Je li NATO spreman za “Inicijativu spremnosti”?

 

U četvrtak i petak, 7. i 8. lipnja ove godine, u Bruxellesu je održan  sastanak ministara obrane NATO članica, prvi takav skup održan u novoj zgradi sjedišta NATO. Ujedno, riječ je o posljednjem takvom skupu pred predstojeći NATO summit (11. i 12. srpnja), koji je također zakazan u ovoj novoj građevini u Bruxellesu. Hrvatsku delegaciju ondje je predvodio potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH Damir Krstičević, praćen svojim pomoćnikom Petrom Mihatovom, veleposlanikom pri NATO Mariom Nobilom, te vojnim predstavnikom kontraadmiralom Predragom Stipanovićem. Teme skupa su uvelike odražavale zadnje pripreme za predstojeći NATO summit, a ticale su se prvenstveno (1) financiranja Saveza, (2) predstojećih reformi NATO struktura i razine spremnost snaga, (3) tijeka misije u Afganistanu i drugih međunarodnih djelovanja, te (4) odnosa NATO prema Europskoj uniji i pojedinim drugim državama.

Veliki je napor tu bio uložen da se ostavi dojam sklada i suradnje, nasuprot dubokim neslaganjima – posebno po pitanju odnosa Sjedinjenih Američkih Država i ostatka saveznika na polju trgovinske politike (potencijalni trgovinski rat oko carina na čelik i aluminij), sudbine nuklearnog sporazuma s Iranom, Pariškog sporazuma o klimi, te ritmu i opsegu financiranja nacionalnih doprinosa za obranu članica Saveza. Kako se čulo od Florence Parly, ministrice obrane Francuske, europske države i Kanada tom su prilikom odabrale šutjeti o spornim temama, ne bi li olakšale pripreme nadolazećeg NATO summita – „Pripremali smo se najbolje što možemo za summit, za koji svi znaju da će se održavati u napetosti“. Nažalost, ta je idila s razine ministara obrane eksplodirala već dan kasnije, tijekom 44. po redu G7 sastanka, na kojem su se 8. i 9. lipnja u Kanadi sreli i posvađali poglavari SAD, Kanade, Njemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije i Japana (te Europske Unije, kao neslužbenog sudionika).

Kako bilo da bilo, ministri obrana NATO država su 7. i 8. lipnja ipak uspjeli dogovoriti ponešto – posebno na temu jačanja obrane Sjevernog Atlantika od mornaričkih prijetnji iz Ruske Federacije, o mjerama ubrzanja prijevoza snaga preko Atlantika i kroz Europu do mogućih bojišta na istoku Saveza, o povećanoj spremnosti kopnenih, zrakoplovnih i morskih snaga, i o nastavku misija u inozemstvu. Uz to, zamjetan je bio i niz sastanaka pojedinih podskupina država članica, koje povezuju neki zajednički poslovi, problemi i strahovi. Tako je uoči ministarskog sijela u Bruxellesu održan i obrambeni sastanak skupine „Devet iz Bukurešta“ (Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka) u poljskoj Varšavi, te „Sjeverne grupe“ (Danska, Estonija, Finska, Latvija, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Poljska, Švedska i Velika Britanija) u nizozemskom Den Haagu – gdje obje skupine država posebno brinu vojne aktivnosti i druga djelovanja Ruske Federacije. Uz to je na marginama samog skupa u Bruxellesu održan i namjenski sastanak predstavnika Finske, Rumunjske i Hrvatske, vezan uz usklađivanje obrambenih planova i inicijativa uoči njihovih predstojećih predsjedavanja Europskom unijom.

Financiranje obrane u članicama

Kao i na svim NATO skupovima u posljednjih nekoliko godina, posebno je u Bruxellesu bilo govora o razinama nacionalnog finaciranja sektora obrane u državama članicama Saveza, sve u skladu s famoznim „Zavjetom o obrambenim izdvajanjima“, usvojenim na NATO summitu 2014. u Walesu. Kada se pogleda podatke iz sredine ožujka ove godine, vidljivo je da samo 4 NATO države za svoju obranu izdvajaju preko dogovorenih 2 posto BDP-a (SAD, Grčka, Velika Britanija i Estonija), dok je Poljska na samoj crti s prošlogodišnjim izdvajanjem od 1,99 posto BDP-a – tako da i dalje nema ništa od proklamirane „pravedne raspodjele tereta“. Dapače, prema dostupnim planovima, čuje se da nije nemoguće i da samo 15 od 29 NATO članica dostigne preporučenu granicu svojih obrambenih izdvajanja od 2 posto BDP-a do 2024. godine. Pa ipak, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg je zvučao poprilično entuzijastično – „Sve saveznice su sada prestale s rezovima u svojoj potrošnji za obranu, i počele su s povećanjima“. Tom je prilikom u četvrtak, 7. lipnja, objavio i nove podatke o omjeru tih povećanja na godišnjoj razini, ističući da „krećemo se u pravome smjeru, iako još imamo daleko za ići“. Nadalje, Stoltenberg je istaknuo:

„Kako vidite iz ovog prikaza, sada imamo četiri uzastopne godine realnog rasta u izdvajanjima za obranu. Svi su saveznici zaustavili rezove. Sve države saveznice povećavaju izdvajanja za obranu. Sve više saveznica troši 2 posto BDP-a na obranu, i većina država saveznica sada ima planove da to dostigne do 2024. godine. Među europskim saveznicama i Kanadom, očekujemo realni rast od 3,8 posto ove godine. To znači da su od 2014. europske saveznice i Kanada utrošile dodatnih 87 milijardi USD na obranu. Kada gledamo sposobnosti, saveznice su se obvezale investirati 20 posto svoje obrambene potrošnje na kapitalnu opremu. Ove godine očekujemo da će 15 saveznica dostići ove smjernice. Ja računam i da će ih još postupiti tako u nadolazećim godinama“.

Naravno, po ovom pitanju je opet posebna pažnja pala na Njemačku. Nakon vijesti da će u idućoj godini Njemačka povećati svoj obrambeni proračun za tri milijarde eura, ne bi li do 2024. godine taj proračunski segment ukupno porastao za 80 posto, čak je i američki ministar obrane Mattis pozdravio „bitan napredak“ saveza na ovome području. Doduše, tu još treba uzeti u obzir i činjenicu kako je do 2024. još dosta, a dok stranke kancelarke Merkel zagovaraju ovaj porast, već su o tome i njihovi socijaldemokratski koalicijski partneri poprilično skeptični.

NATO Inicijativa spremnosti

S ovog ministarskog sastanka možda je najglasnije odjeknulo načelno usuglašavanje dodatnih mjera za jačanje spremnosti Saveza. Po riječima glavnoga tajnika Stoltenberga: „Odlučili smo o daljnjim koracima jačanja naše zajedničke sigurnosti, te povećanja obrane i odvraćanja za prijetnje sa svih strana“. Kako bi se „osiguralo da imamo prave snage na pravome mjestu u pravo vrijeme,“ NATO je usuglasio uspostavu (1) dva dodatna vojna zapovjedništva, te (2) donošenje „Inicijative spremnosti“ (NATO Readiness Initiative).

Kao prvo, nakon dužih usuglašavanja došlo se do odluke o dogradnji NATO zapovjedne strukture s dva nova zapovjedništva – Zapovjedništvo združenih snaga za Atlantik (Joint Force Command for the Atlantic), koje bi trebalo biti uspostavljeno u Norfolku, savezna država Virginia, te Zapovjedništvo za sveobuhvatnu potporu (Enabling Command) u Ulmu, SR Njemačka. Ove će novine povećati strukturu za oko 1.200 ustrojbenih mjesta, od kojih bi – prema ministru Krstičeviću – hrvatski udio trebao biti njih oko 20.

Kao drugo, usuglašena je spomenuta „Inicijativa spremnosti“, koju još nazivaju i „Četiri puta po 30“ („Four Thirties“). Riječ je o planu poteklom na inicijativu SAD-a, prema kojem bi Savez do 2020. godine trebao raspolagati s 30 mehaniziranih bojni, 30 zrakoplovnih eskadrila i 30 borbenih plovila, spremnih za raspoređivanje u 30 dana ili manje. Kako je naglasio Stoltenberg, „ne radi se tu o uspostavi ili raspoređivanju novih snaga, već je riječ o dizanju spremnosti postojećih snaga“ – konceptu koji bi trebao poslužiti za nekakvo dugoročno dizanje „kulture spremnosti među savezničkim snagama“. Dok su detalji čitavog ovog američkog plana ostali zatvoreni za javnost, moglo se čuti da se njegovu logističku operativnost očekuje do 2020. godine – na što je hrvatski ministar Krstičević brzo nadovezao svoju već proglašenu „Godinu spremnosti“ (iako je do sada izgledalo kako se u RH prvenstveno ipak ciljalo na temu fizičke spremnosti osoblja).

Kako bilo da bilo, očekuje se usvajanje „NATO Inicijative spremnosti“ na predstojećem NATO summitu, zakazanom za 11. i 12. srpnja ove godine. Do tada će vjerojatno biti riješene i pojedine problematične točke ovoga plana, od pitanja financiranja pa sve do njegove provedbe. Naime, kako se moglo vidjeti u nedavnim radovima američkog specijaliziranog think-tanka „Rand Corporation“, Velika Britanija, Francuska i Njemačka mogle bi unutar mjesec dana na istočne granice NATO saveza rasporediti svaka po oklopnu brigadu, no upitno bi bilo održavanje takvih snaga u njihovom novom operativnom okolišu. „Za sve te tri vojske, takav bi napor predstavljao veliki poduhvat, koji bi njihove snage ostavio s vrlo malo slobodnih kapaciteta za bilo kakvu drugu potrebu“. Ujedno, navodno bi bile upitne i realne borbene sposobnosti takvih snaga, kao i njihova prilagođenost odgovora na izazove ratovanja koje bi se moglo sresti vezano uz snage Ruske Federacije – što bi onda nužno u Europi tražilo dodatne snage SAD. Ovo gledanje izgleda da je prihvatio i general Curtis Scaparotti, aktualni vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga za Europu (SACEUR), koji je spomenuo potrebu odvajanja dodatnih američkih snaga s aktualnih kontraterorističkih zadaća prema ispunjavanju potreba odvraćanja Rusije u Europi.

Naravno da su ovakva moguća premještanja snaga na kontinentalnoj razini ponovo otvorila i pitanje sređivanja „vojnog Schengena“ – režima propisa i procedura za brže kretanje vojnih snaga u okviru europskih članica NATO saveza, kao i probleme vezane uz prilagodbu prometne infrastrukture za takvo manevriranje velikog opsega. Ovoj se temi u Bruxellesu posebno posvetio i litvanski ministar obrane Raimundas Karoblis, koji je tu imao i dodatnu ideju – osnivanje još jednog zapovjedništva za kopnene snage na istočnim granicama saveza, ne bi li se iz njega pomoglo efikasnije vođenje NATO kolektivne obrane baltičkih država i Poljske.

Afganistan, ISIS

NATO se na svom sastanku već tradicionalno pozabavio i stanjem te perspektivama djelovanja u Afganistanu – u okviru misije „Odlučna potpora“ („Resolute Support“), čemu je pomoglo i gostovanje afganistanskog ministra obrane Tariqa Shaha Bahrameea u Bruxellesu. Dok nije sporno pogoršanje sigurnosne situacije u Afganistanu, NATO je onamo u zadnje vrijeme otposlao oko 3.000 dodatnih instruktora, a zaključeno je i da treba nastaviti pomoć Afganistanu kroz obuku i uvježbavanje njihovih snaga sigurnosti. Pohvalivši aktualnu mirovnu inicijativu afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija (koji je nakon „mirovnih pregovora bez preduvjeta,“ objavljenih u veljači, talibane baš 7. lipnja ove godine pozvao i na primirje do 20. lipnja, koje se poklapa s krajem Ramazana, mjeseca posta), i glavni tajnik Stoltenberg izrazio je očekivanje da na predstojećem NATO summitu neće biti spora oko usuglašavanja daljnjeg financiranja afganistanskih snaga sigurnosti, konkretno, do 2024. godine. Prema Stoltenbergu: „Od Afganistanaca predvođen, i od Afganistanaca provođen mirovni proces je esencijalan za dugoročno, inkluzivno političko rješenje“.

Uz temu Afganistana, na dnevnome redu se našla i borba protiv islamističke organizacije ISIS. Razgovori u okviru „Globalne koalicije protiv Daesha“ obuhvatili su razmatranje situacije u Iraku (gdje Savez za predstojeći summit razmatra uspostavu namjenske obučne misije), ali i pitanje podrške u izgradnji obrambenih sposobnosti za Jordan, te dodatne NATO pomoći Tunisu – državi koja je u tihome ali žestokom sukobu koji se prelijeva iz susjedne im Libije.

Odnosi i suradnje

Čitavim dvodnevnim sastankom ministara obrane država NATO provlačilo se i pitanje suradnje Saveza s Europskom unijom. Ovom temom su se sudionici pozabavili i tijekom namjenskog segmenta, sjednice s visokom predstavnicom EU Federicom Mogherini, te ministrima obrane partnerskih neutralnih država Švedske i Finske. Ovdje su posebno bile obrađene i teme namjenske suradnje u kojoj su zabilježeni uspjesi – upozoravanje u stvarnome vremenu na odvijanje cyber-napada, te komplementarne pomorske operacije NATO i EU. Uz to, a kako smo već i spominjali, poseban je naglasak bio stavljen i na područje vojne pokretljivosti (koja je i PESCO projekt Europske unije). Prema Stoltenbergu, „kako se ide dalje, vojna mobilnost mogla bi postati i predvodnicom u suradnji“, zajedno s još prioritetnih tema za osiguravanje europske sigurnosti – odgovorom na hibridne prijetnje, te pitanjima kibernetičke obrane.

Uz to, bilo je spomena i o temi daljnjeg proširenja NATO-a u Istočnoj Europi, bez obzira na činjenicu da se Ruska Federacija aktivno protivi takvim djelatnostima Saveza. Nakon dosadašnjih sedam krugova proširenja, novost predstavlja vijest kako je NATO uoči predstojećeg summita osvježio i svoje internetske stranice vezane uz četiri države koje su izrazile svoju želju za ulaskom u Savez. Iako Ukrajina, Bosna i Hercegovina, Gruzija, te Makedonija nisu na istim pozicijama po pitanju pristupanja u okrilje NATO saveza, glavni tajnih Stoltenberg je ipak istaknuo kako bi daljnje proširenje pomoglo jačanju ukupnosti organizacije. U ovom kontekstu treba gledati i Memorandum o suglasnosti kojeg su u Bruxellesu potpisale Hrvatska i Gruzija, odnosno hrvatski ministar obrane Damir Krstičević i ministar obrane Gruzije Levan Izoria. Tim je dokumentom postavljen temelj za bilateralnu obrambenu suradnju ovih dviju država, pri čemu je RH ponudila svojim iskustva u provođenju obrambenih reformi. Ujedno, gruzijski ministar obrane zahvalio je ministru Krstičeviću i na dosadašnjoj pomoći – sudjelovanju pripadnika OS Gruzije na specijaliziranim tečajevima u Hrvatskoj (učenje engleskog jezika i drugo).

Hrvatska u Bruxellesu

Tijekom dva dana ministarskog sastanka u Bruxellesu, hrvatsko je izaslanstvo održalo niz sastanaka na marginama. Uz već spomenut bilateralni program s Gruzijom, ministar obrane Krstičević kratko se sreo i s američkim ministrom obrane Jamesom Mattisom o rastućoj obrambenoj suradnji RH i SAD. Jednako je tako odrađen i sastanak s Gavinom Williamsonom, ministrom obrane Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske – države koja se aktivno priprema za BREXIT, pa nastoji definirati i svoje obrambene odnose nakon proljeća 2019. godine. Tu je dogovoreno da stručni timovi do ove jeseni izrade konkretne prijedloge daljnje suradnje, koje bi onda usvojili ministri obrana na svom idućem bilateralnom susretu u Hrvatskoj.

Odrađen je i još jedan u nizu tematskih susreta hrvatskih predstavnika s delegacijama Rumunjske i Finske, u sklopu priprema za nacionalna predsjedanja Europskom unijom (Rumunjska od siječnja do lipnja 2019. godine, Finska od srpnja do prosinca 2019. godine, i onda Hrvatska od siječnja do kraja lipnja 2020. godine). Od ove tri države se očekuje da zajednički do prosinca 2018. godine izrade 18-mjesečni program svojih predsjedanja, u kojem će definirati svoje EU prioritete, kao i mjere kojima ih namjeravaju ispuniti. Na ovom se sastanku pokušalo ustanoviti teme koje mogu biti zajednički zagovarane od ove tri EU države, a u potpori Globalne strategije za vanjsku i sigurnosnu politiku EU (Global Strategy for the European Union’s Foreign And Security Policy). Ovdje je posebno istaknuta komplementarnost EU i NATO, kao i važnost trans-atlantskih odnosa za sigurnost Europe. Također, izložena je i potreba produbljivanja EU-NATO suradnje, posebno na polju suprotstavljanja hibridnim prijetnjama i cyber-napadima, te u strateškome komuniciranju. Uz to, nije bila zanemarena ni podrška nacionalnim obrambenim industrijama – posebno malim i srednjim poduzećima, za koja se otvaraju nove mogućnosti u okviru Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF). U svrhu nastavka ovog specijaliziranog dijaloga, na temu EU sigurnosti i obrane, rumunjski ministar obrane Mihai Fifor je svoje finske i hrvatske partnere s prošlotjednog tematskog sastanka pozvao i na nastavak dijaloga – ove jeseni u Bukureštu.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.