Dok smo na portalu Obris.org još u utorak prenijeli tekst Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) i Mreže za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP) o izvozu vojne robe iz Hrvatske u Saudijsku Arabiju – iz službenih izvora Republike Hrvatske moglo se itekako naslutiti suzdržanost, ne samo prema kvaliteti spomenutog novinarskog rada, nego i prema točnosti podataka kojima se tu barata. Pri tome, istraživački novinari su se u svom radu izrijekom pozivali na podatke vidljive iz internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz navodno oko 99 različitih kategorija, uključujući tu i naoružanje te streljivo.
Prema tim podacima UN-a, vidjelo se da je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona streljiva inače moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Konkretno, bila je tu riječ o tri odvojena posla koja su prijavljena toj međunarodnoj organizaciji: (1) u veljači 2016. godine, u vrijednosti 23.665.934 USD (965.430 kg), (2) u lipnju 2016. godine, u vrijednosti 43.493.369 USD (1.311.544 kg), te (3) u rujnu 2016. godine, u vrijednosti od 14.608.539 USD (334.927 kg). Dakle, tijekom 2016. riječ je o realiziranim poslovima ukupne vrijednosti 81.767.842 US (odnosno oko 574,08 milijuna kuna, prema tečaju od 7,020831 kuna za USD), i o isporuci robe ukupne mase 2.611.901 kilograma.
Pri tome, o vrsti izvezene robe moglo se ponešto zaključiti i prema oznakama koje su podnesene, i koje su u skladu s međunarodnim Harmoniziranim sustavom carinskih tarifa (Harmonized Commodity Description and Coding System). Naime, spomenute robe koje su izvožene iz Hrvatske put Saudijske Arabije tijekom 2016. godine bile su deklarirane pod oznakom 93 (“Arms and ammunition, parts and accessories thereof”), te pod oznakom 9306 (“Bombs, grenades, mines, missiles, amunition, etc“) – da bi same isporuke bile knjižene baš pod ovu drugu oznaku. To nam govori ponešto više i o tipu tereta koji je bio predmetom prijavljivanih poslova.
Različito o istome
No, usprkos činjenici da tu govorimo o podacima iz ozbiljnog i javnog međunarodnog izvora, tematski podaci koje je u Hrvatskoj na novinarske upite dobila Hrvatska televizija 23. veljače nisu se poklopili s ovim navodima. Kao prvo, tu je bilo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta RH – institucija koja u nas prati promet naoružanja i vojne opreme, te o tome sastavlja i godišnje izvješće poprilično problematičnog javnog obuhvata. Iz ove institucije su HRT-u za 2016. spomenuli izvoz od tek oko 7,5 milijuna eura, odnosno oko 55,9 milijuna kuna – temeljem izdanih dozvola za takve poslove. Uz to su još izjavili:
“Izvješće za 2016. godinu je u izradi, no u ovom trenutku možemo reći da Ministarstvo gospodarstva u 2016. godini nije izdalo niti jednu dozvolu za izvoz oružja u Saudijsku Arabiju“.
Ove navode o prometu tijekom prošle godine su za HRT onda dodatno pobili i iz Državnog zavoda za statistiku (DZS), zasnovani na hrvatskim carinskim podacima. Prema navodima HRT-a, tijekom 2016. godine je put Saudijske Arabije izvezeno streljiva “za oko 78 milijun eura, tj. ostvarili smo dobit veću od 590 milijuna kuna, a pretprošle puno manje – oko 43 milijuna kuna“. Konkretne brojke navedene u grafičkome prikazu govore o iznosu od 591.427.409 kuna u 2016. godini – dakle, radikalno više od takvih izvoznih 43.095.952 kuna proknjiženih tu za Saudijsku Arabiju u 2015. godini.
Na istu temu HRT je upitao i Agenciju Alan d.o.o. – trgovačko društvo pod kontrolom i u vlasništvu države, koje je svrstano i u red poslovnih subjekata od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Od tamo su novinarima odgovorili vrlo suzdržano, navodeći kako je izvoz tijekom 2016. godine ostvaren temeljem dozvola iz 2015. godine, dok su detaljne podatke o tim izvoznim poslovima pridržali objaviti, pozivajući se na status poslovne tajne. O tome se HRT-u obratio Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, objasnivši da “Detalji svakog pojedinog posla su poslovna tajna svugdje u svijetu. U Saudijsku Arabiju izvoze SAD, Engleska, Njemačka i još najmanje deset europskih država“. Nadalje, Nekić je izjavio i:
“Odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju pod embargom i niti u jednu zemlju koja nije navedena u priloženom popisu. Isto tako odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju gdje ne prodaju zemlje članice EU-a i NATO-a“.
No, ovdje se zapravo radi o strogo državnoj stvari, i nema praktično nikakve šanse da je riječ o ikakvom samostalnom poslovanju ove inače vrlo pažljivo vođene državne tvrtke. Posebno ograničenu poslovnu samostalnost ove državne agencije ustrojene u oblik trgovačkoga društva (koja uopće nije dobra za samo to poduzeće Agencija Alan d.o.o.) dobro je ilustrirala i 22. sjednica Vlade Republike Hrvatske od 11. svibnja 2016. godine – kada je pod predsjedanjem tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića bilo govora o povlačenju novaca iz pojedinih državnih poduzeća u državni proračun, ne bi li se smanjilo “prekomjerni proračunski manjak“. Tom je prilikom u okviru 13. točke dnevnoga reda tadašnji i sadašnji ministar financija Zdravko Marić iznio jasne upute za postupanje članova nadzornih odbora i članova skupština koji zastupaju RH u trgovačkim društvima od strateškog i posebnog interesa za RH, uz jedan poseban izuzetak:
“Članovi nadzornih odbora obvezuju se poduzeti sve pripremne radnje pri održavanju redovitih skupština trgovačkih društava temeljem kojih će se omogućiti provedba mjera sukladno ovoj odluci. Nakon donošenja odgovarajućih odluka, trgovačka društva će u državni proračun uplatiti 60 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja za 2015. godinu. Postoji samo nekoliko iznimaka – dakle, iznimno, trgovačko društvo Agencija Alan d.o.o. će uplatiti 100 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja, u državni proračun za 2016. godinu. Ta sredstva će biti namjenski korištena za potrebe modernizacije djelovanja Oružanih snaga RH“.
A o kojem opsegu dodatnih sredstava “za potrebe modernizacije djelovanja OS RH” tu ukupno govorimo, dobro ilustrira i uvid u državni proračun za 2017. godinu. Naime, u njemu se uz strogo izdvajanja države za obranu planira da MORH pribavlja novce i iz tzv. “drugog izvora” – koji predstavlja sredstva namaknuta prodajom neperspektivnih vojnih nekretnina, opreme i zaliha, te drugim oblicima vlastitog zarađivanja. Dok je bilo planirano da takvih dodatnih, vlastitih prihoda za 2016. bude 208,9 milijuna kuna, planirano je da ti izvori krenu strelovito rasti u nadolazećem vremenu – na 223,6 milijuna u 2017. godini, pa 390 milijuna u 2018. i onda prilično spektakularnih 470 milijuna u 2019. godini. U svemu tome će vjerojatno ozbiljno sudjelovati i prihodi od državne prodaje neperspektivnog streljiva i naoružanja.
U čemu je problem?
I tako, dok više nije dvojbeno da je RH izvozila, ovim ili onim državnim putem ili posrednikom – osnovnim problemima ostaju (1) pitanje općenite državne iskrenosti u postupanju, (2) pitanje transparentnosti prikaza podataka, i (3) pitanje mogućeg kršenja europskih i međunarodnih propisa koje je RH i sama prihvatila. Dok su ovi problemi postali aktualni tijekom vlasti Zorana Milanovića, izgleda da smjena vlasti na kraju 2015. godine tu i nije mnogo promijenila na stvari – što zorno pokazuju problemi oko hrvatskoga izvoza u Saudijsku Arabiju od veljače do rujna 2016. godine, dakle, u nesretnome mandatu Tihomira Oreškovića i njegovog ministra obrane Josipa Buljevića.
(1) Nažalost, Republika Hrvatska se proteklih godina općenito ne ponaša iskreno po pitanju svojih aktivnosti na Bliskome Istoku. Ovaj je problem do sada eskalirao u nekoliko navrata – prvo po pitanju izvoza naoružanja (prije koju godinu u Jordan, a sada u Saudijsku Arabiju, uz argumentirane pretpostavke da zapravo sve ide u Siriju), ali i tijekom 2014. godine oko hrvatske podrške Iraku i tamošnjoj međunarodnoj borbi protiv islamista. Ovo tajenje nacionalnih aktivnosti pred vlastitim stanovništvu ujedno prati i bitno veća razina otvorenosti prema inozemnim stranama, što onda čitavu temu čini tragikomičnom – posebno kada zainteresirani promatrač na stranim jezicima može naletjeti baš na sve ono što se u samoj RH nije htjelo objaviti.
(2) Transparentnost je upitna već činjenicom kako se posljednjih dana po pitanju izvoza streljiva u Saudijsku Arabiju zapravo barata s tri seta različitih podataka o jednoj te istoj stvari (iz UN-a oko 574,1 milijuna, iz Državnog zavoda za statistiku RH oko 591,4 milijuna, te iz Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta oko 55,9 milijuna kuna) – gdje su za neke sporni podaci UN-a ispali su još i manji od onih koje je za HTV javnosti podastro Državni zavod za statistiku RH. Nažalost, najspornijima su se tu pokazali upravo podaci iz nadležnog državnog ministarstva (resor gospodarstva, poduzetništva i obrta), koje ionako posljednjih godina ima ustrajnih problema s neopravdanom tajnošću baš po ovim pitanjima. Pri tome, riječ je o temi koja je dovoljno ozbiljna i aktualna da zanima regionalne i međunarodne medije, kao i da se o njoj tematski ispituje hrvatske predstavnike pred Odborom za ljudska prava Organizacije UN.
(3) Za kraj, otvoreno je pitanje i da li se ovakvim postupanjima pri izvozu vojnih roba krši i ponešto međunarodnih propisa kojih se Republika Hrvatska sama prihvatila pridržavati. Tu se prvenstveno misli na 3. stavak 6. članka UN-ovog “Sporazuma o trgovini naoružanjem” (UN Arms Trade Treaty, koji je RH potpisala 3. lipnja 2013. godine i ratificirala 2. travnja 2014. godine, da bi on onda stupio na snagu 24. prosinca 2014.), ali i na odredbe pravne stečevine Europske unije, prvenstveno “Zajedničkog stajališta EU o kontroli izvoza naoružanja” (2008/944/CFSP) – čijih 8 kriterija jasno postavljaju granice takvih izvoza u situacijama kad inozemno korištenje prodanih vojnih roba može voditi do prepoznatljivih rizika kršenja ljudskih prava.
