Retoričkim prepucavanjem hrvatskog predsjednika i premijera pitanje opremljenosti hrvatskih višenamjenskih lovaca Rafale ponovno je ušlo u medijsku špicu. Štoviše, tema je spuštena na razinu hrvatsko-srpskih rasprava od kojih u posljednje vrijeme gore blogovi i društvene mreže. Pitanje je – čiji je Rafale bolji, hrvatski ili srpski, i tko je s tom nabavom bolje financijski prošao?

Samo po sebi, rasprave i nemaju previše smisla kad prvi od tri srbijanska dvosjedna Rafalea i devet jednosjednih po ugovoru stiže tek 2028. godine, a preostali do 2030. godine. A slično kao i u hrvatskom slučaju, nitko ne zna što u ugovoru zapravo piše za opremu i naoružanje naručenih aparata.

Kupnjom 10 modernih jednosjednih višenamjenskih borbenih aviona Rafale EC i dva dvosjeda Rafale DC Hrvatska je zadržala svoju sposobnost zaštite i nadzora svog zračnog prostora lovačkim zrakoplovstvom (air policing), kojeg ponovno provodi od Nove godine, ojačala sustav nacionalne sigurnosti te postala spremnija ispunjavati obaveze u okviru kolektivne obrane NATO saveza, čijeg je punopravni član. Pa zašto bi onda Hrvatska uopće marila kako se i čime naoružava Srbija?

Vojna ravnoteža

Tvrdnja da OS RH i Vojska Srbije „nisu u istoj kategoriji“ tu se ne pokazuje osobito bitnom. Jer Hrvatska ne može birati svoje susjede. Srbija će uvijek biti tu, a kronični je izvoznik nestabilnosti u čitavoj regiji. Barem dok joj je na čelu konfliktni predsjednik Vučić. Ubrzano moderniziranje i naoružavanje Srbije Vučić na svojim učestalim većim ili manjim vojnim paradama prečesto prati negativnom retorikom prema Hrvatskoj.

Pred samu Novu godinu Vučić je najavio daljnje naoružavanje pravdajući to „okruženjem u kojem se Srbija nalazi“ te da se „ne smije isključiti mogućnost napada na teritorij Srbije i srpski narod“, ponovno aludirajući na sporazum o obrambenoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova. Pri tome, zanemaruje da slične sporazume sa zemljama oko Hrvatske ima i Srbija. Nešto kasnije, usred susjedne Bosne i Hercegovine, izjavio je da “svi u regiji vode hajku protiv Srbije“, ističući da Beograd “dobro razumije vojni savez Zagreba, Prištine i Tirane“, ali i, kako je naveo, “neistine u Sarajevu i Podgorici“. Pri tome se pohvalio kako je Srbija druga zemlja u svijetu po brzini razvoja svoje vojne vatrene moći. Najavio je tada u Trebinju i da će Srbija „za manje od dvije godine udvostručiti svoje kapacitete“.

Trajan mir se stvara suradnjom. Ali još od napada Putina na Ukrajinu, svima realnima jasno je da je došlo takvo doba da možeš računati da nešto imaš samo ukoliko si spreman to i oružano braniti. Možemo biti miroljubivi koliko hoćemo, ali u slučaju kakva napada – ne možemo se braniti cvijećem. Za zemlju koja ima obalu kakvu ima Hrvatska to vrijedi još i više. Budi jak i sposoban braniti se, pa će ti i putovi suradnje biti još više otvoreni!

Članstvo u NATO-u tu olakšava, ali ne rješava stvar. U situaciji kad američki predsjednik Trump ozbiljno potkopava same temelje NATO saveza, a po zgradama srpskih gradova već odavno se brižljivo održavaju veliki grafiti sa sloganom „Kad se vojska na Kosovo vrati“, nitko pametan ne bi smio biti bezbrižan i isključivati svaku mogućnost u regiji.

Naravno da se ovakvom utrkom u naoružanju dolazi u situaciju koja se u akademskoj teoriji naziva „sigurnosnom dilemom“ – gdje se strahom jednih od drugih gomila oružje, pa se u regiji stvara, zapravo, manje sigurnosti. Rješenje bi se moglo pronaći u osuvremenjivanju regionalnog sustava kontrole vojne ravnoteže i mjerama za izgradnju povjerenja. Međutim, postojeći Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja opasno zastarijeva, jer ne prati razvoj i naoružavanje sve raširenijih besposadnih sustava. Ali za njegovo osuvremenjivanje potrebna je volja svih uključenih aktera.

Iako su besposadni naoružani sustavi sve važniji, vrh koplja svake oružane sile, svojim utjecajem u zraku, moru, tlu i elektromagnetskom spektru, i dalje predstavljaju mlazni lovački avioni. Bez obzira što sami po sebi ne garantiraju sigurnost i nedodirljivost neke zemlje, zaostajanje u razvoju višenamjenskog lovačkog zrakoplovstva može imati teške posljedice na spremnost oružanih snaga. Pri tome, pogrešno je postavljati pitanje koliko se za te novce može podići škola i bolnica. Ne, potrebne su i škole i bolnice i učinkovita vojska koja će pružati obranu građanima. Umijeće je napraviti dobru i priuštivu kombinaciju s kojom se sredstva neće odlijevati na korupciju. Jer tko ne hrani svoju vojsku, hranit će tuđu. A onda ni bolnice niti škole neće više biti tvoje.

Hrvatska je svoje lovačko zrakoplovstvo sačuvala kakvim takvim (tada jedinim mogućim) remontnom starih lovaca MiG-21 u Ukrajini. Poslije se izgubilo vrijeme neuspjelom nabavom izraelskih rabljenih lovaca F-16 Barak. Odabrani su rabljeni francuski Rafalei, jer se u tom trenutku ocijenilo da su najpriuštivija brza opcija (dugoročnu financijsku vrijednost ukupnog posla tek ćemo vidjeti). Slično poslu nabave američkih izviđačko-jurišnih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior (što je deal Milanovićeve vlade), iz francuskih su aktivnih eskadrila nabavljeni odlični višenamjenski avioni Rafale u tada aktualnom standardu F3-R.

Hrvatska je relativno jeftino kupila rabljene Rafale – 12 aviona skupa sa simulatorom, osnovnim paketom naoružanja i pratećim paketom za održavanjem koštalo je nešto više od milijardu eura. Međutim, niska cijena negativno se odrazila na opremu i mogućnosti ovih aviona. Prema onome što se može vidjeti izvana, na samom avionu, za postizanje svih mogućnosti koje nudi podvarijanta F3-R, Hrvatska će morati nabaviti još neke sustave koje sada taj avion nema. Može se vidjeti da mu još nedostaje infra-crveni senzor za toplinsko detektiranje ciljeve OSF te se bez toga mora oslanjati samo na svoj radar. Time lakše otkriva i svoju prisutnost protivničkim zrakoplovima. Također, na repu mu se ne vidi da ima senzor DDM za detektiranje protivničke rakete. To će za Hrvatsku zahtijevati dodatna ulaganja.

Standard F4

Aparati koje ima Hrvatska mogu se opremiti i dalje od razine F3-R. Mogu do najnovije podvarijante F4.1. Odnedavno svi Rafalei s proizvodnih traka silaze u tom naprednijem standardu. Takve je naručila i Srbija, uoči samog dolaska prvih Rafalea u Hrvatsku. Prije svega se tu radi o softverskim poboljšanjima, nešto većim bočnim ekranima u kokpitu, boljih sposobnosti za „umreženo“ elektroničko ratovanje, mogućnostima za još naprednije naoružanje poput raketa zrak-zrak MICA-NG i većih vođenih bombi AASM 1000 te uvođenju francuske kacige s nišanskim prikaznikom Scorpion preko jednog oka pilota. Takvim ciljnikom na kacigi pilot može usmjeravati svoje naoružanje pokretom glave prema željenom cilju. Novi Rafalei F4 sada se proizvode s poboljšanim radarom RBE-2, koji ima napredniju antenu s aktivnim elektroničkim skeniranjem (AESA), za razliku od standarda F3-R, koji ima takve radare s antenom AESA, ali još uvijek i sa starijom antenom s pasivnim skeniranjem (PESA).

Službeno se ne objavljuje kakva će sve poboljšanja dobiti hrvatski Rafalei. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) priopćilo je tek da će se ovom nadogradnjom dodatno povećati borbene sposobnosti hrvatskih aviona Rafale F3-R, unaprijediti vatrena moć, poboljšati senzore za prikupljanje i obradu podataka te povećati razinu samozaštite i preživljavanja aviona Rafale u uvjetima suvremenog zračnog ratovanja. Sve kako bi HRZ-ovi Rafalei bili operativno relevantni u narednih 30 i više godina.

Novoimenovani zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Krešimir Ražov, inače pilot helikoptera Kiowa Warrior, u prigodnom intervjuu za Hrvatski vojnik istaknuo je da avion Rafale kao platforma ima velik potencijal za nove sustave i sposobnosti.

„Želimo u avionima razvijati i nadograđivati sustave koji će nam u budućnosti omogućiti još bolje uvezivanje s drugim platformama. A sve to kako bi i nova ulaganja sada u jako sofisticirane sustave za kopnenu vojsku i ratnu mornaricu mogli još bolje integrirati, primjerice na području komunikacijsko-informacijske domene, podatkovnih linkova itd. Tako ćemo moći još učinkovitije podupirati operacije kopnene vojske i ratne mornarice. Modernizacija zrakoplova odvijat će se u Francuskoj i Hrvatskoj u segmentima, po određenoj dinamici koja treba biti ugovorena,“

rekao je Ražov za Hrvatski vojnik.

Ministar o radarima

Sam ministar obrane Ivan Anušić, tijekom 2025. godine se u Francuskoj sastao s tvrtkama s kojima se radi na usavršavanju i modernizaciji Rafalea, a to su Safran, Thales, MBDA i sam Dassault. Na zrakoplovnom sajmu Le Bourget kod Pariza, sredinom godine je izjavio:

„Modernizacija je nešto što smo dogovorili na našem prvom sastanku u Parizu i sadašnjem drugom sastanku gdje ćemo to potvrditi… Govorimo prvenstveno o novom radarskom sustavu koju nove generacije Rafalea imaju i koji se može naravno staviti i koristiti u našim Rafaleima,“

konstatirao je Anušić.

Time je hrvatski ministar neizravno potvrdio i izvješća iz francuskog parlamenta prema kojima su rabljeni Rafalei F3-R Hrvatskoj isporučeni s radarima pasivne antene PESA pa bi se sada modernizirali s aktivnom antenom AESA. Takvi radari omogućuju i punu sposobnost supermodernih dalekometnih raketa zrak-zrak Meteor, za koje se još uvijek službeno ne zna hoće li biti na raspolaganju Hrvatskoj. Nešto određeniji je bio brigadni general Davor Tretinjak iz Uprave za naoružavanje.

„Naši su Rafalei opremljeni raketama zrak-zrak MICA. Ali u međuvremenu su se pojavile nove rakete MICA-NG, dvostruko većeg dometa. I naravno da ćemo mi sada dizati naš Rafale i na taj dio,“

rekao je za hrvatsku TV Nova general Tretinjak.

Za očekivati je da će hrvatski Rafalei biti opremljeni TV/laserskim i IC senzorom OSF, punim sposobnostima sustava za elektroničko ratovanje SPECTRA s novim detektorom približavanja protivničke rakete DDM-NG. Nepoznato je još znači li to i opremanje podvjesnim nišanskim sustavom TALIOS i kacigama s prikaznikom Scorpion, što bi svakako trebalo.

Još uvijek se ne zna ni kada će modernizacija zapravo otpočeti. Jer 8. prosinca u Parizu Hrvatska je potpisala tek Pismo namjere o nadogradnji svojih 12 aviona Rafale sa standarda Rafale F3-R na dodatne sposobnosti standarda Rafale F4.

Kao članici Europske unije, za Hrvatsku je povoljno što bi mogla iskoristiti nešto od europskog projekta SAFE te bi joj trebalo biti lakše iznaći sredstva za dodatno opremanje. Ta su sredstva dostupnija ukoliko jedna članica EU isto traži zajedno s nekom drugom članicom. Možemo pretpostaviti ili se upitati – Da li hrvatska vlada u ovome trenutku možda čeka hoće li u okviru projekta SAFE, svoje modernizacije Rafalea F3-R raditi Grčka, ili možda i sama Francuska? Kako god, iz izjave ministra Anušića može se zaključiti da bi sve moglo biti gotovo do 2028. godine.

„Prve isporuke vojnih kamiona Tatra očekuju se već krajem ove 2025. godine, dok bi protudronski sustavi trebali stići vrlo brzo. Haubice i Leopardi također bi trebali doći prije 2028., a do te bi godine trebala biti završena isporuka i HIMARS-a te dodatnih helikoptera Black Hawk. Hrvatska vojska će do 2028. biti potpuno opremljena tim sustavima. A uz ove najzvučnije nabave, tu su i brojni drugi projekti, uključujući podizanje spremnosti Rafalea na razinu F4,“

ustvrdio je Anušić za Hrvatski radio.

Sudeći po tome, potpuno dizanje hrvatskih lovaca Rafale na standard F4.1 moglo bi se kompletirati upravo do isporuke prvog Rafalea za Srbiju.

Nedvojbeno je da su novi aparati u startu bolji od rabljenih. Prema službenim francuskim podacima od prije par godina, ispravnost lovaca Rafale u francuskom ratnom zrakoplovstvu iznosi 55 posto, a u francuskom mornaričkom zrakoplovstvu oko 61 posto. Sada francuske zračne snage dobivaju nove avione, a 24 rabljena prodali su Grčkoj i Hrvatskoj pa je taj postotak sada možda nešto malo viši. Ali ako uzmemo da bi Hrvatska sa svojih 12 rabljenih aparata imala ispravnost od 60 posto, ispada da će nam od toga na raspolaganju biti sedam aviona. Budući da po NATO standardu u stalnom neprekidnom borbenom dežurstvu treba biti jedan par aviona, uz još jedan rezervni avion, za obuku i trenažu ostaju četiri aviona, što je minimum za neko kvalitetno razvijanje sposobnosti. Doduše, u tome hoće pomoći simulator letenja za potpune misije Rafalea, kojeg je Hrvatska kupila zajedno s avionima.

Zemlja koja kupi nove aparate taj stupanj ispravnosti trebala bi imati nešto veći, pa bi Srbija u počecima trebala imati ispravnim koji avion više. Iako i ta krivulja ispravnosti kod novih aviona nije uvijek postojana. To ovisi i za kakve će se aranžmane održavanja aviona odlučiti Srbija. Veliko je pitanje kako će biti opremljeni srbijanski Rafalei po naprednijem standardu F4. Izvozne varijante ovog lovca uvijek ovise od toga koliko od te sve opreme zemlja kupac za sebe može priuštiti, što zahtjeva dodatna financijska sredstva. Srbija za svoje nove treba dati barem 2,7 milijardi eura.

Kupac uz avione kupuje i kriptiranu opremu, poput kripto modula za održavanje veze, raspoznavanje svojih od tuđih zrakoplova (IFF) i slično. A za to je sigurno da će zemlja koja je u NATO-u lakše doći do takve opreme nego ona koja nije. Srbija je ipak nabavila francuski IFF za svoje modernizirane lovce MiG-29SM+… Dodatno naoružanje, posebna je stavka. A tu svi prvo pomisle na izvrsnu europsku dalekometnu raketu zrak-zrak Meteor.

Politički uvjeti za Srbiju

U samoj Srbiji promatrači gotovo da i ne obraćaju pažnju na pitanje mogućih političkih uvjeta prodaje Rafalea, kako francuski predsjednik Macron vidi Srbiju i regiju, i hoće li nešto politički tražiti od Srbije kao uvjet isporuke i opremanja Rafalea. Francuski ministar za Europu nedavno je u Zagrebu potvrdio da Francuska i ostali partneri u EU i NATO-u dijele strateški interes da se regija, a osobito Srbija, postupno oslobađa ovisnosti o Rusiji i jača svoje veze sa zapadnim državama. Po svoj prilici, ako Srbija jednog dana prizna Kosovo i odrekne se Rusije u korist EU i Zapada, EU bi joj valjda sve oprostila i omogućila nabavu svega što želi od Zapada, samo je pitanje novca.

Pri prvom ugovaranju kupnje Rafalea, 9. travnja 2024. godine u Parizu, Macron je javno naglasio kako je važno da Srbija nastavi s konkretizacijom svojeg izabranog puta ka članstvu u EU, usklađujući stavove s EU. Na tom putu, spomenuo je važnost liberalizacije medija, te ispunjenja obaveze po pitanju odnosa s Kosovom. Posebno je istaknuo kako mu je važno „da sudionici napada u Banjskoj (na Kosovu) budu privedeni pravdi“, kao i privrženost jedinstvu Bosne i Hercegovine. Do sada ništa od toga nismo vidjeli. A pri potpisivanju ugovora, pet mjeseci kasnije u Beogradu, pred novinarima nije bilo ni riječi o tome. Ostaje za nagađati što je sve izgovoreno iza zatvorenih vrata. Francuska je odbila isporučiti Rusiji naručene desantne bodove klase „Mistral“ kad su nastupile europske sankcije Rusiji. No, teško je povjerovati da bi se tako nešto drastično moglo dogoditi i Srbiji s Rafaleima.

Međutim, kako god bili opremljeni hrvatski i srpski Rafalei, ključno je pitanje obuke i naleta pilota. Jer avion ne leti sam. Pilot i avion jedinstven su sustav. Nabava Rafalea može se pokazati i pravim fijaskom ukoliko se ne bude izdvajalo dovoljno sredstava za održavanje i operativno djelovanje Rafalea. Da bi se potpuno iskoristile mogućnosti lovaca Rafale, piloti će morati imati nalet od 180 sati godišnje, ili barem od 150 sati. I u Hrvatskoj i u Srbiji do sada su imali barem upola manje. Za početak, prvi hrvatski piloti Rafalea u Francuskoj su naletjeli izvrsnih 200 sati naleta. Na zagrebačkom Plesu leti se stalno. 191. eskadrila lovačkih aviona HRZ-a svojim Rafaleima često ima i po dva izlaza dnevno, ujutro i poslijepodne, a ponekad i imaju i treći noćni let. Dogodio se prošloga tjedna i medijski eksponirani problem sa stajnim trapom, ali je pilot situaciju riješio po proceduri, bez ikakvih problema. Sve u svemu, dok Srbija i dođe u poziciju da dobije prvi primjerak Rafalea i počne svoju obuku, hrvatski će piloti već dobrano ovladat tehnologijom i sve imat u malom prstu. Za postizanje pune operativne sposobnosti sa svime što ovaj avion nudi trebat će nekoliko godina, ali i da omjer pilota i aviona u eskadrili bude veći od 1:1, što nije jednostavno niti jeftino.

Taktička upotreba

Tu dolazimo do pitanja taktičke upotrebe aviona. Ona uveliko ovisi od realistične obuke i trenaže, ali i od korištenja svjetskih iskustava i shvaćanja zračne borbe. Prošlogodišnji sukob Indije i Pakistana je to pokazao u praksi, pri čemu su Pakistanci svojim kineskim lovcima J-10C i dalekometnom raketom PL-15 postigli barem jedno potvrđeno obaranje indijskoga lovca Rafale BS. To ne znači da je kineski J-10C bolji avion od Rafalea, kao ni da je PL-15 bolja raketa od Meteora. Jer Pakistanci nisu uspjeli spriječiti Rafale da lansiraju svoje rakete SCALP i HAMMER i pogode ciljeve u Pakistanu. Uspjeli su tek kazniti jednog od njih. No Pakistan je ipak demonstrirao od čega sve ovisi zračno ratovanje danas. Uspješno su objedinili pravovremenu informaciju s različitih radara i senzora na tlu, letećih radara u zraku i izviđačkih satelita, i protuelektroničko djelovanje, te stvorili „ubojni lanac“ (tzv. kill chain), tako da J-10C koji lansira raketu dobije radarsku sliku o protivničkim Rafaleima s drugog zrakoplova, lansira rakete na ciljeve, dalje vođenje raketa preuzme leteći radar, dok ova u terminalnoj fazi ne zahvati sam Rafalea, koji vjerojatno nije ni znao što ga je snašlo. To se danas zove suradnička ili kooperativna borba (collaborative combat). U takvoj borbi će biti uspješan samo onaj koji je dobro razumije i ima sva potrebna sredstva pravovremenog objedinjavanja rada više borbenih platformi u „umreženom ratovanju“ (net-centric warfare). I pripremati se za nju kroz realističnu obuku, iskorištavajući na najbolji način lanac podataka, poput NATO-ovog Link 16.

Sudeći po prikazanom na posljednjoj velikoj paradi u rujnu prošle godine, kada su uz naoružane dronove predstavljeni pokretni radari i različita sredstva za elektroničko izviđanje i potuelektroničku borbu, srpska vojna misao gleda u dobrom smjeru. A otvoreno je i pitanje hoće li se srbijanski Rafalei F4 moći unapređivati dalje od hrvatskih F4.1, upravo prema učinkovitijem umreženom ratovanju.

Vidjet ćemo koliko će utrka u naoružavanja i tada biti aktualna, a Hrvatska iskoristiti svoju prednost u iskustvu i članstvu u NATO savezu. Bez obzira na to, budući je 12 aviona minimum minimuma za modernu eskadrilu, treba pokušati iskoristiti zajmove projekta SAFE pa kupiti još četiri do šest potpuno novih Rafalea (možda standarda F4.3), od kojih bi polovica bili dvosjedi, koji se mogu iskoristiti kao pravo leteće zapovjedno mjesto u umreženom ratovanju. Samo ih treba čim prije naručiti. Narudžbe francuskom Dassaultu stalno se povećavaju. Čeka se na red. A Hrvatska je u ratu imala dvije lovačke eskadrile. Ne bez razloga.

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator