Intervju: general Slavko Barić, ravnatelj HVU

 

Portal Obris.org već duže prati problematiku vojne izobrazbe. Ova je tema dominirala stručnim skupom “Vojna izobrazba i organizacijski razvoj – izazovi za 21. stoljeće” održanim u Beogradu početkom veljače ove godine – na kojem su paralelno bila izložena trenutna stanja i problemi s kojima se suočavaju vojni obrazovni sustavi zemalja regije. Tada smo uhvatili priliku kratko razgovarati s načelnikom tamošnje Vojne akademije Republike Srbije, generalom-majorom Mladenom Vurunom. No, za potpunije razumijevanje ove kompleksne teme treba ponešto podrobniji pogled baciti i na stanje vojne izobrazbe u Hrvatskoj. Kao sugovornik na tu temu – tko bolji za to od general pukovnika Slavka Barića, doktora znanosti i ravnatelja Hrvatskog vojnog učilišta “Petar Zrinski”, lokaliteta u Zagrebu i šire ustrojbene cjeline OS RH u kojoj su koncentrirani ukupni namjenski kapaciteti na polju vojne izobrazbe u Hrvatskoj. Da podsjetimo, general Barić je na ovome položaju od 1. studenog 2012. godine, dok je do tada obnašao dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera OS RH.

 

Kada se kaže – Hrvatsko vojno učilište, da li je to hrvatska Vojna akademija?

U punom obliku – ne. To je organizacijska cjelina koja se, između ostaloga, bavi i obukom i školovanjem – i to, prije svega, vojnim dijelom školovanja, tako da ne možemo reći da je to u punom smislu akademija. Nego je to organizacijska cjelina koja u svom sastavu jednako potiče obuku i  školovanje dočasnika i časnika.

Da li je to ustanova kao sveučilište, dakle, s nekom akademskom slobodom, ili je to dio vojnoga sustava?

Mi, kao Hrvatsko vojno učilište, dio smo Oružanih snaga RH, odnosno – razina zapovjedništva, kao što su to granska zapovjedništva, tako postoji i Hrvatsko vojno učilište i, recimo, Zapovjedništvo za potporu. Moglo bi se reći da smo mi funkcionalna organizacija koja se bavi određenom potporom – u smislu obuke i školovanja. Nismo organizirani kao ustanova. U tom smislu nemamo svoje pravne osobnosti i nismo organizirani kao visokoškolska ustanova, iako u svim dokumentima i smjernicama Načelnika – upravo se to traži od Hrvatskog vojnog učilišta – da u tom svojem transformiranju pređe u visokoškolsku znanstveno-nastavnu ustanovu, i na taj način stekne, otprilike, i svoje mjesto u određenoj sveučilišnoj zajednici, ili da se organizira kao samostalna ustanova.

To znači da se trenutno na Hrvatskom vojnom učilištu ne radi po tzv. Bologni?

To znači da naši programi, koje mi provodimo, sve ovo školovanje koje mi radimo nije akreditirano, i nije prilagođeno Bologni – nego se radi o internom školovanju. Radi se o internim diplomama koje, u biti, važe samo kod nas. Što to znači? To znači da, po završetku određenog fakulteta, tečaja temeljne časničke izobrazbe, naš časnik ima samo zvanje koje je vezano za civilnu diplomu, i dobiva određeni početni čin poručnika. Kroz cijeli sustav školovanja – u kojem provede 3 i pol, četiri godine, s određenim seminarima, specijalističkim tečajevima i više – on u ovom slučaju ne dobije ni jedan ETCS bod, niti je to jednako vrednovano školovanje, kao što je to na civilnim fakultetima. Znači, nemamo tu diplomsku razinu, ili doktorsku razinu školovanja, nego smo okrenuti isključivo prema tom vojnom školovanju, koje opet nije certificirano, odnosno akreditirano u smislu priznavanja mobilnosti diplome, mobilnosti studenata i svega onoga što bi tu trebalo biti u našem sustavu.

Da li je to nešto na čemu se radi?

Upravo smo zaključili da – s obzirom na zahtjeve koji su stavljeni pred nas, s obzirom na ono što se događa ili se već dogodilo u mnogim zemljama koje su isto bile u tranziciji i ušle u NATO, odnosno Europsku uniju, gdje se ovaj proces vojnog školovanja prilagođava uvjetima Bologne – mi radimo na realizaciji tog projekta zajedno sa Sveučilištem u Zagrebu i nekim fakultetima ovdje u Zagrebu – da stvorimo preduvjete i da napravimo vlastite studijske programe, koji će upravo imati sve ono što ima bilo koji fakultet, odnosno studij u Hrvatskoj. Znači, radimo na tome da razvijemo studijske dodiplomske programe, da nam se omogući i akreditira studijski diplomski program – to je naša Zapovjedno-stožerna škola, da nam se isto tako vrednuje i Ratna škola, gdje bi u svim tim uvjetima naši polaznici isto imali bodove, isto imali uvjete da završe diplomski ili post-diplomski, odnosno doktorski studij – ili kod nas, ili na nekim drugim fakultetima.

Kod nas, kad se gleda visokoškolska naobrazba, obično se u ovom civilnome dijelu iskristaliziraju neki problemi – poput infrastrukture i kadra. Kakva je stvar po tim pitanjima u vojsci?

Ja moram naglasiti da, što se tiče materijalnih ili infrastrukturnih uvjeta, mi imamo sve uvjete za razvoj baš pravog kampa – smještajni uvjeti, uvjeti za nastavu. Ono što mi nemamo – to je u onom dijelu znanstveno-nastavnog kadra, iako imamo i tu izvanredno veliki potencijal. Možda u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama imamo negdje oko 34 doktora znanosti, međutim, nisu proizvedeni u nastavno-znanstvena zvanja, pa ne mogu biti nositelji tih studijskih programa. Ima preko 300-tinjak magistara znanosti. Što znači da jednostavno trebamo pomoć od civilnih fakulteta – pomoć u smislu nositelja programa, gdje će onda naši specijalisti ili ljudi koji imaju preduvjete za razvoj znanstveno-nastavne karijere predavati i razvijati se u tom smjeru. Zato, i kad govorim o promjeni, o transformaciji sustava vojnog školovanja, uvijek govorim o tome da se oslanjamo na sveučilišnu zajednicu, i oslanjamo se na civilne fakultete – gdje nam je nužno potrebna pomoć znanstveno-nastavnog kadra, koji će omogućiti razvoj našeg kadra, pa i otvaranje područja kao što su, recimo, vojne znanosti ili dijela koji će onda u potpunosti zadovoljavati sve i vojne, ali i civilne zahtjeve za provođenje tih nastavnih programa.

Po vašim projekcijama, koliko veliko bi Hrvatsko vojno učilište trebalo biti u takvom, ukupnom, idealnom, certificiranom obliku, a koliko je veliko sad?

Moram naglasiti da će tu doći do bitne promjene. Naime, radi se o tome da, kada govorimo o apsolutnim brojkama, onda ispada da je naše Hrvatsko vojno učilište veliko. Ja sam vam govorio i o ovim segmentima dočasničkog školovanja, kao i dijelu obuke koje se radi za potrebe. Međutim, kad govorimo o razvoju studijskih programa, tada ćemo se mi bitnije, da tako kažem, smanjiti po broju nastavnika, jer ćemo kombinirati zajedno sa civilnim fakultetima. Nema razloga da mi, kao Hrvatsko vojno učilište, razvijamo određene studijske programe – matematiku, fiziku, i neke druge predmete, koje imamo već na civilnim fakultetima. Ali, sigurno, u pitanju su čisto vojni predmeti – od taktika, pa do strategija, vođenja i upravljanja sustavima. To je nešto što mi želimo znanstveno-nastavno razvijati. Kada govorimo o tom dijelu, onda će doći do jasnoga raslojavanja – u smislu da će se znati što je to diplomski studij, koji će objedinjavati dio ljudi koji se danas nalazi na temeljnoj časničkoj izobrazbi, i dio ljudi koji se nalazi po našim katedrama, koji će morati ući u ovaj sustav visoko-nastavnog obrazovanja – i u tom smislu će biti čak smanjenja broja ljudi. Smatram da boljom organizacijom, i ovakvim pristupom, mi možemo promišljati da se smanji jedan broj ljudi, koji su eventualno u potpori nastave, i da se onda fokusiramo upravo na školovanje ovog kadra. S prihvaćanjem ovakvog projekta, mi moramo istovremeno raditi i na novoj organizaciji Učilišta. Kad bih govorio o apsolutnim brojkama, to bi značilo da sam unaprijed odredio koliko će biti. U svakom slučaju će biti smanjenje, ali će se inzistirati na kvaliteti i na zadovoljavanju svih onih uvjeta koji su potrebni da bi netko sudjelovao u nastavi.

Čisto da se vratim na jednu bazičnu stvar. Koje su točno ustrojbene jedinice unutar Hrvatskog vojnog učilišta?

U Hrvatskom vojnom učilištu, kad govorimo o ovom dijelu koji provodi nastavu, možemo govoriti o Temeljnoj časničkoj školi, koja u sebi podrazumijeva kadete i temeljnu časničku izobrazbu, i naprednu časničku izobrazbu. Zatim je tu Zapovjedno-stožerna škola i tu je, isto tako, i Ratna škola. Takvu strukturu imamo i kod Dočasničke – znači, imamo temeljnu dočasničku, višu i visoku dočasničku školu, koja podrazumijeva školovanje za pojedine dužnosti, kao što imamo i središta za obuku – gdje se vrši specijalistička obuka, recimo, u Hrvatskoj ratnoj mornarici, u Zrakoplovstvu… dok obuku u Kopnenoj vojsci provodi Zapovjedništvo za obuku i doktrinu. Znači, i tu vidite kolika je razlika čak i između granskog osposobljavanja – što ćemo pokušat na neki način spojiti.

Pored ovoga dijela, ovdje isto postoje i, da tako kažem, dijelovi Učilišta koji podupiru sustav učenja – od naših knjižnica, škole stranih jezika (koja je izuzetno značajna za nas, i ona ima svoje sjedište u Zagrebu, ali isto tako i u Splitu i Osijeku), imamo Središte za multimediju, naše knjižnice također i, normalno, klasično opslužništvo koje opslužuje ovaj cjelokupni kompleks gdje se mi sad nalazimo. Znači, to je ta struktura, koja je nešto veća i kompleksnija nego kad govorimo i uspoređujemo s pojedinim fakultetima.

Godinama se pričalo da se u HVU baš i ne ulaže, da bi se prošle godine čulo da će se ipak nešto raditi. Sad, u zadnjem planu javne nabave zapravo se vidi da se počelo ulagati više nego što je to dosad bio običaj. Što se radi?

Slažem se s vama da se nije dovoljno ulagalo – ne samo u objekte i infrastrukturu, nije se dovoljno ulagalo niti u ljude. Ono što moramo biti svjesni, da za jednu ovakvu ustanovu izuzetno je važno da ulažemo u infrastrukturu, a još važnije – u ljude koji će ne samo davati i svoja znanja i sposobnosti, nego i raditi na izgradnji ili dogradnji svojih znanja i svojih sposobnosti. Znači, jednostavno, razvoj ljudi koji su u toj nastavi. Mi smo uspjeli ove godine ući u proračun, i upravo je u tijeku jedna velika rekonstrukcija objekta broj 4 – to je smještajni objekt koji će podići standard smještaja naših polaznika, jer inače imamo problema tijekom godine – da ne možemo sve razine i sve polaznike smjestiti, i imati cijelo vrijeme ovdje. Mislim da je to jedan od preduvjeta – da Hrvatsko vojno učilište u potpunosti preuzme odgovornost za sustav školovanja, da se mora svaki polaznik prilagoditi životu i radu, i ispunjavati sve svoje obveze, a time – da ima punu podršku u tim svojim naporima – što do sad nije bio slučaj. Znači, to je veliko jedno ulaganje. Stvorit ćemo preduvjete za poboljšanje učioničkog prostora, imamo projekt – i on je ušao za realizaciju – smještajnih kapaciteta za profesore, vanjske suradnike, kojih imamo i sad – koji nam dolaze izvana. Moramo im riješiti smještaj. Mi ćemo pokušati napraviti da oni budu i smješteni ovdje, da se osnuju bolje predavaone, i bolji uvjeti za taj rad. Tako da možemo zasad biti zadovoljni, jer se ušlo u sustav ulaganja – u infrastrukturu i objekte. A ono što mi prepoznajemo – to je da ćemo na razini Učilišta prepoznati ljude i uložiti u njihovo daljnje školovanje, da bi upravo zadovoljili sve one kriterije, i vojne, ali i civilne, u znanstveno-nastavnome smislu.

Kad kažete ljudi…ove razne škole – dijele li one kadar?

Da. Radi se o tome što postoji katedra, recimo katedra povijesti – normalna stvar je da su tu profesori koji predaju od temeljne časničke do zapovjedno-stožerne, i po pojedinim predmetima se planira da imamo ljude koji sudjeluju u tim nastavama i da zadovoljavaju minimum angažiranja koji je u tom smislu potreban. Normalno, to su različite razine i različite pripremljenosti samih predavača i nastavnika. Pokušavamo u dočasničkoj školi da angažiramo i određeni broj dočasnika i časnika, dok od razine temeljne časničke nadalje – tu su časnici koji se pripremaju i koji su obavezni, da tako kažem, izraditi i planove nastavne i vršiti pripreme, pa i jedan od uvjeta i da rade izradu određene literature ili priručnika koji im služi za izvođenje nastave.

Spomenuli ste suradnju s vanjskim ljudima – kakvi su tu planovi? Da li HVU surađuje s vanjskim stručnjacima, van obrambenog sustava, i ako da – jesu li to samo iz Hrvatske ili iz inozemstva?

Već imamo tu dugogodišnju suradnju, normalno, sa civilnim institucijama ovdje u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, s obzirom da mi imamo kadete i u Splitu i u Zagrebu. Surađujemo sa sveučilišnom zajednicom – mnogi profesori s fakulteta i prava i ekonomije, politologije, pa i tehnički fakulteti, ovdje su angažirani kao dio predavača… Imamo suradnju i s institucijama van Hrvatske. Nama su interesantni časnici koji rade u drugim vojskama, tako da postoje stalni kontakti s predavačima iz SAD-a, iz Njemačke, kao i iz pojedinih zapovjedništava koji su u tom dijelu uključeni, i zasad mi moramo biti zadovoljni. Da ne govorim kod Ratne škole – tu imamo angažiranje većeg broja vanjskih predavača. Normalno da je sve to vezano dijelom i s financijama, i ono što moram naglasiti – da u takvim uvjetima mi dosta dobro kotiramo. Uspoređujući naše planove i programe, angažiranost ljudi, aktualiziranje tih nastavnih programa, mi idemo u korak s onime što se događa u drugim sustavima, jedino još trebamo napraviti taj iskorak u akreditaciji cjelokupnog tog sustava.

Kod takvih reformi u široj regiji vidjela se suradnja s financijerima, donatorima iz pojedinih zemalja, i vidjelo se akademske suradnje – recimo s King’s Collegeom iz Londona. Da li u Hrvatskoj ima takvih nekakvih razmišljanja?

Mi smo surađivali i dobili određene procjene našeg sustava koje je radila jedna skupina časnika iz Engleske, zatim iz ACT-a, odnosno Zapovjedništva iz Norfolka, gdje su snimili naše snage i dali određene preporuke u reorganizaciji. Međutim, postoji upravo sad jedan kontakt u Bruxellesu, u Zapovjedništvu, gdje bi eventualno mogli angažirati stručnjake da nam daju procjene stanja i preporuke u kojem pravcu ići s reformom. Ono što smo propustili – to je da se sustav reformiranja ili tranzicije školstva, kada ste u čistoj tranziciji i prilagodbi sustavu NATO-a, financira od strane nekih drugih zemalja. Mi to nismo imali. Mi smo ravnopravna članica NATO-a koja ispunjava svoje uvjete i u tom smislu nema nekakvih većih mogućnosti da nađemo donatora ili da nađemo nekoga tko će sufinancirati ovu našu promjenu. Ono što smo mi radili, i što radimo, a to je da u sustav promišljanja izgradnje ovog našeg vojnog školovanja uključimo i stručnjake iz NATO-a, ali i iz susjednih zemalja. Prošle godine imali smo jednu međunarodnu konferenciju gdje smo stvarno uključili autoritete iz Slovenije, uključili smo ljude sa zagrebačkog Sveučilišta, uključili smo i s King’s Collegea, i napravili jednu studiju koja nam jasno ukazuje u kom smjeru bi trebali ići. Mi ćemo insistirati na tome i da naš sustav, ili studiju, bolje da kažem – elaborat promjene ovog sustava bude recenziran od strane vanjskih stručnjaka, tako da je to ono u čemu očekujemo pomoć. Ne vidim u ovome trenutku da možemo računati na izravnu financijsku pomoć od drugih zemalja, što ne znači da ne bi trebali raditi i na razvoju takvih programa.