Da bi se prikazale posljedice kako neuspješnog, tako i uspješnog procesa odabira te kupnje modernog borbenog zrakoplova dovoljno je pogledati primjere Austrije i Grčke. U oba slučaja vidljiv je utjecaj svih činilaca navedenih u prethodnim nastavcima ove analize, kao i rezultati njihovog zanemarivanja ili uvažavanja.
Austrijski poučak
Austrijska odluka o kupnji lovaca Eurofighter Typhoon bila je posljedica procjene kako austrijske zračne snage nisu sposobne zaštititi suverenitet zemlje u zračnom prostoru. Od 1961. do 1988. godine korišteni su švedski podzvučni lovci SAAB-29 Tunnan, koje su nakon toga zamijenili nadzvučni lovci SAAB-35 Draken. Usprkos tome, (1) slijetanje jugoslavenskog lovca MiG-21 u zračnu bazu Klagenfurt, kojim je pilotirao Rudolf Perešin u listopadu 1991. godine, te (2) potreba nadzora zračnog prostora Austrije osam godina kasnije za vrijeme NATO-vih napada na Kosovu, pokazali su da taj cilj nije ostvaren (iako je formalno Beč odbio dati potporu operaciji Allied Force jer bi time bio prekršen austrijski ustav, u stvarnosti su tolerirani preleti NATO-vih zrakoplova kroz austrijski zračni prostor). Stoga je 2002. godine konzervativna vlada donijela odluku o kupnji lovaca Eurofighter Typhoon, a ugovor je potpisan godinu dana kasnije. Ova odluka je kontroverzna i danas. Od početka su se čule optužbe o korupciji, a iako je kasnije pokrenuta istraga, ona je bez konkretnih rezultata prvo suspendirana 2019., a onda i obustavljena godinu dana kasnije, iako postoje brojni indikatori (npr. Airbusova nagodba s njemačkim vlastima o plaćanju kazne) koji pokazuju da optužbe o korupciji nisu bez temelja. Ugovor za isporuku 24 Typhoona (s opcijom kupnje dodatnih 6) vrijednosti 1,75 milijardi eura potpisan je 2003. godine.
Pred parlamentarne izbore održane 2006. godine socijaldemokratska stranka SPO najavila je u slučaju pobjede poništenje ugovora. Ali proizvođač je zaprijetio penalima u iznosu od 1,2 milijarde eura. Kada je SPO bio prisiljen oformiti koalicijsku vladu s konzervativnom strankom ÖVP, otpala je i opcija prekida ugovora. Na kraju, 2007. godine došlo je do modifikacije sklopljenog ugovora. Broj lovaca je smanjen prvo na 18y, a zatim na 15 Typhoona. Umjesto serije 2 (Tranche 2), odabrana je osnovna konfiguracija Typhoona (Tranche 1) koja nije imala sve borbene sposobnosti. Šest primjeraka je transferirano iz njemačke Luftwaffe. Oprema isporučenih lovaca je radi uštede dodatno reducirana s objašnjenjem kako zbog stabilne strateške situacije Typhooni mogu izvoditi samo mirnodopske air policing zadaće (a ne puni spektar zadaća zaštite zračnog prostora). Ostvarena je ušteda od 370 milijuna eura (cijena je na kraju smanjena na 1,63 milijarde eura) ali to je plaćeno velikom degradacijom sposobnosti Typhoona. Reducirana je elektronska oprema (na primjer, izostavljene su sposobnosti za protuelektronska djelovanja) i nabavljen samo manji broj kratkodometnih projektila zrak-zrak IRIS-T. Isporučeni lovci nisu mogli koristiti dalekometne vođene rakete zrak-zrak, kao ni vođene projektile zrak-zemlja. Broj pilota reduciran je na 12, a za sve zrakoplove prvobitno planiranih 1.500 godišnjih sati naleta (nikada ostvarenih zbog velikih operativnih troškova) smanjeno je na 1.070 sati (71 sat po svakom lovcu godišnje). Čini se da ni taj cilj nije bio ostvaren, jer prema austrijskim medijima godišnji broj naleta po jednom Typhoonu iznosi samo 30-35 sati. Austrijski mediji navode i podatak kako je normalno da je operativno samo 6-8 lovaca, dok su ostali prizemljeni zbog održavanja. Zrakoplovi su bili isporučeni između 2007. i 2009. godine.
Thomasa Starlinger, austrijski ministar obrane od lipnja 2019. do siječnja 2020. godine
Konstantni problem je i stalno smanjivanje obrambenog proračuna Austrije. Godine 1985. obrambeni izdaci iznosili su 1,18 % BNP. Do 1999. godine smanjeni su na 0,99 % BNP, a na najnižu razinu su pali 2016. godine (0,55 % BNP). U razdoblju do 2021. godine došlo je do malog povećanja obrambenog proračuna koji trenutno iznosi 2,89 milijardi eura (0,89 % BNP). Ovaj nedostatak sredstava negativno utječe na operativne sposobnosti Typhoona, ali i potrebu modernizacije mnogih oružnih sustava austrijske vojske. Prema javnom priznanju tadašnjeg ministra obrane Thomasa Starlingera objavljenom u siječnju 2020. godine, navedena situacija dovela je da su zaustavljeni brojni programi kupnje novih oružanih sustava i opreme za Oružane snage u ukupnom iznosu od 16 milijardi eura. Kombinacija nedostatka sredstava i nedovoljnog broja pilota i novih lovaca rezultirala je drastičnim ograničavanjem djelovanja Typhoona. Godine 2014. nakon smanjivanja obrambenog proračuna za 0,5 % BNP-a otkazano je uvježbavanje brzog odgovora, a dnevne aktivnosti Typhoona su limitirane na razdoblje od 8.00 do 16.00 sati. Ova situacija dovela je do toga da je Austrija nesposobna za djelotvorno izvođenje air-policinga.
Tehnološki uvođenje Typhoona predstavljalo je preveliki izazov za Austriju. Prema austrijskim izvorima, operativni troškovi su veliki. Navođena je cijena od čak 70.000 eura za sat leta, što je proizvođač opovrgavao (cijena je vjerojatno prevelika); drugi izvori navode manji, ali još uvijek veliki iznos od 30.000 eura po satu leta. Veliki problem predstavlja i činjenica da je zrakoplove serije 1 sve teže održavati zbog nedostatka dijelova (svi drugi korisnici Typhona su se riješili zrakoplova serije Tranche 1 ili će to uskoro uraditi). Zbog toga su dva od 15 isporučenih zrakoplova povučeni iz službe i kanibaliziraju se kako bi ostali mogli letjeti. Smanjivanje obrambenog proračuna i visoki operativni troškovi Typhoona doveli su do stalnog odlaganja nabave novih mlaznih školsko-borbenih zrakoplova koji bi zamijenili preostalih 12 zrakoplova SAAB-105OE. Iako su modernizirani, ovi zrakoplovi (koji su uz školske zadaće služili za air policing – 35 posto zadaća obavljali su ovi podzvučni zrakoplovi, koji su se koristili i za blisku zračnu potporu te izviđanje) zbog starosti su povučeni 2020. godine bez odabira nasljednika. To će dodatno poskupiti školovanje pilota Typhoona koji najveći dio obuke moraju provoditi izvan Austrije (do sada je to godišnje koštalo 8-10 milijuna eura).
Godine 2017. socijaldemokratska vlada predstavila je izvještaj radne skupine koji preporuča povlačenje Typhoona iz službe do 2020. godine zbog velikih troškova održavanja (5 milijardi eura tijekom 30-godišnje upotrebe) i njegovu zamjenu novim višenamjenskim borbenim zrakoplovom (F-16 ili JAS-39 Gripen) čiji će troškovi upotrebe biti manji. Kada je krajem 2017. godine na vlast došla trenutna konzervativna vlada najavljeno je preispitivanje ove odluke. Na kraju, umjesto odbacivanja ona je potvrđena. Zbog lošeg planiranja Austrija si više ne može priuštiti dalje korištenje Typhoona. Usprkos tome, do sada nije pronađen način njegova povlačenja iz upotrebe. Još nije istekao ugovor sa Airbusom o potpori tehničkom održavanju, a najavljena prodaja Indoneziji nije se realizirala. I tako je Beč prisiljen na daljnje gomilanje troškova za korištenje zrakoplova koji nije ispunio očekivanja. Prije 2 godine, u razgovoru za portal Obris.org, načelnik austrijskih Oružanih snaga, general Robert Brieger, priznao je da austrijski model nabave borbenih aviona nije za preporučiti, pogotovo ako se nabavlja vrlo napredan i kompleksan sustav od kojeg se onda u konačnici koristi samo jedan uski spektar mogućnosti.
Grčka kupnja Dassault Rafalea
Potpuno suprotni slučaj predstavlja grčka odluka o kupnji zrakoplova Dassault Rafale. U osnovi grčke odluke leži geopolitički činilac: brzo pogoršavanje sigurnosti zemlje nakon 2015. godine uslijed agresivne politike Turske u regiji. Pogoršavanje je započelo s izbjegličkim valom 2015. godine koji je Turska usmjerila prema EU, pri čemu je na prvom udaru bila Grčka. Godine 2016. definitivno su prekinuti pregovori obje zemlje o otvorenim pitanjima započeti 2002. godine, a vrhunac napetosti dostignut je 2020. godine ponovnim slanjem izbjeglica preko Turske i prijetnjom izbijanja pomorskog sukoba zbog turskog slanja oceanografskog broda u vode oko grčkog otoka Kastellorizo (koji se nalazi uz jugozapadnu obalu Turske) radi istraživanja podmorskih ležišta prirodnog plina.
Grčki odgovor sastoji se od dva smjera djelovanja. Prvi je nova vanjskopolitička strategija usmjerena protiv Turske, a drugi vojna modernizacija primarno pomorskih i zračnih snaga, bez obzira na visoku cijenu takvog koraka. (1) Grčka je svjesna činjenice da je proces postizanja turskog članstva u EU zaustavljen, a međusobni odnosi su u silaznoj putanji, te da ni NATO – a ni EU – nisu djelotvorno odgovorili na agresivne poteze Turske. S obzirom da se u ovoj situaciji prema percepciji Atene Grčka više ne može osloniti na sigurnosna jamstva NATO-a, kao ni na spremnost EU da pruži potporu grčkom suverenitetu, razvijena je nova strategija. To je strategija stvaranja mreže saveza s državama u regiji i izvan nje s ciljem obuzdavanja Turske. U ovoj strategiji Atena stavlja poseban naglasak na razvijanje veza s Francuskom u cilju dobivanja političke i vojne potpore u mogućem sukobu s Turskom. Pri tome se koristi rastuća zabrinutost Pariza zbog turske ekspanzionističke politike na području istočnog Sredozemlja. U nedavno sklopljenom ugovoru – uz prodaju francuskog oružja Grčkoj u vrijednosti pet milijardi USD – uspostavljen je i obrambeni savez između dvije zemlje. U čl.2 sporazuma potpisnice navode kako će jedna drugoj pružiti vojnu pomoć u slučaju neprijateljskog napada na njihov teritorij. To je do danas prvi slučaj da dvije članice NATO-a stvaraju obrambeni savez izvan ove organizacije koji predviđa i vojno djelovanje protiv članice NATO-a (Turska) u slučaju da ih ista napadne. Isti sporazum Grčka je 2020. godine popisala i s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. S Egiptom je potpisan sporazum o uspostavi isključive ekonomske zone na području Egejskog mora. Tu je i dugogodišnja ekonomska, vojna i obavještajna suradnja s Izraelom. Veze s Izraelom su intenzivirane nakon početka urušavanja veza Izraela i Turske, a 2016. godine uspostavljena je vojna suradnja. Obje zemlje su u međusobnu suradnju uključile i Cipar. Grčka je time stvorila dvije osovine djelovanja (istok-zapad, kroz suradnju s Egiptom i Ciprom) i sjever-jug (suradnja s Izraelom) čime je pokriveno područje istočnog Sredozemlja, posebno pomorskog područja oko Cipra značajnog zbog potencijala eksploatacije prirodnog plina iz podmorja.
(2) Drugi smjer djelovanja je ambiciozni program vojne modernizacije s naglaskom na razvoj pomorskih i zračnih snaga. Po pitanju modernizacije ratne mornarice, u sklopu prije navedenog ugovora o kupnji oružja od Francuske kupiti će se tri fregate klase Belharra FDI (s opcijom kupnje dodatne fregate), te tri korvete klase Gowind (s opcijom kupnje dodatne korvete). Uz to, na Kreti se planira izgradnja nove pomorske baze. Ništa manje nije ambiciozan ni program daljnjeg razvoja zračnih snaga kroz kombinaciju modernizacije postojećih i kupnje novih borbenih zrakoplova. Po pitanju modernizacije napori su, kao prvo, usmjereni na unapređivanje sposobnosti lovaca F-16. Grčka je između 1989. i 2010. nabavila 170 primjeraka različitih verzija F-16, od kojih je 154 i dalje u upotrebi. Grčka je odlučila modernizirati 84 F-16C/D Block 52+ na standard zadnje verzije F-16 Block 72 Viper. Program modernizacije završit će se 2027. godine, a njegova cijena je 1,45 milijardi USD. Primarna zadaća ovako moderniziranih F-16 bit će postizanje zračne nadmoći nad područjem Egejskog mora i istočnog Sredozemlja i napad na pomorske ciljeve u navedenim područjima. Postoji i mogućnost modernizacije 38 F-16C/D Block 50 na isti standard, ali o tome još nije donesena odluka. Drugi korak modernizacije zračnih snaga je kupnja ukupno 24 lovca Dassault Rafale F3R (kombinacija novih i rabljenih zrakoplova). Prema francuskim izvorima, zrakoplovi će biti u standardu F3-O4T (RBE2 AESA radar, poboljšana verzija sustava SPECTRA s IC sustavom za upozoravanje DDM-NG, elektrooptički sustav OSF-IT, unaprijeđeni pokazivači u kokpitu). Od naoružanja – uz projektile zrak-zrak MBDA Mica – bit će opremljeni dalekometnim projektilima MBDA Meteor, a nositi će i sustave koji su već u naoružanju grčkih zračnih snaga (protubrodski projektil AM.39 Exocet, krstareći projektil Scalp EG). Značaj kupnje Rafalea je u činjenici da s ovim zrakoplovom grčke zračne snage po prvi puta dobivaju mogućnost izvođenja udara u stratešku dubinu turskog teritorija. Zahvaljujući njegovom borbenom doletu (780-1.650 km, ovisno o vrsti zadaće i profilu leta), u kombinaciji s krstarećim projektilima, Rafale ima sposobnosti napada na ciljeve na cjelokupnom teritoriju Turske. Kombinacija radara RBE2 AESA (sposobnost praćenja do 40 ciljeva uz istovremeno navođenje projektila na osam ciljeva) i projektila MBDA Meteor otvara mogućnost poduzimanja zadaća neutralizacije turskih zrakoplova u turskom zračnom prostoru. Na kraju treba navesti i mogućnost kupnje američkih lovaca F-35 radi zamjene starijih primjeraka F-16. Pregovori o mogućoj kupnji F-35 započeli su još 2017. godine, a potvrđeni su dvije godine kasnije. Početkom ove godine ponovno je iskazana namjera Grčke za kupnjom 24 američka lovaca F-35 (cijena bi bila oko 3 milijarde USD), a u ožujku je Washington izrazio spremnost za prodajom ovih lovaca Ateni. Ukoliko se ova prodaja ostvari, to će biti nastavak grčke strategije istovremene kupnje borbenih zrakoplova iz Francuske (prijašnja kupnja Miragea F1 i Miragea 2000) i SAD (F-4 i F-16).
Zašto Grčka modernizira F-16 te kupuje Rafale (i možda F-35)? Cilj je potpuna promjena ravnoteže moći u regiji u korist Grčke. U ostvarivanju ovog cilja posebno se naglašava uloga Rafalea u prvoj fazi sukoba s Turskom. Tada je predviđeno njihovo djelovanje iz zračnih baza na grčkim otocima zajedno s moderniziranim F-16 i ostvarivanje zračne nadmoći nad Egejem. Postizanje zračne nadmoći bi u drugoj fazi sukoba omogućilo izvođenje dubokih udara na kopnene strateške ciljeve u turskoj pozadini, te protubrodske napade na turske plovne sastave. Za potrebu obuke pilota koji će letjeti na moderniziranim F-16 i Rafaleima Grčka je u travnju ove godine s Izraelom potpisala obrambeni sporazum vrijedan 1,65 milijardi USD o osnivanju i korištenju zajedničkog međunarodnog središta za naprednu obuku pilota u Kalamati (Grčka). Prema odredbama sporazuma, izraelska tvrtka Elbit Systems upravljat će ovim središtem u naredne 22 godine. Trenažno središte bit će organizirano na temelju ustroja akademije izraelskih zračnih snaga, a za obuku će se koristiti 10 naprednih školsko-borbenih talijanskih zrakoplova M-346 Leonardo koje će kupiti i održavati izraelska tvrtka. Obuka pilota trajat će do tri godine. Grčki cilj je zadržavanje visoke osposobljenosti njihovih pilota, što dodatno dobiva na značaju zbog činjenice da je kvaliteta pilota turskih zračnih snaga značajno opala nakon čistki provedenih u oružanim snagama zbog pokušaja vojnog udara 2016. godine.
U ostvarivanje opisanog programa modernizacije svojih oružanih snaga Grčka je spremna uložiti velika sredstva usprkos ne baš najboljoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi Atena. U odnosu na razdoblje izbijanja ekonomske krize (2009. godine je obrambeni proračun iznosio 7,88 milijardi eura) proračun je do 2018. godine pao na samo 3,75 milijardi eura. Svi programi modernizacije zaustavljeni su 2010. godine. No, kako je u međuvremenu turska strana nastavljala s jačanjem njezine vojske, Atena više nije mogla zanemarivati potrebu vlastite oružane sile. To dovodi nakon 2018. godine do revitalizacije programa opremanja oružanih snaga i povećavanja izdataka za obranu. U 2020. godini proračun je povećan za 43 %, na 5,5 milijardi eura (oko 6,7 milijardi USD), a očekuje se daljnje podizanje obrambenih izdataka jer će ovi (i drugi) programi modernizacije oružanih snaga u idućih pet godina tražiti ulaganja od oko 11 milijardi USD.
Ceremonija i predaja prvog aviona Rafale Grčkoj, Istres, 21. srpnja 2021.
Zbog čega Atena modernizaciji grčkih zračnih snaga pridaje toliki značaj? Zračne snage su desetljećima glavna komponenta u održavanju ravnoteže moći sa susjednom Turskom. Opisanom modernizacijom u kojoj je naglasak na razvijanje ne samo sposobnosti za postizanje zračne nadmoći nad Egejskim morem i istočnim Sredozemljem, već i ofenzivnih sposobnosti nanošenja udara na ciljeve u dubini turskog teritorija, Atena nastoji postići stratešku prednost u odnosu na Tursku. Ulaganjem u modernizaciju zračnih snaga i novu ofenzivnu strategiju njihove upotrebe Atena nastoji kompenzirati probleme koji proizlaze iz nepovoljnog geografskog oblika i nedovoljne strateške dubine nacionalnog teritorija. To znači da u početnoj fazi sukoba Grčka mora na području Egejskog moraju ostvariti brzu koncentraciju zračnih i pomorskih snaga kako bi ofenzivnim djelovanjima neutralizirali (ili barem nanijeli velike gubitke) turske zračne i pomorske snage. Ako se postigne ovaj cilj, turska nadmoć u kopnenim snagama (koju Grčka ne može kompenzirati povećanjem svoje kopnene vojske jer nema dovoljno ljudskih i materijalnih resursa) prestaje biti relevantna. Kroz modernizaciju zračnih snaga usmjerenu na postizanje brojčane jednakosti s turskom stranom, praćene dizanjem razine tehnološke kvalitete i osposobljenosti njezinih pripadnika, stvaraju se uvjeti za postizanje tog cilja.
Grčka kupnja borbenih zrakoplova Dassault Rafale primjer je nabave kompleksnog borbenog sustava u skladu s jasno definiranim geopolitičkim prioritetima, operacionaliziranim u vanjskoj i sigurnosnoj politici, te u procesu planiranja i razvijanja vojnih sposobnosti potrebnih za njihovo ostvarivanje. Pri tome, usprkos nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, izdvajaju se sredstva potrebna za nabavu traženih sposobnosti, ali i razvoj potpornih sposobnosti nužnih za djelovanje novog oružanog sustava.
Quo vadis Hrvatska?
Koji je scenarij vjerojatniji u Hrvatskoj? Da li će hrvatska nabava Dassault Rafalea biti slična grčkom iskustvu, u kome je vidljivo detaljno strateško planiranje i definiranje ambicioznih ali ostvarivih ciljeva uz osiguravanje potrebne materijalne i financijske osnove za njihovu realizaciju? Ili će hrvatsko iskustvo biti slično austrijskom, gdje se kupnja Typhoona nije zasnivala na deklariranim ciljevima (koji su zanemareni), već na procesu punom kompromisa i nejasnih odluka, koji je rezultirao teškim posljedicama ne samo za zračne snage već i za cjelokupni austrijski obrambeni sustav?
Na žalost, dosadašnji proces odabira novih borbenih zrakoplova u Hrvatskoj (od modernizacije MiG-21 u Rumunjskoj pa sve do neuspjele kupnje izraelskih F-16 i neobrazložene odluke o odabiru Rafalea) pokazuje niz sličnosti s austrijskim iskustvom: politizacija, sumnje na koruptivne radnje, neadekvatno strateško odlučivanje bez sagledavanja alternativa, stavljanje stranačkih i/ili pojedinačnih interesa ispred nacionalnog, neadekvatno financiranje obrambenog sustava. Iako se u hrvatskoj javnosti odluka o odabiru Dassault Rafalea nastoji predstaviti kao odabir tehnološki superiornog zrakoplova, u pozadini se kriju dugo prisutni problemi cjelokupnog sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske koji se ne rješavaju. I u ovom slučaju, širenje utjecaja ovih problema može se vidjeti od strateške do operativne razine nacionalnog djelovanja.
Na strateškoj razini odlučivanja i ova kupnja potvrdila je činjenicu nepostojanja jasne strateške orijentacije Hrvatske, što se vidi u nedefiniranoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Umjesto jasne orijentacije zemlje po pitanju definiranja sigurnosno-obrambenog djelovanja u NATO i EU (SAD, Europa ili nastojanje balansiranja između ova dva pola) nema nikakvog jasnog stava, a tako ni temelja za vanjsku i sigurnosnu politiku. To se preslikava i na pitanje upotrebe vojne komponente nacionalne moći. Problem proizlazi i iz činjenice da ne postoji koncept daljeg razvoja sustava nacionalne sigurnosti Hrvatske. Tako ne postoje osnove za donošenje vojne strategije i vojne doktrine, o čemu je već govoreno u analizi. To se reflektira i na proces obrambenog planiranja koji se definitivno treba mijenjati. Centar za strateške i obrambene studije je još prije četiri godine objavio javnu studiju u kojoj je navedena potreba primjene procesa obrambenog planiranja, a to su potvrdila i druga zapažanja.
Bez ovih temelja nema ni osnove za razvoj pojedinih sposobnosti OS RH. Najbolji primjer tu predstavlja razvoj HRZ-a u zadnjih dvadeset godina. Ivan Selak je u komentaru nabave novih zrakoplova istaknuo i činjenicu nesustavnog razvoja zračnih snaga. Po njemu, trebalo je nabaviti određeni broj mlaznih školsko-borbenih zrakoplova za obuku pilota te uvježbavanje zemaljskog osoblja. Time bi se kroz duže vremensko razdoblje pripremala infrastruktura i osoblje za prijem novih zrakoplova nakon povlačenja lovaca MiG-21. To što Selak navodi je tzv. “Hi-Lo Mix” struktura koju na primjer imaju zračne snage Republike Češke. U njihovom sastavu nalazi se 14 lovaca JAS-39C/D, ali i 21 mlazni školsko-borbeni zrakoplov L-159A ALCA. U nekoliko navrata Hrvatska je imala mogućnost nabave sličnih zrakoplova. Tako je na početku mandata Račanove vlade na njemački poziv izaslanstvo OS RH posjetilo njemačku obrambenu industriju. Cilj je bio predstavljanje njemačkih proizvoda, a za vrijeme posjeta predstavljen je i mlazni trenažni zrakoplov Dassault/Dornier Alpha Jet. Pri tome je dana i neizravna ponuda transfera ovih zrakoplova HRZ-u ukoliko hrvatska strana pokaže interes. S hrvatske strane nije dan nikakav odgovor, i zrakoplovi su transferirani trećoj zemlji.
Zadnji problem vezan uz planiranju kupnju Dassault Rafalea vidljiv je u cjelokupnom obrambenom sustavu u zadnjih pet godina. To je stalno smanjivanje obrambene transparentnosti u Hrvatskoj. Sva pitanja povezana s kupnjom borbenih zrakoplova predmet su znanstvenih i stručnih analiza, te javnih rasprava. Uostalom, i podaci navedeni u ovoj analizi uzeti su iz otvorenih izvora – od strateških dokumenata pa do argumentiranih rasprava unutar političkih institucija u drugim državama – i svi su javno dostupni. U hrvatskom slučaju nije tako, već se javnosti ne daju nikakve relevantne informacije. Ovo je zadnji od niza slučajeva skrivanja informacija. Od teškog ranjavanja vojnika i instruktora na poligonu Cerovac u travnju 2016. pa do zadnjeg slučaja otkrivene upotrebe droga u Oružanim snagama početkom listopada ove godine vidljiv je niz problema koji bi ostali prešućeni da nisu otkriveni i medijski prezentirani. Na primjer, što je s rezultatima istrage dva prošlogodišnja udesa letjelica HRZ-a u kojima su poginule četiri osobe? Ovo su stvarni problemi koji se moraju rješavati, bez obzira kupovao se Rafale, F-16 ili neki drugi borbeni zrakoplov. Treba donijeti i obrazložiti stratešku odluku, te osigurati uvjete za njezinu provedbu (odnosno platiti potrebnu cijenu, i ekonomsku i političku).
Zanimljivo je i da do sada nije postavljeno ključno pitanje – da li HRZ uopće ima sposobnosti za korištenje modernih višenamjenskih borbenih zrakoplova, bez obzira na to koji je tip zrakoplova odabran – Rafale, F-16, Gripen, ili neki drugi zrakoplov. Ne radi se tu samo o materijalnim i ljudskim resursima, već i o izuzetno visokoj cijeni održavanja te upotrebe borbenih zrakoplova. Kada se navode cijene pojedinih komponenti naoružanja i opreme, često se zanemaruje činjenica kako postoji i njihova veća “skrivena” cijena. Jedan od primjera je i cijena vođenih projektila zrak-zrak i zrak-zemlja, ranije navedena u ovoj analizi. I ovdje, kao i kod cijene sata leta aviona, postoje dvije kategorije koje se često miješaju. Prva je cijena pojedinog projektila bez ikakve potpore, a druga je znatno veća cijena istog projektila kada se uključe i popratni troškovi. Prva cijena je manje-više fiksna (postoje određene varijacije), no druga cijena može skočiti nebu pod oblake. Na primjer, 2018. godine Ratna mornarica SAD kupila je 185 projektila AIM-9X Sidewinder po cijeni od 430.767 USD po projektilu. Ali za Belgiju je ova cijena bila 1,7 milijuna USD po Sidewinderu, jer Belgijanci (za razliku od RM SAD) nisu imali sposobnosti logističke potpore te su morali platiti kompletnu opremu za održavanje, rezervne dijelove i obuku zemaljskog osoblja (plus izravnu tehničku potporu iz SAD). I druge prodaje AIM-9X ostvarene u okviru američkog FMS programa pokazuju da (kada se uzmu u obzir svi ovi činioci) cijena jednog Sidewindera varira između 1-2 milijuna USD. Navedeno vrijedi i za francuske projektile.
Recentni primjer je odobrenje SAD za prodaju projektila AIM-9X Sidewinder Block II Filipinima u lipnju ove godine. Filipini su kupili 48 primjeraka (24 borbenih i 24 inertnih vježbovnih) Sidewindera zajedno s opremom za njihovo korištenje (oprema za ispitivanje i održavanje, rezervni dijelovi, obuka osoblja, oprema za uvježbavanje, programska potpora, te potpora tvrtki koje je angažirala američka vlada radi pružanja potpore). Ukupna cijena paketa je 42,4 milijuna USD, od čega otprilike samo 40 posto iznosa otpada na cijenu pojedinačnih projektila, a ostatak na cijenu potpore. Koliko ovi činioci povećavaju osnovnu cijenu projektila, pokazuju i primjeri za AIM-120D AMRAAM. Tako je Velika Britanija 2018. godine nabavila 200 primjeraka nove verzije s kompletnom potporom po cijeni od oko 3 milijuna USD po projektilu (ukupna cijena s uključenom potporom bila je 650 milijuna USD). Koliko ukupna cijena projektila može skočiti pokazuje i primjer Kanade iz 2017. godine, kada je za samo 32 AIM-120D platila 140 milijuna USD (preko 4 milijuna USD po projektilu). Na žalost, u Hrvatskoj (prema iskustvu autora) ne posvećuje se pažnja ovakvim “sitnicama” koje se ne planiraju, te se na kraju mora platiti znatno veća cijena od one koja je službeno navedena. Zato bi se moglo i dogoditi da objavljena cijena od 999 milijuna za 12 Rafalea bude na kraju dva do tri puta veća.
U takvim okolnostima logično bi bilo razmatrati te javno ocrtati i moguće alternative kupnji višenamjenskih borbenih aviona, na primjer nabava naprednog školsko-borbenog zrakoplova kao sredstva za razvijanje osnova (obuka pilota i zemaljskog osoblja, revitalizacija infrastrukture) i izvođenje manjeg broja zadaća. Ova opcija postaje sve privlačnija manjim zemljama koje nemaju stratešku potrebu (ili mogućnosti) da u kratkom vremenskom roku ulože značajna sredstva u nabavu kompleksnog borbenog zrakoplova poput Rafalea ili F-16. Ovdje se može postaviti i jedno intrigantno pitanje. Da li bi za cijenu od 999 milijuna eura bilo moguće nabaviti 15-20 naprednih školsko-borbenih zrakoplova te istovremeno pripremiti uvjete za njihovo korištenje (kupnja naoružanja i opreme, osposobljavanje osoblja, priprema infrastrukture)? Pogledaju li se dva trenutno dostupna zapadna zrakoplova ove kategorije – okozvučni talijanski Aermacchi M-346FA (cijena 25 milijuna USD po primjerku) i sposobniji nadzvučni južnokorejski KAI FA-50 Golden Eagle (30 milijuna USD) – vidljivo je da uz obuku mogu izvoditi i niz zadaća, od air policinga i zračnog presretanja pa do bliske zračne potpore i zračnog izviđanja. Time bi se otvorila i mogućnost kasnije nabave višenamjenskih borbenih zrakoplova i stvaranja ranije navedene “Hi-Lo Mix” strukture HRZ-a.
Na žalost, ni na jedno od pitanja i dilema navedenih u ovoj analizi do danas nema zadovoljavajućeg odgovora. Dosadašnji proces odabira novog višenamjenskog borbenog zrakoplova u Hrvatskoj pokazuje kako raste vjerojatnost da će se u hrvatskoj kupnji novih borbenih zrakoplova ponoviti baš austrijski scenarij. Posebno je opasno ako se zanemare potrebna financijska ulaganja za uvođenje u službu i korištenje modernog višenamjenskog borbenog zrakoplova (što je također vidljivo u austrijskom slučaju). No, otvoreno je pitanje da li bi i dugoročne posljedice ovako izvedenog procesa bile iste kao u austrijskom slučaju, ili čak još i gore?
* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
