Tri tjedna nakon pada vojnog helikoptera Vojske Srbije Mi-17 (HT-48) u kojem su poginula 4 člana posade, dvojica liječnika i beba stara pet dana svjetlo dana ugledala su izvješća o nesreći, koja su, umjesto da razjasne okolnosti kako se tragedija dogodila, donijela samo još veću zabunu i mistifikaciju.

Nakon višednevnih pritisaka medija i javnosti da se razjasni pad helikoptera, tužiteljstvo je konačno popustilo i prošloga petka objavilo Izvještaj komisije koju je formirao načelnik Generalštaba general pukovnik Ljubiša Diković i Izvještaj komisije koju je formirao zapovjednik RV i PVO Ranko Živak. Iako je prvobitno najavljeno da oba ova izvještaja imaju po 500 strana, u trenutku kada su osvanuli na službenoj web-stranici Ministarstva obrane Srbije objavljeno je samo 18 stranica (11 i 7). Naknadno su objavljeni i prilozi iz izvješća komisija, osim onih za koje je Generalštab dao crveno svjetlo i tako ih onemogućio u dostupnosti građanima i zainteresiranoj javnosti.

Izvješća – Tko je odgovoran?

U izvještaju Tužiteljstva o padu vojnog helikoptera navodi se da su u krvi i urinu pilota Omera Mehića pronađeni tragovi alkohola, kao i da je otkriveno prisustvo alkohola i kod letača tehničara. Obje Komisije za ispitivanje pada helikoptera utvrdile su da je za nesreću odgovoran vođa posade pilot Omer Mehić.

Pilot Omer Mehić, u dva tjedna od “heroj” do “alkohol u krvi”

Komisija je utvrdila da postoje osnovni i drugostupanjski uzroci pada helikoptera 13. ožujka u 22.31 nedaleko aerodroma „Nikola Tesla“. Kao osnovni uzrok nesreće komisija navodi „ljudski faktor“, te objašnjava da je padu letjelice doprinijelo „neadekvatno upravljanje“ u noćnim složenim vremenskim uvjetima prilikom slijetanja. Dodaje se da je posada doživjela „prostornu dezorijentaciju zbog zamora i emocionalne prenapregnutosti“, zbog čega nisu mogli upravljati helikopterom uz pomoć uređaja. I na kraju, navodi se da je „alkohol kod vođe posade i letača-tehničara samo pojačao prethodne manifestacije“. Kao drugostupanjski uzrok udesa, komisija je navela „niz propusta u planiranju, organizaciji i rukovođenju letom“. Drugim riječima, navodi se da helikopter zapravo nije ni trebao poletjeti jer ni trenaža posade, ni vremenska situacija, ni mogućnost letjelice u datim uvjetima, ni mjesto slijetanja „nisu bili u skladu s odlukom za ovako složen zadatak“.

Više javno tužiteljstvo priopćilo je da je odgovornost za pad vojnog helikoptera primarno na članovima posade, ali postoje sumnje da dio odgovornosti snose i druga vojna te civilna lica. Također, navedeno je da „postoje osnovi sumnje da dio odgovornosti snosi i jedan broj aktivnih pripadnika Vojske Srbije, kao i indicije za eventualnu odgovornost i određenog broja civilnih lica“. Imena vojnih i civilnih lica, koja snose eventualnu odgovornost, nisu objavljena. Tužiteljstvo je to nazvalo „početnim saznanjima“ i navelo da je do njih došlo u prvoj fazi utvrđivanja činjenica i okolnosti pod kojima se dogodila nesreća, na osnovu analiza i mišljenja Komisije za ispitivanje uzroka udesa vojnog vazduhoplova i ostalih pribavljenih isprava te dokumenata vezano za nesreću vojnog helikoptera.

Heliodromi u kompleksu beogradske Vojnomedicinske akademije (VMA)

Kada se čita izvješća, zanimljivo je vidjeti da je posada više puta inzistirala na slijetanju u okviru kompleksa Vojnomedicinske akademije (VMA): „… posada dobija informaciju od kontrole da očekuju sletanje na aerodrom ‘Nikola Tesla’, nakon čega posada saopštava da im je destinacija VMA. Dobija odgovor da je mesto sletanja ‘Nikola Tesla’, ali posada i dalje insistira na sletanju na VMA i traži podatke o meteo situaciji. Nakon dobijenih informacija, posada saopštava da će zbog vidljivosti imati problema da sleti na Banjički vis (VMA) i da bi išao na sletanje po ILS na aerodrom Batajnica, nakon čega bi preleteo na Banjički vis. Kontrola mu saopštava da nastavi prema Beogradu. Posada ponovo saopštava da nastavlja direktno prema Banjičkom visu i da će, ukoliko bude imao uslove, izvršiti vizuelno sletanje, a ako nema uslova da ide po ILS aerodroma Batajnica, a posle toga vizuelno na Banjički vis. Kontrolor leta posadi saopštava da je kompletan prihvat bebe organizovan na aerodromu ‘Nikola Tesla’. Posada potvrđuje i traži instrukciju za sletanje na aerodrom ‘Nikola Tesla’ “ – navodi se u izveštaju, objavljenom na web-stranici Ministarstva obrane.

Odgovornost politike?

Nakon objavljivanja izvještaja javnost u Srbiji se ustalasala, a pojavio se i jedan novi politički moment – koji je posebno isplivao jer većina smatra da su izravni krivci upravo političari.

Oslikavanje tog političkog momenta još i prije objavljivanja spomenutih izvještaja dao je profesor međunarodnog prava i prava obrane Zoran Vučinić, koji je u dnevnome listu „Politika“ najupečatljivije oslikao najbitniji aspekt nesreće helikoptera Mi-17. Po njemu su to lanac zapovijedanja i odluka koji su doveli do upotrebe vojnih snaga, u uvjetima koji nisu ratni, koji nisu zahtijevali masovnu ili hitnu evakuaciju, već samo medicinski transport. On smatra da je pad helikoptera zapravo „najsmrtonosnija improvizacija od strane Vojske Srbije“. Po njemu, proces je mogao biti mnogo transparentniji uz odsustvo rigidnosti i primjene vojnih pravila naslijeđenih još iz JNA – što iskazuje osjećaj nepoštovanja prema žrtvama, a cijelom slučaju dodaje veo misterije i tajnovitosti. Profesor Vučinić smatra da je do nesreće zapravo doveo narušen zapovjedni lanac. Ono što svima bode oči i što se već tri tjedna postavlja kao pitanje, koje nailazi na zid šutnje je: „Zašto u akciji evakuacije djeteta nije angažiran Sektor za vanredne situacije MUP-a Srbije, čiji bi ovo trebao biti posao?“

Od službene komemoracije 15. ožujka više ne vlada sloga vojnog i političkog vrha Vojske Srbije

Zanimljivo je da je MUP navodno odbio angažirati svoje helikoptere zbog nepovoljnih meteoroloških uvjeta, kao i zbog toga jer bi sama akcija bila riskantna. Ako je to točno, a što je moguće provjeriti, onda se nameće pitanje zbog čega je Vojska Srbije upotrijebljena kao rezervna varijanta ako ni njen najbolji helikopter nije tehnički bio „dorastao“ takvim meteorološkim okolnostima. Tko je onda, i s kakvim motivom, donio odluku o uporabi Vojske Srbije i posadu njenog helikoptera stavio pred teško iskušenje? Ministar obrane Bratislav Gašić kaže da je on donio takvu odluku (ali ne i po kojoj osnovi), a general Bandić (Predrag Bandić, zapovjednik 204. zrakoplovne brigade VS) navodi da je na temelju te odluke ministra naredio posadi helikoptera izvršavanje zadatka – na što profesor nastavlja: – „Već iz ovoga se vidi da je prekršena procedura komandovanja, odnosno da je narušen lanac komandovanja u Vojsci Srbije utvrđen Ustavom, Zakonom o Vojsci Srbije i Zakonom o odbrani“.

Odgovornost vojnih struktura?

Prema članku 112 (stavak 2) Ustava RS predsjednik Republike je na čelu tog lanca zapovijedanja. Prema Zakonu o Vojsci Srbije (čl. 17), on zapovijeda Vojskom Srbije u ratu i miru, odlučuje o njenoj upotrebi, uređuje sustav zapovijedanja i prati njegovo sprovođenje, usvaja Plan upotrebe Vojske Srbije, naređuje njenu upotrebu i donosi osnovna pravila te druge akte koji se odnose na ovo pitanje. Prema Zakonu o odbrani (čl. 11), predsjednik svoje ovlasti u području obrane može prenijeti na ministra obrane, osim odlučivanja o upotrebi vojske i nekim drugim pitanjima iz njegove isključive nadležnosti. U vezi s upotrebom Vojske Srbije postoji jedan izuzetak relevantan za ovaj događaj, a koji je propisan člankom 2. (stavak 2) Zakona o Vojsci Srbije. Prema tom članku, predsjednik Republike može izdati ovlaštenje ministru obrane za odlučivanje o tome da VS nadležnom državnom organu, odnosno organizaciji, organu autonomnih pokrajina ili organu jedinica lokalne samouprave, na njihov zahtjev, pruži pomoć radi zaštite života i sigurnosti ljudi te imovine, zaštite životne sredine ili iz drugih razloga utvrđenih zakonom.

General Ljubiša Diković, načelnik Generalštaba VS i brigadni general Predrag Bandić, zapovjednik 204. zrakoplovne brigade, na konferenciji za medije 14. ožujka 2015.

Sukladno ovom zakonskome rješenju, ministar obrane bi morao reći tko mu je uputio zahtjev za pomoć, da li je prije donošenja odluke tražio i dobio spomenuto ovlaštenje od predsjednika Republike, ali i objasniti zašto se direktno obratio generalu Bandiću, a ne načelniku Generalštaba Dikoviću, kao što je bio dužan. Ako nije tražio ovlaštenje predsjednika Republike Srbije, morao bi objasniti zašto je prekršio spomenuti zakon. I predsjednik Republike Nikolić bi morao ili potvrditi ili demantirati navode o tome da li mu se ministar obrane obratio za ovlaštenje, ali i odgovoriti na pitanje zašto nije pratio provođenje sustava zapovijedanja koji sam uređuje, i na šta je obvezan prema zakonu. „Zašto je šutio dok se nije desila tragedija?“ To pitanje se može postaviti i načelniku Generalštaba, jer je i on morao biti upoznat s akcijom i njenim tijekom, a posebno s navodima da je u toj akciji protuzakonito „preskočen”.

General Bandić takođe bi morao objasniti zašto je postupio po odluci ministra obrane bez poštivanja propisane procedure, i da li su na njega vršili pritisak neki moćni pojedinci izvan sustava obrane (političari). Bandić je takođe bio obavezan sigurnost misije spašavanja postaviti iznad značaja izdane naredbe, bez obzira s koje adrese mu je ona bila upućena.

Sve ovo upućuje na zaključak da je vojska predugo marginalizirana i da ona zapravo nikoga nije posebno interesirala – jer nije predstavljala odlučujući izvor moći i utjecaja u državi, ma koliko se to mislio od 1992. do danas. Dok se novac pronalazio za limuzine, opremanje kabineta luksuznim nameštajem, trošenjem velikih iznosa novca za osobne promocije i marketing, vojska se tehnički urušavala, a zadnji atomi snage izvlačili su se iz naslijeđa JNA (jer posljednja tehnika koja je nabavljena bila je iz 1992. godine). Nakon silaska Miloševića s vlasti u Srbiji na mjesto ministra obrane uglavnom su dolazili nebitni kadrovi, a negde od 2003. godine započinje i proces samoreklamiranja svakog ministra odbrane, uz pregršt političko-malverzacijskih afera koje nisu dobile nijedan sudski epilog.

Tragedija pada helikoptera Mi-17 oslikala je realno stanje u kome se nalaze helikopterske jednice Vojske Srbije, koje funkcioniraju na rubu egzistencije remontiranjem letjelica koje se ionako nalaze pred istekom svog roka upotrebe. Adekvatna neopremljenost instrumentima za noćno letenje i let u složenim meteo-situacijama tek je priča za sebe. Dok se poklanjala pažnja svečanim prezentacijama, piloti nisu imali osnovnu opremu za rad, a kamoli obuku za letove u složenim meteo-situacijama, iako je Vojska Srbije posljednjih mjeseci upravo intenzivirala noćne vježbe i letove na relaciji Batajnica-Višnjica-Banjički vis (gdje su se posade obučavale u slijetanjima na heliodrom uz samu Vojnomedicinsku akademiju).

Sustavni problemi

Sreto Malinović, sada brigadni general u mirovini

Na kraju treba podsjetiti i na disharmoniju te rivalitet u samome vrhu vojske, na koju je u svom intervjuu za agenciju Beta posebno ukazao brigadni general u mirovini, pilot Sreto Malinović. „Ovaj tragični događaj pokazuje koje se sve nejasnoće moraju pod hitno ukloniti, da se sistem postavi tako da se zna tko što u kom dijelu radi, i za što je odgovoran, i koga izvještava“. Posle objavljivanja izvještaja Komisije koju je formirao zapovjednik Ratnog vazduhoplostva (RV i PVO) i Komisije koju je formirao načelnik Generalštaba Vojske Srbije, Malinović je ocijenio da postoji „disharmonija u izvještajima“, ali i sukob interesa. „Predstavnici Operativnog centra sustava obrane nisu mogli biti članovi Komisije koju je formirao načelnik Generalštaba, jer su i oni morali podlijegati istrazi – to je sukob interesa“, kazao je Malinović. Dodao je i da načelnik Generalštaba Ljubiša Diković nije mogao formirati Komisiju, jer je to „trebao biti neko viši u lancu zapovijedanja vojskom, kao što je recimo predsjednik“. Uz to, „Odgovornost proistječe iz same organizacije Generalštaba, koja je potpuno neadekvatna, i to se upravo pokazalo sada. Sva odgovornost se svodi na niže razine, a načelnik Generalštaba je postojanjem združenog operativnog zapovjedništva izvučen iz odgovornosti“, istaknuo je Malinović.

Prema njegovim riječima, kada se govori o padu helikoptera mora se imati u vidu da je brigadni general Predrag Bandić dobio uvjeravanja od posade da je u stanju izvršiti zadatak, a da je on ta uvjeravanja prenio ministru obrane Bratislavu Gašiću i Operativnome centru ratnog vazduhoplovstva VS. „Posada nije rekla svom komadantu da ne može izvršiti svoj zadatak, ali oni su samo zatražili drugi helikopter i dozvoljeno im je da ga zamijene“, rekao je Malinović. Dodao je i da je Bandić „čitav sustav vratio tamo gdje treba – u sam vrh“, kada je pozvao Operativni centar zapovjedništva Ratnog vazduhoplovstva odbrane u Generalštabu. „Oni su tada trebali izvijestiti načelnika Generalštaba, i on je ta instanca koja je po vlastitoj procjeni mogla obustaviti izvršenje zadatka“, rekao je Malinović. On je izjavio i da još ne može govoriti o točnom uzroku pada helikoptera, i da se uzrok treba tražiti u posljednjih 15 minuta leta – kada se treba odgovoriti na pitanje zašto se išlo na civilni aerodrom „Nikola Tesla“. „U rečima ‘Vidim pistu, ne vidim pistu’ – to je ključni detalj, jer helikopter ne smije sletjeti ako ne vidi tlo“, objasnio je Malinović.

U izveštaju Komisije koju je formirao zapovjednik Ratnog vazduhoplostva Vojske Srbije, a koji je objavljen u petak 3. travnja, navodi se da je osnovni uzrok pada vojnog helikoptera kod Beograda 13. ožujka baš ljudski faktor, što se ogleda u neadekvatnom upravljanju letjelicom u složenim vremenskim uvjetima. Kao drugostupanjski uzrok nesreće navedeni su propusti u planiranju, organizaciji i rukovođenju letom. U dijelu koji se odnosi na odgovornost za nesreću naveden je vođa posade helikoptera, a dio odgovornosti snose i drugi pilot te letač-tehničar u pilotskoj kabini.

*Gost autor: stručnjak iz Beograda, podaci poznati redakciji