Dva dana za redom državni se vrh nalazio s vojnim vrhom kako bi razgovarali o modernizaciji hrvatskih Oružanih snaga. Najprije je u ponedjeljak, 27. prosinca, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović razgovarao s načelnikom GS OS RH admiralom Robertom Hranjem, direktorom GS OS RH general bojnikom Ivicom Olujićem, te zapovjednikom HKoV-a general pukovnikom Borisom Šerićem. Dan kasnije, u utorak 28. prosinca, u Banskim dvorima premijer Andrej Plenković je u proširenom sastavu primio predstavnike OS RH, opet na čelu s admiralom Hranjem, te ministra obrane Marija Banožića. Priopćenja s oba sastanka nedvosmisleno ukazuju na to da je glavna tema ovih sastanaka bila nabava borbenih vozila pješaštva M2A2 Bradley, o čemu bi MORH i Vlada trebali donijeti konačnu odluku u narednih mjesec dana.

Po prvi puta je nabava vojne opreme, a riječ je o donaciji SAD-a, podignuta na najvišu razinu, ne samo zbog vojnih, nego i vanjskopolitičkih odnosa. Zato smo o tome razgovarali s Markom Flemingom, otpravnikom poslova u Veleposlanstvu SAD-a u Hrvatskoj. Gospodin Fleming se posebno osvrnuo na hrvatsko-američke obrambene i sigurnosne odnose za koje je uvjeren da neće biti narušeni bez obzira kakvu odluku o Bradleyima donijela hrvatska Vlada.

Mi kažemo da je naše sigurnosno i obrambeno partnerstvo kičma našeg odnosa, i to je itekako točno. 2021. godina je to vrlo zorno demonstrirala – naši vojnici i dalje služe zajedno na Kosovu i u Poljskoj. Hrvatska je bila domaćin dijelu vježbe „Defender“ koja je bila jedan izvranredan uspjeh koji je demonstrirao NATO sposobnosti narastanja snaga. Hrvatska je imala vrlo uspješno predsjedanje organizacijom Američko-jadranska povelja A5. Obilježena je 25. godišnjica State Partnership programa s Nacionalnom gardom savezne države Minnesote i u razgovorima smo o tome kako taj oblik suradnje može biti i dalje produbljivan. Iščekujemo transfer 4 Black Hawk helikoptera. Mislim da mi često definiramo taj sigurnosni odnos u čisto vojnim terminima, ali mislim da je bitno krenuti i nekoliko koraka unazad pa pogledati i napomenuti kako su se odigrale još dvije stvari bitne za naš sigurnosni odnos u širem sigurnosnom smislu – jedan na početku godine i jedan pri kraju godine. Otvaranje LNG terminala na Krku je bio višegodišnji projekt od strateške važnosti koji garantira hrvatsku energetsku sigurnost na dugi rok, i mi se nadamo da će on također imati i regionalni utjecaj. Dakle, opet, tu su napravljeni pozitivni koraci u sigurnosnom partnerstvu. A kao drugo – tu je program ukidanja viza. Mnogo je fokusa bilo stavljeno na to što ta činjenica znači za naš odnos, za veze među ljudima, ali još je tu bitno u sigurnosnom smislu da smo za ulazak u program ukidanja viza mi – Hrvatska i SAD -morale puno dublje surađivati na širokoj lepezi tema vezanih uz graničnu sigurnost. Opet da se vratim na širi kontekst s početka – naši obrambeni i sigurnosni odnosi su jaki i postojani, i nadamo se da ćemo gledati kako se nastavljaju.

Kako bi u tom svjetlu definirali diskusije i sumnje koje su se pojavile u vezi tog jednog konkretnog obrambenog projekta – vezano uz oklopna borbena vozila – koji je okupirao javnost u zadnje vrijeme?

Želio bih istaknuti nekoliko stvari po tom pitanju. Kao prvo, mi i nadalje imamo vrlo kvalitetnu diskusiju s Vladom RH o potencijalnom pribavljanju vozila Bradley. Mi Amerikanci smo po prirodi optimisti i nadamo se da možemo doći do pozitivnog odgovora do trenutka kada ističe naša podrška tom projektu krajem siječnja. Mislim da je i šire gledano važno naglasiti: naši obrambeni i sigurnosni odnosi su bitno širi od nekakvih transfera opreme i to je jedno pretjerano pojednostavljivanje onoga što naši odnosi zapravo jesu. Ako pogledamo malo šire – ovo je moj drugi put da radim u Hrvatskoj. Vidio sam hrvatske vojnike kako služe u Afganistanu, vidio sam hrvatske vojnike kako služe na Kosovu , letio sam i hrvatskim helikopterima na Kosovu. Vidio sam iz prve ruke dubinu tih odnosa i mislim da osnova naših odnosa nije u opremi nego u dijeljenom osjećaju i zajedničkom globalnom pogledu.  Mislim da često kada mi, Amerikanci i Hrvati, govorimo o međunarodnoj sigurnosti – često je definiramo na isti način. I ako želimo tu temu ogoliti do njene srži, mi jedni i drugi shvaćamo da sposobne države imaju dužnost promovirati međunarodni mir i sigurnost, i da oni koji su u mogućnosti imaju dužnost doprinositi tom cilju. To je temelj tih odnosa!

A konkretno, što se tiče vozila Bradley, mislim da nije tu stvar samo pojedinačnog transfera opreme, već je tu pitanje održavanja Hrvatske kao jakog i sposobnog NATO partnera i saveznika. Očigledno, to je suverena odluka vaše Vlade koju u potpunosti poštujemo u smislu da li će dostići tu sposobnost. Što se tiče samih vozila Bradley, to je jedan borbeno provjeren sustav, doslovno sustav provjeren u borbi, koji će i nadalje biti u američkom arsenalu na dugi rok. Kada se raspravlja o dostizanju tih nekih sposobnosti deklariranih prema NATO savezu, naš je dojam da je ovo cjenovno najpovoljniji način da se to napravi s još dvije dodatne prednosti. Prvo – da integracija tog sustava omogućava i dublje partnerstvo s Nacionalnom gardom Minnesote budući da oni koriste tu istu platformu pa mogu onda i opsežnije vježbati s hrvatskim snagama na tom sustavu. A kao drugo – ta vozila će biti obnovljena i dovedena u stanje slično novom u okvirima poduzeća „Đuro Đaković“. Dakle, to je jedna vezana investicija u poduzeće koje je ovdje prilično značajno. Da ponovim – to je suverena odluka hrvatske Vlade i ne želim svoditi naše odnose na nekakve transfere opreme, na pojedine platforme koje Hrvatska prihvaća ili ne prihvaća odlukom svoje Vlade, i želimo to istaknuti. Mi smo optimisti i nadamo se da možemo doći do pozitivnog odgovora o tom transferu.

Ali da li vas je donekle začudila te promjene retorike – prvo kažemo da hoćemo Bradleye, onda ne, nećemo ih. I sve to u razmaku od nekoliko mjeseci…

To je bila 4 godine duga priča i mi smo tijekom čitavog tog vremena bili u prilično dubokim razgovorima s Vladom RH i s nadležnima ovdje… Ono što mogu reći, sa svakom obrambenom nabavom takve veličine očekujete od svog partnera da ima vrlo dubok i metodičan proces gdje mi poštujemo činjenicu da ga hrvatska Vlada provodi. I opet, ono što želim napomenuti, čisto da pojasnim – kao što je bilo rečeno u nekim medijima – naravno ne kod vas – da smo mi dali  ultimatum hrvatskoj Vladi da se mora odlučiti do 31. siječnja. Prijatelji, partneri i saveznici si ne zadaju međusobno ultimatume! Nije tu bilo nikakvog ultimatuma s naše strane. Srž čitave stvari je u tome da tu postoji vezana pomoć SAD koja, iskreno, mislim tu ponudu čini još i boljom, ali zbog načina na koji funkcioniraju naši proračunski ciklusi raspoloživost tih novaca ne može biti produživana u beskraj. I te stvari dospijevaju. Ali koliko god to moglo stavljati okvir na raspoloživo vrijeme odlučivanja, mi ne dajemo nikakav ultimatum hrvatskoj strani. Mi to ne radimo!

Spominjali ste tvornicu „Đuro Đaković“, koji je tijekom zadnjih godina bio u transformacijama. Utječu li takve promjene na sav onaj posao koji bi bio potreban za modernizaciju Bradleya? Imaju li SAD kakav poseban interes vezan uz promjene i preslagivanja u toj kompaniji?

Mislim da mi tu nemamo nikakvih posebnih interesa bilo koje vrste u tome kako se tom kompanijom upravlja. Naše je shvaćanje da u slučaju da dođe do transfera takvih vozila, „Đuro Đaković“ bi bio mjesto za njihovu obnovu. U nastavku, ako dođe do takvog transfera, i ako Hrvatska dobije ta vozila Bradley, naravno, postojale bi naknadne opcije u budućim godinama da ih se dalje nadogradi. Potencijalno bi to također bilo nešto što bi „Đuro Đaković“ mogao provoditi i to bi mogla biti jedna dugoročnija poslovna prilika za to poduzeće. Ali ne, mi nemamo nikakvih posebnih interesa u toj tvornici. Kako mi gledamo, samo ako do tog transfera dođe – oni će biti ti koji će odraditi posao.

Da bi bili sposobni to izvesti, tu mora biti partnerstvo s tvrtkom BAE Systems. Je li to nešto gdje bi Veleposlanstvo ili SAD posredovali?

Da, to je dio čitavog programa koji razrađujemo s Hrvatskom… Mi radimo s BAE i s ovim poduzećem, i razrađujemo kako bi to u stvarnosti bilo realizirano.

Naš osnovni argument trenutno je da su Bradleyi stari i skupi za održavanje. Jesu li to utemeljeni strahovi?

I mi smo, naravno, čuli te argumente. Da budemo apsolutno jasni: kao prvo i osnovno – to je platforma koju Oružane snage SAD održavaju, koju koriste postrojbe na prvoj crti… One imaju i vozila Bradley, koji će ostati u našoj službi još dugo vremena – govorimo tu o desetljećima, i za to vrijeme će biti neograničenog dostupa rezervnim dijelovima. Šire od toga još želim naglasiti da je Vlada SAD tijekom zadnjih 10 godina Hrvatskoj donirala 4,4 milijarde kuna za održavanje, razvoj i modernizaciju hrvatskih Oružanih snaga. Dajući tu nekakvu „staru opremu“ ili sredstva „ispod standarda“ potpuno je suprotno našem pristupu te naše politike. Investirali smo u opremu kao što su Kiowa helikopteri i Black Hawk helikopteri, možda i Bradley vozila, u programe vojnog školovanja i zajedničke obuke, i u svemu tome je naš glavni politički cilj bio osiguravanje da Hrvatska ostane jak i sposoban NATO partner. Dakle, ta pomisao da bi dali ili pružili nešto što je ispod standarda je potpuno neistinita! Osim toga, što se tiče tih konkretnih modela, oni bi bili obnovljeni u „Đuri Đakoviću“, bili bi kao novi, to je vrlo sposobna platforma. Ali ona ostavlja otvorenu opciju za ubuduće hrvatskim Oružanim snagama i hrvatskim vlastima da ih nadograde i dalje moderniziraju. Ali ponovno želim posebno naglasiti: vozila Bradley o kojima tu govorimo daleko nadilaze one zahtjeve koje od Hrvatske traži deklarirani NATO cilj sposobnosti.

Također se pričalo o toj vrsti donacija koje traže naprednu vezanu logistiku, što se pokazalo kao izuzetan teret za zemlje koje prime takvu donaciju. Dakle, mi dobivamo opremu koja je potpuno strana prema onome što smo imali do tada, koja traži uspostavu novih logističkih lanaca… Ako sam dobro shvatio, po pitanju donacija vozila Bradley uz nju ide i određena financijska injekcija. Je l ito način da se riješe i takvi dodatni problemi i troškovi?

Ponovno bih želio naglasiti kako je glavni cilj ove politike da Hrvatska bude sposoban i jak NATO saveznik. I svi naši transferi opreme ili prodaja opreme Hrvatskoj služe ostvarenju tog cilja. Mislim da imamo vrlo čvrstu povijest učinaka takve politike i s Hrvatskom, ali i ne samo s Hrvatskom, već i s drugim saveznicima – pomoć u pribavljanju rezervnih dijelova, pomoć oko opskrbnih lanaca i osiguravanja dugoročne održivosti platformi koje saveznicima pružamo. To nije samo u hrvatskom interesu, nego je i u našem interesu, budući da se tu radi o osiguravanju da Hrvatska ostane snažan i sposoban NATO saveznik. Šire gledano, Hrvatska je u tranziciji od opreme bivšeg jugoslavenskog i sovjetskog podrijetla prema zapadnoj, NATO kompatibilnoj opremi. To naravno stvara i potrebu uspostave novih logističkih lanaca, ali to je politika i vaših Oružanih snaga koju mi u potpunosti podržavamo, i koja osigurava najbolje moguće sposobnosti za vas i za Savez.

Ministarstvo obrane je u nekoliko navrata reklo da bi nam Bradleyi trebali za ispunjavanje NATO cilja sposobnosti 2026. Da li u tom kontekstu SAD planiraju još kakvu donaciju kako bi nam pomogli ispuniti taj cilj?

Radi se tu o nizu NATO ciljeva sposobnosti koje se usuglašava sa svakom pojedinom saveznicom. Čitav je niz NATO ciljeva sposobnosti koje je Hrvatska prihvatila. Po našem gledanju, ovaj konkretan cilj sposobnosti je iznimno važan po tome što on znači za hrvatsku sposobnost samoobrane i što on pruža prema Savezu. Naravno, s obzirom na partnerstvo koje razvijamo, mi možemo i hoćemo pomoći gdje god je to moguće. Među ostalim, i pri dostizanju nekih drugih ciljeva sposobnosti, ali ovo je jedan cilj kojeg je i hrvatska strana, i mi kao SAD, stavila kao prioritet, pa možda i kroz usvajanje ove konkretne platforme.

Također, još jedna velika tema su helikopteri Black Hawk. Možemo li se detaljnije dotaknuti njihovog dolaska?

Mi očekujemo da 4 helikoptera Black Hawk tijekom iduće godine stignu u Hrvatsku. Ne bih želio previše obećati, pa malo od toga ispuniti… Mi očekujemo njihovu isporuku u vrlo skoro vrijeme. Vrlo smo optimistični po pitanju tog projekta – on napreduje… To su vrhunski najmoderniji helikopteri koji će zasigurno pružiti jednu vrlo važnu sposobnost hrvatskim Oružanim snagama.

Obuka za njih također se provodi u suradnji sa SAD, ili s Nacionalnom gardom Minnesote?

Da, očigledno, to je jedno te isto. Sjajna stvar s tom našom Minnesotom je da ona ima iznimno sposobnu Nacionalnu gardu i održava u službi mnoge od baš onih platformi koje hrvatske Oružane snage ili imaju ili bi mogle pribaviti. Dakle da,  oni imaju helikoptere Black Hawk i spremni su, voljni i sposobni provesti puni spektar obuke za hrvatske Oružane snage na toj tehnici.

To su pitanja vezana direktno uz obranu. Ali vidjeli smo da SAD u zadnje vrijeme puno surađuju s hrvatskim Ministarstvom unutarnjih poslova. Kakva je ta suradnja?

Izvanredno jaka. Želim vjerovati da imamo izvanrednu suradnju sa svim dijelovima vlasti u Hrvatskoj, a zasigurno imamo i mnogo zajedničkih interesa po pitanju unutarnjih poslova koje su, naravno, pod nadležnošću MUP-a. Radili smo mnogo zajedničkih programa obuke s MUP-om za druge policije u regiji, što predstavlja nešto što obično prolazi svima ispod radara, ali zapravo je jedna vrlo važna stvar. To je kad mi i Hrvatska zajedno, partnerski, radimo na stvaranju regionalnih kapaciteta za snage reda. A kao dodatni efekt toga je poticanje suradnje regionalnih institucija zaduženih za unutarnje poslove. Šire gledano, tu je vezan i program ukidanja viza – dva su hrvatska ministarstva obavila ogroman posao na putu do toga – Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo unutarnjih poslova. Istaknut ću da je posao u Ministarstvu unutarnjih poslova bio izvanredno impresivan… Bilo je tu, čini mi se, 31 stranica popisa zahtjeva za ulazak u program ukidanja viza i većina njih je uključivala zadatke u okviru Ministarstva unutarnjih poslova. Oni su metodično prošli kroz njih sve u relativno kratkom vremenskom periodu. To je još jedno polje na kojem smo produbili našu suradnju. Ali, općenito gledano, imamo izvrsnu suradnju s ministrom i njegovim timom na polju unutarnjih poslova, i to želimo produbiti ubuduće.

Hrvatska se priprema i za Schengen, pa je time pitanje nadzora granica u EU kontekstu za nas ključno u zadnje vrijeme. Je li bilo suradnje i na tu specifičnu temu?

Naravno. Nema smisla da ulazim u konkretne provedbene detalje raznih tehničkih sastanaka, ali svakako – veliki dio zahtjeva za ukidanje viza ticao se razmjene podataka i inicijativa po pitanju nadzora granica. Naravno, po pitanju svih granica – na kopnu, moru, i učestalo sve više i granica u zraku što se tiče direktnih letova ili., kako ih mi, zovemo „non-stop“ letova između SAD i Hrvatske. Mislim da je to već bilo rečeno – imali smo više dolazaka radnih timova iz američkog Ministarstva domovinske sigurnosti u Hrvatsku, na putu prema ukidanju viza, koji su se temeljito upoznavali s hrvatskim praksama pridržavanja propisa o dijeljenju podataka, i takvim stvarima. Program ukidanja viza je jedan vrlo ekskluzivan program i Hrvatska je morala  – da bi mogla u njega ući – zadovoljiti najviše standarde s naše strane.

Da se malo vratimo… Hrvatska kao EU članica očito se pokušava repozicionirati u obrani i u ovom EU kontekstu. Sve više se govori o strateškoj autonomiji EU. U ovom kontekstu, kako SAD gledaju na te stvari u obrani EU i ulogu malih država u svemu tome? Je li moguće za male zemlje da u takvim okolnostima surađuju sa SAD-om na jednako opsežan način kao i prije, budući da se EU mijenja po tim pitanjima?

Želio bih istaknuti – Hrvatska je definitivno mala, ali iznimno sposobna, i ona je Savezu i misijama Saveza pružila vrlo vrijedne sposobnosti tijekom zadnjih godina. Šire gledano, moram napomenuti da je i predsjednik Biden rekao da mi uistinu pozdravljamo razvoj europskih obrambenih institucija i obrambenih struktura. Za nas je ključno osigurati da one budu komplementarne Savezu, i mislim da i saveznici rade na tome. Dakle, po pitanju država kao što je Hrvatska, naš je fokus na osiguravanju da, kao što sam rekao i ranije, Hrvatska ostane jak, sposoban i posvećen NATO saveznik i partner, a to izgleda da i jest tako. Tu je uključeno mnogo elemenata – to je i sudjelovanje u zajedničkim operacijama Saveza, ali to je i osiguravanje razvoja onih sposobnosti koje su  korisne Savezu sada, ali i ubuduće.

U tom kontekstu, sjećam se da smo mi izašli iz Afganistana prije mnogih drugih, no onda smo ojačali naše prisustvo na Kosovu i u Poljskoj, Litvi… Kako se te napore cijeni u jednom širem kontekstu?

To se sve iznimno duboko cijeni. Već smo rekli, Hrvatska je mala zemlja, ali to nisu samo fraze ili uljepšavanje stvari kad se kaže- hrvatski ugled pri SAD na obrambenom polju je onaj vrlo sposobnog i posvećenog saveznika. Hrvatske Oružane snage bile su u Afganistanu od ranih dana, radile su vrlo teške poslove i, nažalost, na kraju neki su tu podnijeli i onu konačno žrtvu, i to je nešto što mi duboko, duboko, duboko cijenimo. Hrvatska dugoročna posvećenost misiji KFOR je nešto što je također iznimno vrijedno za tu operaciju, posebno po pitanju sposobnosti koje daje u tu operaciju i koje neki drugi saveznici nisu bili u stanju pružiti. A naravno, i po pitanju ojačane Prednje prisutnosti u Poljskoj – to je jedna sve bitnija operacija, a očigledno i hrvatska posvećenost njoj itekako mnogo znači. Ponovno da istaknem – nije to pitanje brojki ovdje ili ondje, već je pitanje ustrajnog nošenja obveza, pružanja važnih sposobnosti i sudjelovanja na dugi rok, a Hrvatska je to definitivno uspjela. Naravno, nadamo se da će se sve to i nastaviti.

U takvom okruženju, mi i dalje imamo naše susjede, posebno mislim na jedne susjede na istoku koji nisu u NATO-u, koji igraju nekakvu nesvrstanu ili kakvu već političku igru… Kako SAD uspijevaju nadići takva lokalna neslaganja i problematična nasljeđa?

Želio bih istaknuti da u sigurnosnom smislu se nadamo kako se radi o davnom nasljeđu, stvarima koje se više neće ponoviti. U političkom smislu, očigledno, gledajući širu sliku, naša je politika prema ovoj široj regiji bila ista tijekom zadnjih 20 godina. Želimo vidjeti euroatlantsku perspektivu za one koji to žele, kao i europsku integraciju. Kao prvo zato jer to potiče fundamentalne promjene koje su potrebne da ta društva postignu dugoročnu stabilnost. Dakle, dio toga je i političko pomirenje, ono je također dio toga što mi potičemo, ali opet – želimo vidjeti za one države koje to žele da imaju neprekinut realan put prema europskim i euroatlantskim integracijama.

Ali uz takvu konstantnu američku politiku, često se u Hrvatskoj čuje i neke davne američke tvrdnje da Hrvatska nije trebala sposobnost borbenih aviona u Zrakoplovstvu, kako bi njene Oružane snage trebale biti samo male i mobilne, potpuno različite od lokalnih potreba i potreba obrane teritorija kakva je bliska gledanju novih ljudi ovdje? Da li se to gledanje SAD promijenilo?

Pa je. Želim reći da tipovi platformi i sposobnosti koje Hrvatska želi razvijati za svoju vlastitu obranu i koje nisu međusobno uključive s nekakvim širim NATO kontekstom nego su za samoobranu … Dakle, to je odluka rezervirana za suverene hrvatske vlasti i mi to poštujemo. Ovaj rezon koji spominjete, a i mi smo ga čuli – kad čujem da Hrvati te stvari spominju ja na to odgovaram da je to baš ono o čemu se i radi u slučaju NATO članstva, da se tu radi o doprinosima zajedničkoj obrani. Hrvatska odluka o ulasku u NATO savez je bila važna za državu i pružila je ultimativnu garanciju sigurnosti za Hrvatsku ubuduće. Ali da bi sve zemlje u NATO-u uživale takvu garanciju, sve zemlje saveznice moraju imati sposobnosti za zajedničku obranu, i to je srž stvari. Možda netko misli da se ne bi toliko trošilo da nije u NATO savezu, ali trošilo bi se više nego u NATO članstvu jer se ne bi mogli oslanjati na šire NATO sposobnosti za obranu i Hrvatske, nego bi morali sve to održavati sami.

Još samo jedna stvar… Gledajući financijske ciljeve koje NATO traži – 2% BDP i investiranje u modernizaciju – Hrvatska je sada ovom kupovinom borbenih aviona napravila značajan pomak. Je li to dovoljno, mogu li se takvi ciljevi zadovoljiti samo jednim pojedinačnim poslom? Recimo, kao zamahom čarobnog štapića ili je bitno da to budu kretanja s više strukture ne bi li se pomak u transformaciji sektora obrane napravio i suštinski, a ne samo na računovodstvenoj razini?

Kao što smo rekli, to mogu biti i borbeni avioni. Mi smo rekli javno isto ono što smo rekli i privatno – mi u potpunosti podržavamo ovu nabavu koja pruža moderne borbene sposobnosti hrvatskim Oružanim snagama. Vaša potpora i snaga vrijedna je ne samo Hrvatskoj, već i čitavom Savezu. Očigledno je ovdje pitanje sposobnosti i financijskih rashoda. Načelno postoji generalna korelacija između tog dvojeg. Ako dostignete ciljeve po pitanju BDP-a, to će dovesti i do jačanja sposobnosti. No u praktičnom smislu mi zagovaramo i da rashodi odgovaraju razvoju odgovarajuće sposobnosti kod naših pojedinih saveznika.

Ima li na kraju još nešto što želite posebno istaknuti?

Želio bih ponovno reći i naglasiti – za nas se sve ovo ovdje sve tiče sposobnosti, partnerstva i Saveza. Brinu me neke stvari koje čujemo ovdje u medijima o tome da su to neki testovi prijateljstva, da se dužno ovo ili ono. Tu nije riječ ni o kakvom testu prijateljstva, jer kao što sam već rekao u ovom razgovoru – naš je odnos toliko dublji i ono o čemu mi želimo razgovarati je razvijanje sposobnosti i kako mi pri tome možemo biti od pomoći. Sve to je u našem zajedničkom interesu. Među ostalim, i potencijalni transfer vozila Bradley. Zato i stavljamo na raspolaganje 50 milijuna dolara našeg vlastitog novca ne bi li ga time poduprli. Dakle, opet da ponovim, sve je to suverena odluka hrvatske Vlade, s kojom imamo sjajan odnos po tim pitanjima. A pitanje da li će se ili kada dostići te ciljeve sposobnosti isključivo su u njihovoj nadležnosti. No mi mislimo da je ovo jedna dobra opcija za njihovo postizanje. I ponešto šire gledano, želim još reći da je naše obrambeno i sigurnosno partnerstvo jako i nadamo se da će se ono širiti i nadalje.