Posljedice NATO summita – OS RH na rusku granicu?

 

Prije samo nekoliko dana, u subotu 9. srpnja, dovršen je još jedan NATO summit. Ovoga puta, Hrvatsku je u Poljskoj predstavljala delegacija predvođena predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, kojoj su se ondje pridružili i dva ministra u ostavci (obrambeni Josip Buljević i vanjskoposlovni Miro Kovač), kao i načelnik GS OS RH Mirko Šudov. Uz to, zanimljivo je među pratećim osobljem te delegacije bilo uočiti i Borisa Grigića, hrvatskog veleposlanika u Bruxellesu, kao i general-bojnika Matu Pađena, voditelja vojne misije RH pri NATO i EU.

No, dok većina posla i diskusija obavljenih u Varšavi ostaje nedostupna javnosti, zanimljivima se pokazuju dvije vijesti o raspoređivanju hrvatskih trupa u inozemstvu, kojima Hrvatska pokušava pratiti aktualne trendove unutar NATO saveza. Obje su ove vijesti bile povezane s glavnim temama svakog od dva pojedina dana summita – tako je prva imala veze s novim rasporedom snaga na istok Europe, u postav načelno suprotstavljen Ruskoj Federaciji, dok se druga vijest ticala Afganistana, koji je bio prominentna tema drugog i završnog dana ovog velikog NATO skupa. Pri tome, treba napomenuti da je navodni raspored HV na istočne granice NATO saveza zapravo još uvijek potpuno neizvjestan, budući da je o njemu pričala predsjednica RH, koja tako nešto sama ne može provesti, kao i dvojica ministara na odlasku, Buljević i Kovač – koji će bitno prije dočekati nove izbore nego ikakvu konačnu odluku na ovu temu. S druge strane, tema nominalnog povećanja hrvatskog kontingenta u Afganistanu već je odlučena – budući je Hrvatski sabor o njoj pozitivno glasao 20. lipnja 2016. godine, kada je i usvojena s 76 glasova “ZA”, 3 “PROTIV” i 5 “SUZDRŽANO”. Upravo zato, ovdje ćemo se podrobnije pozabaviti mogućim izletom OS RH na rubove potencijalnog “istočnog bojišta”.

Hrvatska na istoku Europe

U petak, 8. srpnja, hrvatskim je medijima odjeknula izjava Kolinde Grabar Kitarović, dana u pauzi pojedinih programskih točaka NATO summita – a vezano uz tada ugovorena načelna raspoređivanja NATO snaga uz granice članica koje na ovaj ili onaj način graniče s Ruskom Federacijom. Konkretno, prema navodima HINA-e, navodno je Predsjednica tada izjavila:

Ovi aranžmani o kojima trenutno razgovaramo još nisu potpuno dogovoreni, međutim, najvjerojatnije je riječ o jednoj satniji, koja bi bila stacionirana u Njemačkoj i integrirana u njemačko-nizozemski kontingent, koji bi, ovisno o uvjetima mogao biti raspoređen negdje drugdje“.

Pri tome, Predsjednica je istaknula i da oko ove teme kod kuće očekuje konsenzus – navodeći da je ovo dosad u javnosti neotvoreno pitanje i nekakva hrvatska obveza: “To je uostalom i obveza, prije svega moralna, jer kada ste članica nekog Saveza i kada imate neke privilegije kao što je kolektivna obrana i činjenice da bi napad na Hrvatsku automatski značio napad na cijeli NATO i da bi nam u tom slučaju NATO nama priskočio u pomoć“, iako više načelno. Pri tome, novinarima je voditeljica tamošnjeg izaslanstva RH ujedno izrazila i nadu da bi takav raspored trupa trebao više biti tek verbalan, pa bi više poslužio odvraćanju, dok onda zapravo ne da bi došlo do potrebe za kakvim stvarnim raspoređivanjem. Kako nadalje navodi HINA, Grabar Kitarović je ove poglede dopunila i pogledom na Rusku Federaciju:

Vjerujem isto tako da u odnosu na Rusiju treba pokazati snagu, odlučnost, jedinstvo i solidarnost, ali isto tako treba voditi računa o tome da se mora održavati dijalog s Rusijom o našim međusobnim odnosima, o stanju na prostoru istočne Europe, posebice u Ukrajini i naravno o zajedničkim prijetnjama s kojima se suočavamo na južnim granicama Europe u vidu terorizma, migracija i ostalih nestabilnosti“.

U istome svjetlu, koje karakterizira faktična prevlast vanjskopolitičkih promišljanja u odnosu na obrambena – po čemu je Hrvatska ionako poznata u svijetu – na predsjednicu se nadovezao i ministar Kovač izjavom: “Svuda gdje smo prisutni sa svojom vojskom smo bili primjereni, svugdje sam čuo pohvale na račun HV-a, tako da nema sumnje da ćemo na istoku Europe biti od pomoći, konstruktivni i važan partner“. No samo dan kasnije, a vjerojatno nakon dodatnih konzultacija, na ovu se temu za N1 televiziju osvrnuo i još uvijek nadležni ministar Josip Buljević, koji bi takve aktivnosti trebao financirati iz proračunskog kolača Ministarstva obrane RH. Zanimljivo je vidjeti i njegovu izjavu, koja odmah ispadne ponešto realističnija, ali zapravo i bitno drugačija:

Gledajte… Ova odluka se tek razmatra. Mi smo tek iskazali namjeru da sudjelujemo u ojačavanju istočnih dijelova Saveza. Tu se pogrešno postavlja… stvara dojam, da se šalju vojnici na granicu sa Rusijom. To jednostavno nije točno. Vojnici će biti poslani… znači, saveznički vojnici će biti poslani u Poljsku, u tri baltičke zemlje, a moguće da se radi i o Rumunjskoj i Bugarskoj.

Oko 150 vojnika – to je ono što mi možemo ponuditi Savezu. Međutim, ta brojka može biti manja, a može biti i nešto veća. A konačnu odluku o svemu će donijeti Hrvatski sabor“.

"The Royal Canadian Regiment" tijekom NATO vježbi u Rumunjskoj, 16. svibnja 2015. godine

“The Royal Canadian Regiment” tijekom NATO vježbi u Rumunjskoj, 16. svibnja 2015. godine

Dakle, kao prvo, nema tu spomena fantomskog “njemačko-nizozemskog kontingenta” – gdje možemo pretpostaviti da je načelno riječ o NATO snagama razine bojne, koje bi se pod njemačkim vodstvom trebale rasporediti u Litvi, a ne u Njemačkoj. Kao drugo, treba spomenuti i činjenicu kako je Predsjednica RH ovdje svjesno ili nesvjesno dotakla i bolnu razdjelnicu čitavog NATO saveza po pitanju Ruske Federacija – gdje se dio članica zalaže za aktivnije suprotstavljanje i otpor Ruskoj Federaciji (predvođeno Poljskom i SAD), dok drugi nastoje čitavo djelovanje svesti na simboliku (što su mediji često vezivali uz Njemačku i Francusku). Dok onda i ne čudi da bi Hrvatska silom htjela u “njemački kontingent”, za koji je izgleda i inače nastala prava gužva (za razliku od sudjelovanja u ostalim najavljenim NATO postrojbama), nije baš bilo za očekivati da bi odmah netko s razine predsjednika države-članice i tako jasno izrekao očekivanu formalnost objavljene najave takvog NATO sudjelovanja. Naime, kada NATO najavljuje trajni raspored uz granice Rusije radi ozbiljnog odvraćanja – teško da bi se ikakvi ciljevi ispunili uz prethodna gledanja državnih glavara da “to služi u svrhu odvraćanja i da vjeruje da neće biti potrebe ni za kakvim raspoređivanjem“.

U Litvu, Rumunjsku, ili što?

S druge strane, treba istaknuti i ponešto detalja sadržanih u izjavi ministra Buljevića. Kao prvo, tu je upitna tema prostora u kojem bi se budući raspored uopće mogao raditi. S jedne strane, tu su Estonija Latvija, Litva i Poljska, kao mjesta stacioniranja već spomenute 4 multinacionalne bojne, za koje se planira nekakva operativnost tijekom 2017. godine. No, bitno je zanimljivije da Buljević najednom u igru uvodi i Rumunjsku te Bugarsku.

Razgraničenje na Crnome moru

Naime, ovdje se radi o bugarskome prijedlogu, koji je tražio jačanje NATO prisustva na jugoistoku Europe i u regiji Crnoga mora. Uz pozive na ujednačavanje NATO fokusa, kako na sjeveru, tako i na jugoistoku, bilo kroz učestalije vježbovne aktivnosti, bolju koordinaciju, jačanje obrambenih kapaciteta tamošnjih država-članica, ali i kroz stacioniranje više strane vojske (kopneno ili flotno). Dio ovih nastojanja predstavljao je i prijedlog Rumunjske i Bugarske o formiranju “rumunjsko-bugarske multinacionalne brigade”. Ona bi trebala biti stacionirana u Rumunjskoj i ondje služiti kao osnova za pripremu nekih daljnjih snaga NATO saveza – o čijim bi detaljima NATO trebao donijeti stručne odluke do listopada ove godine. Za sada je Bugarska samo najavila slanje 400 svojih vojnika u sastav ove buduće postrojbe, no ujedno je istaknula kako ovo nije neko trajno stacioniranje, već sudjelovanje na rotacijskoj bazi – na način otvoren i ostalim NATO članicama, jednako kao i u slučaju već spomenute 4 međunarodne NATO bojne. Kako se vidi iz izjava ministra Buljevića, i ta je opcija zapravo otvorena pred RH, ako se za to nađe interesa ili volje – iako nije jasno gdje bi to u Bugarsku on slao HV, barem uz aktualno stanje stvari.

NATO zemlje rasporeda snaga i Ruska Federacija

Kao drugo, pomalo zbunjuje i šire geopolitičko te uže zemljopisno gledanje aktualnog hrvatskog ministra obrane, prema kojem raspoređivanje vojske na Baltik, u Poljsku ili negdje u Rumunjsku ujedno nije i raspored vojske na granice Ruske Federacije. Naime, dok baltičke republike s Rusijom graniče neposredno, a Poljska ima granicu s Kalinjingradskom oblašću (velikom ruskom enklavom na Baltiku, s kojom još graniči i Litva). Iako Rumunjska i Bugarska s Rusijom nisu imale direktnu morsku granicu – što bi se itekako promijenilo priznanjem aneksije Krima, koje bi radikalno smanjilo formalni ukrajinski segment Crnoga mora – činjenica je da su Rusi itekako plovili, ronili i nadlijetali Crno more, tako da je i tu ideja o njihovoj udaljenosti više fikcija, a manje realnost.

Dakle, naravno da bi svaki raspored pripadnika OS RH prema ovome planu ujedno doveo Hrvatsku vojno na granice Ruske Federacije, pa makar to ministru Buljeviću bilo nezgodno. Pri tome, ovdje ćemo iz razmatranja ispustiti činjenicu da je Hrvatska već jednom tako surađivala, šaljući vojsku na istok kontra Rusije – u jedno drugo doba, doduše, ali također u okvir široko sastavljenih međunarodnih snaga niza europskih država.

Pa ipak, a kao treće – tu ostaje činjenica da postrojba veličine oko 150 vojnika, kakvu spominje ministar Buljević, zapravo predstavlja nekakvu oslabljenu satniju. To u svojoj biti i nije suštinski različito od kontingenta kojim je Hrvatska do proljeća 2013. godine sudjelovala u okviru misije UNDOF u Siriji, na Golanskoj visoravni. Temeljem takvog iskustva, OS RH bi vjerojatno u takvim okvirima mogle bez teškoća uspostaviti sustav rotiranja uporabljiv i za neku trajniju NATO misiju. No, tu problem leži negdje drugdje.

Otkud novci za novu misiju?

OS RH u Siriji, UN misija UNDOF

OS RH u Siriji, UN misija UNDOF

Naime, zanimljivo je pogledati to proljeće 2013. godine. Tada je u svjetskoj javnosti odjeknula hrvatska prodaja oružja u Jordan, gdje je zapravo bila riječ o međunarodnoj akciji naoružavanja pobunjenika u Siriji. Navodno temeljem baš tih vijesti, tadašnji je premijer Milanović 28. veljače 2013. najavio povlačenje RH iz misije UNDOF u Siriji, što je hitnim izvlačenjem i obavljeno tijekom 18. ožujka 2013. godine. Iako se naknadno čulo da za taj hrvatski potez ipak nisu krivi mediji, nego katastrofalno sigurnosno stanje na građanskim ratom rastrganom terenu Golanske visoravni – ostaje činjenica da su početkom 2013. godine u državnome proračunu bili predviđeni novci za čitavu godinu djelovanja u Siriji. Kada je krajem ožujka te 2013. godine Vlada RH krenula u rebalans proračuna – sa stavke za “UN misije” skinuto je 18,445 milijuna kuna – što je pravdano izostankom troškova za sudjelovanje u UNDOF na Golanu tijekom preostalih 9 mjeseci 2013. godine. Dakle, sretnom podudarnošću datuma, moguće je reći kako okrugla tri kvartala takve misije, s djelovanjem oslabljene satnije u inozemstvu, koštaju oko 18,445 milijuna kuna, ili oko 6,15 milijuna kuna po kvartalu.

Usporedbom s ovim brojkama, dolazimo do zaključka da bi i djelovanje OS RH na istoku u najmanju ruku trebalo koštati oko 12,3 milijuna kuna na rotaciju od 6 mjeseci (ako se ide jednokratno, kao u EU BG), ili oko 24,59 milijuna kuna godišnje – ako se u takvoj misiji zaglavi na stalno. Imajući u vidu praksu MORH-a da troškove pojedinih aktivnosti razbija na segmente, podijeljene širom sektorskog proračuna, s priličnom se sigurnošću može reći da bi taj iznos od 24,59 milijuna kuna zapravo predstavljao tek donju granicu pravoga troška – kojoj bi se za puni iznos trebali dodati i vezani troškovi s drugih strana obrambenoga proračuna. Naravno, pri tome ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je UNDOF bila misija u sklopu Organizacije UN, koja članicama refundira troškove sudjelovanja u misijama (koje zato mogu biti i isplative spretnim sudionicima), dok bi predstojeća “misija Rusija” bila u okviru NATO saveza – gdje sve troškove snose same države sudionice. Time je neupitno i da bi njena kompletna financijska težina sjela upravo na obrambeni segment državnog proračuna RH.

Nažalost, time dolazimo do situacije da se mora konstatirati kako je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović u Varšavi samo nastavila dosad već jasno profiliranu praksu iz mandata ministra Josipa Buljevića – kojom se na faktično sve manji obrambeni proračun vrlo lako preuzimaju dodatne obveze, čije financiranje zapravo nije predviđeno u proračunu, i o kojima nije bilo govora prije nekoliko mjeseci, kada se novce za obranu radikalno rezalo novim proračunom. Uz dosadašnja dva odustajanja od planiranih ušteda – (1) odgodom kadrovskog sređivanja OS RH, koje je socijalnim razlozima odgodilo planirana kadrovska izdvajanja, te (2) nedavnim odustajanjem od davno planiranih smanjivanja kontingenta OS RH u Afganistanu – sad se obrambeni proračun krenulo dodatno teretiti, još uvijek tek verbalnim preuzimanjem dodatnih obveza na posljednjem NATO summitu. No, to stvarno nije problem ni za Predsjednicu RH, koja nema ovlasti pri financiranju ičega osim svog ureda, a niti za ministra Kovača, kojem je tek rubno u resoru – izgleda da novi troškovi nisu problem ni za ministra na odlasku Buljevića, koji lako može računati da će se njihovim pokrivanjem nakon 11. rujna ipak baviti netko drugi.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.