Bivši načelnik GS Vojske Crne Gore, umirovljeni admiral Dragan Samardžić, objavio je u četvrtak, 1. veljače, na crnogorskom portalu Vijesti.me kolumnu o sukcesiji vojne imovine, s naglaskom na stanje tog postupka i njegov utjecaj na odnose Crne Gore i Hrvatske. Ta je tema ponovno postala aktualna sredinom siječnja, uoči posjeta ministra obrane i potpredsjednika Vlade Ivana Anušića susjednoj Crnoj Gori. Tada je Anušić otkazao sastanak s crnogorskim ministrom obrane Draganom Krapovićem zbog, kako je rekao, „njegovih izjava i o spomen-ploči u Morinju i o brodu Jadran. Stavovi ministra Krapovića, koje je proteklih dana iznio u medijima, ne ostavljaju prostor za razgovor i potpuno odudaraju od stavova Republike Hrvatske i povijesnih činjenica“. Krapović je, među ostalim, rekao kako nipošto neće prihvatiti pregovore o povratku broda „Jadran“ jer „prihvaćanje pregovora znači prihvaćanje mogućnosti da Jadran ne bude crnogorski“. „Jadran je više od broda – on je živi podsjetnik na našu povijest i tradiciju, simbol naše povezanosti s morem i naše nezavisnosti“, istaknuo je Krapović povodom otkazivanja sastanka s hrvatskim kolegom Anušićem. U tom kontekstu je kolumna admirala Samardžića pod nazivom „Pitanje sukcesije vojne imovine previše složeno da bismo se njime bavili paušalno“ vrlo zanimljiva i poučna, pa je zbog toga u nastavku teksta prenosimo u cijelosti.

***********************************************************************************************************************************

Intenzivna rasprava na relaciji Hrvatska-Crna Gora, koja se u proteklom periodu vodila na temu vlasništva školskog broda „Jadran“, samo je nastavak dugogodišnjeg sporenja oko vojne imovine bivše države SFRJ. Važno je napomenuti da Republika Hrvatska nikada nije priznala da je proces sukcesije vojne imovine završen i kroz dosta konkretnih primjera je demonstrirala konzistentnost i upornost u tome. U ovom tekstu ne želimo se baviti perifernim, povijesno neutemeljenim izjavama koje govore o „Jadranu“ kao „simbolu pomorstva i povijesnog nasljeđa Crne Gore“, „živom simbolu našeg suvereniteta“, „identitetu hrvatskog pomorstva i kulture“ i sličnim, već da ukažemo na neke pogrešne narative koje bi trebalo napustiti ukoliko se iskreno želi pristupiti rješavanju problema.

Jedan od takvih narativa, koji često dolazi s hrvatske strane je „da je Crna Gora otela jedrenjak ‘Jadran’ Hrvatskoj“. Crna Gora nije „otela ili ukrala“ bilo koji brod iz Hrvatske, već je zakonski postala vlasnik vojne imovine bivše SFRJ na temelju Ustavne povelje Državne zajednice SiCG kojom je precizirano da „imovina SRJ na teritoriji država članica imovina je država članica po teritorijalnom principu“. Također, važno je napomenuti da, shodno Ustavnoj povelji, Crna Gora nije nasljednik prava na međunarodno-pravni subjektivitet SRJ i DZ SiCG. Dakle, 2006. godine, nakon proglašenja nezavisnosti, Crna Gora je postala vlasnik sve vojne imovine SRJ, koja se u tom trenutku zatekla na njenom teritoriju, pa i školskog broda „Jadran“.

Istovremeno, s crnogorske strane uporno se plasira pogrešan narativ da „sukladno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod ‘Jadran’, te da on u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio u njenim teritorijalnim vodama i da zbog toga ne pripada hrvatskoj državi“.

Glavni argument koji se već ranije čuo od pojedinih eksperata, a kojeg se uporno drži i ministar obrane Dragan Krapović, temelji se na Prilogu A Sporazuma o pitanjima sukcesije koji se odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu SFRJ, i to članu 3: „(1) Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prijeći će na Državu sukcesora na čijem se teritoriju ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost“. Dalje elaboriraju, sobzirom da „Jadran“ u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio na njenom teritoriju, već se od 15. listopada 1990. nalazio na remontu u Tivtu, zbog čega ne pripada hrvatskoj državi.

Opasan i pogrešan argument

Zašto opasan?

Kao što je poznato, Republika Hrvatska je odluku o nezavisnosti usvojila 25. lipnja 1991. godine, a punu nezavisnost je Hrvatski sabor proglasio 8. listopada 1991. godine. Točno, na ove datume školski brod „Jadran“ nije bio u Hrvatskoj već u Tivtu, ali ne zaboravimo – u isto vrijeme na teritoriju RH bilo je oko 85% brodova JRM i ogromna količina materijalnih sredstva, naoružanja i vojne opreme koji su kasnije izmješteni na teritoriju SRJ, većinom u Crnu Goru. Kada bi se primjenjivao ovaj član Sporazuma na vojnu imovinu, Republika Hrvatska bi imala legitimno pravo da zahtijeva povrat svih sredstava i/ili ogromnu materijalnu odštetu.

Zašto pogrešan?

Umirovljeni admiral Dragan Samardžić

Srećom, ovaj argument kojeg nameću dužnosnici Crne Gore je pogrešan, jer se član 3 Priloga A ne odnosi na vojnu imovinu, što je decidirano precizirano članom 4: „(1) Nezavisno od paragrafa (1) člana 3. ovog Priloga, pokretna materijalna Državna imovina SFRJ koja je predstavljala dio vojne imovine te države bit će predmet posebnih aranžmana koji se trebaju dogovoriti između zainteresiranih Država sukcesora“.

Po analogiji, tvrdnja ministra Krapovića da „sukladno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod ‘Jadran’“ nema zakonsko utemeljenje, jer upravo Sporazum o pitanjima sukcesije daje pravo svim državama sukcesorima da pregovaraju i zahtijevaju posebne aranžmana oko pokretne vojne imovine SFRJ.

Ističemo da je Republika Hrvatska još u travnju 2003. godine formirala Savjet za sukcesiju vojne imovine, koji se sastoji od 22 ekspertne grupe, a koje su se sveobuhvatno i analitički bavile procjenom veličine i vrijednosti diobene mase vojne imovine. Zadatak eksperata Ministarstva odbrane Republike Hrvatske (MORH) bio je da utvrde lokacijski (mirnodopski) razmještaj, veličinu i vrijednost cjelokupne diobene mase JNA, te izradi diobene bilance po republikama – državama nasljednicama za svaki segment diobene mase pojedinačno i za diobenu masu JNA u cjelini.

Prema dostupnim informacijama, ekspertne grupe su završile rad i procijenile da je ukupna vrijednost diobene mase, koja uključuje pokretnu i nepokretnu imovinu JNA, oko 70 milijardi USD. Od tog iznosa Republika Hrvatska potražuje oko 10 milijardi USD, od čega se, prema neslužbenim izvorima, na Crnu Goru odnose 2 milijarde USD. U cilju da javnosti prezentira svu složenost sukcesije vojne imovine, MORH je odabralo reprezentativni segment iz cjelokupne diobene mase koji obuhvaća tri srodne grupe resursa i kapaciteta JNA, a koji se odnose na nastavno-obrazovne i znanstveno istraživačke resurse i kapacitete JNA te vojnoindustrijski kompleks SFRJ i rezultate rada objavio u znanstvenom časopisu Polemos (broj 17/2006). Ukupna vrijednost diobene mase koju potražuje Republika Hrvatska samo na temelju ove tri grupe resursa iznosi 2,3 milijarde USD. Po ovom proračunu pravo na potraživanje, iz ove tri grupe resursa, imaju još Slovenija i Makedonija, dok Srbija duguje 2,2 milijarde USD, BiH 1,6 milijardi USD i Crna Gora 200 miliona USD.

Najvažnije proračune, koji se odnose na kapitalne infrastrukture vojne objekte i glavna sredstva naoružanja i vojne opreme (avioni, brodovi, tenkovi, rakete…), MORH nije javno objavio.

Izvor: Polemos Vol. IX, No. 17, 2006.

Svakako, treba imati u vidu da ovi proračuni nisu obuhvatili svu vojnu imovinu, nepokretnu i pokretnu, kao i da nisu mogli biti rađeni na osnovu svih egzaktnih podataka, te da i ostale države nastale raspadom SFRJ imaju svoje argumente i različite stavove o ovom pitanju. Hrvatska je dva puta organizirala sastanak u Zagrebu s ciljem da, u skladu s Prilogom A Sporazuma o pitanjima sukcesije, inicira razgovore o posebnim aranžmanima oko vojne imovine, ali ostale države su iskazale rezervu ili se nisu odazvale pozivu za sastanak. Podsjetimo da je Evropski parlament u dvije zadnje rezolucije o Izvještaju Komisije o Crnoj Gori, za 2021. i za 2022, „pozvao Crnu Goru da u potpunosti poštuje odredbe o sukcesiji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, posebno u pogledu vojne imovine“.

Reklo bi se da je Crna Gora po ovom pitanju u najnepovoljnijem položaju iz više razloga koji se lako mogu prozrijeti, te da bi joj najmanje odgovaralo da sporna pitanja s Republikom Hrvatskom rješava međunarodnom arbitražom – na koju su se olako pozvali crnogorski dužnosnici.

Svakih par godina potegne se pitanje čiji je ŠB “Jadran”

Vlada mora biti svjesna da pitanje vlasništva školskog broda „Jadran“ nije izolirano pitanje i da bi Hrvatska, ukoliko dođe do međunarodne arbitraže, vjerovatno u spor uključila pitanje cjelokupne diobe vojne imovine SFRJ i Crnoj Gori ispostavila ogroman odštetni zahtjev. Svakako, i Hrvatska treba računati na mogućnost da se u slučaju takvog spora, posebno kada je u pitanju vlasništvo školskog broda „Jadran“, kao zainteresirane strane, uključe i neke druge države sukcesori.

Iz svega navedenog očigledno je da je pitanje sukcesije vojne imovine veoma složeno, ozbiljno i senzitivno da bi se njime bavili paušalno i ad hoc. Crna Gora može imati dalekosežne negativne posledice ako ovom problemu ne pristupi na valjan i cjelovit način. Ishitrene, povijesno i pravno neutemeljene, populističke političke izjave zbog kratkoročnog aplauza ostrašćenih grupica i naklonosti glasačkog tijela mogu dugoročno narušiti dobrosusjedske odnose, što svakako nije u interesu građana bilo koje države. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska naš susjed i saveznik, kao i dugogodišnji promotor interesa Crne Gore na njenom integracijskom putu, ranije u NATO, a sada u EU.

Umjesto da u eri veoma složene globalne ekonomske i sigurnosne situacije energiju usmjerimo ka pripremi zajedničkog odgovora na brojne složene izazove s kojima će se regija neminovno veoma brzo suočiti, mi se iracionalno ponašamo i pogoršavamo državne odnose. Imajući u vidu da kapaciteti školskog broda „Jadran“ nadilaze potrebe ne samo Crne Gore i Hrvatske, već i regije, te da je održavanje broda u potpuno ispravnom i reprezentativnom stanju zahtjevno i skupo za obje zemlje pojedinačno, bilo bi više nego racionalno da se s predstavnicima Hrvatske, ali i svim drugim zainteresiranim državama bivše Jugoslavije, otvoreno razgovara o iznalaženju optimalnog modela njegovog daljnjeg korištenja.

Prema tome, vrata prema Hrvatskoj ne bi smjeli ni pritvoriti, a kamoli zalupiti, već treba učiniti dodatni napor da se sporazumno riješi pitanje sukcesije vojne imovine i sva ostala sporna pitanja.

*Autor je admiral u mirovini, bivši načelnik Generalštaba Vojske crne Gore, trenutno viši suradnik Atlantskog saveza Crne Gore. Admiral Samardžić je 2016. dao intervju portalu Obris.org, kojeg možete pročitati OVDJE.