Prije više od deset godina, i Republika Hrvatska je na valu tada iznimno popularne mode krenula u nabavu oklopnih transportera na osam kotača. Nakon kupovine vozila po općenitom uzoru na američki Stryker, sada i Hrvatska muku muči dodatnim opremanjem hrvatskih Patria AMV 8*8 topom od 30 milimetara, te njihovim raznolikim deklariranjem za doprinose saveznicima – posljednjih mjeseci i uz slanje na granice Ruske Federacije, u Litvu ili na istok Poljske. Pri tome, dodatno naoružavanje se u pojedinim domaćim krugovima smatralo nužnim, “da ne ispadne kako su nam vozila Patria bespomoćna“, opremljena samo Kongsberg Protector 12,7 sustavima – pa onda i osuđena na čisto “taksiranje ljudstva” umjesto iskanja borbene sreće bliže prvim linijama. 

Upravo ova posljednja dvojba aktivno muči i dio stručnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje traju diskusije o opcijama dodatnog opremanja originalnih vozila Stryker i njihovom optimalnom korištenju na terenu. Kako nam je ta diskusija zanimljiva u svjetlu mogućeg operativnog korištenja i hrvatskih vozila, integriranih u savezničke sastave na misijama (sa svim problemima koje to nosi), njen djelić ovdje prenosimo…

Svaki amaterski general Patton reći će vam da nije dobra ideja koristiti formaciju vozila Stryker protiv formacije tenkova. No u nedavnom članku za Institut modernog ratovanja pri akademiji West Point, satnik Andrew Gregory tvrdi kako bi dodavanje 30-milimetarskoga topa na Stryker od njega napravilo ubojitiji oružni sustav – i to je unapređenje koje on smatra nužnim radi promjena u modernom operativnom okružju. Iako Gregory zapaža da ni tako dodatno naoružane Strykere nadalje ne bi trebalo koristiti za direktno sukobljavanje s oklopnim formacijama, njegovi su argumenti sve samo ne uvjerljivi. Realnost je da vozilo Stryker nije bilo dizajnirano za razmjenu vatre s neprijateljskim oklopnim snagama na daljinu, a dodavanje 30-milimetarskog topa samo će stvarati osjećaj lažne sigurnosti, te ohrabrivati zapovjednike da rade baš to što ne bi trebali.

Što je Stryker?

M2A2 Bradley IFV

Stryker je oklopno vozilo na osam kotača koje je, zajedno sa širim uvođenjem crnih beretki u postrojbe kopnenih snaga SAD, kao inicijativu iznjedrio bivši načelnik stožera kopnenih snaga SAD, general Eric Shinseki. U početku zvano “prijelaznim oklopnim vozilom”, ono je bilo zamišljeno kao most između tadašnjih borbenih vozila i opreme “Budućeg borbenog sustava” (Future Combat System – FCS), koji na kraju nikada nije bio razvijen. Kopnene snage SAD jasno su ga razlikovale od vozila M2 Bradley, koje je označeno kao Borbeno vozilo pješaštva (Infantry Fighting Vehicle – IFV), tako što je najčešća varijanta Strykera označena kao Prijevozno vozilo pješaštva (Infantry Carrier Vehicle – ICV).

Razlika između IFV i ICV na prvi pogled može izgledati sitno, ali doktrina njihove uporabe nije mogla biti različitija. Bradley je bio dizajniran da se borbeno probije do svoga cilja, ne bi li tek po njegovu dostizanju ondje iskrcao svoje malo odjeljenje pješaštva. To pješaštvo, međutim, nije prioritet kod vozila Bradley. Zato su to vozila dobra za borbu bok uz bok s tenkovima M1 Abrams. Za razliku od toga, Stryker ima potpuno drugačiji opis posla.

Kao što je to satnik Gregory zamijetio, prema doktrini Stryker je bio namijenjen za korištenje kao oklopljeni transporter trupa – formacija zasnovana oko desetine pješaštva. Formacija vozila Stryker iskrcala bi svoje pješaštvo prostorno nedaleko od cilja. Tako iskrcano pješaštvo bi onda napalo cilj djelovanja, uz pozadinsku vatrenu podršku vozila koja su napustili, ili iz njihovih bacača granata MK-19 ili strojnica kalibra 12,7 milimetara. Njihovi ciljevi djelovanja trebali bi biti oni na koje bi se tradicionalno slalo lako pješaštvo. Nigdje se u doktrini ne raspravlja odmjeravanje vozila Stryker s neprijateljskim oklopnim snagama. Najveća tragedija za formacije opremljene vozilima Stryker je uništeni Stryker kojem je još ukrcana njegova skupina pješaka, što je baš ono što bi se desilo kada se ta tehnika nađe suprotstavljena tenkovima.

Vozilo M1126 Stryker u Iraku

Formacije vozila Stryker postale su popularne tijekom rata u Iraku, kada su zapovjednici počeli uviđati njihovu iskoristivost u operacijama borbe protiv pobunjenika (counterinsurgency). Imajući kotače, vozila Stryker su se mogla kretati tiše nego Bradley i iskrcavati više ljudi (devet, uspoređeno s šest koje prevozi standardni Bradley), preplavljujući ciljeve djelovanja i iznenađujući njihove branitelje. Tada je potražnja za takvim Stryker formacijama krenula premašivati raspoložive snage, što je Kopnene snage SAD potaklo da i više oklopnih brigada pretvori u Stryker-brigade.

Zašto dodavanje 30-milimetarskog topa neće pomoći

Satnik Gregory je identificirao više argumenata protiv dodavanja 30-milimetarskog topa na Stryker i onda je pokušao pobiti svakog od njih ponaosob. Mnogi argumenti kojima barata u korist uspostave njihove ubojitije varijante – da su vozila Stryker oružjem nadjačana od sebi usporedivih vozila, da se doktrina njihove uporabe ne bi morala bitno mijenjati, i da su se u međuvremenu protuoklopni sustavi umnožili u rukama državnih i nedržavnih aktera na bojištima – nehotično dokazuju baš suprotno od svega što on tu pokušava dokazati.

Kineski oklopni transporter – Tip 92

Kao prvo, vozila Stryker su stvarno nadjačana naoružanjem neprijatelja. Kako je navedeno u doktrini, Stryker nije namijenjen za manevriranje nasuprot drugih borbenih vozila. Mnogi su to pokušavali, tijekom pojedinih rotacija u Nacionalnom obučnom centru (National Training Center), i brzo su bili uništeni od strane protivničkih snaga. Činjenica da je Stryker oružano nadjačan od ruskog BTR ili kineskog Tip 90/92 ne znači mnogo ako se vozila Stryker koristi ispravno, i ne manevrira se njima na bojištu kao s vozilima Abrams ili Bradley.

Kao drugo, doktrina se stvarno ne bi trebala mnogo mijenjati. Satnik Gregory je tu u pravu. Zapravo, ako bi se i dodalo top kalibra 30 milimetara na vozila Stryker, doktrinu uopće ne bi trebalo mijenjati. Ta vozila bi i dalje trebalo koristiti za približavanje lakog pješaštva bliže područjima operacija. Problem je tu s onim drugim dijelom njegove argumentacije. Naime, Gregory navodi: “Uskraćivanje borbenim skupinama Stryker-brigada (Stryker brigade combat team – SBCT) ojačane ubojitosti zbog nedostatka povjerenja u ispravno korištenje takvih platformi od naših taktičkih vođa zapravo predstavlja izdaju očekivanja da se oni uspješno bore i pobjeđuju u ratovima“.

Stryker Dragoon s topom od 30 mm

Na jednoj fundamentalnoj razini to je točno: mi bi trebali imati povjerenja u naše vođe na taktičkim razinama da će ispravno koristiti svoje oružne sustave. No, problem je u tome što mi već koristimo vozila Stryker na neodgovarajući način. Kroz niz uzastopnih rotacija u Nacionalnom obučnom centru, SBCT se redovito suprotstavlja velikim neprijateljskim oklopnim formacijama. I te formacije opremljene Strykerima redovito loše prolaze u ofanzivnim operacijama nasuprot protivničkih tenkovskih postroja, ako nisu ojačane vlastitim tenkovima ili borbenim helikopterima.

S druge strane, tijekom provođenja obrambenih operacija, te iste Stryker formacije prolaze prilično dobro. Postrojbe koje koriste svoju inženjeriju za propisno ukopavanje svojih vozila, uz korištenje sustava Javelin, u stanju su zadržati protivničke oklopne formacije tijekom nekog kraćeg vremena. Ali kada one napuste svoje “preživljive” položaje, i ponovo se vrate u ofanzivna djelovanja, uspješnost se opet vidljivo vraća na stranu oklopa.

Ruski tenk T-80U

Nije stvar u tome da vozila Stryker nisu dovoljno jaka da bi se ravnopravno tukla s tenkovima, nego što se zapovjednike postrojbi sa Strykerima potiče da svoje formacije tretiraju kao tenkovske formacije u obučnim centrima. Zapovjednicima Strykera kazuju da svoju tehniku koriste za borbeno prikupljanje informacija baš kao što bi to radile oklopne brigade – ne bi li onda ustanovili da bez teže oklopljenih Bradleya oni tu najednom ostaju i bez svojih manevarskih izviđačkih snaga. Umjesto da ih se potiče na povoljno korištenje svog pješaštva, njih se navodi na kretanje u formacijama, što rezultira u djelovanjim Strykera sa svojim strojnicama od 12,7 milimetara protiv T-80. Ta matematika neće raditi čak ni u MILES okolišu.

Još jedan indikator neozbiljnosti povjerenja da će vođe koristiti vozila Stryker kako je to bilo zamišljeno, pa i uz dodatak topa od 30 milimetara, vidljiv je baš u razlozima koje se navodi kao opravdanje za razmatranje tog unapređenja njihova topničkog naoružanja. Naime, nakon što je Rusija ušla u Ukrajinu, NATO saveznici i ostale države istočne Europe obratile su se SAD-u za pomoć. I tu su se Oružane snage SAD našle u nezgodnoj situaciji. One više nisu imale na raspolaganju velike oklopne formacije razmještene širom Europe, kojima se nekad odvraćalo sovjetsku invaziju tijekom Hladnoga rata.

Ta je prijetnja trebala biti nešto iz davne prošlosti, tako da su Kopnene snage SAD polagano izmjestile svoje oklopne snage natrag u Sjedinjene Države. Nakon što je započela kriza u Ukrajini, Sjedinjene Države su ustanovile kako im na kontinentu ostaju samo zračno-desantna brigada i Stryker-brigada, ne bi li njima odvratile invaziju ruske vojske naoružane teškim oklopom na neku drugu državu istočne Europe. Umjesto da u područje operacija dovedu oklopnu brigadu, i njome zamijene Stryker-brigadu u okviru jačanja sposobnosti odvraćanja, vojne snage SAD krenule su raditi upravo ono za što nam satnik Gregory tvrdi da trebamo imati povjerenja da naši vođe neće raditi: stavljati Strykere na liniju sučeljavanja, potencijalno nasuprot najboljim ruskim tenkovskim formacijama.

Koji je pravi problem?

Suprotstavljanje vozila Stryker pravim oklopnim formacijama, makar ona bila naoružana i topovima od 30 milimetara, na svjetlo dana donose pravi problem vozila Stryker. Ono je zapravo izuzetno lako oklopljeno. A to je točka u kojoj postaje bitna i tvrdnja satnika Gregorya kako se u posljednje vrijeme proširio dostup protuoklopnim oružjima među državnim i nedržavnim akterima – međutim, ne na način kako je to Gregory namjerio. U današnje vrijeme, oklop vozila Stryker, čelik dopunjen keramičkim panelima, sposoban je samo zaštititi od direktne vatre iz strojnice 14,5 milimetara, te od fragmenata oružnih sustava za indirektnu vatru. To je lako nadjačano od većine oklopnih vozila u ruskome arsenalu, i daleko je od sposobnosti borbenog vozila Bradley, čiji sustav reaktivnog oklopa ipak štiti i od više vrsta protuoklopnog streljiva. Mogli bi na vozila Stryker staviti i glavno naoružanje s tenkova Abrams, i to ne bi promijenilo ništa na činjenici da su i samo vozilo i desetina pješaštva koju ono ukrcava ranjivi na svo naoružanje ozbiljnije od osrednje strojnice.

Bolje rješenje za Europu

Tehnika 3. oklopne brigade iz sastava 4. pješačke divizije Kopnenih snaga SAD

Dodavanje težeg oružnog sustava na vozila Stryker neće unaprijediti taj sklop, koliko će istaknuti njegove ranjivosti – kroz poticanje taktičkih vođa da odstupe od doktrine i  koriste Stryker-formacije protiv težeg oklopa. Nasuprot tome, oklopne formacije će nabrzinu biti uspješne protiv lako oklopljenih Prijevoznih vozila pješaštva (ICV). Efikasnije rješenje bilo bi povlačenje postrojbi s vozilima Stryker s prvih linija, njihovo vraćanje u Sjedinjene Američke Države, i njihova zamjena s borbenim skupinama ustrojenim oko oklopnih brigada – postrojbi koje mogu odgovarajuće odvratiti rusko oklopništvo, dok bi za vozila Stryker ostale uloge pratećih i potpornih snaga.

Ako se želite boriti s tenkovima – uzmite i sebi na teren tenk.

Autor, američki bojnik James King, ovaj je tekst objavio 2. svibnja 2017. godine na specijaliziranom portalu Instituta za moderno ratovanje pri američkoj vojnoj akademiji West Point (Modern War Institute at West Point – https://mwi.usma.edu/), pod originalnim nazivom “Never Bring a Stryker to a Tank Fight”. Članak je u originalu dostupan na adresi: https://mwi.usma.edu/never-bring-stryker-tank-fight/