Od vladajuće većine proglašen „krunom razvoja Hrvatske vojske koja nas odmiče od ostalih vojski“, Prijedlog zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti koji je prošao prvo čitanje na posljednjoj sjednici Sabora prije raspuštanja u svibnju, krajem rujna je, u nešto izmijenjenoj formi, ponovno bio na prvom čitanju. Iako bi se od zakona koji uređuje visoko obrazovanje očekivalo više idealizma i principijelnosti, radi se o tipičnom hrvatskom manevru kojim se stvaraju poticajni institucionalni uvjeti za privatizaciju javnih resursa, korupciju, klijentelizam, šerifovanje, izuzetost od zakona i odgovornosti te za mnoge druge naše nacionalne poroke.

Vojno obrazovanje za časnički kadar prolazilo je u posljednjih tridesetak godina kroz različite faze i oblike, od početnih ratnih improvizacija preko razvoja tečajeva na više razina osposobljavanja u isključivom okviru Hrvatskog vojnog učilišta (HVU), sve do nekoliko oblika suradnje s civilnim fakultetima, da bi se u posljednjih šest godina ostvario model vojnih studija u suradnji sa sveučilištima u Zagrebu i Splitu kao akademskim nositeljima i HVU-om kao suizvoditeljem. Svi ti studiji bili su oblikovani i izvođeni po obrascu redovnih sveučilišnih studija, podvrgnuti vanjskom vrednovanju i na njih su se primjenjivali zakoni i propisi koji uređuju visoko obrazovanje u Hrvatskoj. Ideja je bila da sveučilišta pomognu prerastanju HVU-a u znanstvenoistraživačku i visokoobrazovnu instituciju koja bi po svemu bila kompatibilna s drugim takvim zavodima u zemlji i bila s njima u istom položaju. Za to je prije svega bilo potrebno da nastavnici HVU-a, dakle vojne osobe, steknu odgovarajuća znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja kako bi postupno mogli preuzeti nositeljstva i izvođenje predmeta.

Kao nastavnik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od početka sam bio uključen u stvaranje i profiliranje takvih vojnih studija, pri čemu je jedno od važnih nastojanja bilo poticanje i uključivanje nastavnika HVU-a u znanstveni i stručni rad i vlastiti razvoj. Kad sam ih vidio kako isprva s tremom, ali potom sigurno i suvereno nastupaju na konferencijama i skupovima, primjerice Hrvatskog filozofskog društva ili Instituta „Pilar“, znao sam da je napravljen ključni civilizacijski iskorak i da su vojna znanost i vojno umijeće konačno postali priznati dio enciklopedije znanja, sveučilišnog studija i znanstvenog istraživanja. To je bilo važno i zato da se prevlada neznanje, ali i određeni zazor koji je u najvećem dijelu civilne, a osobito akademske javnosti uvijek bio prisutan kad su u pitanju vojska i rat. Kad bi kolege s HVU-a gostovali na mojim predmetima na fakultetu – u svakom semestru barem jednom – uvijek sam tražio da dođu u odorama kako bi se razbili stereotipi i moji studenti vidjeli da vojska raspolaže obrazovanim istraživačima i punokrvnim intelektualcima. U tom okviru isto je tako bilo važno da se kadetima, studentima sveučilišnih vojnih studija pokaže kako „civilna“ znanost ima itekakvu primjenu u vojnoj profesiji i da će im, primjerice, znanja iz sociologije pomoći da od svoje prve postrojbe, koju će kao mladi zapovjednici preuzeti čim završe studij, učine uspješan i dobro povezan kolektiv, a što u ranim dvadesetima i nije jednostavno. Ideja vodilja bila je da se civilna i vojna komponenta prožmu i međusobno oplode te da se tako vojska još bolje integrira u društvo. U tom je smislu uveden niz predmeta koji se mogu mjeriti sa svjetskim dostignućima i standardima visokog obrazovanja karijernih časnika.

No usprkos ideji i nastojanjima, pa i uspjesima, HVU je i nakon šest godina bio otprilike podjednako daleko od toga da postane akademska ustanova ravna drugima. Vojni nastavnici nisu u potrebnom broju stjecali doktorate i uvjete za izbor u zvanja niti je to bio dio kadrovske politike; štoviše, broj doktora znanosti opada, lani ih je bilo petero, sad ih je četvero. Zapovjedništvo HVU-a zadovoljavalo se time da svoje nastavnike kao na traci izabire u zvanje predavača, za što je dovoljna samo fakultetska diploma, nešto održane nastave i jedan ili dva objavljena rada, a na čemu se ne može graditi zavod visokog obrazovanja i znanosti. Uz nekolicinu doktora znanosti i docenata u odorama, na sveučilišnim vojnim studijima akademski nositelji predmeta i dalje su u velikoj većini bili nastavnici s civilnih fakulteta – u projektu je sudjelovalo 11 fakulteta samo sa Sveučilišta u Zagrebu – koji su svojim znanstveno-nastavnim zvanjima jamčili da će nastava imati kvalitetu na temelju koje je dobivena inicijalna akreditacija kad su studiji pokretani.

Usprkos otužnom raskoraku između velikih ambicija i oskudnih mogućnosti, HVU je unatrag nekoliko godina počeo snatriti o svojem brzom prerastanju – i to ne tek u fakultet nego odmah u cijelo sveučilište. Kreativno zakonsko rješenje o novom vojnom sveučilištu tome savršeno odgovara. Ako nedostaju uvjeti pod kojima djeluju drugi fakulteti ili sveučilišta, stvorit će se zakonski okvir po kojem ti uvjeti nisu ni potrebni, pa tako Zakon određuje da se na novo sveučilište neće primjenjivati odredbe Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju kojima su regulirani postupak inicijalne akreditacije i dobivanje dopusnice te se predviđa ozbiljna analiza potreba i kadrovskih, prostornih, programskih, akademskih i drugih uvjeta koje sveučilište mora imati da bi počelo s radom. Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO), Agencija za znanost i visoko obrazovanje i druga regulatorna i nadzorna tijela nemaju ovdje nikakvu ulogu – jedini segment državne uprave nadležan za vojno sveučilište je Ministarstvo obrane (MORH) koje vrši prava osnivača odnosno države i sprovodi upravni nadzor (za „obična“ sveučilišta to vrši MZO), dok istovremeno sredstva za sveučilište ne idu iz sredstava za visoko obrazovanje nego iz proračuna MORH-a. Isključiva nadležnost MORH-a vidljiva je i u drugim odredbama. Dok je na civilnim sveučilištima senat tijelo upravljanja, a sveučilišni savjet nadzorno tijelo u čijem su članstvu predstavnici šire društvene zajednice (između ostalog i gospodarska komora), ovdje se stvar obrće pa savjet ima ingerencije upravnog tijela iako zadržava vanjske članove, ali isključivo one koje imenuje MORH. Tako MORH postaje i upravljač i kontrolor sveučilišta – sjajna prilika za svakovrsni voluntarizam. To je osobito naglašeno rješenjem da MORH „pripadnike Oružanih snaga može uputiti na rad u Sveučilište u skladu sa zakonom kojim se uređuje služba u Oružanim snagama“, drugim riječima izdavanjem obične zapovjedi pretpostavljenog, a bez ikakve provjere kvalifikacije i sposobnosti. Da se radi potpunoj izuzetosti od zakona koji uređuju visoko obrazovanje, vidi se i po tome što hrvatski propisi traže da sveučilište izvodi studije u najmanje dvama znanstvenim područjima, dočim bi vojno sveučilište bilo ograničeno samo na jedno polje unutar jednog područja – vojno-obrambene i sigurnosno-obavještajne znanosti i umijeće. U tom je smislu Zakon izravno protuzakonit.

Zakon daje sliku jedne autistične vojne institucije koja spaljuje jedva izgrađene mostove prema ostatku društva – radi se o „sveučilištu u žici“, zapravo jednom vojnom objektu pod vojnom stegom i na vojnom financiranju, koji nema priključka na uspostavljene standarde. O autonomiji sveučilišta i znanstvenog istraživanja, a što je ustavna i zakonska kategorija, nema, naravno, ni spomena.

Nedostatak kvalificiranih ljudi u posljednjih više od godinu dana nastoji se riješiti mamljenjem nastavnika s drugih fakulteta, koji već predaju na postojećim vojnim studijima pa im se – kako se čuje sa svih strana – obećavaju dvostruke plaće od onih na civilnom sveučilištu (ovisnost o financijskom sustavu MORH-a očito može imati i svoje lukrativne strane). Pretpostavka da bi s tim ljudima i njihovim predmetima automatski na novo sveučilište prešla i akreditacija dosadašnjih studija, čisto je izvrtanje zakona, a ono što ovim i drugim marifetlucima i izvrtanjima nastaje, može biti sveučilište samo imenom. Problemi koje Zakon ne rješava nego ih stvara su brojni, između ostalog i važenje neakreditiranih vojnosveučilišnih diploma izvan Oružanih snaga, a što je bio jedan od ključnih ciljeva povezivanja vojnog i civilnog obrazovanja. U uvjetima izostanka nadzora i primjene standarda kvaliteta nastave i istraživanja, bit će nužno niža i vojno sveučilište neće steći reputaciju koja je potrebna da privuče polaznike izvan Hrvatske, a što s obzirom na veličinu pogona sveučilišta predstavlja nužnu ekonomizaciju. Osobito zastrašuje mogućnost da pojedinci na vrhu vojne hijerarhije dobiju poligon na kojem će moći nekontrolirano ostvarivati sve svoje fantazme umnažanja moći i društvenog ugleda i utjecaja. Vojska je nacionalna institucija i protivno je njenoj naravi i funkciji da bi u njoj vladali partikularni interesi. Omogućavajući jednoj eliti da dobije svoj feud i njime arbitrarno upravlja, Zakon tako ne samo da obesmišljava ideju sveučilišta, nego i vojske same.

Značajan dio argumenata za stvaranje vojnog sveučilišta u obliku koji predviđa Zakon bio je nošen činjenicom da su vojska, odnosno obrana i šira sigurnost, specifična područja i da zahtijevaju poseban organizacijski okvir. To je posve točna tvrdnja, ali iz nje ne slijedi da je predloženo Sveučilište obrane i sigurnosti najpogodniji ili jedini organizacijski oblik. Jedna od tih specifičnosti je u tome što vojni studij, uz znanost, uključuje i vještine i umijeća. Tako je i na umjetničkim akademijama koje djeluju u okviru Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju od kojeg vojno sveučilište nastoji biti izuzeto. Docenti, izvanredni i redoviti profesori slikarstva, klavira ili glume biraju se u umjetničko-nastavna zvanja koja su nominalno ista kao i znanstveno nastavna, ali se za izbor u njih ne traže doktorati, voditeljstva znanstvenih projekata, radovi izloženi na znanstvenim skupovima i slično, nego neki određeni kvantum koncerata, priređenih izložbi ili odigranih uloga. Isto tako bi trebalo vršiti izbor u danas nepostojeća vojno-nastavna zvanja za koja bi se tražilo određeno iskustvo, obnašanje određenih dužnosti, primjerice toliko i toliko godina zapovijedanja postrojbom odgovarajuće veličine i namjene, zatim koncipiranje i zapovijedanje vježbama, izrada pravila i priručnika itd. Rješenje koje predlaže Zakon je da MORH „uputi pripadnike Oružanih snaga“ na rad na sveučilištu, bez provjere sposobnosti i bez prethodno određenih uvjeta, dakle arbitrarno (pri čemu takva kadrovska rješenja mogu biti motivirana i nečim drugim osim potrebe službe – naime, kao uklanjanje s drugih položaja, kazna, nagrada itd). Uloga MORH-a bila bi praćenje kadrova pogodnih za kasniju službu u sveučilišnoj nastavi, da ih prepoznaje već na studiju te ih vodi kroz karijeru i raspoređuje po dužnostima tako da ispune uvjete za izbor u vojno-nastavno zvanje i da taj izbor vrši vijeće visokoškolske organizacije, uz uvažavanje svih (specifičnih) kriterija. Naravno, to za službe MORH-a pretpostavlja napor i zahtijeva sustavni i provjerljivi rad, ali osigurava provjeru kvalitete te ujedno onemogućuje proizvoljnosti kojima Zakon daje široki prostor.

Dakle, umjesto da se stvara Sveučilište obrane i sigurnosti, a što bi s obzirom na manjkave resurse, osobito kadrovske, bila operacija složenija i skuplja od nabave borbenih zrakoplova (tvrdnja iz obrazloženja Zakona da za stvaranje sveučilišta „nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske“ jedan je od posebno drskih cinizama ove zakonodavne inicijative), bilo bi dobro razmisliti o prerastanju HVU-a u redovni fakultet odnosno vojnu akademiju (strukture MORH-a imaju iracionalni zazor od potonjeg termina jer da ih podsjeća na JNA) u kojoj bi se i na vojni sastav i cjelokupni program i sve studije primjenjivali – prikladno prilagođeni – propisi koji u ovoj zemlji važe za sve zavode visokog obrazovanja i znanstvenog istraživanja. Time bi HVU bio na putu da postane prava znanstveno-istraživačka institucija, bila bi sačuvana ideja sveučilišta, ali i vojske te bi se postiglo ono što se Zakonom htjelo postići – da Hrvatska vojska nastavi svoj razvoj i bude uzorna nacionalna institucija. Umjesto toga, dobili smo sveučilišnu distopiju i civilizacijski korak unatrag.