Tko god dugoročno, strateški ili državnički razmišlja, ne bi trebao imati ništa protiv najavljenog osnivanja hrvatsko-francuskog središta za obuku pilota borbenih aviona. Jer ovim bi projektom trebali zapravo profitirati svi, pa i građani Pule. No treba imati razumijevanja za građane Pule. Jer, sjećam se kako je bilo nekad, kad sam na odsluženju vojnog roka u ondašnjoj SFRJ proveo šest mjeseci u vojarni „Karlo Rojc“, u sastavu Mornaričkog nastavnog centra tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, u samoj Puli. I vjerujem da znam na što misle kad neće (više) vojsku u svome gradu.

Još od vremena stare Austro-Ugarske, ljepotica Pula je i krajem tih 80-tih godina bila pravi vojni garnizon; važna pomorska, zrakoplovna i kopnena baza, prenapučena pripadnicima oružanih snaga, a ulice su svakodnevno bile „poplavljene“ uniformama valjda svih rodova i grana vojske. Sjećam se tada da bi od neke mlade Puljanke teško dobio barem kakav usputni pogled, a nije mi tu pomoglo ni što sam nosio, uvijek u svim vojskama lijepu, mornarsku odoru.

Razumijevanje za Puljane

Mornarička zračna baza Oceana NAS

Jednostavno, Pula je u svojoj povijesti predugo zbog svoje vojne važnosti bio svojevrsni grad „žrtva vojske“, kako u urbanističkom, arhitektonskom, tako i u društvenom smislu (srećom, ne u smislu ratnih ljudskih žrtava). I toga moraju biti svjesni oni građani ostalih dijelova Hrvatske, koji Istrijane i Puležane nepravedno i neprimjereno krste epitetima kako „nisu pravi Hrvati“ i ostalim sličnim glupostima. Razumijevanja za Puljane imam još i više nakon jednog mog američkog iskustva, kad sam kao novinar obilazio Pomorsku bazu Norfolk. Obližnja Mornarička zračna baza Oceana NAS, u koju nisam uspio ući, bila je tada dom (Master Jet Base) gotovo svake eskadrile palubnih mlažnjaka F-14 Tomcat i F/A-18A i C Hornet iz sastava Atlantske flote SAD. Moćni dvomotorni lovci uzlijetali su s neke od više pista baze Oceana i danju i noću kako bi njihovi mornarički avijatičari osigurali prosjek od fantastičnih 220 sati naleta godišnje… Kao posljedica toga, nadležno zapovjedništvo stalno je dobivalo pritužbe žitelja obližnjeg naselja Virginia Beach jer im je, kako su tvrdili, smetala stalna buka mlaznih motora. Da problem bude zanimljiviji, većina službeno podnesenih pritužbi bila je od strane nekadašnjih pripadnika oružanih snaga SAD-a!? Dakle, najčešće su se žalili baš oni koji su u tim istim oružanim snagama zaradili svoj kruh ili mirovinu!? Tu sam vidio jedan od paradoksa kapitalizma, demokracije, te privatne imovine i interesa. Bilo kako bio, Oceana NAS ondje je i danas, samo što njeno lijepo nebo nad Atlantikom paraju nešto suvremeniji i valjda jednako bučni lovci F/A-18E i F Super Hornet. Bit će da je iskusna Ratna mornarica SAD stvar riješila i rješava, pažljivom komunikacijom s javnošću. I zaštićen je interes nacionalne sigurnosti.

Kao Ferrari s krilima: Pilatus PC-21 (Snimak francuskih Zračnih i svemirskih snaga)

S takvim izazovom ovih se dana susreće i Ministarstvo obrane RH, koje se nakon početne tajnovitosti počelo s pitanjem povratka Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Pulu suočavati izgleda na pravi način. Činjenica da na vojnom dijelu Valturskog polja, gdje je smještena Zračna luka Pula, ipak neće biti stalno stacionirani borbeni mlažnjaci u mnogome pomaže MORH-u da kroz ovu situaciju s gradskom upravom prođe na obostrano zadovoljavajući način. Sad znamo da bi u vojarni „Hrvatski branitelji Istre“ trebali biti bazirani turbopropelerni školski avioni Pilatus PC-21, a ne mlazni borbeni avioni bilo kojeg tipa. To olakšava cijelu stvar, jer barem kad je buka u pitanju, ovi avioni u prosjeku i općenito jesu tiši od uobičajenih putničkih aviona nad Pulom. Teško je povjerovati da bi takav avion tjerao turiste. Nije to letjelica poput jugoslavenskog školsko-borbenog mlažnjaka Super Galeb G-4, a kamoli nadzvučnog Miga-21, koji je nad Pulom letio u to, ali i suvremeno doba samostalne Hrvatske (sve dok u Puli 10. siječnja 2012. nije bila ugašena 22. eskadrila lovačkih zrakoplova HRZ-a). Jer PC-21 ponajprije izgleda kao kakav sportski Ferrari s krilima, a ne sirovi borbeni stroj.

Najsuvremeniji školski avion

Prikaznici PC-21 mogu se prilagoditi budućem borbenom avionu. (Snimak Pilatus Aricraft Ltd)

Pilatus PC-21 je najsuvremeniji školski dvosjedni avion za naprednu obuku budućih pilota borbenih aviona. Njegove letne karakteristike omogućuju mu da imitira lake mlažnjake s kojima se pilot učenik, tijekom svoga školovanja, susreće na prijelazu s osnovnog školskog aviona na punokrvni borbeni mlažnjak. I to sve za značajnu uštedu u novcu, jer je njegov turboprop motor punu štedljiviji od mlaznog. Osim toga, njegova suvremena pilotska kabina s velikim prikaznicima omogućava mu da imitira kokpit baš onog aviona u kojeg će pilot učenik sjesti u svojoj operativnoj borbenoj eskadrili. Štoviše, njegov softver pruža mogućnost prikaza fiktivne radarske slike, čime imitira avion s radarom, u različitim borbenim situacijama. Povrh svega, podatkovnom vezom mogu se povezati do četiri aviona PC-21, čime se dijeli radarska slika između aviona u skupini, što je odlika najsuvremenijih lovačkih aviona. Učenik tako već ima dojam da je u pravom borbenom mlažnjaku, ali njegov prijelaz s aviona za osnovnu obuku, ili čak iz samog simulatora letenja na zemlji, nije tako nagao i drastičan da odmah sjeda u školsko-borbeni mlažnjak. Ovaj švicarski proizvod nastavak je linije uspješnih školskih aviona, čiji je dio i odlični PC-9M, koji se odavno kao glavni školski avion HRZ-a koristi pri Središtu za obuku HRZ-a na Zemuniku kod Zadra. Na njemu leti i akro-grupa HRZ-a „Krila Oluje“. Tamošnji nastavnici letenja učinili su pravo malo čudo u svijetu zrakoplovstva kada su za njega kreirali poseban program obuke za buduće pilote nadzvučnog lovačkog aviona MiG-21. No sad kada HRZ konačno ima pravu višenamjensku platformu na nebu, takvim improvizacijama ne bi trebalo biti mjesta. Otvaranjem središta za obuku pilota lovaca (u Francuskoj vole taj romantični tradicionalni termin za borbene avione koji mogu „loviti“ ostale zrakoplove) Hrvatska sada ne bi morala kupovati takve avione niti pilote slati u drugu zemlju, jer bi ih osigurala Francuska.

U fazama letačke obuke PC-21 zamjenjuje više tipova aviona (Snimak Pilatus Aricraft Ltd)

U svojoj Školi lovačkog zrakoplovstva (EAC) u Zrakoplovnoj bazi BA709 Cognac, Francuzi su odnedavno Pilatusom PC-21 zamijenili svoj školsko-borbeni Alpha Jet. Ondje je dio obuke prošla i ekipa hrvatskih pilota Rafalea. Puno bi se smanjili daljnji troškovi ukoliko novi piloti ne bi opet išli u Francusku, nego bi se i dalje školovali u svojoj zemlji. Pored ušteda, biti domaćin međunarodnog vojnog središta na svome tlu uvijek znači jačanje pozicije zemlje domaćina prema vani, ili u okvirima saveza kakvi su NATO i EU. Manjim zemljama kakva je Hrvatska to pomaže da dobiju na značaju i da lakše računaju na neke druge NATO-ove sposobnosti koje njena vojska nema. U zrakoplovnoj bazi na Zemuniku tako je već smješteno Međunarodno središte za obuku specijalnih zračnih snaga (MSAP). Uz postojeće tri eskadrile – aviona, helikoptera i protupožarnih aviona HRZ-a, kao također i spomenuto Središte za obuku „Rudolf Perešin“ pa i civilna zračna luka pored, na Zemuniku bi baš bila poprilična gužva kad bi se tu moralo instalirati još i hrvatsko-francusko središte za obuku pilota lovaca. A što se tiče postojeće zrakoplovne baze „Puk. Mirko Vukušić“ na Plesu kod Zagreba, gdje bazira 191. eskadrila lovačkih aviona HRZ-a s Rafaleima, u preinaci te baze pri gradnji novog terminala Zračne luke „Dr. Franjo Tuđman“ ondje je već napravljeno isuviše kompromisa na štetu vojnih zahtjeva da o eventualnom baziranju nekih novih letačkih ustanova tamo sada više ne vrijedi trošiti riječi.

Što se naše Pule tiče, u Vojarni „Hrvatski branitelji Istre“ još je od kraja 2019. godine smješteno gotovo neprimjetno malo Središte za besposadne zrakoplovne sustave OSRH, s nevelikim brojem bespilotnih letjelica. Vrijeme kad su vojnici masovno u vojnim odorama izlazili u grad je svakako prošlo, a do turističkih je profesionalaca i ugostitelja da procijene mogu li iz toga izvući kakav veći poslovni biznis i dobit za sebe i grad. Splićani se npr. ne žale kad ima uplovi američki supernosač aviona s 5.000 ljudi. No ovdje govorimo o puno manje njih.

Utjecaji Pariza

Na samome kraju (ali ne manje važno) bitno je kakve namjere s ovim središtem ima i politički Pariz, te kako će širiti svoj utjecaj u cijeloj regiji. U okvirima Europske unije, Francuska, kao i Hrvatska, ako to želi, ima alat za provedbu ovakve obrambene suradnje kroz projekte Stalne strukturirane suradnje (PESCO). Spominje se i francuska civilna tvrtka DCI, u mješovitom državno-privatnom vlasništvu, koja usluge obuke pilota radi u suradnji s francuskim oružanim snagama…

Za početak je za očekivati da bi se u ovom središtu, na školskim PC-21, prvo školovali budući piloti lovaca Rafale, kakve ima i Grčka. A pošto je nedavno ugovor o kupnji Rafalea sklopila i Srbija, može se razmišljati i u tome smjeru. Iako je to neka druga priča, koja danas izgleda miljama daleko, eventualna vojna suradnja zemalja regije takve vrste, osim što smanjuje vojne troškove, mogla bi pozitivno utjecati na kakvo-takvo stabiliziranje međunarodnih odnosa. Primjerice, zbog prekomjerne upotrebe oružane sile u populističko-propagandne svrhe od strane srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, veliki dio stanovništva u susjednoj Bosni i Hercegovini modernizaciju oružanih snaga regije percipira kao utrku u naoružavanju koja uznemirava javnost. Može zvučati naivno, ali eventualna suradnja u takvom obučnom središtu mogla bi dovesti i do smanjenja tenzija u cijeloj regiji. A tko god dugoročno, strateški ili državnički razmišlja, ne bi trebao imati ništa protiv formule: manje tenzija, više turizma, investicija i radnih mjesta. Samim time bile bi nešto bolje okolnosti za ostanak stručnih mladih kadrova u zemlji te očuvanje demografske slike Hrvatske… Treba li nabrajati dalje?

* gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator