Posljednjih dana ponovno se u hrvatskim medijima moglo čitati o navodnom izvozu oružja i vojne opreme na krizna žarišta svijeta. Za razliku od veljače ove godine, kada je bila riječ o otkrićima istraživačkim novinarima BIRN-a i OCCRP-a po pitanju hrvatskog prometa oružja u 2016. godini, sada je riječ o otkrićima bugarskih novina Trud o usporedivim poslovima od 2015. do svibnja ove godine. One su na svojoj internetskoj stranici 2. srpnja objavile tekst u kojem se novinarka Dilyana Gaytandzhieva poziva na dokumente objavljene na Twitteru od “Anonymous Bulgaria” i opisuje sustav diplomatskih letova državne azerbajdžanjske kompanije “Silk Way Airlines”, kojima se smanjenim sustavom tranzitnih kontrola dostavljalo oružje i vojnu opremu u niz kriznih žarišta svijeta.

Preko 350 takvih diplomatskih letova preko niza država (među ostalim i Bugarska, Srbija, Rumunjska, Češka, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Turska, Njemačka, Grčka, UK, Izrael) prebacivalo je uz djelovanje više posrednika iz Sjedinjenih Američkih Država za vlasti Azerbajdžana vojne terete na tržišta Iraka, Afganistana, Pakistana, Konga, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sudana, Burkine Faso i Saudijske Arabije. Pri tome, posebno je apostrofirana Saudijska Arabija kao financijer i posrednik u nizu poslova kojima se implicira naoružavanje brojnih skupina raznih boraca u Siriji i Jemenu. U bugarskom tekstu Hrvatska se spominje samo jednom – povodom prijevoza 282 tone tereta putem ukupno 10 diplomatskih letova na ruti Baku-Rijeka-Baku u travnju i svibnju ove godine – u sklopu posla s Ministarstvom obrane Azerbajdžana i američkim poduzećem Culmen International LLC. Ovom tematikom su se posljednjih dana srpnja pozabavili novinari hrvatskog dnevnika 24sata – koji su uz fotografije spomenutih letova te utovara roba na prostoru zrakoplovne luke Rijeka pokušali dobiti i tematska očitovanja nadležnih državnih tijela u Hrvatskoj. Rezultat – MORH je upit o diplomatskim letovima prebacio na Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje se onda ispričalo i izbjeglo svaki odgovor.

Saudijska Arabija na sudu

Istini za volju, ovakvi izvozni poslovi na prvi pogled izgledaju potpuno legalni. Kada se temu pogleda detaljnije, tu se otvaraju pitanja poštovanja UN sporazuma o trgovini naoružanjem i određenih preporuka EU o prometu roba vojne namjene – budući da postoji sumnja kako će barem dio ove vojne tehnike biti korišten za kršenje ljudskih prava na poprištima građanskih ratova i međunarodnih sukoba. Upravo se ova pitanja posljednjih godina učestalo postavljaju u slučaju Saudijske Arabije, države kojoj je i Hrvatska 2016. izvozila vojnu robu. No to nisu dileme koje bi mučile samo Hrvatsku, o čemu dobro svjedoči sudski postupak trenutno u tijeku u Velikoj Britaniji – posebno važan u ovom kontekstu, a praktično nevidljiv u raspravi koja se na istu temu ponekad vodi u Hrvatskoj.

Naime, u Velikoj Britaniji je početkom 2016. godine organizacija Kampanja protiv trgovine naoružanjem (Campaign Against Arms Trade – CAAT) pokrenula sudski postupak protiv države (konkretno, protiv državnog tajnika zaduženog za međunarodnu trgovinu) kojim se osporava dozvoljivost izdavanja dozvola za izvoz vojne opreme i naoružanja iz Ujedinjene Kraljevine u Saudijsku Arabiju. Kao razlog osporavanja navodi se kako Saudijska Arabija svojim ponašanjem u Jemenu (gdje sudjeluje u građanskome ratu) krši britanski propis kojim je u pravni sustav UK unesen sadržaj europskih pravila o prometu naoružanja i vojne opreme (među ostalim i EU preporuke 2008/944/CFSP, “The Common Rules Governing the Control of Exports of Military Technology and Equipment”), kao i UN Sporazuma o trgovini naoružanjem (UN Arms Trade Treaty). Pri tome se glavnina rasprave svela na drugi od ukupno 8 navedenih kriterija koji moraju biti zadovoljeni za izdavanje spomenutih izvoznih dozvola – kriterij koji ograničava izdavanje takvih dozvola u slučaju postojanja jasnog rizika da bi roba mogla poslužiti za počinjenje ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Nevladinoj organizaciji CAAT su se u postupku protiv nadležnih državnih struktura Velike Britanije pridružile još i organizacije Amnesty International, Human Rights Watch, Rights Watch (UK) i Oxfam, ne bi li zaustavile izvozne poslove koji su tijekom posljednje dvije godine u UK donijeli oko 3,3 milijarde GBP prihoda.

Pripremne faze ovog sudskog postupka potrajale su većinu 2016. godine, da bi početkom 2017. godine britanski High Court of Justice pokrenuo tzv. “Judicial Review” – postupak preispitivanja legalnosti osporavanih djelovanja državnog sustava UK, zaduženog za izdavanje dozvola za promet naoružanja i vojne opreme. U veljači je sud održao niz tematskih saslušanja svih stranaka postupka (u otvorenoj i zatvorenoj formi), na kojima se preispitivalo britansko zakonodavstvo, 72 podnesena slučaja za koja se tvrdilo kako predstavljaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao i mehanizme kojima vlasti Velike Britanije osiguravaju pridržavanje propisa koji reguliraju izvoz tako ograničenih roba. Temeljem spomenutih uvida i materijala, do srpnja ove godine donesena je i presuda, koja je objavljena 10. srpnja 2017. godine. U njoj je spomenuti High Court of Justice odlučio da nema osnove za (1) suspendiranje izvoznih dozvola za Saudijsku Arabiju po pitanju opreme vezane uz sukob u Jemenu, kao ni za (2) obustavu daljnjeg izdavanja takvih izvoznih dozvola.

U osnovi, sud je zaključio da (1) snage Koalicije u Jemenu ne ciljaju civile namjerno, (2) da je Saudijska Arabija uspostavila procedure za osiguravanje pridržavanja normi međunarodnog humanitarnog prava, (3) da je Koalicija istraživala kontroverzne incidente, (4) da se Saudijska Arabija upustila u dijalog s predstavnicima Velike Britanije oko upitnih incidenata i procedura postupanja u takvim situacijama, (5) da je Saudijska Arabija posvećena pridržavanju međunarodnog humanitarnog prava, i (6) da nema “jasnog rizika” za počinjenje “ozbiljnih povreda” međunarodnog humanitarnog prava (u njegovim raznolikim manifestacijama) – koji bi činio nužnim suspendiranje ili otkazivanje prodaje vojne robe iz Velike Britanije u Saudijsku Arabiju temeljem kriterija 2c na koji su se pozivale nevladine udruge.

Ovakve su odluke dočekane s popriličnim negodovanjem u krugovima velikih nevladinih udruga umiješanih u ovaj postupak, a Kampanja protiv trgovine naoružanjem odmah je najavila i ulaganje žalbe nadležnom prizivnom sudu. Pa ipak, ovakva je sudska odluka zanimljiva i izvan Velike Britanije iz najmanje dva razloga. Kao prvo, ona jasno demonstrira kompleksnost ove teme, koja posljednjih godina muči čitav niz europskih država, uključujući tu i Republiku Hrvatsku. Kao drugo, u javno dostupnim materijalima iz ovog sudskog postupka jasno se vidi i mehanizam preispitivanja opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robu u Velikoj Britaniji – sklop više ministarstava i njihovih specijaliziranih radnih skupina, čiji se rad na registriranju i ocjenjivanju incidenata na terenu mogao predstaviti sudu, u okviru obrazlaganja ispravnosti rada državnog sustava izdavanja odluka za izvoz naoružanja i vojne opreme.

Kako se sve ovo odnosi na RH?

Budući je Hrvatska članica EU kao i Velika Britanija, a kao država je ratificirala i UN Sporazum o trgovini naoružanjem – raspon obveza i djelovanja nadležnih državnih tijela RH i UK je usporediv, usprkos jasno vidljivim razlikama u veličini i snazi država, kao i opsegu pojedinih nacionalnih vojnih industrija. No, dok se u slučaju Velike Britanije jasno vidi opsežna državna infrastruktura koja prati događanja u svijetu i onda donosi ocjene o opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robe temeljem takvog specijalističkog uvida – u Hrvatskoj je situacija na prvi pogled slična, a ipak temeljito različita. Naime, kao i u UK – gdje takve dozvole donosi državni tajnik zadužen za međunarodnu trgovinu, uz aktivnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane – u Hrvatskoj je to načelno posao Ministarstva gospodarstva, uz suradnju vanjskoposlovnog i obrambenog resora.

Pa ipak, u Hrvatskoj je jasno vidljivo (za razliku od Velike Britanije) da ta suradnja zapravo u praksi ne radi. Naime, nadležna ministarstva u RH načelno više rade na skrivanju podataka o procesu izdavanja izvoznih dozvola za robe vojne namjene, nego što su spremna takve podatke podastrijeti javnosti čak i u slučaju ustrajnih problema, skandala, te propitkivanja. Osim toga, nedostatak suradnje jasno se vidi i u potpunom izostanku međusobne koordinacije nadležnih dijelova države po ovim pitanjima – što se dobro vidjelo u veljači ove godine, kada su temeljem istraživanja medija o jednim te istim izvoznim poslovima iz Ministarstva gospodarstva, Ministarstva financija i Državne uprave za statistiku izašli u javnost temeljito različiti podaci, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org.

Da to nije slučajno, pokazali su i upiti nevladine organizacije Centar za mirovne studije iz Zagreba, koja je 22. lipnja ove godine objavila rezultate svoje tematske prepiske s Ministarstvom gospodarstva, poduzetništva i obrta po pitanju zahtjeva za pristup informacijama oko hrvatskog izvoza oružja u Saudijsku Arabiju tijekom 2014., 2015. i 2016. godine. Tom se prilikom pokušalo doznati više o specijaliziranim procjenama rizika vezanog uz izvoz naoružanja u tu državu – što je posao kojeg je resor gospodarstva pokušao prebaciti na vanjske poslove (koji su se oglušili na očitovanje temeljem upita po pravu na pristup informacijama, jednako kao što su se prije koji dan oglušili i na novinarske upite iz redakcije 24sata).

No, ono što je ipak postalo jasno usred takvog oglušivanja (u dijelovima prepiske koje su članovi CMS stavili na internet krajem lipnja) – je činjenica da Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta od Ministarstva vanjskih poslova nije dobilo nikakvu vezanu “procjenu” stanja u Saudijskoj Arabiji, koju bi onda iskoristili u svom procesu donošenja odluka o izdavanju ili uskrati izvoznih dozvola za trgovačke poslove iz RH u Saudijsku Arabiju. Umjesto toga, iz Ministarstva vanjskih poslova se sredinom ožujka 2017. godine čulo tek da u okviru svoje suradnje po pitanju spomenutih izvoznih dozvola od zemlje u koju se misli izvoziti pribavljaju “… jamstvo da predmetna roba neće biti prenesena na bilo koju drugu pravnu ili fizičku osobu za poslovne aktivnosti na području te države, ili se ponovno izvoziti, posuđivati ili iznajmiti bez pisanog odobrenja nadležnih tijela Republike Hrvatske“. Dakle, umjesto da samostalno naprave analizu rizika, oni su tek od zemlje potencijalnog odredišta robe tražili obećanje da neće biti daljnje distribucije bez suglasnosti iz Zagreba.

Ono što tu nije napravljeno i dostavljeno u hrvatsko Ministarstvo gospodarstva – izravno bi odgovaralo “savjetu o Konsolidiranim kriterijima”, koje britanski vanjski poslovi sastavljaju kroz suradnju svog Tima za politiku izvoza naoružanja, britanskih diplomata i resornih stručnjaka za pojedine regije te države, a u svrhu potpore nadležnom resoru za izvozne dozvole u UK. Primjera radi, britanski resor vanjskih poslova je od prosinca 2015. godine do ljeta 2017. godine po pitanju Saudijske Arabije i Jemena sastavio 10 takvih preporuka, prateći razvoj rata i situaciju na terenu. U Hrvatskoj izgleda da unutar okvira postupka ocjene zahtjeva za izdavanje izvoznih dozvola za robe vojne namjene nema ni traga usporedivom postupanju nadležnih državnih tijela – ili barem do sada periodični skandali nisu bili dovoljni poticaj da nadležni takav svoj posao objave, opet za razliku od Velike Britanije (ako ništa drugo, a ono u nedavnom sudskom potupku). Uglavnom, nedvojbeno je da mehanizam procjene rizika pri izvozu oružja i vojne opreme iz RH pod hitno traži ponešto ozbiljnog koordiniranja, ako ne i dublju reformu!