Bojkot mimohoda – jeftino skupljanje bodova

 

Proteklih se dana puno čulo o svečanom mimohodu kojeg Republika Hrvatska organizira u Zagrebu, 4. kolovoza poslije podne. Pripreme su u punome tijeku – pješački se postroji okupljaju i vježbaju u okviru vojarne „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, dok se vozni dio uvježbava u vojarni „Josip Jović“ na Udbini. Sve je to proteklih dana bilo prezentirano medijima, a viđene su slike bile impresivne, te temeljito drugačije od ičeg što se javnosti pokazivalo proteklih godina. Naravno, čitava ta priča nije utjecala na dnevno funkcioniranje obrambenog sustava, a posebice ne na protupožarne aktivnosti koje bilježe masovno korištenje ukupnih vatrogasnih vojno-zrakoplovnih efektiva.

Pri svemu tome u oči upada i još nekoliko detalja. Kao prvo, jedva da se s tim mimohodom konačno došlo i do same pripreme. Kao što prvi snijeg redovito iznenadi zimske službe, tako je i svitanje 20. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja zaskočilo Republiku Hrvatsku. Sve do ovoga proljeća nije bilo ni traga pripremama za njeno obilježavanje, a kada se do te teme konačno i stiglo, do samog datuma obilježavanja ostalo je tek malo više od dva mjeseca vremena. Pri tome, a kao drugo, čitavu temu mimohoda neprekidno prate raznolika sukobljavanja i nesporazumi. Na gomilu unutarnjepolitičkih prepucavanja oko toga jel’ uopće mimohod organizirati nadovezala se onda i vanjskopolitička sramota. Naime, manje od tri tjedna prije priredbe, i u praksi se pokazalo da tijekom internog kaosa hrvatske političke scene ni pozivanje stranih gostiju na tako smušeno zasnovanu svečanu državnu prigodu baš nije stvar koja ide sama od sebe. I konačno, kao treće, u dobroj hrvatskoj maniri, dok pripreme za priredbu žestoko nastoje nadoknaditi propušteno – ni dosadašnji prijepori o smislu i organizaciji čitave priredbe uopće nisu utihnuli – dapače, intenziviraju se!

Tko se to buni i zašto?

S jedne strane, treba zamijetiti da u Hrvatskoj ima nešto mirovnih aktivista. To su ljudi koji svakodnevno rade na pitanjima ljudskih prava, a često vode i borbu s državom koja deklarira europske vrijednosti ali ih u praksi ne provodi, te pravnim sustavom koji na papiru garantira razna prava koja se onda nikad nikome za stvarno ne daju. Ti su se malobrojni ljudi okupili u četvrtak, 23. srpnja, na Markovu trgu i prije sjednice Vlade RH ondje održali konferenciji za medije pod nazivom „Rat je gotov“. U njoj su izrazili kako ne vide smisao ikakvoga mimohoda na ratne godišnjice, kako smatraju da ovakva proslava samo operacije Oluja skreće pažnju sa stvarnoga kraja rata i procesa mirne reintegracije Istočne Slavonije, ali i neslaganje s retorikom o potrebi za ikakvim „drugim Domovinskim ratom“. S obzirom da  je tu riječ o skupinama civilnog društva koje se dugo, ustrajno i konzistentno zalažu za pojmove kao što su izgradnja mira, ljudska sigurnost, a protive svim militarizacijama i ratovima – takav stav uopće ne čudi, demokratski je pozitivan, te koristan za bolju raspravu o ovim temama.

S druge strane, bitno je manje korisno ono što se posljednjih dana na temu mimohoda nastavilo događati na hrvatskoj političkoj sceni. Tu je došlo do svojevrsnog ujedinjavanja radikalno lijevih i radikalno desnih opcija, gdje oni marginalni strše vrištavim stavovima, dok oni veći kao da prijetvorno šute uz stisnutu figu u džepu. S lijeve strane spektra, stranka „Održivi razvoj Hrvatske – ORAH“ i njena predsjednica Mirela Holy napravili su pauzu u sađenju cvijeća te predstavljanju stranačkih parfema (!?!?), ne bi li nabrzaka pokušali zajašiti i taj neveliki val spomenutih antiratnih demonstranata koji se protive vojnome mimohodu. Uz načelnu podršku mirovnim aktivistima, populistički su državnu svečanost 4. i 5. kolovoza krenuli uvezivati i s aktualnom ekonomskom situacijom u državi riječima: „Neprihvatljivo je da država troši financijska sredstva na paradu, a istovremeno ih zakida za druge važne socijalne probleme i gospodarska pitanja. Podsjećamo da se ova parada održava i u trenutku propadanja Imunološkog zavoda, koji je primoran svoje vrijedne resurse, čak 40 tona zaliha plazme, vrijedne 26 milijuna kuna doslovno bacati jer država ne čini ništa kako bi financirala nastavak njegovog rada koje je od javnog interesa“.

Doduše, u njihovom stranačkome priopćenju izdanom ovim povodom 25. srpnja upitnom se pokazuje i jedna malo konkretnija tvrdnja – ona da je ORAH ujedno i „… jedina politička stranka koja je javno izrazila protivljenje velikoj i rastrošnoj vojnoj paradi u trenutku financijske krize države i očigledne polarizacije društva koju rasprava o njoj proizvodi …“ – budući se na tu istu temu tri dana prije stranke ORAH uspjela oglasiti i „Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević“. U svom priopćenju od 22. srpnja predsjednik HSP AS Ivan Tepeš i glavni tajnik Pero Ćorić Hrvatskoj obznanili su:

Pozivamo na bojkot tzv. vojnog mimohoda u Zagrebu 04.08.2015. godine koji se održava pod dirigentskom palicom i u režiji aktualnog premijera i njegovih suradnika. Pozivamo sve istinske domoljube da slijede primjer Marka Perkovića Thompsona i njegovog organizacijskog odbora proslave u Čavoglavama te se pridruže desetcima tisuća onih koji će u Kninu 05.08.2015. na veličanstven i dostojanstven način obilježiti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja“.

Pri tome, ovi zahtjevi za bojkot mimohoda iz mini-stranke koja je posljednjih godina koalicijski partner HDZ-a, uopće nisu usamljeni na radikalno desnoj strani političkoga spektra u RH. Naime, nije velika javna tajna da proteklih dana u Hrvatskoj itekako dalje traju politička prepucavanja oko sadržaja i provedbe čitavog obilježavanja te 20. godišnjice Oluje. Riječ je tu prvenstveno o traženjima po pitanju državnog protokola proslave u Kninu – gdje se pravo na držanje govora pokušava izboriti silom, prijeteći izostankom s mimohoda u Zagrebu, kao i interventnim organiziranjem opet nekakvih pravovjernih proslava koje bi se održale paralelno onoj državnoj. Stvari su tu navodno došle toliko daleko da se i sudjelovanje „prvoboraca“ u programima nacionalne televizije krenulo proglašavati izdajom, a za račun Gorana Radmana i „njihove televizije“.

U tom je generalnom tonu i jučer pristigla odluka iz udruge Hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata Republike Hrvatske (HVIDR-a), navodno donesena 24. srpnja jednoglasno na Glavnome odboru HVIDR-e, a na prijedlog Predsjedništva ove udruge. Tu HVIDRA pod potpisom svog predsjednika Josipa Đakića (inače viđenijeg člana HDZ-a) ide putem HSP AS, te poručuje kako oni ne planiraju sudjelovati na vojnom mimohodu 4. kolovoza u Zagrebu, već samo na obilježavanju 20. obljetnice VRO “Oluja” 5. kolovoza u Kninu – koji je „jedino ispravno mjesto obilježavanja pobjede u VRO ‘Oluja’“, a gdje bi se njihovim članovima trebali pridružiti i svi hrvatski ratni vojni invalidi Domovinskog rata, da zajedno „na dostojanstven način proslave ovu obljetnicu u Kninu“. Kao navodni razlog za tu odluku HVIDR-a ističe već pomalo famozno pitanje odnosa Vlade RH prema hrvatskim braniteljima.

No, dok minoritne političke snage ovako gromko istupaju – glavna je oporbena stranka ovih dana tek ponešto tiša, usprkos činjenici da se neka vrst njihova stranačkog stava medijima prolomila još krajem travnja. Tada se putem medija čulo: „Iako četiri do pet milijuna kuna nije neki novac, to opet je novac i može se i bolje potrošiti. Uostalom, u vojsku se nije ulagalo i nema razloga za vojne parade. Poanta svega je da Milanović želi izbjeći kninski trg i zvižduke. Namjera mu je odraditi protokol na kninskoj tvrđavi i zbrisati u Zagreb“, dok se dodavalo i tvrdnju da su i veterani za proslavu Oluje u Kninu, a da će HDZ biti „ondje gdje to žele branitelji i narod“, te se dodatno paprilo tvrdnjom „Hrvatska je u tako očajnoj situaciji i možda bi se tek 25. obljetnica Oluje mogla slaviti i vojnim mimohodom, ali pod uvjetom da Kukuriku ode s vlasti i da HDZ oporavi gospodarstvo“.

Na te stavove od prije tri mjeseca, HDZ se masovno nadovezao u utorak, 21. srpnja – koristeći kao povod situaciju s međunarodnim bojkotom mimohoda u Zagrebu, na što se krenulo odgovarati s punih pet dana faktičnoga kašnjenja. Kao prvo se tu čulo Miru Kovača, međunarodnog tajnika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Na situaciju oko međunarodnog otkazivanja sudjelovanja na mimohodu Zagrebu, on je tog utorka prvo ponovio staru tezu oko toga da je već ranije „HDZ i njegov predsjednik Tomislav Karamarko govorio da je nametanje mimohoda u Zagrebu beskorisno“ – budući da po njima čitavo događanje služi isključivo Milanoviću za izbjegavanje suočavanja s „narodom u Kninu“. Na to je onda dodao i ponešto novoga kada je na stranačkoj konferenciji za tisak moguću suodgovornost predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović za nedolazak saveznika na mimohod, odbio pranjem ruku – tvrdnjom da je ona „zbog mira u kući“ i pokazivanja suradnje na mimohod pristala, podsjećajući kako je predsjednica još ranije iskazala rezerve prema toj priredbi. Ujedno, Kovač je punih pet dana nakon otvaranja teme međunarodnog bojkota vojnog mimohoda u Zagrebu naglasio i stav da „Vlada vodi operativu“, zamjerajući pritom izostanak „sondiranja terena“ prema saveznicima tko će doći, a tko ne.

Na to se istoga dana nadovezala Josipa Rimac, gradonačelnica Knina, ali ujedno i članica Predsjedništva HDZ-a, te od 12. svibnja i direktorica stranačke kampanje na predstojećim parlamentarnim izborima. Od nje se taj utorak moglo čuti da: Ovo je deseta Oluja koju pripremam kao gradonačelnica i mogu reći da nikad manje nismo bili uključeni i nikad manje detalja nismo znali. A nikad se više nismo spremali – čitavu godinu se spremamo“. Pa ipak, samo tjedan dana nakon sukoba s ministrom obrane Kotromanovićem oko želje da MORH financira interventnu izgradnju parkirališta u Kninu i tvrdnji: „Pokazalo se kako je bio loš potez Vlade što u Odbor nije uvrstila i Grad Knin. Komunikacija Grada Knina s resornim ministrom Kotromanovićem je nikakva, ali još vjerujem da u idućih 20 dana možemo stići i sve pripremiti za proslavu Oluje“, Rimac je ipak naznačila određenu promjenu stava HDZ-a po pitanju dolaska vodstva stranke na mimohod u Zagrebu. Novi je tu stav izgleda ispao: „Ono što smo govorili ranije govorimo i danas. Mimohod je trebao biti za Dan oružanih snaga, a Oluju smo trebalo ostaviti u Kninu. Kako zagovaramo zajedništvo, ukoliko vodstvo HDZ-a dobije poziv, sigurno da će nazočiti 4. kolovoza na mimohodu“.

Bitno je radikalniji tog istog utorka, 21. srpnja u Velikoj Gorici, bio sam Tomislav Karamarko na osmoj po redu Klauzuri HDZ-a, onoj za 6. izbornu jedinicu. Tada se od njega na temu mimohoda i proslave u Kninu moglo čuti:

„A ono što najviše boli ovih dana – rasprave oko proslave Oluje. Izmislili su zagrebački mimohod ne bi li lagano počeli gušiti autentično, iskreno narodno veselje branitelja i naroda u Kninu. To je danas gospođa Pusić izjavila – da je trebalo smisliti novi oblik proslave koji bi se s vremenom „etablirao“. Lagano gasiti Knin, a u Zagrebu raditi vojnu paradu! S početnom cijenom od četiri milijuna kuna –  sada je i deset puta veća. Toliko o njihovim mjerama štednje! A na kraju – potpuni debakl vlade, diplomacije… Pozovu saveznike, a oni ih odbiju! Nakon 20 godina što smo oslobodili Domovinu – saveznici ne dolaze. Popustili, kažu, pod pritiskom srbijanske diplomacije. A gdje je bila hrvatska diplomacija? Trebali su se pripremati godinu dana! Međunarodni sud pravde u Haagu je dokazao da je agresija na Hrvatsku bila isplanirana u Beogradu! Hrvatska vojska je slomila velikosrpsku ideju! Vlada to ne zna objasniti saveznicima. Mi ćemo 5. kolovoz u Kninu slaviti svake godine s ponosom – sjećajući se svakog poginulog za Hrvatsku !“

Jedinstveni zahtjevi – raznolika podloga

Dok u ovome suglasju zahtjeva zapravo i ne čude glasovi s lijeva – budući je tu riječ o ljudima koji su načelno protiv i vojske, i  ratovanja, i vojnih proslava i oružanih pobjeda – pa onda ni njihov aktualni stav tu nije ništa novo, neočekivano, ni nerazumljivo. Malo je zanimljivije vidjeti kontinuirano politiziranje na ovu temu s desne strane političkog spektra u Hrvatskoj. Iako su tu, naime, mnogima usta konstantno puna velikih riječi, Hrvatske vojske, Domovinskog rata i dostojanstva predstojeće obljetnice – bitno je manje pažnje tu posvećeno dostojanstvu baš one djelatne vojske koja posljednjih dana na temperaturama od oko 40 stupnjeva cjelodnevno vježba za priličan nastup na državnome mimohodu. A riječ je tu, da ponovimo, o državnoj proslavi (bez obzira tko bio na vlasti), o državnom nastupu državne vojske, i o službenome prijenosu tog službenog događanja na televiziji – bez obzira, da li na javnim (državnim) ili privatnim kanalima. Ujedno, riječ je tu i o istoj onoj vojsci koja je dobila Domovinski rat, koja je svakoga dana za svoju domovinu spremna raditi te riskirati život – jedino što javni heroji velikih riječi danas pretežito više nisu u njoj, nego iz dubine raznih hladovina tjeraju visoku i nisku politiku na dnevnoj bazi.

Upravo zato je i svako bojkotiranje nedvojbeno opće državne proslave – s Vladom u Zagrebu i Kninu, a i s oporbom također (ako vjerujemo Josipi Rimac !?!) – jednostavno žalostan primjer skupljanja političkih bodova. Njime se dugoročno dovode u pitanje osnove službenog funkcioniranja Republike Hrvatske, osnove koje bi trebale biti neupitne bez obzira na političku orijentaciju aktualne vlasti. Ujedno se u dijelovima hrvatske društvene scene pokazuje i nedvojben izostanak poštovanja prema aktualnom djelatnome sastavu OS RH – gdje se teško može sakriti jedna duboka sebičnost u pristupu, koji vojsku od prije 20 godina smatra kao sve, a ovu današnju i aktualnu ipak kao nešto potpuno drugačije, manje vrijedno, pa čak i potpuno nebitno. A to je, gledajući rad te učinak tih ljudi, posebno žalosno. Naročito je to žalosno imamo li u vidu da je djelatna vojska uskraćena u mnogim pravima koje ostale grupacije ovoga društva smatraju prirodnima, od slobode govora i javnog istupanja do sindikalnog organiziranja radi zaštite radnih prava – te da je mimohod jedna od rijetkih manifestacija u kojoj oni ponosno mogu pokazati što zapravo rade, umjesto da svako malo samo slušaju „Vojsko, čisti snijeg!“ ili „Vojsko, puni vreće!“.

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.