Ponekad se stvari u Africi razvijaju vrlo brzo. U jednoj od mojih knjiga, „Al Qaeda u islamskom Magrebu: sjene terora nad Sahelom“, koja je originalno objavljena u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina, u jednom od prvih poglavlja rekao sam kako Francuska protupobunjenička operacija je ondje potjerala džihadiste u bijeg.
Tome više nije tako: Al Qaeda sada vodi igru. Štoviše, rat u Maliju se intenzivirao do mjere da pobunjenici koji djeluju u toj pustinjskoj regiji sada mogu napadati gotovo po volji. Uz to, dok su zasjede na cestama nekad bile relativno rijetke, one su sada uobičajene. I do svega toga je došlo tijekom zadnje 3 godine.
Sumrak nad južnom Saharom – povratak u bazu
Prije naglog i nepromišljenog povlačenja koje je predsjednik Biden naredio za američke snage u Afganistanu, u ovoj regiji smještenoj južno od Sahare (koja se proteže kroz većinu Afrike, od zapada prema istoku) pobunjenici su uspijevali izvesti možda po dva napada na sigurnosne snage tjedno. Do vremena kada sam napustio Mali koji mjesec kasnije, taj ritam se ubrzao na 2-3 napada dnevno. Ta eskalacija ne samo da ima ozbiljne reperkusije na oko 14.000 uniformiranih pripadnika misije UN-a, koji su na terenu te prostrane afričke države, dvostruko veće od Teksasa u SAD, nego je direktno utjecala i na status tada još oko 5.000 pripadnika jake francuske misije koja je u toj regiji djelovala još od siječnja 2013. godine. Predsjednik Macron je na to odgovorio objavivši svoje namjere o bitnom smanjivanju tamošnje francuske vojne prisutnosti do početka ove godine.
Armee de l’Air Rafale u bazi N’Djamena, Čad
Odluka francuskog predsjednika o tom smanjivanju snaga nije baš uklesana u kamen budući da su njegove snage ondje itekako imale i svojih uspjeha. Dugo godina neuhvatljivi alžirski gerilski vođa Abdel Malek Drougdel, koji je više od desetljeća predvodio organizaciju AQIM, ubijen je od francuskih specijalnih snaga na sjeveru Malija prije otprilike godinu dana. Još jedan visoki pobunjenički vođa, Adnan Abu Walid al-Sahraoui, ubijen je prošle jeseni. Tijekom mojih mjesec dana, koliko sam nedavno proveo pridodan taktičkoj NATO zrakoplovnoj postrojbi u Maliju, imao sam i niz vlastitih kontakata koji su mi dali i određeni osobni uvid u stanje. Prva od stvari koje su mi postale jasne bila je ta da i sam zapovjednik UN snaga odgovornih za sigurnost u državi privatno ima dvojbi oko toga kako se čitav taj rat razvija. On je nekolicini svojih savjetnika rekao kako vjeruje da će konačno povlačenje Amerikanaca iz središnje Azije samo pojačati tempo događanja na njegovom afričkom ratištu, ali da bi to moglo slično utjecati i na islamističke pobune drugdje u Africi, uključujući tu Somaliju i Mozambik.
Nizozemske specijalne snage u patroli, Mali, ruta Gao via Ansongo kod Tin Hamma, 31 siječnja 2015. godine
Ovakve je poglede dodatno pojačao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, kada je jesenas agenciji France Press izjavio kako se pribojava da bi talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu moglo „ohrabriti“ druge džihadiste širom Sahela bna jačanje napada u nadi ostvarivanja sličnih uspjeha po njihovim pojedinim državama. O svemu tome tada sam želio za objašnjenje upitati i švedskog generala Dennisa Gyllensporrea, tadašnjeg zapovjednika misije MINUSMA, u njegovom zapovjedništvu u gradu Bamako, no on me odbio primiti. Dapače, preko nekih od mojih izvora jasno mi je dao do znanja da nema namjeru razgovarati s nikim iz medija. Sve bi to bilo u redu da general nešto ranije nije izjavio kako je islamistička pobuna u Republici Mali – koja uključuje i sve njihove zapadno-afričke države susjede – trenutno rezultira najopasnijom misijom očuvanja mira u svijetu. No to je morao biti oksimoron, budući da za očuvanje mira taj mir prvo mora i postojati. Osim toga, MINUSMA je zadnjih godina trpjela neke od najviših brojeva mrtvih tijekom misije u općenitoj povijesti UN-ovog čuvanja mira. Broj napada se upeterostručio od 2016. do 2020., kada je konačno ondje poginulo 4.000 ljudi, dok je prema UN-u taj broj 2016. iznosio 770.
Pažljiviji promatrači su također zamijetili i da mnoge od taktika koje koriste pobunjenici u Maliju oponašaju i pripadnici drugih džihadističkih pobuna, posebno Boko Haram u Nigeriji, al-Shabab u Somaliji i oni na sjeveru Mozambika, gdje je Cabo Delgado postao prvo uporište salafističkih džihadista na jugu Afrike.
Kako to utiče na ostatak Afrike?
Raznolike snage koje je uvježbavala misija EUTM Mali
To utiče na više načina. Prvi od njih je da je i Europa jasno uzbunjena jačanjem terorizma u Mozambiku, i to toliko da ako se ta pobuna ne savlada, ona bi se mogla proširiti širom južne Afrike. Ima tu i još paralela:
- Sve države koje su već ranije spomenute imaju terorističke skupine direktno povezane bilo s Islamskom državom ili Al Qaedom. Te dvije organizacije su svaka za sebe stvorile čitav niz džihadističkih saveza. Uz to, vodstva raznih pobunjenika imaju izvrsnu međusobnu komunikaciju i koordinaciju, dok su njihovi obavještajni dijelovi gotovo nedostižno bolji od skoro bilo koje moderne afričke države iz tog područja.
- Mali, Nigerija i Mozambik su kao države prošli kroz jedan postupan i pritajen proces infiltracije koji je trajao više godina. Tijekom tog vremena, pobunjenici su prelazili preko njihovih loše ocrtanih granica i formirali tajne militantne ćelije ne bi li indoktrinirali njihovo lokalno stanovništvo, te širili svoje radikalne nove poglede na islam.
- Svaka muslimanska opozicija takvom „novom poretku“ bila je likvidirana, što je često uključivalo i pokolje te komadanje nevinih seljana kao oblik postavljanja jasnih primjera. To se posebno vidjelo u provinciji Cabo Delgado na sjeveru Mozambika tijekom proteklih godina.
-
Mali – pripadnici međunarodne misije Takuba
Kao što je američki časopis „Foreign Policy“ napisao sredinom lipnja 2021. godine, „iako su za sada napadi ostali lokalizirani, to bi se moglo promijeniti kako Islamska država jača svoju terorističku mrežu u istočnoj i južnoj Africi. Sjeverni Mozambik mogao bi postati početna točka za terorističke napade na glavne gradove u regiji, prateći time razvoj Al Qaedine mreže u zapadno-afričkom Sahelu“.
- Pobuna izaziva generacijsku traumu širom sjevera Mozambika. Djecu se prisilno novači u borbu i indoktrinira. Lokalne društvene strukture jako su napregnute dolaskom brojnog izbjeglog stanovništva.
- U sve tri te države – kao i u Somaliji – pobunjenički napadi idu po istom uspješnom uzorku. Nasrtaji na vojne baze vladinih snaga izvode se obično frontalnim napadima pune snage, tijekom kojih velike skupine pobunjenika izvode masovne napade krećući se brzo, bilo pomoću motora ili kamioneta Toyota-tipa, s težim naoružanjem montiranim na njihovom stražnjem dijelu. Oni se uvijek usmjeravaju ondje gdje ih se najmanje očekuje, a svoje mete najčešće zatiču pri odmoru, bilo u polumraku sumraka ili zore.
Usamljene patrole ipak su dobro koordinirane, a koriste i bespilotne letjelice
Jedan neposredni ishod svih ovih događanja je i taj da je početkom studenog prošle godine više europskih država odlučilo uspostaviti obučnu misiju za Mozambik (EUTM MOZ). Još i prije toga su portugalski vojnici uvježbavali svoje kolege iz Mozambika u toj bivšoj portugalskoj koloniji u Africi, no novi kontingent je multinacionalan, zaokružen, i predvođen od brigadnog generala Nuno Lemos Piresa, s operativnim zapovjedništvom na sjeveru države.
Treba napomenuti da je i prije svega toga već bilo stranih trupa, ali iz same Afrike, koje su se borile s pobunjenicima na krajnjem sjeveru Mozambika – one su bile iz Ruande. Prema pojedinim obavještajnim izvještajima moglo se čuti da su te snage iz Ruande zapravo uvelike sastavljene od ljudstva iz Zimbabvea, tek pod zapovjedništvom iz Ruande. Razlog za sve ovo je vrlo jednostavan: zbog međunarodnih sankcija pod kojima se nalazi Harare, vlada Zimbabvea koristi pod tuđom zastavom ovaj kanal za pribavljanje oružja i drugih strateški vrijednih roba.
Grad Bamako iz zraka
Još je i bitnija činjenica da brojni aktualni vojni vođe često zaboravljaju kako vojnu povijest, tako i osnovne principe pobunjeničkog ratovanja. Naime, dok su snage Mozambika napadale i zauzimale pojedine gradove i uporišta, možda baš ona koja su prije toga u nekom trenutku i gubili, sami pobunjenici se ne zamaraju držanjem prostora. Čim nastupi opasnost ikakvog ozbiljnijeg napada, pobunjenici pokupe svoju opremu, odu iz ugroženog područja i započnu provođenje svojih operacija negdje drugdje. To je i razlog zašto su pobunjenici toliko uspješni: oni tako mogu planirati svoju strategiju, a razne vladine snage ih tek moraju naknadno dostizati i igrati njihovu nametnutu igru.
Britanski specijalci i helikopteri RAF Chinook, baza Gao na sjeveru Malija
US AF C-17 slijeće u zračnu luku Gao, ožujak 2016. godine
Tijela poginulih Francuza prevoze se kući iz baze Gao u Maliju
* Gost autor je Al J. Venter, iskusni ratni dopisnik, autor dokumentaraca te pedesetak knjiga, čije je više desetljetno iskustvo s raznih svjetskih ratišta koncentrirano na Bliski istok i Afriku. Raznolika događanja i krizna žarišta od građanskog rata u Nigeriji 1967. pa do danas, Venter je godinama pokrivao i za Jane’s International Defence Review. Za ovaj njegov zanimljiv tekst posebno zahvaljujemo i Christianu Nikoliću, koji nas je spojio na uživanje čitatelja.
