Iako se posljednjih tjedana pažnja javnosti fokusirala na nacionalni Stožer civilne zaštite i borbu društva s epidemijom, ipak nije u potpunoj tišini prošao ni nacrt „Prijedloga zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti“ kojeg je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 20. travnja 2020. godine uputilo u javnu raspravu. Diskusija o ovom tekstu bila je na državnom servisu „e-Savjetovanja“ otvorena zaključno do kraja ponedjeljka 4. svibnja 2020. godine, a izvješće o provedenom savjetovanju očekuje se do 4. lipnja ove godine.

No, već i prije kraja javnog savjetovanja bilo je vidljivo kao predloženi tekst, a time onda i koncept ustroja budućeg „Sveučilišta obrane i sigurnosti“, ima teških problema. Naime, kako je na dugo i široko navedeno u segmentu „II. Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će  donošenjem zakona proisteći“, Republika Hrvatska još od 1991. kontinuirano pokušava provoditi vojno-obrambeno obrazovanje. Nažalost, nije tajna da ti napori baš i nisu bili uspješni – čemu najbolje svjedoči i činjenica da sve te razne diplome iz kruga MORH-a ni jedna druga institucija u državi ne priznaje kao ozbiljne ili važeće. Ovaj se problem tijekom zadnjih desetak godina nastojalo postupno riješiti ustrojavanjem zajedničkih, propisno akreditiranih civilno-vojnih obrazovnih smjerova – koji su trebali pomoći postupnoj izgradnji kvalitete i pribavljanju akreditacija za tijela vojno-obrambenog obrazovanja – što je zadnje vrijeme krenulo nailaziti na probleme. Težinu ovih problema dobro ilustrira i tekst „Prijedloga Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti“ – koji nažalost ništa ne rješava, već samo još jasnije pokazuje dubinu do koje je trulež dospjela u sklopu Hrvatskog vojnog učilišta „dr. Franjo Tuđman“. Pri tome, još je lošije stanje po pitanju obrazovanja u segmentu „sigurnosno-obavještajnih aktivnosti“, koje jednostavno ne postoji. Zbog tog su manjka hrvatske sigurnosno-obavještajne službe do sada učestalo bile prozivane, javnost je ukazivala na neuobičajenu činjenicu da za zapošljavanju u njima nema uvjeta spreme, a takvo je stanje bilo itekako povoljno i za razna politička zapošljavanja (bilo u samim Službama, ili u drugim dijelovima državnoga aparata s tzv. „sigurnosno-obavještajnom odskočnom daskom“).

Vojno obrazovanje – teturanje po svome

Kako se navodi i u tekstu s javnog savjetovanja, RH je za potrebe obrane države još u listopadu 1991. pokrenula časničke tečajeve u Varaždinu, Zagrebu i Samoboru. U prosincu 1991. u Zagrebu je ustrojen „Časnički centar Hrvatske vojske“, „Dočasnička škola“ ustrojena je 1992. godine, a u siječnju 1993. „Časnički centar“ postaje „Hrvatsko vojno učilište“. Uz sve te lijepe nazive, ni jednu od spomenutih institucija preostale obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj nisu prepoznale kao sebi ravnu ili usporedivu – pa ni njihove diplome ili svjedodžbe nisu postale pravovaljane igdje izvan sustava Ministarstva obrane RH, niti su se mogle normalno upisati u radne knjižice zaposlenika iz obrambenog sektora. To nikoga nije obeshrabrilo, pa je MORH za stjecanje kadrova s civilnim diplomama, magisterijima i doktoratima od 1993. krenuo i stipendirati pripadnike OS RH za studiranje uz rad. Od 1994. godine krenulo se stipendirati civilne postdiplomske studije zaposlenika, a od 1997. i specijalizacije doktora medicine u civilnom sustavu. Brojne deficitarne struke za koje postoji civilno obrazovanje pokušavalo se pribaviti kroz program STIPENDIST od 2002. godine, a tome je od 2003. bio dodan i projekt KADET – model civilno-vojnog školovanja kojim se studente stipendiralo od prve godine studija na sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu, ne bi li oni dodatnim vojnim modulima na kraju bili osposobljeni preuzeti i pojedine časničke dužnosti. No, sve to nije riješilo osnovne probleme vojnog školovanja u Hrvatskoj – (1) njegovu neprilagođenost ostatku sustava višeg i visokog obrazovanja u zemlji, i (2) izostanak prepoznatljivosti stečenih kompetencija tako obrazovanih ljudi na tržištu rada, po izlasku iz sustava MORH-a.

Ove se probleme konačno krenulo rješavati 2014. godine, kada su u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu, a onda i sa Sveučilištem u Splitu pokrenuti pojedini vojni studijski programi, o kojima smo detaljnije već pisali i na portalu Obris.org. Prvo su to bili programi „Vojno inženjerstvo“ i „Vojno vođenje i upravljanje“ (u trajanju od osam semestara), ustrojeni temeljem sporazuma Vlade RH i Sveučilišta u Zagrebu, sklopljenog 10. siječnja 2014. godine – gdje o stanju stvari jasno govori činjenica kako je za njih određen „nositelj Sveučilište u Zagrebu, a suizvoditelj Hrvatsko vojno učilište“ (tada još „Petar Zrinski“, a od 18. rujna 2015. „dr. Franjo Tuđman“). Nadalje je temeljem odluke iz rujnu 2017. tim studijskim programima dodana i dodatna faza – diplomski studijski programi „Vojno inženjerstvo“ i „Vojno vođenje i upravljanje“ u trajanju od dva semestra – o čemu je 16. svibnja 2018. zaključen i dodatni sporazum Vlade RH i Sveučilišta u Zagrebu, da bi oni bili i pokrenuti u akademskoj godini 2018./2019. (opet uz napomenu kako je „nositelj Sveučilište u Zagrebu, a suizvoditelj HVU ‘dr. Franjo Tuđman’“). Po istom uzorku je krenulo i ustrojavanje posebnog preddiplomskog i diplomskog studija „Vojno pomorstvo“, u trajanju od deset semestara, u okviru Sveučilišta u Splitu. Vlada RH i Sveučilišta u Splitu su 28. travnja 2017. zaključili Sporazum o ustrojavanju – opet je „nositelj Sveučilište u Splitu, a suizvoditelj Hrvatsko vojno učilište ‘dr. Franjo Tuđman’“ – a program je pokrenut u akademskoj godini 2018./2019. sa smjerovima „Vojna nautika“ i „Vojno brodostrojarstvo“. Dakle, za sve ove programe oslonac je nađen u znanstvenim i obrazovnim akreditacijama postojećih civilnih sveučilišta, da bi problematična interna vojna ustanova „Hrvatsko vojno učilište“ izronila tek kao suizvoditelj, temeljem privremene akreditacije i s potrebom velikih prilagodbi normalnim akademskim načinima rada.

O kojim se to prilagodbama radilo? Pa, raznima. Od postupnog dostizanja akademske autonomije – koju HVU nema, budući je riječ o ustrojbenoj jedinici Oružanih snaga Republike Hrvatske – pa do pitanja znanstvenog akreditiranja tamošnjeg nastavnog osoblja. Naime, za uobičajeno akademsko funkcioniranje pokazalo se nedostatnim samo putem zapovjedi postavljati časnike na dužnosti predavača (možda i uz provedbu pristupnih predavanja), već oni tu moraju biti sposobni predočiti i svoje uvijek svježe akademske radove i aktivnosti (boduju im se objavljeni članci, izlaganja održana na stručnim i znanstvenim skupovima, izvedeni znanstveni projekti) – ne bi li stekli kako osobne znanstvene stupnjeve, tako i uvjete za periodične izbore i reizbore u nastavna zvanja unutar institucije u kojoj djeluju. Sve to na HVU nije bilo uobičajeno, a nažalost nije ni postalo uobičajeno – što se dobro vidi i na trnovitom putu nastanka i opstanka tamošnjeg jedinog znanstvenog časopisa „Strategos“.

Dakle, nije problem bio u studentima. Mlade generacije mogu birati gdje će i na kojoj instituciji studirati, a većina ukupne ponude raspoloživih visokoškolskih opcija usklađena je s civilnim „bolonjskim sustavom“. I obrambeni sustav se pobrinuo da nastavni programi na HVU nalikuju na te „bolonjske sustave“ – u čemu su svoj bitan dio odigrali pravi nosioci tih sveučilišnih smjerova, Zagrebačko i Splitsko sveučilište. Oni su svom suizvoditelju na raspolaganje stavili velik broj nedostajućih kadrova sa svim potrebnim akreditacijama, a pomogli su kreirati nastavne programe prilagođene standardima čitavog preostalog visokog školstva u Republici Hrvatskoj. Doduše, dio tih nastavnih programa za HVU čvrsto je utemeljen u onome što na pojedine teme ta civilna sveučilišta predaju i u nastavnim programima pojedinih svojih fakulteta (na politološkom, filozofskom, elektrotehničkom i drugim fakultetima), dok je preostali dio potrebnih nastavnih programa napravljen iznova za HVU. U oba ova slučaja do sada se nije postavljalo pitanje intelektualnog vlasništva nad tim programima, budući se nastavu održavalo u manjem ili većem skladu i suradnji. Dapače, prvih godina te suradnje pojedini su civilni fakulteti čak izlazili u susret Hrvatskom vojnom učilištu davanjem na raspolaganje i svojih studentskih referada, sve dok HVU nije uspio ustrojiti svoj vlastiti birokratski aparat za rad sa studentima. Pa ipak, dok je sve to još i ličilo na normalno sveučilišno funkcioniranje, i tu je bilo problema – posebno s priznavanjem opsega i značenja diploma stečenih okončanjem takvog hibridnog studiranja. No, najveći su problemi, kako smo već napomenuli, bili u organizaciji samog HVU, njegovoj apsolutnoj vezanosti za OS RH i MORH (namjesto na sustav znanosti i visokog školstva), te u osiguravanju poštovanja normalnih akademskih preduvjeta za sve te vojne obnašatelje raznih tamošnjih nastavničkih dužnosti.

I sad dolazimo do situacije iz kraja travnja 2020. godine. Do danas nije pribavljena trajna akreditacija za postojeće sveučilišne programe, nije sustavno preuzet status nositelja postojećih studijskih programa, kao što proteklih godina nisu reorganizirane (s civilnim standardima usklađene) ni razne preostale škole i školice unutar HVU – pa da sve one postupno mogu biti i transformirane u redovite fakultete ili više škole. Brojni su tamošnji zaposlenici obavili nastupna predavanja i dobili status „predavača“, ali gotovo da se nije napravio nikakav pomak u okrupnjavanju broja magistara i doktora znanosti. Dapače, primjetan je odljev takvih postojećih kadrova s Črnomerca. Nije pokrenuta ni interna produkcija ozbiljnih znanstvenih radova s redovitom javnom objavom i sustavom višestrukih stručnih recenzija – koja je temelj za akademsko funkcioniranje i napredovanje kadrova. A vrijeme ide, i postupno dolaze u pitanje ne samo akademske dopusnice za postojeće studijske programe, nego i sudbina čitave (neprilagođene) ustanove HVU u normalnom akademskom okolišu Republike Hrvatske – za koju se sad, nakon neuspjeha transformacije, pokušava naći neko alternativno, „kreativno“ rješenje.

Prijedlog zakona kao „guja iz potaje“

Kako izgleda, na sve te probleme su se u Ministarstvu obrane dosjetili odgovora – ako se nije izvelo prilagodbe za rad unutar akademskog sustava, najlakše je onda iskočiti iz tog neugodnog okvira. Drugim riječima, ako se HVU nije uspjelo prilagoditi postojećim sveučilištima, najbolje je napraviti svoje sveučilište – koje se neće zamarati svim tim „civilnim akademskim koještarijama“, i koje će biti što dalje od dosega Ministarstva znanosti i obrazovanja te Agencije za znanost i visoko obrazovanje, neovisne institucije za kontrolu kvalitete u znanosti. I stvarno, upravo je to ideja što se nazire iza zakonskog nacrta kojeg je MORH poslao u javnu raspravu 24. travnja ove godine – teksta koji je po formi zakon, a po sadržaju ipak više slijedi formu sveučilišnog statuta (valjda po uzoru na statut Zagrebačkog sveučilišta).

U ovom tekstu već površnim čitanjem u oči upada niz čudnih stvari. Kao prvo, uz nekoliko osoba koje su u svoje ime komentirale tekst – prilično su se razorno na njegov sadržaj osvrnule i dvije itekako relevantne institucije: (1) Zagrebačko sveučilište (u čije ime primjedbe potpisuje sam rektor Damir Boras), te (2) Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu – jedna od akademskih sastavnica koja od početka reformskih pokušaja HVU najuže djeluje na „civiliziranju“ dugo zapuštene vojne obrazovne tvorevine na Črnomercu. Njihove su primjedbe duge i sadržajne, dane na samom početku teksta, dok su pojedinci (jedan od njih inače i predsjednik Upravnog vijeća Visokog učilišta Algebra) svoje komentare i dodatno rasporedili po tekstu, uz odgovarajuće članke. Kao drugo, tu su i brojne sadržajne stvari iz ovoga teksta, od kojih ćemo ovdje napomenuti samo njih nekoliko.

Posebno sporne točke

Informiranje o vojnim studijima uvijek je dobro posjećeno

(1) Već u prvome članku zakonskoga teksta nailazimo na specifikum u njegovu 4. stavku koji glasi: „Na postupak osnivanja Sveučilišta ne primjenjuju se odredbe Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, br. 45/09), kojima je reguliran postupak inicijalne akreditacije“. Riječ je o izbjegavanju regulatorne i kontrolne nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja, te posebno Agencije za znanost i visoko obrazovanje kao samostalne javne institucije nadležne „na području osiguravanja kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju“. Iako se takav izričaj nalazi i u Zakonu o prijenosu osnivačkih prava nad Sveučilištem Sjever na Republiku Hrvatsku (čl. 3 st. 1 – NN 64/15 od 10. lipnja 2015. godine), te Zakonu o osnivanju Sveučilišta u Slavonskom Brodu (čl.2 st. 1 – NN 110/15 od 13. listopada 2015. godine) – u oba ova slučaja toj odredbi odmah slijedi i daljnja stavka: „Ministar nadležan za visoko obrazovanje zadužuje se da, po stupanju ovoga Zakona na snagu, pokrene postupak reakreditacije Sveučilišta, sukladno članku 22. Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju (‘Narodne novine’, br. 45/09.)“ – obveza koje za „Sveučilište obrane i sigurnosti“ nema. Dakle, buduće obrambeno sveučilište ne samo da nastaje bez inicijalne kontrole kvalitete (čije postizanje privatnim učilištima zna odnijeti i više godina pripremnoga posla) – već nema ni naknadne obveze za postizanjem standarda ili ikakvom vanjskom te stručnom provjerom obrazovne kvalitete. Samo se određuje kako „Upravni nadzor nad zakonitošću rada i općih akata Sveučilišta obavlja ministarstvo nadležno za obranu“.

(2) Time nova institucija opet suštinski ostaje izvan sustava znanosti i visokog obrazovanja Republike Hrvatske, budući da sva prava i dužnosti za osnivača (RH) ostvaruje Ministarstvo obrane, bez ikakvoga mjesta za sadržajno bitan resor znanosti i obrazovanja. Pa ipak, očekuje se da takvoj organizaciji izvan sektora znanosti i obrazovanja jednostavno budu pripojeni dosadašnji studijski programi sveučilišta u Zagrebu i Splitu, bez da se te institucije išta pita ili da se priznaje njihova akademska sloboda i autonomnost. Upravo je to i jedna od ključnih primjedbi Zagrebačkog sveučilišta, dok Fakultet političkih znanosti tu ima i dodatne konkretne probleme – pitanje prijenosa intelektualnog vlasništva nad nastavnim programima, kako onima koji su dio njihovog redovitog obrazovnog procesa, tako i onih koje su njihovi stručnjaci napravili posebno za korištenje na Hrvatskom vojnom učilištu. Dok je izgleda znanje potrebno za izradu akreditiranih nastavnih programa za MORH bez posebne vrijednosti, tome očigledno nije tako izvan obrambenoga obora. Naravno, dodatno je otvoreno ostalo i pitanje rada civilnih akademskih stručnjaka u takvom novom tijelu – koje očekuje da se na njega jednostavno prenesu programi iz okvira dosadašnje akademske suradnje HVU te pojedinih civilnih sveučilišta. Naime, budući da „Sveučilište obrane i sigurnosti“ po svojim postavkama nije znanstvena i obrazovna institucija kao sve ostale – pitanje je i kako će se na njemu regulirati rad civilnih sveučilišnih stručnjaka koji su do sada davali velik doprinos provedbi nastave (u sklopu svojih obveza na civilnim sveučilištima, koja su bila nosioci i vojnih obrazovnih programa), a čije se buduće sudjelovanje ne može samo tako naložiti ili narediti (posebno ne bez dogovora i osobne privole konkretnih stručnjaka).

(3) Što se tiče posla kojim bi se to novo „Sveučilišta obrane i sigurnosti“ bavilo – i on je određen tek opisno. Status sveučilišta uspostavlja se „kao visokoobrazovne i znanstveno-istraživačke ustanove za potrebe obrambenog sustava i sustava domovinske sigurnosti“ – koje se bavi „znanstveno-istraživačkim radom u potpori vojno-obrambenih i sigurnosno-obavještajnih aktivnosti, ali i aktivnosti drugih tijela iz sustava domovinske sigurnosti“. Naravno, dok je donekle jasno koje su to vojne i sigurnosne djelatnosti, bitno je mutniji pojam ostatka „sustava domovinske sigurnosti“. Već ta nejasnoća bitno je pogodila dio promatrača, koje je u sumnjama dodatno učvrstila i odredba predloženog st. 1 u članku 20, koji glasi: „Sveučilište može uz studije za potrebe obrambenoga sustava i sustava domovinske sigurnosti izvoditi i druge sveučilišne studijske programe dostupne ostalim kandidatima izvan obrambenoga sustava“. Dakle, uz obranu i nedovoljno jasno definiranu „domovinsku sigurnost“, novo bi sveučilište imalo – ako to poželi – i ovlasti konkuriranja bilo kojem od postojećih 1.556 studijskih programa u Hrvatskoj, ali bez ikakve vanjske kontrole kvalitete, samo po volji ministra obrane.

(4) Status Ministarstva obrane u  novom „Sveučilištu obrane i sigurnosti“ dodatno cementiraju i predložene odredbe o imenovanju „privremenog rektora“ – kojeg za razliku od „redovitog rektora“ postavlja Vlada RH na prijedlog ministra obrane, bez ikakvog ograničenja trajanja njegovog mandata – ali i odredbe o sastavu Sveučilišnog savjeta novog sveučilišta. To tijelo, kao i kod Sveučilišta u Zagrebu, ima ukupno 12 članova. No, dok se u civilnoj instituciji ono sastoji od po dva člana predložena od Sabora i Hrvatske gospodarske komore, i po jednog predstavnika gradova Zagreba i Varaždina, uz još šest izabranika Senata sveučilišta (5 zaposlenika i jedan predstavnik studenata) – za novo „Sveučilište obrane i sigurnosti“ MORH bi „polovicu članova među kojima je najmanje jedan student koje imenuje Senat, a polovicu imenuje osnivač“. Dakle, 5 od zaposlenika MORH-a, jedan predstavnik studenata kojima je ekskluzivni budući poslodavac MORH, i još 6 osoba direktnim izborom Ministarstva obrane. A kad već spominjemo Senat – njegov sastav nije definiran brojem mjesta (kao kod Zagrebačkog sveučilišta), već samo opisno – što opet ostavlja manevarskog prostora čiji je opseg neuobičajen. No, površnost u pripremi čitavog dokumenta tu pokazuje i činjenica kako se u njemu navode samo tri tijela budućeg sveučilišta (rektor, Sveučilišni savjet i Senat), iako se onda u tekstu definiraju i „prorektori“ – čije se pobliže određivanje ostavlja za budućnost.

(5) Konačno, dok su svi zaposlenici novog „Sveučilišta obrane i sigurnosti“ automatski službenici (ne ulazeći u pitanje, državni ili javni) te namještenici, ujedno je propisano i da „Na rad u Sveučilište mogu se uputiti i pripadnici Oružanih snaga u skladu sa zakonom kojim se uređuje služba u Oružanim snagama“ – dakle, valjda u skladu s člankom 63 Zakona o službi u OS RH. Kako on kaže „Djelatna vojna osoba može se uputiti na rad u drugo javnopravno tijelo ili pravnu osobu najdulje do četiri godine, ako je to u interesu Oružanih snaga i javnopravnog tijela ili pravne osobe, na temelju odluke ministra obrane i uz mišljenje načelnika Glavnog stožera“ – DVO bi mogli na izlet u znanost, ali ne na duže od 4 godine. Sve to kao i da dosad jedan od glavnih problema Hrvatskog vojnog učilišta nije bio postavljanje predavača po zapovijedi, do daljnjega (ali ne u iole trajno i sigurno zvanje), uz periodično korištenje institucije na Črnomercu kao svojevrsnog „groblja slonova“ za kadrove s malo političkog utjecaja ili na kraju vojne karijere.

Za kraj…

Kako je ukazano u pojedinim komentarima tijekom javnog savjetovanja, ali i u brojnim neformalnim konzultacijama koje je dokument „Prijedlog zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti“ posljednjih dana izazvao u stručnoj javnosti – sve ovo samo ukazuje da se proces obrazovne i znanstvene reforme Hrvatskog vojnog učilišta „dr. Franjo Tuđman“ nalazi u teškoj krizi. Pri tome, nažalost, spomenuti prijedlog njegove transformacije u „Sveučilište obrane i sigurnosti“ ne samo da ne rješava ni jedan od bitnih problema, već ih dodatno ističe te produbljuje. Zato i ne bi čudilo da spomenuti nacrt prijedloga zakona nakon ove javne rasprave na duže vrijeme nestane sa stola, da barem ne radi dodatnu štetu kad se već nije uspjelo na tu bitnu temu napraviti štogod dobroga tijekom posljednjih nekoliko godina.