Saudijska vojna intervencija u Jemenu, započeta u rano jutro 26. ožujka, ušla je u svoj 19 dan. Usprkos brojnim nagađanjima, operacije protiv šijitskih boraca iz skupine Ansar Allah (poznatije pod nazivom al-Houthi – hutisti, prema prezimenu svojih vjerskih i političkih vođa), te postrojbi vjernih bivšem dugogodišnjem autokratskom predsjedniku Jemena Ali Abdullahu Salehu (svrgnutom s vlasti u Arapskome proljeću) i dalje su prvenstveno ograničene na zračne udare popraćene s ponešto borbenih djelovanja s pojedinih koalicijskih brodova, dok još nema ozbiljnijih kopnenih operacija. Prema službenim objavama, do subote 11. travnja u tom je okviru izvedeno oko 1200 zračnih udara, a uz više stotina civilnih žrtava, u pograničnim su sukobima navodno registrirana i stradavanja oko 500 boraca hutista.
Pri tome, na terenu u Jemenu s jedne strane djeluje koalicija koju je okupila Saudijska Arabija, sastavljena od glavnine država članica Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC), uz izričit izuzetak Omana, te još niza velikih arapskih zemalja. Bahrein, Egipat, Jordan, Katar, Kuvajt, Maroko, Saudijska Arabija, Sudan i Ujedinjeni Arapski Emirati na raspolaganje su dali svoje vojne efektive. Somalija je otvorila svoj zračni prostor i teritorijalne vode, a dala je na raspolaganje i svoje dvije zračne baze (Berbera i Bosaso), a Pakistan (kojeg se početno brojilo i najavljivalo, i od kojeg se očekivalo ljudstvo, brodove i borbene zrakoplove) ipak je nakon dužeg promišljanja u petak, 10. travnja, odlučio ostati neutralan. Na margini su u operacije uključene i Sjedinjene Američke Države, koje su odlučile pomoći obavještajnom suradnjom (uspostava zajedničke radne ćelije za planiranje i planiranje) i logistikom (isporuke naoružanja i streljiva, dopuna koalicijskih borbenih zrakoplova gorivom u letu od 8. travnja). Uz to, mediji spominju kako je u području operacija uz obale Jemena usidrena i poprilična flota američkih kapitalnih plovnih jedinica – nuklearni nosači zrakoplova USS Theodore Roosevelt (CVN 71) i USS Carl Vinson (CVN 70), kao i desantni nosač USS Iwo Jima (LHD 7) s marincima kao rezervom za slučaj potrebe.
Hutisti na prosvjednome skupu protiv saudijskog bombardiranja krajem ožujka u Sani
S druge strane su im suprotstavljene snage hutista, koje prema grubim procjenama broje oko 100.000 boraca, te ponešto boraca vjernih bivšem predsjedniku Salehu – na čiju je stranu u borbama prešlo barem nekoliko brigada jemenske regularne vojske (33., 35. i 201. oklopna brigada, 15. i 117. pješačka brigada, a onda i 21. brigada mehaniziranog pješaštva). Pri tome, treba napomenuti kako je do ljeta 2012. godine osnovnu aktivnu vojnu strukturu u Jemenu sačinjavala tzv. Republikanska garda, postrojba ranga korpusa prvotno sastavljena od oko 20 raznolikih brigada. Taj sklop postrojbi brojio je između 30 i 100 tisuća ljudi pod oružjem, te je bio čvrsto pod utjecajem bivšeg vlastodršca Saleha, čiji je sin Ahmed ujedno i zapovijedao. U pokušaju smanjivanja utjecaja obitelji Saleh, predsjednik Abd Rabu Mansour Hadi je u rujnu 2012. ustrojio tzv. Predsjedničku gardu – postrojbu sastavljenu od ukupno 4 brigade, po dvije iz segmenta vojske vjernog Salehi i dvije iz segmenta vjernog njegovu rođaku i protivniku Ali Mohsenu Salehu al-Ahmaru. Ujedno, sredinom prosinca 2012. su sa svojih vojnih funkcija smijenjeni Ahmed Saleh i Ali Mohsen Saleh al-Ahmar, što je ostalo mrtvo slovo na papiru, budući su oni putem svojih političkih veza nastavili kontrolirati sebi vjerne vojne postrojbe. Ipak, do kraja 2014. iskristaliziralo se da je ta nova Predsjednička garda navodno ostala i jedina postrojba još uvijek vjerna međunarodno priznatome predsjedniku Jemena – dok se prilično loše definirani ostatak Oružanih snaga Jemena ili pridružio klanu Saleh, ili ostao neutralan (birajući strane u nekom kasnijem momentu krize).
Upravo je Predsjednička garda jedina pružila i oružani otpor između 19. i 21. siječnja ove godine, kada su snage koalicije al-Houthi i Saleh zauzele predsjedničku rezidenciju u Sani (što je predstavljalo okidač niza događanja koji su konačno završili u međunarodnoj vojnoj intervenciji u Jemenu 26. ožujka 2015. godine). Napomenimo još i prilično bitnu činjenicu kako se za jemenske postrojbe nazvane brigadama pretpostavlja da pri punoj snazi broje oko 1500 ljudi, dok se za mnoge od njih moglo čuti i da su u praksi zapravo bitno slabije.
Raspoređene snage i njihova djelovanja
Saudijski tenkovi raspoređeni uz granicu s Jemenom, 9. travnja 2015. godine
Što se inozemnih vojnih efektiva tiče, čitava operacija nazvana “Odlučujuća oluja” (Decisive Storm) obuhvatila je prvenstveno saudijske snage (oko 100 borbenih zrakoplova, 150.000 vojnika i nešto vojnih brodova), i još do 115 koalicijskih zrakoplova (15 iz Bahreina, 15 iz Maroka (po nekim izvorima 6), 15 iz Jordana (po nekim izvorima 6), 15 iz Sudana (po nekim izvorima samo 3 ili 4), te njih 15 iz Kuvajta, 10 iz Katara i 30 iz Ujedinjenih Arapskih Emirata). Dok se Pakistan u početku brojio u koaliciju, ali bez specificiranja doprinosa, za Egipat se čulo kako je pred obale Jemena otposlao 4 vojna broda i nešto zrakoplova za podršku operacijama. Ovi su efektivi iskorišteni da bi se od 26. ožujka zatvorio zračni prostor nad Jemenom, a onda koji dan kasnije i uspostavila pomorska blokada jemenskih luka (prvenstveno Adena). Na te je vojne aktivnosti 8. travnja simbolički odgovorio i Iran, koji je objavio da pred obale Jemena šalje jedan razarač (F-72 Alborz, plovilo klase Alvand) i jedan logistički brod (A-422 Bushehr, klase Bandar Abbas), formalno da na prostoru tjesnaca Bab al-Mandab sudjeluju u operacijama protiv tamošnjih pirata – što je protumačeno kao akt podrške jemenskim šijitima, te pokazivanje snage u regiji.
Napad na ciljeve u Sani, glavnome gradu Jemena, 8. travnja 2015. godine
Među primarnim ciljevima operacije našli su se položaji protuzračne obrane oko grada Sane (jedan položaj sustava S-125 “Neva”, tri položaja sustava S-75 “Dvina” i dva položaja sustava 2K12 “Kub”), a onda i niz drugih vojnih objekata u središnjim dijelima Jemena, te na prilazima Adenu. Dok su snage hutista i klana Saleh protiv međunarodnih zračnih snaga koristile još primjeraka navedenih protuzračnih sustava (čak i uz poneki zabilježeni uspjeh), jasno je da su njihove mobilne snage bile dodatno naoružane i lakim protuzračnim oružjem – mobilnim sustavima 9K31 Strela-1, te velikom količinom prijenosnih raketnih oružja 9K32 Strela-2 i 9K34 Strela-3. Uz to, moglo se čuti i o relativno brzome uništenju glavnine jemenskih zračnih snaga (oko 20 borbenih zrakoplova MiG-29/SMT/UBM (9-12/9-18/9-53), oko 50 lovaca-presretača MiG-21MF/bis/UM, desetak lovaca F-5B/E, oko 30 jurišnih aviona Su-22M4/UM-3K, oko 20 školsko-borbenih aviona L-39C, kao i s desetak desantno-jurišnih helikoptera Mi-24D i Mi-35) – što je snagama Kraljevskog zrakoplovstva Saudijske Arabije omogućilo brzu objavu stanje kompletne zračne nadmoći nad prostorom Jemena.
Žestoke su ulične borbe potresale Aden 13. travnja 2015. godine
Nakon prve faze operacije, pretežno izvođene iz zraka, u nedjelju 12. travnja počelo se pričati i o tzv. drugoj fazi operacije – koja bi navodno trebala obuhvatiti i ulazak kopnenih snaga u borbe u Jemenu. U tu je svrhu za početak Egipat put Saudijske Arabije otposlao oko 5000 vojnika – koji bi na jugu Kraljevine trebali uspostaviti dvije egipatske vojne baze (kod mjesta Gizan i Nagran), gdje bi se postupno moglo okupiti ukupno do 48.000 egipatskih vojnika. Uz njih se govori i o neposrednom angažiranju još oko 80.000 vojnika iz Saudijske Arabije (iako se u početku spominjalo tih famoznih 150 tisuća saudijskih vojnika) te 16.000 vojnika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Jordan, Maroko i Sudan još nisu potvrdili svoje sudjelovanje u kopnenim operacijama.
Stanje u kopnenome ratu
Za razliku od međunarodne vojne akcije “Odlučujuća oluja”, koja je do sada obuhvaćala pretežito zračna i mornarička djelovanja, razvoj stanja na kopnenim bojištima u Jemenu u stvari odražava domaći karakter nedavnih događanja. Kriza je zapravo započela 9. rujna 2014. godine, otpočinjanjem oružanih sukoba između vojnim snaga šijitskih hutista u Sani (gdje su oni sudjelovali u protestima protiv ukidanja državnih subvencija za gorivo) i državnih sigurnosnih snaga predvođenih članovima pro-saudijske sunitske i konzervativne političke stranka al-Islah, te njoj bliskih vojnih postrojbi generala Ali Mohsena Saleha al-Ahmara. Tom su prilikom nakon 5 dana borbi hutisti na kraju zauzeli grad Sanu, još uvijek ostavljajući dojam da se stvari barem donekle odvijaju u okvirima poretka – no, srušena je vlada dotadašnjeg premijera Mohammeda Basindawae, stranka al-Islah je bitno oslabljena te je njen vojni čelnik al-Ahmar potjeran u inozemno izbjeglištvo (Saudijska Arabija ili Katar). Već se tu naziralo da hutisti rade u koordinaciji sa snagama bliskim klanu oko bivšeg predsjednika Saleha.
Abd Rabbuh Mansur Hadi, predsjednik Jemena
Do kraja siječnja 2015. godine postupno je jačao pritisak hutista na ostatke sustava državne vlasti u zauzetoj Sani, da bi stvari kulminirale 20. siječnja, zauzimanjem kompleksa predsjedničke palaču u Sani i stavljanjem u kućni pritvor predsjednika Abd-Rabbu Mansour Hadija 21. siječnja 2015. godine. Dok su tu već krenule eskalirati podjele na sjever Jemena i zauzeti glavni grad, te jug države koji se krenuo oglušivati na odluke iz Sane, pobjedu hutista i navodni silazak s vlasti zatočenog predsjednika i vlade Jemena (na mjesec dana nadomještenih tijelom nazvanim Revolucionarni komitet) dovodi u pitanje bijeg Abd Rabu Mansoura Hadija iz Sane 21. veljače 2015. godine.
Nakon pristizanja Hadija u Aden (gdje se sklonio i veći broj bivših parlamentaraca i raznih dužnosnika pobjeglih iz Sane), on se ondje ponovo proglašava legitimnim predsjednikom država. Idući su dani donijeli niz sukoba hutista i političkih pristalica Vlade Jemena širom provincija na osovini Sana-Aden, da bi Abd Rabu Mansour Hadi Aden 21. ožujka proglasio privremenim glavnim gradom Jemena – najavivši ujedno i ponovno zauzimanje Sane. Te su najave pokrenule vojnu operacija hutista i njihovih saveznika vjernih klanu Saleh – koji su većom vojnom silom krenuli prema Adenu, u kojem se već počela odvijati i pobuna dijela vojske nezadovoljne potezima nove “sve-državne” vlasti (komandosi Specijalnih snaga sigurnosti oko međunarodne zračne luke Aden).
Hutisti su 22. ožujka zauzeli Taiz, treći po veličini grad Jemena, smješten na pola puta od Sane na jug prema Adenu, da bi u isto vrijeme njihove snage (1) na zapadu Jemena izbile i na obalu Crvenog mora sjeverno od strateški bitnog tjesnaca Bab al-Mandeb, (2) došle do sjevernih predgrađa Adena (oko međunarodnog aerodroma), te (3) u smjeru obala Adenskoga zaljeva oko 200 km istočno od Taiza, u predjelima južno od grada Lawdera (gdje je došlo do šireg sukobljavanja vojnih jedinica sklonih Salehu i predsjedniku Hadiju). Time se načelno krenulo s tri strane napredovati prema Adenu – u kojem se koncentrirao ostatak organizirane opozicije sklopu hutista i snaga odanih klanu Saleh – da bi centralni krak ove operacije do 25. ožujka i stigao pred Aden te zauzeo tamošnju međunarodnu zračnu luku. Ovo je bio sklop okolnosti koji je u noči od 25. na 26. ožujak doveo do ulaska Saudijske Arabije i njenih saveznika na bojišta Jemena.
Spomenimo da je idućih dvadesetak dana intervencije tek usporilo zauzimanje Adena od snaga hutista i klana Saleh. Dok je prvih nekoliko dana bombardiranja dalo određeni predah snagama vjernim predsjedniku Hadiju, te ih spasilo od brzog poraza – ta se prednost krenula topiti početkom travnja, kada su se hutisti i njihovi saveznici pribrali. Do 10. travnja oni su zauzeli dobar dio grada Adena, većinu lučkih postrojenja, kao i novi kompleks predsjedničke palače, dok je sam Abd Rabu Mansour Hadi još 26. ožujka osvanuo u izbjeglištvu u Saudijskoj Arabiji. U unutrašnjosti Jemena borbe su se koncentrirale na prekidanje logističkog lanca koji je od Sane vodio prema adenskome bojištu (gdje je 6. travnja uništen i ključni most na ruti Taiz-Aden), dok su hutisti pokušali i ojačati svoj već spomenuti otežani istočni smjer prodora prema Adenskome zaljevu. Uglavnom, brojni zračni udari Saudijske Arabije i njihovih saveznika imali su tek posredan utjecaj na tijek kopnenih vojnih operacija, uništili su doduše ponešto vojnih objekata, baza i skladišta u rukama hutista i klana Saleh, ali su ujedno donijeli i oko 400 civilnih žrtava – pruživši priliku režimu u Sani i Iranu za spomen genocida u Jemenu.
Neki dodatni aspekti operacija
Oružje iz američkih donacija Jemenu
Aktualna kriza te onda i građanski rat u Jemenu je na svjetlo dana donio i neke aspekte vojno-političkih djelovanja Sjedinjenih Američkih Država u toj zemlji. Naime, od 2007. godine do danas, SAD su Jemenu dostavile oko 500 milijuna USD vrijednosti naoružanja i vojne opreme. Nakon povlačenja tamošnjeg veleposlanstva SAD iz Sane 11. veljače ove godine, nakon kojeg je u ruke hutista palo 20 vozila kojima je izvedena evakuacija do tamošnje međunarodne zračne luke, postupno je u kaosu nestala i spomenuta vojna oprema američkog podrijetla. Dok mediji napominju kako je riječ o oko 200 kompleta ručnog naoružanja i vojne opreme (pištolji Glock, jurišne puške M-4, oko 1,25 milijuna komada raznog streljiva, pancirni prsluci, te oprema za noćno gledanje), tu je obuhvaćeno i oko 160 vozila HMMWV, 4 helikoptera Bell Huey II, 4 bespilotne letjelice AeroVironment RQ-11 Raven, 2 zrakoplova Cessna 208 Caravan, jedan transportni zrakoplov CASA CN-235, te dva obalna patrolna plovila. No, kako je to samo oprema vidljivo odaslana od američkih resora obrane i vanjskih poslova, vjerojatno je u Jemenu nestalo i više, budući su i Pentagon i CIA ondje djelovali i brojnim tajnim projektima.
Zračna baza Al Anad u Jemenu
Upravo o dijelu takvih aktivnosti se saznalo 21. ožujka 2015. godine, kada je objavljena vijest o evakuaciji jemenske zračne baze Al Anad, smještena oko 50 km sjeverno od Adena, u pojasu gdje brdoviti teren prelazi u obalne ravnice. Riječ je bila o instalaciji koja se profilirala kao centar američkih operacija protiv islamističkog terorizma na jugu Jemena, te mjesto od kuda se kretalo u prikupljanje obavještajnih podataka potrebnih za provođenje takvih operacija. Dok se iz nje krajem ožujka povuklo posljednjih stotinjak pripadnika specijalnih postrojbi SAD, njihovo je dotadašnje sjedište samo dan kasnije zaposjela bivšem predsjedniku Salehu vjerna 201. oklopna brigada jemenske vojske, u sklopu svog kretanja prema Adenu. To je samo dio događanja koja su doprinijela velikome širenju prostora djelovanja za snage radikalno islamističke organizacije Al-Qaeda na Arapskome poluotoku (Al-Qaeda in the Arabian Peninsula – AQAP), grupe koja je danas u Jemenu suočena s najmanje neprijateljskih djelovanja u dugo vremena, budući su praktično svi njeni neprijatelji ili otišli iz zemlje (SAD) ili su zabavljeni žestokim međusobnim sukobljavanjima.
