prosinca ove godine u javnosti je iznenada onda izronila i vijest kako se za neobjavljeni broj primjeraka ovog lakog oružja iz proračuna izdvaja čak 72 milijuna eura (preko 542 milijuna kuna).
Riječ je tu o kupovini koja je provedena mimo elementarne transparentnosti, čiji je ugovor sklopljen 9. prosinca ove godine u Ministarstvu obrane između ministra osobno i predstavnika francuske tvrtke MBDA, te u čijem se kontekstu izrijekom spominje i “Strateško partnerstvo” Hrvatske i Francuske. Naime, uz ovu kupovinu navodno postoji i nekakva francuska donacija nejasnog broja lansera ovog PZO sustava, koji bi trebali poslužiti za neposrednu obranu zrakoplovne baze u koju se od kraja 2023. misli smjestiti kupljene borbene avione Rafale. Doduše, dok bi ti avioni trebali krenuti pristizati u Hrvatsku krajem 2023. godine, njihova bi PZO zaštita možda mogla stići i prije – dok se tek općenito čulo kako glavnina takvog naoružanja kupljenog iz Francuske kreće u RH stizati tijekom 2024. godine. Nažalost, ovakvi djelomični navodi, praćeni zbrzanim investiranjem relativno ozbiljnih iznosa novaca, predstavljaju glavninu aktualnog strateškog partnerstva Republike Hrvatske i Francuske Republike.
*Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije
