Prošloga su mjeseca u Ministarstvu obrane potpisani redovni godišnji ugovori s predstavnicima domaće obrambene industrije. Među ostalim, kao i do sada, potpisan je ugovor i sa slavonskobrodskom tvrtkom „Đuro Đaković“ za nastavak projekta generalne revizije tenkova, pokrenutog u vrijeme ministra Ante Kotromanovića. Prema planu, ove će se godine taj projekt i okončati, a nakon toga bi, prema najavama aktualnog ministra obrane Damira Krstičevića, trebao započeti projekt modernizacije tenkova. No na „Đuru Đakovića“ ozbiljno se računa i u najavljenom projektu nabave i modernizacije američkih oklopnih vozila Bradley, što bi prema postojećem planu „Đakoviću“ trebalo donijeti 10-godišnji posao. Tako će Ministarstvo obrane RH biti velika poluga u spašavanju „Đure Đakovića“, koji je krajem prošle godine ponovno visio na rubu stečaja.

O svemu tome porazgovarali smo s Hrvojem Kekezom, predsjednikom Uprave „Đuro Đaković Grupe“.

Nažalost, zadnjih mjeseci dosta se čulo o „Đuri Đakoviću“ u nekakvim drugim kontekstima, koji su bili sve samo ne pozitivni. Da li se to sada polako mijenja?

‘Đuro Đaković Grupa’ je u 2019. stvarno došla – pred kraj 2019. – u jako težak položaj. Čuli ste iz medija, čuli ste izjave ljudi iz Vlade, i bilo je poprilično neizvjesno što će se desiti. U, nekako, zadnjim trenucima je Vlada odlučila stati nama u pomoć i stati na našu stranu – svojom izjavom, svojim državnim jamstvom od 300 milijuna kuna. Država je vjerovala u nas i mi smo sada u postupku izrade ‘Rescue Aid’ programa. To je program tipa ‘once-and-last’. Znači, samo jednom i zauvijek, više ne. Imamo jednu šansu. Taj je ‘Rescue Aid’ morala odobriti i naša Vlada, odnosno Ministarstvo gospodarstva, ali i Bruxelles, Europska komisija. Taj program naravno slijedi… sadržavat će program restrukturiranja, od kojeg očekujemo, naravno, puno. Vjerujemo u njega i cilj nam je da ‘Đuro Đaković Grupu’, sa svojim kćerima, izvedemo na nekakav put održivosti, uz pomoć države… ovih sredstava, ‘Rescue’ programa, restrukturiranja i svega – da postanemo održivi.

Kad vi očekujete da bi to trebalo proći?

Neke stvari su utvrđene rokovima, neke i ne tako. Konkretno, ovaj tjedan (17.-21. veljače, op.a.) ide zahtjev prema Bruxellesu za ‘Rescue Aid’. Isto tako, ovaj tjedan će ići izbor konzultantske tvrtke. U roku od tri mjeseca moramo usuglasiti program restrukturiranja, napraviti ga i usuglasiti s Ministarstvom gospodarstva. s nadzornim odborom i sa skupštinom. Mjesec dana nakon toga sa Vladom. A dva mjeseca nakon toga – s Europskom komisijom. A sam program restrukturiranja ne može se odraditi brzo. Nažalost. Bilo bi super kad bi mogli krenuti punom parom i odmah riješiti sve. Da su tako mali problemi, da se može tako brzo – to bi nam ukazivalo da nisu veliki problemi. Problemi su ipak veliki. Samo restrukturiranje traje i trajat će. Mislim da ćemo imati negdje u planu restrukturiranja, otprilike… mislim da ćemo imati plan od tri godine. Naravno, neće se dešavati sve istom dinamikom. U te tri godine mislimo riješiti strateškog investitora. U te tri godine mislimo dovesti do kraja sam proces restrukturiranja – prvenstveno tu mislim na proizvodnju, jer nam je sama proizvodnja kamen spoticanja. Ali isto tako će se u prvih šest mjeseci puno toga dešavati, i naravno, i u onih drugih šest mjeseci. Jer mi i Vlada smo pod nekim uvjetima Europske komisije, gdje onoliko koliko budemo imali pomoći od države – u vidu dokapitaliziranja – toliko ćemo morati imati, u istom omjeru, dokapitalizacije od strateškog partnera, ili vlastitog doprinosa, ili jednog i drugog. Tako da će to trajati…

Dobro. Ali to zapravo ipak sada stabilizira postojanje i opstanak Đure Đakovića?

Svakako. Prvo i osnovno, što je bio problem, je blokada. Uspjeli smo naći s dobavljačima različite kompromise i potpisat s njima dogovore – kako bi se s ovom prvom tranšom novaca, koja je krenula, uspjelo sve odblokirati. Znači, odblokirani smo – i ‘Specijalna vozila’, i ‘Grupa’. Isplaćene su zaostale plaće, osigurana su sredstva za plaće za naredna tri mjeseca … I banke smo riješili, dobavljače, kako je dogovoreno. Krenuli su materijali, kako bi što prije… Sad nam je jako veliki pritisak da preko noći… Kako smo ove dane blokade – radilo se s čime se imalo, a malo toga se imalo – sad mi moramo preko noći podići proizvodnju na jedan visoki nivo, kako bi što prije isporučili sav… nedovršenu proizvodnju – a ima je puno. I kako bi u vrlo kratkom periodu mogli uprihodovati nekakvih 118 milijuna kuna, što će nas dodatno osnažiti i dati nam vjetar u leđa da možemo dalje normalno funkcionirati.

Prije pola godine, ili godinu dana, čulo se da je praktički „Đaković“, silom prilika, gotovo pa izašao iz praktične, dnevne, vojne industrije…

Ma ne… Gledajte, vojna industrija je radila u onoj mjeri… Znači, ove revizije – one su se radile. Jedna ekipa ljudi  je neprestano radila. Nama je u stvari najveći lom došao s prestankom financiranja projekata u proizvodnji vagona. Pritom nisu bili ugroženi poslovi na vojnom programu, za naše Ministarstvo obrane, za naše Oružane snage, ali je stala serijska proizvodnja vagona čime, naravno, smo došli u ugrozu za plaće, za likvidnost, za plaćanje dobavljača, i naravno, ugrozu pred našim kupcima, koji su očekivali i rokove isporuke, a nisu se desili.

Što se revizije tenkova tiče – ona je dakle išla cijelo vrijeme. Koliko je njih napravljeno zapravo? Koja je to dinamika?

Iskreno, ne mogu vam dati te podatke. Ne samo što spadaju u taj dio vojnog dijela, nego i u činjenici da sam ja, evo, nekakvih mjesec-dva samo na ovome radnom mjestu. Ali oni idu svojim nekakvim tijekom…

Dobro. Da li je to bio veliki element u poslovanju? Mislim, koji je to postotak – da dobijemo dojam?

Ne, nije bio veliki. Znači, značajni su to novci za ‘Đuru Đaković Specijalna vozila’. Ali, s obzirom na visoku proizvodnju vagona, oni su u postotku činili negdje oko 5 posto ukupne realizacije. U postotku djeluju jako malo, a nama u samom radu, i u našoj realizaciji, su nam svakako bitni i ti poslovi.

Sada je to gotovo, ali se govori o Bradley-ima…

Nastavljaju se revizije tenkova onom dinamikom kako nama Oružane snage dostavljaju svoja vozila. Čuli ste preko medija, tako da, otprilike, ono što vi znate znam i ja – da su ‘BAE Sistemi’ u Americi, da je i njihova Vlada, da su donijeli određene odluke o dostavi našim Oružanim snagama teških oklopnih transportera, i da će bit nekakav cilj da ‘Đuro Đaković’ – kao prvo, radi modernizaciju tih oklopnih transportera, za naše Oružane snage, a postoji ideja u Americi da mi postanemo i ‘hub’ za zemlje u okruženju koje su isto tako opremljene s tim vozilima.

Htio bi, ako imam prilike, reći… Često se u javnosti brkaju neke stvari i postavljaju se pitanja koja, naravno, proizlaze iz nekakvog nerazumijevanja. Zašto sada Bradley? Da li to sad nama remeti neku dinamiku proizvodnje Patria za naše Oružane snage? Malo prije je isto ministar rekao da određene količine Patria će ići, ako bude budžet dozvoljavao. Međutim, Patria je prvenstveno oklopno vozilo za prijevoz i podršku pješaštvu, a Bradley teško oklopni gusjeničar – to su oklopna vozila koja idu sa tenkovskim jedinicama. Znači, jedno sa drugim se ne kosi, u nekakvoj strategiji obrane, i u samoj upotrebi tih vozila. Tako da jedno je za jedne potrebe, a drugo je za druge…

Ako sam dobro shvatio, bili su neki industrijski izvidi Đure Đakovića, njegovih kapaciteta. Koliko vama zapravo treba vremena za savladati takvu novu tehniku? Mislim, to je ipak tehnološki nešto što do sada nismo imali u svojim rukama…

Pa, da… dosta su duge pripreme. Mi ne očekujemo, znači, da će se ove godine nikakvi priljevi… odnosno, nikakvi prihodi desiti. Krenut će se s tim, i to očekujemo, da tamo negdje, pred kraj godine imamo neke bitnije aktivnosti. Dosta će to ovisiti i o samim ‘BAE Sistemima’, koliko će oni nama dati transfer određenih tehnologija i dokumentacije za konverziju… koje će oni nama prebacivati… I o tome će ovisiti brzina usvajanja.

O tome bi trebalo sklapati nekakav poseban ugovor?

Ideja je, znači, bussines koji će se dešavati, će biti ‘goverment-to-goverment’, što znači da će američka država ugovarati s hrvatskom državom – pa da će Hrvatska, Ministarstvo obrane, ugovarati određene usluge sa ‘Đurom Đakovićem’, a ne direktno mi sa Amerikancima.

Ove nove Patrie – govorimo o proizvodnji 19 dodatnih, ili o konverziji već postojećih …

Ono što sam ja čuo iz medija, a nemamo mi službeno… nikakve papire… Radi se o proizvodnji 18 ili 19 novih, ne o konverziji.  Baš proizvodnji novih Patria. Ono što se radi konverzija, s postojećih Patria sa onom izraelskom borbenom stanicom – se i vrši.

To je, dakle, dogradnja s takvom izraelskom stanicom?

Postojeća sa izraelskom, a ovo što me pitate – to je ideja o proizvodnji novih.

Da li bi na njih isto tako išle…

Ne znamo. Nismo dobili od Ministarstva njihove prave želje. Znamo da bi trebalo biti 18, 19 komada, a onda će oni… Pitanje je. Oni će složiti onda potrebe – što koje vozilo treba imat na sebi kao opremu.

Kada očekujete da bi se to moglo konkretizirati?

Isto ove godine bi se trebalo ući u dogovore, u potpisivanje ugovora, u pripremu proizvodnje. Obzirom da je prošlo par godina otkako smo zadnje izbacili kao novogradnju, isto će trebat… minimalno šest do osam mjeseci da bi se nekakve pripreme odradile, priredila proizvodnja, naručili materijali, i sve ostalo. Tako da opet će se svesti… tu negdje oko kraja godine. Obično je tako.

Držimo palčeve da sve bude po planu…

Mi bi bili zadovoljni da se to tako i desi, zato što, svakako, ova godina je puna vagona. Knjige su pune za ovu godinu i velikim dijelom za iduću – tako da ćemo paralelno s time raditi ove pripreme i onda krenuti punom parom… Što se tiče vojnog programa u ovoj godini još imamo tenkova za generalne remonte, revizije, tako da ćemo imati i na tome raditi.

Što je s izvozom Patria za treća tržišta? Da li je to projekt koji je i dalje na stolu?

Ja se moram ispričati. Dakle, ja sam mjesec-dva tek predsjednik Uprave. Međutim, ono što ja znam, i što sam se već sastao s ljudima iz Kuvajta… Ono glavno što je bilo je bilo da smo mi bili na natječaju u Kuvajtu. Nažalost, taj natječaj – ili na sreću, kako god hoćete – znači, nikada kuvajtska Vlada, njihovo Ministarstvo obrane, nije zaključilo natječaj, niti su koga izabrali. Oni su jednom pali, na tom natječaju, sami sebi, u svojim problemima. Dosta je velika korupcija tamo, dosta su velike afere, i na kraju je praktički taj natječaj ostao… neću reći zauvijek, ali – otvoren do daljnjega. Što će se desiti, ne znam. Ono što bi se moglo nešto drugo desiti to je da finska Patria ima određene potrebe. Prodala je vozila slična ovome, s manje osovina, prodala je gore, u ove zemlje – ne znam, Litva, Latvija, tako nešto… I iskazali su interes za našim kapacitetima, u nekom obliku suradnje. Ja vam ne mogu sad reći, u ovom trenutku, da li ćemo mi… ako dođe do posla, raditi tipa, ‘roh-bau’ do neke faze vozila, pa voziti u Finsku, pa oni završavat… Ili ćemo možda mi dio napravit, oni dio… Ali u svakom slučaju, to priželjkujemo. To nam je nešto interesantno.

Kad ste spominjali strateškog partnera – to je strateški partner iz sfere… više ove civilne proizvodnje, ili iz nečeg vojnog? Ili i jedno i drugo se gleda?

Da bi zadovoljili uvjete koje nam postavlja Europska komisija… Njima nije nužno kako ćemo to izvesti. A sama provedba programa restrukturiranja, ispitivanja interesa, i tako dalje, će nas voditi u smjeru… jer mi sebi nemamo vremena. Rekli smo da je to mjera ‘sad i nikad više’. Mi sebi ne možemo dozvoliti da imamo jednu ideju, jedan pravac, i da onda to padne u vodu. Znači, mi ćemo imati par alternativnih pravaca, pa ćemo pokazati. Da malo pojednostavnimo… Ako nađemo strateškog investitora, grupu koja je naslonjena na vagonsku proizvodnju – naravno, onda će to bit to. Ako budemo s Ministarstvom obrane imali nekakve ideje, zajedničke, oko nekog strateškog partnera koji je vezan za vojnu industriju, onda ćemo ići u tom smjeru. A možda će to sve biti kombinirano – jedni u jedno, drugi u drugo. Sve ovisi o samim investitorima. Imamo i alternativu. Ukoliko se ne pojavi nitko, u onim potrebnim iznosima… Onda ćemo to rješavati djelomično strateškim investitorom, a djelomično vlastitim doprinosima. To je mjera koja je takva kakva je, i to su nam prezentirali oni u Bruxellesu, kad smo bili… To je da određena društva, koja nisu ovako u fokusu – govorimo o energetici i infrastrukturi, i o ‘Đuro Đaković Strojnoj obradi’, da oni mogu isto biti predmet neposredne prodaje… Znači, ne strateškog partnera koji kupuje grupu, da bi imao ‘Strojnu’, nego da kupi baš samo ‘Strojnu’… Tako da su i to alternative. I, naravno, ostaje ‘Đuro Đaković Grupa’… kao takva ima dosta nekorištene imovine. Mislim tu i na opremu, i građevine, i nekretnine, i zemlju. I tu ćemo nekakav doprinos naći. Znači, radit ćemo sve što možemo da izvedemo na pravi put.