Nakon dugo vremena nagađanja i spekulacija, sada je sasvim izvjesno – OS RH dobivaju nove helikoptere, američke OH-58D Kiowa Warrior. Iako se još čeka završni pečat Vlade SAD-a, ministar obrane Josip Buljević jučer je potpisao predugovor za 16 helikoptera koji su donedavno bili u operativnom sastavu US Army.

O tome čemu će Kiowe služiti, u kakvom su stanju, i zašto ih se odriče američka vojska razgovarali smo s pukovnikom Michaelom Križancem, donedavnim izvršnim časnikom načelnika GS, te članom radne skupine MORH-a i OS RH po stručnim pitanjima i po pitanju integracije tog sredstva u širu sliku sposobnosti OS RH. Pukovnik Križanec odnedavno je zapovjednik 91. ZB Pleso, a u svojoj pilotskoj karijeri letio je na svim tipovima transportnih helikoptera u sastavu HRZ-a, pa ne čudi da je baš njemu bila povjerena zadaća pregleda i odabira helikoptera Kiowa. Uz generala Lovrića, upravo je puk. Križanec članovima saborskog Odbora za obranu objašnjavao prednosti hrvatske nabave OH-58D.

Kad se kaže „Kiowa Warrior“ – kakav je to helikopter?

To je laki jurišni helikopter koji je proživio nekoliko evolutivnih koraka u svojoj povijesti. Prva namjena mu je bila da služi kao oči i uši za Apache starijih verzija. Kad je izašla verzija „Longbow Apache“, onda je njegova uloga, namjena i zadaća bila koncentrirana na druge segmente, uglavnom potpore snagama Kopnene vojske SAD-a. Proživjela je i nekoliko tehnoloških i tehničkih evolucija, od naprednijih senzora, od jačeg motora, od četverokrakog rotora, avionike i svega ostalog, tako da je sada došla do te zadnje, tzv. Delta verzije – znači OH-58D, koja je zadnja verzija koja je bila standardno u uporabi snaga Kopnene vojske SAD-a. Ona primarna zadaća je kroz vrijeme nestala, ali se pojavila druga niša koju je on jako uspješno upotpunjavao. Ono, što je neki generalni zaključak – koji je stav postrojbi američke Kopnene vojske? Da im je izuzetno žao što gube tu sposobnost.

To je helikopter koji je mogao biti od „very, very close air support-a“, do „very, very close escorta“ – njegove letne karakteristike omogućavale su da prati konvoje kopnenih vozila, znači neka brzina prosječna 50 do 80 km na sat – oni mogu biti cijelo vrijeme uz njih. On nema neku, izraženu paljbenu moć, međutim njegove manevarske sposobnosti, njegovi senzori, taktika uporabe i to što ima od naoružanja su osiguravali, i dan-danas osiguravaju (još vrlo kratko), snagama Kopnene vojske SAD-a da imaju nešto u zraku što im može pružiti zaštitu, što može biti upotrijebljeno u ofenzivnom karakteru, u izviđačkom karakteru, što može surađivati s postrojbama topništva (i raketnog dalekometnog), nešto što može vrlo lako služiti kao relejna postaja u smislu zapovijedanja i nadzora iz zraka. Nešto što može poduprijeti i dati određenu sigurnost te zaštitu isturenim postrojbama, snagama za specijalne operacije…

Konkretno moj primjer – kad smo bili angažirani u Afganistanu na jednoj zadaći traženja crne kutije i magnetofona iz helikoptera afganistanskog Ratnog zrakoplovstva koji je pao – bili smo u izuzetno izoliranom području, a osiguranje nam je pružala postrojba američkih „Rangera“. Međutim cijelo vrijeme, tijekom 36 sati koliko je trajala ta operacija, mi smo imali Kiowe iznad sebe, dan i noć. One su bile naše oči i uši koje su toj našoj poziciji osiguravale sigurnost na 6 do 8, ili čak i više kilometara – da nema prijetnji, da nam ne mogu pobunjenici, talibani, prići i ugroziti nas dok smo mi izvršavali svoju zadaću. To sam osobno vidio, i osobno sam bio izuzetno zahvalan tim momcima što su bili nazočni iznad nas cijelo vrijeme. Naravno, smjenjivali su se. Tako da sam iz prve ruke vidio što to znači. Idući susreti s tim helikopterima su bili po različitim isturenim bazama, gdje su se oni opskrbljivali gorivom ili nadopunjavali streljivom – na vrlo jednostavan način. Pilot sleti, sam si ukrca rakete, ukrca streljivo, sjedne i ide dalje. Komunikacijski sustavi mu omogućuju da u kriptiranom modu komunicira s postrojbama na tlu, znači mogućnost prisluškivanja je svedena na najmanju moguću mjeru i radi ono što traži zapovjednik bojne ili satnije. Izuzetno agilno sredstvo, lako za održavanje, nisu bez veze nasljednici konjaništva („cavalry“), i ta zračna komponenta konjaništva je u principu današnjica. Ono što su nekad bili konjanici danas su Kiowe.

Ako dođe do tog posla – kako bi Vi okarakterizirali ulogu tih helikoptera kod nas?

Uloga tih helikoptera je de facto popunjavanje niše koju smo imali, međutim od nje se iz razno-raznih razloga odustalo – to je bila niša koju su upotpunjavali helikopteri Mi-24 tijekom Domovinskog rata. Više nema potrebe za nekakvim teškim naoružanjem ili tako nekim sposobnostima pa se tako odustalo  od jurišnog ili borbenog helikoptera. Ovim helikopterom, koji ima sposobnosti za otkrivanje, komuniciranje pozicije mete, te samostalno djelovanje po meti, s protuoklopnim vođenim sredstvom ili na manjim razdaljinama s 12,7 strojnicom, s mogučnošću djelovanja po ciljevima u zraku, koja za sada nije u fokusu ali postoji, te mogućnosti da se raketni sustavi koji su nevođeni u današnjici moderniziraju i nadograde vođenim glavama, možete dobiti precizno sredstvo, tzv. APKWS – „Advanced Precision Kill Weapon System“, koje se vrlo lako integrira u tu platformu. Kao jedan mini Mi-24, dobivate još jednu sposobnost koja u kontekstu vojnih sposobnosti može pružiti izuzetno značajnu potporu snagama za specijalne operacije, a u kontekstu dvojnih sposobnosti u civilnom svijetu – jednu platformu u cilju izviđanja, nadzora i zaštite granice na kopnu i moru.

U slučaju potrage može locirati cilj koji je 2 do 3 stupnja topliji od svoje okoline, primjerice na Velebitu tijekom zime ili u moru s istom takvom temperaturnom razlikom, s točnošću od 1 metra – to je izuzetna sposobnost! Ako se to koordinira s drugim sposobnostima na terenu, od transportnih helikoptera, brodova, kopnenih snaga, vrlo uspješno se može odraditi zadaća ili spasiti nečiji život.

Da li se može samostalno koristiti u spašavanju? U ekstremnim uvjetima postoje određeni SOP-ovi, odnosno standardne procedure, ali se one teško mogu primijeniti u civilne svrhe. Postoji razrađen postupak kako posada jednog helikoptera može spasiti posadu svojeg pratitelja i izvući ga iz neke “vruće” situacije. To znači postoji, ali da bi se na tome gradilo nekakvu sposobnost potrage i spašavanja ili sanitetskog prevoženja – to mu nije namjena.

Prije nego prijeđemo detaljnije na ovo pitanje, postavilo mi se, i ne samo meni, par nedoumica. To je jednomotorni helikopter – nije li to određeni problem pri npr. letovima nad morem…? Da ne spominjemo da EU zadnjih godina insistira na 2 motora za let iznad urbanog prostora…

Po meni je apsolutno pogrešno razmatrati vojne sposobnosti u kontekstu civilnih propisa. Inicijalno je taj helikopter svoje vatreno krštenje doživio u Perzijskom zaljevu. To je bila prva intergranska uporaba sredstva „Army-a“ s brodova US Navy, gdje su oni po noći tražili i onesposobljavali brze iranske patrolne čamce koji su postavljali mine u zaljevu. Što se tiče vojske – ne treba miješati nekakve civilne i vojne propise, standarde, norme.

Mi govorimo o riziku – to znači da razmatramo i da li to može dovesti do gubitka neke sposobnosti, može li to dovesti do gubitka ljudskog života, ali uvijek odvagnemo da li je ta zadaća provediva ili nije i koliki je taj rizik. Znači, „risk assessment“ se provodi i provodit će se i nema nikakve zapreke da netko ne odluči poslati jednomotorni helikopter na otvoreno more, naravno, ako ono što ćemo time dobiti nadilazi rizik. Naravno, neće ići sam i imat će nekakvu potporu ili će imati pratitelja. Posao vojnih pilota se ne može i ne smije izjednačavati s poslovima civilnih pilota. Razumijem da netko tko komercijalno vozi putnike mora imati 2 motora, mora imati nekakvu opremu u slučaju pada na vodenu površinu – to mi je jasno, ali mi radimo drukčiji posao, koji uključuje i zahtjevnije zadaće.

Uspoređujući Mi-24 s ovakvim malim napadačkim paketom, ono glavno što nedostaje je oklop. Ako se već govori o donacijama, nije li za nadomjestak takve sposobnosti trebalo razgovarati o Apache-ima?

Možemo razgovarati o čemu god želimo, ali se prije svega moramo staviti u kontekst onoga što si u ovom trenutku možemo priuštiti.

U razgovoru s kolegama američkog KoV-a dolazimo do nekih zaključaka – npr. taj helikopter ima na sebi cijeli sustav za samozaštitu. Sustav se sastoji od opreme za otkrivanje radarskog zahvata, od otkrivanja mjesta i vremena, odnosno trenutka ispaljenja toplinski vođene rakete, laserski vođene rakete, sjedalo pilota je oklopljeno. Pilot ima na sebi pancirku i oklop, znači maksimalno je zaštićen koliko može biti u tom helikopteru. Tip, namjena i vrsta tog helikoptera odskače i razlikuje se od Mi-24, od Apache, koji također nije teško oklopljeni helikopter, jer ljudi opet robuju nekakvim razmišljanjima koja dolaze iz Hladnog rata. Ovaj helikopter je iznimno mali, iznimno vižljast, radi iznimno malu buku tako da ga je teže otkriti, a netko tko razmatra uporabu tog helikoptera na udaljenosti od, recimo, neprijateljskih oklopnih snaga od 2-5 kilometara – griješi. Ovaj helikopter ima senzore i naoružanje da može s velikom preciznošću pogoditi cilj na daljinama i do 9 kilometara, a nećete ga sigurno niti čuti niti vidjeti. Znači nekakav scenarij u kojem u rovovskoj bici ti helikopteri lete 2 metra iznad mitraljeskih gnijezda i svega – ne dolazi u obzir. Taktikom uporabe i obavještajnim podacima, te pripremom, takav helikopter se teško može dovesti u poziciju da će ga se gađati sa svim i svačim sa zemlje. Stupanj i mogućnosti njegovog preživljavanja kombiniraju se s njegovim sposobnostima, s onime što ima od samozaštite i cijelim ostalim paketom jedne operacije koja se planira od A do Ž. Znači, ne možemo ga razmatrati kao sredstvo čijih 200 komada juriša na recimo bivši Sovjetski Savez.

Kad pogledate statistiku, kad pogledate gubitke, konkretno iz Afganistana i Iraka, iznimno mali broj helikoptera je izgubljen uslijed djelovanja neprijateljskog PZO. Dio je izgubljen od djelovanja neprijateljskog pješačkog naoružanja, a u kontekstu ukupnog broja – i to su zanemarive brojke. Konkretno, letio sam na njemu i razgovarao s pilotom koji je imao iskustva iz drugog iračkog rata i iz Afganistana, i pitao sam ga koliko se puta vratio nazad u bazu s rupama od pješačkog naoružanja na helikopteru? Rekao mi je – niti jednom. Profil leta –  ako leti na visini od 1000 metara iznad terena, i ako se bočno odvoji 500 metara od vrhova planina ili brda, njega je nemoguće pogoditi s pješačkim naoružanjem. Ako netko želi probati, ja ću rado biti meta. To može biti samo onaj, kako kažu, „lucky shot“. Nekakvo opasnije naoružanje, tipa toplinski vođenih „MANPADS-a“ – to predstavlja konkretnu ugrozu. Helikopter posjeduje sustave za samozaštitu i od tih sredstava. Mi-24 je bio kakav je bio, Česi su ih kupili u ovom stoljeću više od 16 komada – sada ih nastoje prodati. Oklopljen je, ima nešto veću vatrenu moć, međutim nema preciznost, nema mogućnosti leta noću, nema nikakav senzorski paket, nema mogućnost štićene komunikacije…

Vezano pitanje – gledajući u regiji, gledajući hrvatsku prošlost, pa i u bivšoj vojsci, u bivšoj državi, nameće se ideja da su Kiowe pandan Gazelama. Dakle, kakva je usporedba ovih letjelica prema tome što se u takvoj kategoriji vidjelo na ovim prostorima? S druge strane, dotične Gazele su se u ratu pokazale grozomorno osjetljivima…

Gazela je ipak helikopter iz 20. stoljeća, a ovo je helikopter 21. stoljeća. Njegov senzorski paket omogućuje ono što Gazelama nije bilo moguće – znači i komunikaciju preko horizonta, otkrivanje ciljeva s velikom preciznošću danju i noću i preciznost uništavanja ciljeva na 6 do 10 kilometara. Gazela je bila naoružana maljutkama, čiji je domet oko 2,5 km.  Mi-24 naoružan je Sturm raketema dometa 2 i pol, 3 ili 4 km. Ajmo sada zamislit da ja ispaljujem „Hellfire“ na drugi helikopter, da ispaljujem „Hellfire“ na bunker, na zapovjedno mjesto ili središte veze na udaljenosti od 6 ili 7 km, noću! To Gazela ne može, to Mi-24 ne može! Radi se o tome da je „Hellfire“ neusporedivo skuplji od bilo kojeg sredstva kojeg su ovi helikopteri imali ili će ikad imati, međutim vi morate ispaliti 20-30 maljutki, a ja moram ispaliti jedan „Hellfire“ i s tim ću postići izuzetno veliku prednost – ili ću onesposobiti, uništiti neprijateljski cilj, i to je moguće i noću, gdje on mene neće ni vidjeti ni čuti.

Da se sad malo približim ovim mogućim alternativnim korištenjima. Spomenuli ste korištenje senzorskog paketa, recimo u nadzoru granice, u traganju i spašavanju… S druge strane, letni resurs helikoptera je zapravo dosta ograničen – tu su česte potrebe za remontima, pitanje koliko dugo mogu biti u zraku… Nisu li to poslovi koje bi bilo bolje prebaciti na neki ozbiljni bespilotni sustav?

Apsolutno, to je budućnost. Da se u tom kontekstu nadzora nekakvih kretanja na tlu ili na moru koriste bespilotne letjelice – definitivno! Trenutno ih ne posjedujemo, ali tome težimo.

Prednost bespilotne letjelice je što može ostati u zraku, ako treba i 20 sati. Međutim, možemo dobro koristiti i helikoptere jer ćemo ih imati dosta i mogu se svakog trena rotirati po 2 komada i po 2,5 sata nadzirati lokaciju u paru i na taj način pokriti veću površinu. Ono što imate u kokpitu tog helikoptera, pored senzorskog paketa su i piloti i to je prednost ispred bespilotne letjelice. Oni mogu u širem kontekstu promatrati i donositi pravodobne odluke. Ako uoče nešto, primjerice mogu sletjeti pored najbliže policijske postaje i brzo se koordinirati i reagirati.

Ne postoji li opasnost da to bude sjajna sposobnost, preskupa za normalno korištenje?

Taktika i doktrina će morati popratiti ovo novo sredstvo, jer ono otvara jedan cijeli novi segment –gdje će zračna komponenta usko morati surađivati s Kopnenom vojskom ili sa Zapovjedništvom za specijalne snage. Namjena tog helikoptera prije svega je usmjerena prema snagama Kopnene vojske i Specijalnih snaga, iako ima i neke sposobnosti koje se mogu upotrijebiti u civilnom svijetu. Da li će biti potrebe za to – to ovisi o konkretnoj situaciji. Pogrešno bi bilo, po meni, razvijati neku taktiku i doktrinu gdje je taj helikopter 24 sata u zraku i traži točkasti položaj negdje na Velebitu. Jeftinije je staviti čovjeka na promatračnicu, dati mu dalekozor, ili njemu dati neke IC senzore pa neka on osmatra.

Kao što se Pilatusi koriste…

Pilatusi se koriste uglavnom za izviđanje. Zamislimo neku situaciju gdje je ogromna količina dima, gdje vi ne možete uopće identificirati gdje je žarište požara, osim s IC senzorom. Ako to nije u dohvatu nikakve promatračnice, dići ćete ovaj helikopter koji će locirati točnu koordinatu i usmjeriti tamo 2 ili 3 kanadera. Ako se radi o nekom drugom incidentu, npr. nekakvoj tehnološkoj katastrofi – koju ne možete predvidjeti – imat ćete sredstvo s kojim ćete moći identificirati preživjele.

Spomenuli ste spuštanje kod policijske stanice i uzbunjivanje policije. Što je s povezivanjem, na isti način, vezom, kao sa specijalnim postrojbama, kao s topništvom… Da li tu postoji mogućnost takvog povezivanja s DUZS-om, u krajnjoj liniji i sa policijom? Ima li tu ograničenja što se komunikacijskih sustava tiče?

Frekventni opsezi na kojima rade određene službe i tijela državne uprave razdvojeni su namjerno da jedni drugima ne upadaju u vezu. Mi ne možemo upadati u vezu policiji, ne možemo hitnoj pomoći upadati u „band“, ili nekakvom civilnom pomorskom prometu, radio ili televizijskim postajama, ali i ostalim sredstvima koja emitiraju u elektromagnetskome spektru. Sredstva koja mi imamo apsolutno omogućuju vezu zrak-zemlja, zrak-zrak, i preko linije horizonta…

Ne, ne govorim o nametanju. Govorim o mogućnosti interoperabilnosti…

Definitivno, ako se na određena mjesta stave zemaljske postaje. Ako se primjerice u policijske postaje stavi radio-stanica, kojom će se informacija primiti i prenijeti u svoju mrežu – ta povezanost je na tehničkoj razini i to ne bi trebao biti problem.

Dakle, to nije nešto što bi postojalo na raspolaganju pilotu recimo Kiowe, u takvoj nekoj civilnoj misiji? To je nešto što bi se trebalo dodatno razmještati?

Ovi helikopteri opremljeni su standardnim „Single Channel Ground and Airborne Radio System“. Znači, oni mogu komunicirati sa svim postrojbama na tlu.  Posredstvom zemaljskih stanica – operativnih centara, moguće je, u slučaju potrebe,  komunicirati i s ostalim sudionicima.

Da li takva Bell Kiowa može raditi nešto od ovog medicinskog prijevoza?

Ne može. Imaju dva sjedala, i to je to.

OK, ali gledajući Bell-ove helikoptere, ljudi se često sjete i filmova, vijetnamskoga rata, gdje su se nekakva nosila stavljala i vani, sa strane. Je li to zamislivo?

Tamo su bili ratni uvjeti, u Koreji i Vijetnamu. Danas se to više tako ne radi.

Znači, tu se niti u nekakvoj specijalnoj situaciji ne da ubaciti nosila, ili…?

Ne. U kontekstu civilnih operacija spašavanja ili prijevoza bolesnika – ne. To bi bilo, kao kad bi razmatrali raketnu topovnjaču u kontekstu ribolova.

Vi ste bili u Americi, raditi uvid u te letjelice. Kakve su bile i što ste odabrali?

Odabrane su sve letjelice koje su prošle kroz program konverzije „ A to D“. Ono što na njima piše – serijski broj, godina i datum proizvodnje – je od 2013. pa do 2015. Znači, najstariji primjerak je proizveden 2013. godine, kao verzija D, a najmlađi primjerak je proizveden 2015. godine, kao verzija D.

Ono što se ne može razmatrati u kontekstu postojećeg razmišljanja o resursima – kao što se razmatraju ruski helikopteri i ruski avioni – činjenica je da takva letjelica nema životni vijek i  ona nema „remont“. Ona ima životni vijek koliko god je korisnik misli održavati. Održavanje je po stanju – svaki agregat ima svoj resurs, nakon kojega se ili remontira ili mijenja, ali sam helikopter ne ide na remont i nema životni vijek. Na isti način helikopteri OH-58A lete u austrijskom Ratnom zrakoplovstvu, a bili su zadnja pošiljka u Vijetnamu. Dan danas lete i letjet će onoliko koliko to Austrijanci žele. Znači, 25 godina, 30 godina, to je stvar korisnika.

To znači da ovaj datum kojeg ste spomenuli – to je datum zapravo od kojeg mi brojimo?

Tako je. Kad uzmete dokumentaciju tog helikoptera, datum proizvodnje je 2013. do 2015. – za svih 16 helikoptera.

Da, ali kad se priča o konverziji od A na D, dobije se dojam da su ti „A“, s kojih je krenula konverzija, zapravo bili neki stari helikopteri, koje se onda presložilo…

Ne. Stvar je  u tome što je američka Kopnena vojska imala ograničeni broj takvih helikoptera, otprilike 386. Da bi dobila nove Delte, morala je uzeti „A“, i reći „Mi ćemo konvertirati A u D“. Drugim riječima, „A“ se briše iz registra, baca se sa strane, uzima se novi trup, motor, transmisija, reduktor, krakovi, radio-stanice, i u isti broj – 386 – se vraća jedan primjerak „D“. Imali su ograničen broj helikoptera koji smiju imati, i da bi došli do više Delta verzija, odlučili su da neće kupovati nove Delte, nego će napraviti projekt konverzije „A na D“.

Taj program su počeli 2012. godine. Ukupno je proizvedeno 40 komada od kojih ćemo mi uzeti 16.

U tim helikopterima koje mi uzmemo, kad oni dođu u Hrvatsku, da li još treba na njima nešto raditi, neke prilagodbe, prijevode natpisa na pločicama ili štogod drugo?

Ništa. Piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji će prioritetno biti obučavani za Deltu i tehničari, još od 1997. rade na helikopteru Bell 206, koji je u principu nekakva jezgra Delte. Znači, naši ljudi već koriste literaturu, prekidače i sve ostalo na engleskome jeziku. Sad će dobiti samo jednu malo nadograđeniju verziju helikoptera na kojem rade već duži niz godina.

Dolazak ovih novih helikoptera zapravo dosta povećava fond Bell-ovih letjelica u Hrvatskoj. Kako to utječe na logistiku Ratnog zrakoplovstva – pretpostavljam da će biti u Zrakoplovstvu?

Da, bit će u Zrakoplovstvu. U kontekstu ovog cijelog projekta je predviđena i tzv. „integrirana logistička potpora“, odnosno ugovor obuhvaća i logističku potporu kojom se razvija cijeli „background“. Znači, imamo „logistic support“ i to od managementa održavanja, dijelova, popravaka, slanja dijelova na popravke u SAD i njihovog povratka nazad. Pokrili smo prve tri godine uvođenja i eksploatacije tog helikoptera. To, znači, uključuje biltene, dijelove,  popravke,  komunikaciju s proizvođačima motora, helikoptera, radio-komunikacijske opreme i svega ostaloga. Prirodno je bilo da se helikopter, uvjetno rečeno, „ugura“ u eskadrilu helikoptera Bell-206 u Zemuniku – tu je ta jezgra, koja već gotovo 20 godina radi na toj tehnici.

Koliko mi imamo ovih starih Bell-ova?

Imamo 8 Bell-ova 206. Sada skoro istu obuku možemo raditi i na Kiowama. Naravno da je Bell 206 jeftinija platforma i ona će se koristiti, naći će svoje mjesto u osnovnom školovanju pilota helikoptera – koji će kasnije završavati ili u transportnom helikopterskom zrakoplovstvu ili će ići na ovaj jurišno-borbeni dio. To sve ima glavu i rep. Već su određene stvari poduzete u smislu personalnog, logističkog, organizacijskog dijela – da taj prihvat i uvođenje u uporabu i dostizanje punih operativnih sposobnosti u slijedećih godinu i pol dana, dvije, prođe što bolje. Ako imate viziju onda je to letjelica 21. stoljeća.

Možemo li mi te „black box-ove“ uopće dirati? Ili su oni ugovorom, da tako kažem, zatvoreni za nas, a otvoreni za proizvođača?

Kad potpišemo ugovor, kad ga realiziramo, helikopteri postaju naše vlasništvo. Naravno da će nam trebati vremena da potpuno ovladamo sa svim segmentima, ali – hoćemo li mi jednog dana mijenjati neke računalne algoritme ili razvijati neke svoje bolje verzije nekakvih „crnih kutija“ – naravno, postoji i ta opcija.

Kako se stoji s nabavom naoružanja za njih, s nabavom nekakvih dorada…?

Ono što sam vam spomenuo na početku – takozvani APKWS, „Advanced Precision Kill Weapon Sytem“ se bazira na 2,75 inča, standardnoj nevođenoj raketi… 70 mm Hydra, za koju već sad u operativnoj uporabi postoje mogućnosti dogradnje na laserski vođenu raketu, dometa 6 do 8 kilometara – ono što Marinski korpus ima na svojim UH-1 Yankee. I mi imamo isti lansirni sustav, istu ciljničku napravu. Znači, pitanje je sad rakete, da li je na njoj vođena glava ili nije. S relativno kratkom obukom može se postići veća efikasnost u borbenom djelovanju. Drugi segment – senzorski paket. Naravno da postoje tvrtke koje i danas u Americi razvijaju bolje, lakše, pouzdanije, jeftinije senzore, boljih sposobnosti i mogućnosti. I to se može razmatrati. Međutim sad, u ovoj fazi – primarni interes je prvo dobiti ta sredstva, završiti obuku tehničara i pilota, integrirati ih u Oružane snage, a onda možemo razmatrati i nekakve modernizacije i sve ostalo. U kontaktu smo s određenim tvrtkama iz SAD-a, čuli smo se s njima, postoje razne opcije, ali sada je prioritet prihvat i uvođenje u operativnu upotrebu tih helikoptera.

U tom prvom paketu mi s njima dobivamo i njihovo naoružanje?

OS RH će dobiti cjelokupni paket naoružanja koje je na tom helikopteru u standardnoj verziji. Pitanje streljiva i raketa je odvojeno pitanje. Naručili smo određene količine streljiva, koje su nam potrebne za obuku jer ona mora biti kompletna. Naručili smo i tri kompleta simulatora koji će omogućiti obuku tehničara i pilota. Jedan simulator izgleda kao helikopter OH-58D, u kompletu – i po elektro-sustavima, po hidro-sustavima i po motoru te naoružanju, ali bez nosećeg rotora i repnog rotora.

Za razliku od zemlje podrijetla – kod nas će oni biti u Zrakoplovstvu. Kako to da ih se onda nije i kod nas integriralo u Kopnenu vojsku, koja je ionako najjača grana?

To je pitanje na koje bih ja kao zrakoplovac odgovorio na način na koji su to američki generali razmatrali nakon kraja Drugog svjetskog rata, pa su došli do zaključka da te „posebne“ pilote treba pustiti van iz kopnene vojske i to su i učinili. Mi, konkretno, imamo granu koja vrlo suvereno vlada određenim logističkim procesima, obukom i prema mom mišljenju, ne bi bilo dobro da ga pripojimo nekoj drugoj grani.

Na isti način, kao što se sugerira za Kopnenu vojsku, može se postaviti pitanje – zašto ih ne bi stavili u Mornaricu? Pa i danas mi imamo helikoptere i avione koji su dio Obalne straže, ali su i dalje u Ratnom zrakoplovstvu. Ali zrakoplove morate i održavati, morate obučavati ljude, planirati razvoj… U ovoj grani u odnosu na Kopnenu vojsku imamo puno manje ljudi. Međutim, ono što imamo je sustav koji funkcionira, bez obzira što neki misle drukčije, imamo sustav koji se pokazao i dokazao u Domovinskom ratu. Nemamo 100 baza – imamo dvije baze, šest eskadrila i to funkcionira. Integracija toga je drugo pitanje – to je pitanje doktrine, to je pitanje za združenu razinu, za razinu Glavnog stožera.

U kojoj fazi je trenutno taj posao nabave Kiowa?

Ovaj projekt u srijedu je dobio jednoglasnu potporu na nadležnom odboru Hrvatskog sabora i od tog trenutka on formalno počinje. Sve što smo poduzeli do sada bile su pripreme za saborsku odluku. Nakon nje je ministar potpisao predugovor (u četvrtak, 25. veljače, op.a.), a nakon toga će se prići usuglašavanju završnog ugovora od Vlade SAD-a. Onog trena kad ga potpišemo – kreće realizacija.

Sve u svemu, za jedno dvije godine Hrvatska bi trebala imati operativnu eskadrilu…

Kad naši piloti završe pojedinačni let, pa pojedinačno gađanje strojnicom, pojedinačno gađanje nevođenom, pa vođenom raketom – mi imamo parcijalne sposobnosti. Onog trena kad nam dvojka, odnosno četvorka uspije taktički nešto odraditi, u formaciji četiri helikoptera, u potpori nekoga na Slunju, ili na Crvenoj zemlji – onda to već može biti i u potpori KoV-a ili ZSS-a. Parcijalno će se dostizati određene sposobnosti, a predviđeno je da će cijela postrojba puni opseg sposobnosti vjerojatno postići godinu dana po dolasku helikoptera.

Ova testiranja tih pojedinih koraka rade Amerikanci?

Angažirana je američka tvrtka koja ima certifikat i odobrenje američke Vlade za ovu vrstu obuke. Obuka podrazumijeva cijeli spektar – ne samo da nas nauče letjeti, već da nas nauče i taktiku i doktrinu uporabe tih helikoptera. Obuku u potpunosti financira Vlada SAD u iznosu od 3,8 M $.

Time onda ova prva tura takvih obučavanih osoba – postaju instruktori?

Tako je. Oni onda obučavaju drugi ešalon, a drugi ešalon će nakon godinu dana početi obučavati treći ešalon. Tu će biti dosta revolucionarnih stvari, ne samo po pitanju Ratnog zrakoplovstva, nego i po pitanju Kopnene vojske, i svega ostaloga – i Mornarice, i ZSS-a…

To znači da će nam trebati još neki savjet i mimo tehničkog implementiranja ovog sustava, i u njegovom doktrinarnome implementiranju?

Da. Sve je obuhvaćeno. Nismo krenuli parcijalno – kao, dajte nam sredstvo, mi možemo pucati, i to je to… Kako to sredstvo najbolje implementirati – to će biti za raspravu na razini Glavnog stožera, za razine raznih Uprava GS OS RH  te zapovjedništva HKoV, HRM i ZSS…

No da li tu opet ima ulaska stranog znanja?

Kao što znate, imamo odličnu, dugogodišnju suradnju s Minnesota National Guardom. Oni su nam partneri u „State-partnership“ programu, zemlja-partner – i čiji ljudi znaju kako nam pomoći, što nam treba, od združene pa do taktičke razine.

 

Ponešto više o cijeni posla

Dodajmo još za kraj i cijenu “naših novih kolibrića”. Inicijalna nabavna vrijednost za Vladu SAD-a je 208 milijuna USD ili 13 milijuna USD po komadu (prema US Department of Defense Budget data, ožujak 2014). Vrijednost simulatora je 10,7 milijuna USD, čime se lako može izračunati da cjelokupna vrijednost donacije premašuje 218 milijuna USD. Hrvatska još treba platiti i nešto manje od 29 milijuna USD za dodatne robe (poput oružnih sustava/lansera, projektila, raketa, streljiva, pričuvnih dijelova, mjernih uređaja, zemaljske opreme za potporu letenju, i dr.) i usluge (integralna logistička potpora u RH, transport i pakiranje, usluga tehničke ispomoći, administrativne usluge, i dr.). Sveukupna vrijednost paketa je 248 milijuna USD, odn. oko 1,7 milijardi kuna, od čega bi Hrvatska trebala platiti 202 milijuna kuna + 86 milijuna kuna na ime PDV-a. Kako se moglo čuti u srijedu na saborskom Odboru za obranu, dio tih novaca će se namaknuti iz sredstava koja ćemo dobiti od SAD-a (najvjerojatnije od onih do sada namijenjenih za modernizaciju radara Enhanced Peregrine), dok ćemo se za manjio dio te sume morati pobrinuti sami.

 

*Zahvaljujemo pukovniku Križancu na ustupljenim fotografijama izabranih helikoptera Kiowa za OS RH