Gledajući podrobnije stanje i događanja u Afganistanu posljednjih godina, za razumijevanje tamošnjih događanja nameće se potreba detaljnijeg sagledavanja par odvojenih ali povezanih postupaka. Kao prvo, tu su mirovni procesi u Kataru, koji su zadnjih godina priredili podlogu za povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, ali su ujedno i ohrabrili talibane stavljajući im veliku pobjedu na horizont. Kao drugo, tu je i ovogodišnja ljetna ofenziva talibana i svekolikih anti-režimskih snaga, koja se već tjednima zahuktava, ne bi li posljednjih dana svojim ritmom zapanjila većinu zapadnih promatrača, te nakon velikog niza terenskih pobjeda talibane dovela u i sam glavni grad Afganistana Kabul. Kao treće, a temeljem prve dvije razmotrene pojave – treba se osvrnuti i na stanje afganistanskih obrambenih i sigurnosnih snaga, čije mrvljenje i vojni neuspjesi su posljednjih dana dospjeli u fokus javnosti. A, nažalost, taj njihov učinak nije bio ni nepredvidiv, a još manje neočekivan.

1. SAD i pregovori s talibanima

Nakon niza godina neuspješnih pokušaja pregovaranja s raznom opozicijom, i 2016. zaključenog sporazuma vlade u Kabulu i Gulbuddina Hekmatyara, na scenu je i po pitanju Afganistana stupio američki predsjednik Donald J. Trump. Bez sudjelovanja lokalnih vlasti Afganistana, on je sebi svojstvenom taktikom toplo-hladno do srpnja 2018. ušao u bilateralne pregovore SAD i talibana, u katarskom gradu Dohi. Pod vodstvom nezamjenjivog Zalmaya Khalilzada, razgovori su mjesecima bili oštri, da bi se onda nakon nekoliko prekida u 2019. godini naglo sveli na niz etapnih povlačenja snaga SAD iz Afganistana, a onda i na “Sporazum o donošenju mira Afganistanu” od 29. veljače 2020. godine. Donesen bez konzultacija s domaćim vlastima u Kabulu, taj je sporazum ugovorio zatvaranje niza baza i smanjivanje američkih snaga s 13.000 na 8.600 ljudi do srpnja 2020. godine, a onda i njihov kompletni etapni odlazak iz zemlje do 1. svibnja 2021. godine (taman na početak tradicionalne borbene sezone u godini). Nakon zaključivanja ovog akta, kojim se praktično postavilo talibane u pobjedničku poziciju, uslijedili su razgovori lokalnih vlasti u Kabulu s tako ohrabrenim islamistima. Sadržajno, od Kabula se prvo tražilo oslobađanje velikog broja talibanskih zatvorenika, pa tek onda i dogovor o nekakvom smanjenju razine nasilja – do kojeg, naravno, u praksi nikad nije došlo. Dapače, nasilje u domaćem građanskom ratu je u drugoj polovici 2020. eskaliralo, praćeno pripremama za kompletan odlazak snaga SAD iz zemlje do svibnja 2021. godine. Upravo u tom kontekstu krenulo je onda i veliko paralelno smanjivanje kontingenata ondje prisutnih NATO saveznika – gdje je i Republika Hrvatska svojih 18 godina u Afganistanu šutke okončala u rujnu 2020. godine.

Iako se još početkom ove godine pretpostavljalo kako će novi američki predsjednik Joe Biden na kraju ispuniti odredbe sporazuma Trump-talibani, i do početka svibnja povući zadnjih oko 2.500 američkih vojnika, do toga nije došlo. Naime, Biden je kao rok za odlazak 13. travnja 2021. postavio simbolički datum 11. rujna (iako se itekako nagađalo da će sam postupak zapravo biti uvelike dovršen do kraja kolovoza ove godine). Za to vrijeme, u Dohi su se nastavili sadržajno bezuspješno održavati krugovi pregovora vlasti u Kabulu s talibanima – koji su tratili vrijeme Abdullahu Abdullahu, glavnom konkurentu afganistanskog predsjednika Ghanija, a talibanima davali kakvo-takvo pokriće da ipak ispunjavaju svoje obveze čekajući da odlazak snaga SAD-a. Za to vrijeme talibani su na terenu prvo pripremali svoju ovogodišnju borbenu sezonu, a onda krenuli i u praksi uspješno provoditi planirane ofenzivne poteze, na iznenađenje bilo brojnih neupućenih ili malobrojnih dovoljno lakovjernih da povjeruju praznim PR-frazama iz raznih “visokih izvora” i bezuspješnog mirovnog procesa.

Sve to moglo je možda još neko vrijeme stvarati i privid sređenog mirovnog procesa, da se od 6. kolovoza talibansko napredovanje širom Afganistana nije krenulo spektakularno ubrzavati – čak toliko da je 12. kolovoza u Washingtonu ipak donesena odluka o interventnom povratku barem 3.000 američkih vojnika u Kabul. Ta privremena operacija bez posebnog imena javnosti je prvotno bila predstavljena tek kao pomoć djelomičnom izvlačenju viška tamošnjeg diplomatskog osoblja, da bi se u samo dva naredna dana pretvorila u zaštitnicu općeg povlačenja SAD iz Afganistana – sve to u utrci s talibanskim snagama koje su s više strana brzo nadirale prema glavnom gradu. Pri tome, uz spomen povratka jedne američke brigadne borbene skupine u Kabul, treba spomenuti još i stacioniranje oko 4.000 dodatnih američkih vojnika u Kuvajtu, pripravnih za brzi ulaz u Kabul bude li potrebno – jednako kao što se čuje i o hitnom povratku više dodatnih savezničkih kontingenata u glavni grad Afganistana (Britanci, Australci), koji bi također ondje trebali pomoći evakuacijama svojih državljana. Prema objavi iz Bijele kuće u popodnevnim satima 14. kolovoza, SAD bi ondje mogao dodati još 5.000 vojnika za dodatnu zaštitu u Kabulu, iako je ostalo nejasno radi li se tu zaista o dodatnim trupama ili tek o kreativnom brojenju već ranije spominjanih snaga. Na kraju, u samom gradu je navodno stvarno osvanulo tek ukupno oko 1.000 američkih vojnika, koncentriranih na prostor međunarodne zračne luke.

Do jutra u nedjelju, 15. kolovoza u evakuaciju američkog osoblja iz Kabula bilo je uključeno više od 120 zrakoplova iz sastava US Air Force, US Army i US Navy, čime je to postala jedna od najvećih operacija evakuacije tisuća američkih građana ikada. Svi oni su do ranog popodneva nedjelje 15. kolovoza, uspjeli dovršiti načelnu evakuaciju kompleksa veleposlanstva SAD u Kabulu helikopterima CH-47F Kopnenih snaga SAD i CH-46F američkog State Departementa prema međunarodnoj zračnoj luci. Čini se kako je otpravnik poslova Ross Wilson zadnji napustio zgradu veleposlanstva u Kabulu, nakon čega je s nje spuštena i američka zastava. Tijekom zadnjih evakuacijskih letova – u strahu od talibanskih protuzračnih projektila – po putu dugom oko 4 kilometra ispaljivani su i toplinski mamci. Sve to baca u sjenu izjave američkog predsjednika Bidena kako za Afganistan nema vojnoga rješenja, ali da američka evakuacija neće ličiti na spektakularno neuspjelo povlačenje SAD iz Južnog Vjetnama u travnju 1975. godine. “Ovo nije Sajgon“, pokušao je danas prilično bezuspješno objašnjavati i američki ministar vanjskih poslova Blinken. U nedjelju oko 21 sat po lokalnom vremenu talibani su objavili da u potpunosti kontroliraju zgradu veleposlanstva SAD u Kabulu, kao i Predsjedničku palaču, iz koje se u večernjim satima nedjelje očekuje i talibansko proglašenje obnove Islamskog emirata Afganistana.

2. Talibanska ofenziva – val koji nadire

Do prvog svibnja ove godine, dana kada su se SAD prema Trumpovim planovima trebale povući iz Afganistana, talibani i njihovi saveznici kontrolirali su oko 73 okruga u toj državi od njih ukupno 421. Do sredine lipnja 2021. taj je broj porastao na 106, razasutih širom države, kroz 17 od ukupno 34 tamošnje pokrajine. Uvelike je tu bila riječ o prostorima koji su duže bili poprišta borbi, a smanjivanje opsega savezničkih zračnih udara kombinirano s kampanjom privlačenja lokalnih dužnosnika i uglednika na stranu talibana samo je ubrzalo promjene. Na to se nadovezalo postupno okruživanje niza pokrajinskih središta, da bi do kraja lipnja u njihovim rukama bilo 157 okruga razasutih širom države. Posebno tu treba napomenuti osvajanja na sjeveru Afganistana, gdje su borbe krenule oko Kunduza krajem lipnja, ali su talibanske snage uočene i u nizu krajeva većinski naseljenih manjinskim narodima Afganistana – kod bitnog raskršća Pol-i-Kumri, nedaleko Mazar-i-Sharifa, te kod Taloqana i Faizabada na krajnjem sjeveroistoku države. Sve češće se moglo vidjeti lokalitete koji bi mijenjali strane naglo i temeljito, bez prethodnih dužih perioda borbi, donoseći talibanima u plijen i zapadnu vojnu opremu te vozila.

Početkom srpnja bio je zabilježen napad na grad Qala-i-Naw, središte pokrajine Badghis (oko 100 km sjeveroistočno od Herata), gdje su talibani preplavili pokrajinski zatvor, oslobodili svoje ljude iz njega, te pokušali osvojiti i komplekse tamošnjih vlasti – što im nije uspjelo, iako im se tijekom napada predao velik dio tamošnje policije. Jednako je znakovit bio i početak postupnog zauzimanje niza graničnih prijelaza prema susjednim državama, gdje je krajem lipnja u ruke talibana pao prijelaz Shirkhan Bander kod Kunduza (prema Uzbekistanu), a onda 9. srpnja još i Islam Qala i Turghundi (prema Iranu) – što je bitno jer se radi o izvorima neposrednih prihoda temeljem ubiranja carina i transportnih taksi. Uz to, do sredine srpnja talibani su zaposjeli oko 221 od ukupno 421 okruga Afganistana, postupno se primičući nizu pokrajinskih sjedišta. Do kraja srpnja borbe su započele i na rubovima velikih gradova, kao što je 22. srpnja bilo zabilježeno na prilazima Kandaharu, drugom po veličini gradu u državi. Naime, zaposjedanjem ruralnih okruga oko grada, mjesto se praktično našlo pod opsadom koja se idućih tjedana samo stezala. Jednaka sudbina je do 30. srpnja zadesila i Herat na zapadu zemlje, gdje su postupno započele borbe u gradu, a bila je prekinuta i cestovna komunikacija između grada i tamošnje logistički bitne zračne luke. Pa ipak, usprkos talibanskom držanju 13 od 16 okruga u pokrajini, pristalice Vlade u Kabulu još su se uspjevale odupirati. Mediji su tu posebno zabilježili borbenu efikasnost snaga odanih Ismail Khanu, jednom od starih mudžahedinskih zapovjednika i lokalnog velmože Herata, dok se opet isticalo brzu predaju dijela postrojbi policije i vojske.

Početkom kolovoza započele su i borbe za Lashkar Gah, pokrajinsko središte Helmanda, kojem su se talibani primicali više tjedana. Oni su pokušali zauzeti zatvor i bitne objekte u gradu, dok su snage vjerne Kabulu uspjele održati kontrolu nad tamošnjom zračnom lukom, a onda i u grad ubaciti vojna pojačanja – što je zajedno s brojnim djelovanjima Afganistanskog ratnog zrakoplovstva po  gradskim ciljevim tamošnju borbenu situaciju danima držalo neodlučenom. No, stanje je bilo bitno jednostavnije u Zaranju, pokrajinskom sjedištu jugozapadne provincije Nimruz, koje je 6. kolovoza palo u ruke talibana. To im je bio prvi zauzeti pokrajinski centar, a ujedno i dobar izvor carinskih prihoda radi tamošnjeg graničnog prijelaza s Iranom – kojeg se zajedno s tamošnjim vojnim kompleksima, zračnom lukom i pokrajinskim zatvorom osvojilo bez borbi. Samo dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, talibani su osvojili i svoje drugo pokrajinsko središte, Shibirghan u provinciji Jawzjan na sjeverozapadu Afganistana. Taj grad, inače dom tamošnjeg notornog velmože Abdula Rashida Dostuma, pao je nakon više dana okruženja, a ljudi odani vlastima iz Kabula tamo su se povukli na prostor obližnje velike zračne baze. Slična sudbina je u nedjelju 8. kolovoza zadesila i grad Kunduz, gdje su se također vladine trupe povukle na obližnji aerodrom, pod napadima talibanskih elitnih boraca iz tzv. “Crvenih postrojbi”. Kunduz je time postao treće pokrajinsko središte pod kontrolom talibana, a istoga dana su u taj krug dodani još i Sar-i-Pul te Taloqan – čime se broj provincijskih središta u njihovim rukama povećao na pet.

U ponedjeljak, 9. kolovoza, osoblje vjerno Kabulu pobjeglo je iz grada Aybaka, središta pokrajine Samangan (oko 90 km jugoistočno od Mazar-i-Sharifa), koje je postalo šesti takav grad u rukama talibana u samo četiri dana napredovanja, a do ove promjene opet je došlo bez borbi. U utorak, 10. kolovoza, tim je putem krenuo još i grad Farah (oko 220km južno od Herata), gdje je bilo ponešto otpora, a vladi u Kabulu vjerne snage su se povukle na aerodrom južno od grada, dok su talibani osvojili mjesto te tamošnji zatvor. Jednako je prošao i Pul-i-Khumri, važno raskršće na cesti od Kabula na sjever, te ujedno sjedište pokrajine Baghlan – iz kojeg su se nakon izostanka podrške iz zraka i vojnih pojačanja oni vjerni Kabulu povukli jugoistočno, u Andarab, bliže Panširu – dok se talibanima otvorila cesta prema tunelu Salang, i dalje južno. Slična je sudbina zadesila i grad Faizabad, središte pokrajine Badakhshan na krajnjem sjeveroistoku Afganistana, inače negdašnje glavno uporište anti-talibanskih snaga iz doba prije intervencije SAD na Hindukušu. Grad je bio opsjedan duže, i pao je uz otpor, navodno izložen napadima iz 6 smjerova. Još treba posebno istaknuti i činjenicu da su u večernjim satima te srijede, 11. kolovoza, talibani zauzeli i zatvor Sarpoza kod Kandahara, oslobodivši i ondje sve zatvorenike. Budući je zatvor ujedno predstavljao i bitnu točku u obrani grada, njegovo osvajanje je naznačilo i skori pad Kandahara u ruke talibana. Svime time talibani su došli na ukupno devet pokrajinskih središta pod svojom kontrolom u pet dana napredovanja, a od ukupno 35 pokrajina u njihovim se rukama našlo njih 5 u cjelini, sa svim svojim okruzima.

U četvrtak, 12. kolovoza, talibani su konsolidirali dio osvojenih krajeva – zauzeli su komplekse 217. Pamirskog korpusa afganistanske vojske, osnovanog 2019. u Kunduzu, kao i zračne luke u Kunduzu, koja se držala preko tri dana od pada obližnjeg istoimenog grada.  Istog je dana zauzet i aerodrom kod Shibirghana u pokrajini Jawzjan. Osim što je ondje zarobljeno mnogo vojne opreme (kojom su vladine snage platile pravo povlačenja u Warsaj, na jug pokrajine Takhar, prema Paširu), time su Vladi u Kabulu uskraćene i operativne osnove za izvođenje potencijalnih protunapada u tim krajevima. Jednako tako, u popodnevnim satima tog četvrtka objavljene su i vijesti o padu u ruke talibana grada Ghaznija, središta pokrajine Ghazni – strateški važnog zbog svog položaja na glavnoj cesti između Kabula i Kandahara. Smješten oko 130 km jugozapadno od Kabula, Ghazni je prije 2001. bio afganistansko sjedište Osame bin Ladena, a sada je u ruke talibana pao bez borbe – lokalni dužnosnici su si dogovorili predaju vlasti u zamjenu za slobodni odlazak prema Kabulu. To je deseto pokrajinsko središte koje je palo u ruke talibana unutar tjedan dana. No, to je bio tek početak vijesti koje su u javnost krenule stizati tijekom tog četvrtka, 12. kolovoza. Naime, kasno popodne se čulo da su u ruke talibana pala i pokrajinska središta Herat, te Qala-i-Naw (sjedište provincije Badghis, oko 110 km sjeveroistočno od Herata), a onda i Kandahar. Herat, treći po veličini grad u Afganistanu te glavni grad istoimene provincije, postao je nakratko najveća talibanska pobjeda u aktualnoj ofenzivi, a ondje se među poraženima našao Ismail Khan, legenda novije afganistanske povijesti – koji se na kraju zajedno s većim brojem vojnih i civilnih dužnosnika ipak na kraju predao talibanima. Istog dana je navodno zauzeta bila i velika zrakoplovna baza Shindand, smještena na jugu provincije, oko 100 km južno od grada Herata. No, samo malo kasnije, navečer 12. kolovoza, stigle su vijesti o još većoj talibanskoj pobjedi, kada se čulo o njihovom osvajanju Kandahara. Naime, drugi po veličini grad Afganistana osvojen je nakon gotovo dva mjeseca opsade, što je predstavljalo posebnu pobjedu – budući je tu riječ o koljevci talibanskog pokreta iz kojeg je mula Omar vladao čitavom državom od 1996. do 2001. godine. Vladi u Kabulu odane snage navodno su se iz grada povukle prema nedalekoj zračnoj luci – koja je i sama bila pod kontinuiranim napadima još od početka kolovoza. Talibani su time dan završili s kompletno osvojenih 11 pokrajina i ukupno 13 pokrajinskih središta.

Petak 13. kolovoza obilježilo je talibansko osvajanje grada Lashkar Gar, pokrajinskog središta Helmanda. Taj je grad bio pod opsadom više mjeseci, a u njemu je uz brojna pojačanja Vlada iz Kabula koncentrirala većinu lojalnih postrojbi iz čitave provincije. Uz nekoliko kriznih trenutaka u lipnju i srpnju, zračni udari SAD te domaćeg zrakoplovstva po dijelovima grada pod vlašću talibana zadržali su taj grad u rukama snaga iz Kabula – da bi 11. kolovoza masivni bombaški napad na policijski kompleks otvorio put osvajačima. Dan kasnije su borbe navodno dovršile talibanskim osvajanjem tamošnjeg grada i zračne luke, a nije jasna sudbina velikog broja pripadnika afganistanskih specijalnih postrojbi koji su činili osnovu obrane ukupno 14. pokrajinskog središta zauzetog od talibana u osam dana napredovanja. No, do kraja dana tog petka, 13. kolovoza, stigle su vijesti i o talibanskom zauzimanju još četiri pokrajinska središta – gradova Qalat (pokrajina Zabul), Tarin Kot (pokrajina Uruzgan), Pul-i-Alam (pokrajina Logar), te Fayroz Koh (pokrajina Ghor). Pri tome, Qalat je pao bez borbe, budući je većina vladinih snaga iz toga kraja završila povučena u obranu oko 130 km jugozapadno smještenog Kandahara, a lokalnim dužnosnicima talibani su dopustili mirni odlazak. Slično je završila priča u Tarin Kotu, gdje je nakon pada Kandahara sam grad talibanima predan mirno – baš kao i Fayroz Koh. Za razliku od toga, vladine snage vojske i policije u gradu Pul-i-Alam – smještenom na pola puta od Kabula na jug prema gradu Ghazni – probale su se othrvati napadima i bile su na kraju silom prevladane. Time su se talibani našli na oko 60 kilometara južno od Kabula, a u svojoj su kompletnoj vlasti imali 16 od 34 afganistanskih pokrajina, te ukupno 18 pokrajinskih središta.

Do subote, 14. kolovoza 2021. godine, u vlasti Vlade iz Kabula ostala su samo tri bitna afganistanska grada – prijestolnica Kabul, te Jalalabad i Mazar-i-Sharif, ukupno četvrti po veličini grad u zemlji, kao i još niz manjih pokrajinskih centara. Tijekom dana nastavile su pristizati vijesti o munjevitom napredovanju talibana – koji su izgleda u brzom ritmu i praktično bez borbe osvojili grad Maimana, centar pokrajine Faryab na sjeverozapadu, i Asadabad u provinciji Kunar na sjeveroistoku države. Onda su na red došli i pokrajinska središta Mihtarlam (provincija Laghman), Sharan (provincija Paktika) i Gardez (provincija Paktia) na istoku te jugoistoku države – kao i Maidan Shahr, središte pokrajine Wardak, udaljeno tek oko 35 km jugozapadno od Kabula. No, završni dio drame na sjeveru Afganistana odvijao se do subotnje večeri, 14. kolovoza, u Mazar-i-Sharifu, glavnom centru sjevernog Afganistana. U tom gradu, središtu pokrajine Balkh, kojeg je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani posjetio u srijedu 11. kolovoza – navodno dogovarajući jačanje obrane grada s lokalnim suprotstavljenim velmožama Abdulom Rashidom Dostumom i Atta Mohammad Noorom – borbe su navodno u subotu trajale tek koji sat. Nakon što su prvo isparile postrojbe vojske, a onda i policije, i sami velmože Dostum i Noor su s pristalicama te ostacima državnih dužnosnika u konvoju krenuli bježati na sjever. U večernjim satima oni su po mraku dospjeli do mosta preko rijeke Amu Darya kod Hairatana, te su prešli u Uzbekistan, dok je talibanima ostao grad i vojna tehnika tamošnjeg korpusa Kopnene vojske.

Zadnji dan – Kabul

Iako se iz američkih službenih izvora još nedavno čulo da bi Kabul mogao izdržati i do 90 dana opsade, tijekom jutra u nedjelju, 15. kolovoza 2021. godine, talibani su nakon osvajanja obližnjih sela krenuli ulaziti u sam Kabul, navodno iz dva smjera, a lokalne vlasti počele su se rasplinjavati. Glavne aktivnosti obuhvaćale su masovnu evakuaciju stranih diplomatskih predstavništava, dok su na tlu svjedoci opisivali izostanak ikakvih vidljivih priprema za obranu grada, osim opće navale stanovništva na banke i dućane. U tom svjetlu ne čudi ni da su još uvijek – izbjegavajući opću navalu na grad – talibani u rano popodne poslali i delegaciju predvođenu talibanskim vođom, mulom Abdulom Ghanijem Baradarom, na susret s ostacima Vlade. Cilj im je bio ugovorili nekakav prijenos vlasti. Tijekom pregovora, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani podnio je ostavku, da bi potom zajedno sa svojim zamjenikom Amrullahom Salehom pobjegao u Tadžikistan. Kasno poslijepodne, mala putnička Cessna prevezla je u Tadžikistan još barem 5 grupa viđenih Afganistanaca, pretpostavlja se vodećih vojnih i policijskih dužnosnika, koji će ondje navodno zatražiti politički azil. Delegacija u kojoj su bili predsjednik parlamenta, kao i bivši zamjenik predsjednika Afganistana Younis Qanuni i Ahmad Wali Massoud, brat Ahmada Shaha Massouda, otputovala je u Pakistan, formalno na razgovore, a vjerojatno u izbjeglištvo. Talibanski osvajači su navodno proglasili i opću amnestiju za sve afganistanske vojnike, te pozivaju stanovništvo da ostane u kućama budući žele mirno preuzimanje grada. Tijekom samo jednog dana nestale su sve ideje o obrani Kabula, a onda i naznake neke velike bitke za grad, dok je počelo tek masovno presvlačenje kabulske policije u civilnu odjeću, ali i pojava skupina talibana na ulicama grada u kaosu. Nakon jučerašnjeg bijega u Uzbekistan, putem Twittera odlasio se Ata Mohammad Noor, tvrdeći da su on i Dostum, kao i branitelji Mazar-e-Sharifa, izdani zbog dobro organizirane i kukavičke zavjere. Danas, nakon Ghanijevog bijega, na službenom Twitteru oglasio se i sada već bivši ministar obrane Afganistana, general Bismillah Mohammadi, koji je – obraćajući se pobjegulji Ghaniju – napisao: “Svezali su nam ruke iza leđa i prodali domovinu. Neka je proklet taj bogati čovjek i njegova banda!”

Dok je navodno u subotu bila suzbijena pobuna zatvorenika u najvećem afganistanskom zatvoru Pul-e-Charkhi (smještenom oko 17 kilometara istočno od grada), taj je kompleks konačno osvojen tijekom nedjeljnog jutra i mase bivših zatvorenika su puštene na slobodu. Jednako tako su u nedjelju, 15. kolovoza, talibani osvojili i prostor zrakoplovne baze Bagram (iz koje su se Amerikanci potajice povukli u rano jutro 6. srpnja), gdje je navodno također oslobođen velik broj zatvorenika iz zatvora Parwan – među oko 5.000 ondje držanih zarobljenika bio je navodno i dio viših talibanskih dužnosnika. Svi ti ljudi, kao i zatvorenici iz brojnih pokrajinskih zatvora, vjerojatno su momentalno dopunili talibansko ljudstvo u navali. U nedjelju ujutro se čulo da talibani nadziru i sve granične prijelaze Afganistana, a bez borbe pao je i Jalalabad – zadnji veliki grad u rukama Vlade i središte istočne pokrajine Nangarhar – da bi iza podneva stigle vijesti i o padu provincije Bamijan u ruke talibana. U samom Kabulu, iz kojeg se tijekom noći aktivno evakuiralo strance prema kompleksu međunarodnog aerodroma, koncentrirale su se brojne izbjeglice iz raznih krajeva talibanskim napredovanjem šokirane države. Ujedno, ondje ujedno pristiže i nejasan broj stranih vojnika ne bi li pomogli zračnu evakuaciju velikog broja stranaca, prvenstveno diplomata, ali i civila – što je dodalo razinu kaosa u gradu te zakompliciralo tamošnje ionako nejasne prilike. Američke snage evakuirale su i francuskog veleposlanika u Kabulu, Davida Martinona s obitelji, te svo osoblje francuskog veleposlanstva. Cijelo poslijepodne i navečer avionima se evakuiraju američki građana iz Kabula prema Al Dhafri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je povremeno bilo zaustavljeno talibanskim minobacačkim napadima na kabulsku zračnu luku. Zahvaljujući talijanskom Ratnom zrakoplovstvu, Kabul su do kasno poslijepodne napustili i posljednji talijanski građani, uključujući i osoblje veleposlanstva Talijanske Republike, dok je evakuacija hrvatskih građana bila tradicionalno kaotična i oslonjena ne na hrvatsku državu, nego prvenstveno na poslodavce za koje su dotični Hrvati radili u Afganistanu.

3. A vojska i policija?

Donedavno je pogled na Afganistanske nacionalne obrambene i sigurnosne snage (Afghan National Defence and Security Forces – ANDSF) izgledao prilično ružičasto. Sve te snage su 2003. ukupno brojile oko 6.000 ljudi, da bi se prema javnim izvorima iz 2019. godine pretvorile u policiju od oko 91.600 ljudi, i još Kopnenu vojsku od oko 173 tisuće ljudi, te Ratno zrakoplovstvo od oko 7.300 ljudi (financirani godišnjim obrambenim proračunom od oko 2 milijarde USD). Prema američkim podacima iz travnja ove godine konačno je na papiru bilo dostignuto ukupno brojno stanje od 182.071 vojnika i još 118.628 policajaca, a svi oni su navodno bili optimizirani za protupobunjenička i protuteroristička djelovanja. U svemu tome im je probleme radio konstantni defenzivni postav te rasipanje snaga širom države – na niz naselja, infrastrukturnih objekata, prometnica te odvojenih uporišta (koja je bilo teško braniti, a još teže opskrbljivati tijekom učestalih talibanskih opkoljenja). Uz opće logističke probleme, čak i u dobra vremena tu se spominjalo probleme s održavanjem brojnoga stanja svih tih organizacija, posebno među specijalistima.

Vojska je u Afganistanu bila organizirana u Kopnenu vojsku (Afghan National Army – ANA) i Zrakoplovstvo (Afghan Air Force – AAF). Kopnena vojska sastojala se od Zapovjedništva specijalnih snaga koje je tijekom zadnjeg desetljeća postupno dostiglo veličinu od oko 20.000 ljudi (pet brigada objedinjenih u Korpus za specijalne operacije krajem kolovoza 2017. godine), i koje je predstavljalo glavnu borbenu snagu Vlade u Kabulu. Glavnina ostatka Kopnenih snaga bila je koncentrirana u lake, teorijski manevarske snage – jednu mehaniziranu brigadu, sedam korpusa raspoređenih širom države i još jednu diviziju u glavnome gradu. Od svega toga su do večernjih sati u subotu, 14. kolovoza, u rukama Vlade iz Kabula ostali samo 201. korpus stacioniran oko Kabula i 111. divizija kopnenih snaga u Kabulu, te Korpus specijalnih snaga baziran u obližnjim krajevima provincije Wardak. Time se procjenjuje da su talibani zadnjih tjedana  od ukupno sedam korpusa Afganistanske narodne vojske zarobili ili uništili njih ukupno pet – 203. korpus u Gardezu, 205. u Heratu, 207. u Kandaharu, 209. u Mazar-i-Sharifu, 215. u Helmandu, te 217. u Kunduzu. Pri tome su oni vjerojatno zarobili i oko 70 posto ukupne vojne opreme koju su zapadne države posljednjih desetljeća donirale Afganistanu, što je samo dan kasnije bilo dopunjeno i postupnim zarobljavanjem čitavog ostatka.

Posebna je priča vezana uz tamošnje Ratno zrakoplovstvo. Naime, već je duže bilo jasno kako oko 80 do 90 posto zračnih udara po talibanima zapravo izvode SAD i njihovi saveznici, a postupni prestanak takvih aktivnosti jako se osjetio na terenu. Posebno se tu osjetilo i nedavno povlačenje oko 40 američkih bespilotnih letjelica iz sve šireg područja lokalnih borbenih operacija. Na to su se onda nadovezali i dodatni problemi za domaće zrakoplovne snage, koji su samo otežali borbeno stanje na tlu. Naime, krajem srpnja čulo se da je od oko 160 letjelica Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, njih barem trećina neoperativna, bilo zbog nedostatka rezervnih dijelova, bilo zbog odlaska američkog ugovornog osoblja koje ih je pomagalo održavati u službi. Kad se tome doda još i učinak niza talibanskih likvidacija Vladi u Kabulu vjernih pilota, te manjak preciznog zrakoplovnog streljiva koji se pojavio ubrzavanjem ritma borbenih djelovanja, nije čudno da su se ti problemi počeli osjećati i širom države, na frontama oko niza opkoljenih i ugroženih provincijskih središta.

Iz Sjedinjenih Američkih Država učestalo se spominjalo kako je opremanje i uvježbavanje afganistanske policije i vojske ukupno koštalo oko 88 milijardi USD, što je sačinjavalo oko dvije trećine njihovih ukupnih donacija u tu zemlju od 2002. godine do danas. No, sada je sasvim jasno da su javna izvješća o uspješnosti tih investicija bila uvelike propagandna, te da se sustavno prešućivalo raširenu korupciju te praksu održavanja na popisima „vojnika-duhova“ i „policajaca-duhova“ – osoba koje nisu postojale u praksi, ali su na popisima omogućavale nadređenima da si spremaju njihove redovite prihode kao dodatak vlastitim primanjima. U isto vrijeme, uporno se čulo kako običnoj vojsci znaju kasniti plaće, dok se na terenu uporno čulo i o nedostacima u dostavi hrane te streljiva čak i u borbenim situacijama koje nisu obuhvaćale talibanska okruženja Vladinih snaga te potrebu dostave logistićke podrške zrakom.

Uz to, učestalo se čulo i o problemu tehnološke razlike između stranih financijera i instruktora te lokalnih snaga. Osim problema s redovitim održavanjem donirane opreme, za što se redovito koristilo strane plaćenike (koji su krenuli odlaziti čim se stanje stvarno pogoršalo), navodno je suštinski problem predstavljalo ustrojavanje afganistanskih postrojbi na način da za efikasna djelovanja ozbiljno ovise o intenzivnoj logistici te podršci iz zraka koju su uvelike pružali strani saveznici – budući da ta područja djelatnosti zapravo nisu bila u fokusu stranih mentora i donatora za pravu domaću izgradnju. Zato nije ni čudilo da sve od 2015. godine u javnoj sferi više nije bilo niza ključnih podataka kako o stanju i ustroju sigurnosnih snaga Afganistana, tako i o gubicima koje su te organizacije i njihove postrojbe redovite trpjele širom države – kako u pribavljanju ljudi, borbenim djelovanjima, ali i u epidemiji bolesti Covid-19 tijekom zadnjih godina. O svemu tome su jasno izvještavali i američki kontrolni mehanizmi, kojima je takvo skrivanje podataka onemogućavalo kontrolu efikasnog korištenja znatnih financijskih sredstava odvojenih za troškove Afganistana i tamošnjih američkih vojnih djelovanja. Sve ono što je time američki Pentagon štitio kao tajne podatke, dajući u javnost tek ružičaste propagandne detalje – ovih je dana eksplodiralo u lice kako američkih političara, tako i vojnih struktura koje se očigledno nisu pripremile za brzo urušavanje kompletne vojno-sigurnosne arhitekture Afganistana.

Uz to, novačenje ljudstva u Afganistanu konstantno je bilo problematično, uz ozbiljne borbene gubitke podložno i sezonskim gubicima. čak do 30 posto kadrova, bilo zbog odlaska ljudi na sjetve ili žetve, ili borbenog dezertiranja – što je sve itekako utjecalo na koheziju preostalih postrojbi. A takve postrojbe se onda često slalo daleko od domaćih krajeva, u strani etnički prostor, gdje su oni bili posebno izloženi talibanskoj propagandi te pokušajima kupovine pred ikakve ozbiljnije operacije. Stanje su tu dobro ilustrirale i promjene na čelu Afganistanske narodne armije, gdje se od 2003. do 2021. godine ukupno izmijenilo 8 generala. No, dok je prvome od njih mandat trajao gotovo 7 godina (Bismillah Khan Mohammadi), a drugome gotovo pet godina (Sher Mohammad Karimi) – treći (Qadam Shah Shahim), četvrti (Mohammad Sharif Yaftali) i peti (Bismillah Waziri) su na tom mjestu između 2017. i 2020. izdržali po manje od 2 godine, da bi onda “rok trajanja” prvo pao na 347 dana za šestog (Mohammad Yasin Zia), pa 53 dana za sedmog (Wali Mohammad Ahmadzai) i konačno samo na 4 dana za osmog (Hebatullah Alizai). Naravno, takvom nestabilnom stanju nipošto nisu pomogle ni činjenice da su se ključni saveznici, Sjedinjene Američke Države, najednom prvo krenule potpuno samostalno (bez puno dogovora čak i s NATO saveznicima) sporazumijevati s neprijateljem u odvojenom mirovnom postupku negdje daleko od Afganistana, da bi onda krenuli i odlaziti – ponekad i bez osnovnog obavještavanja lokalnih snaga (kao u Bagramu 6. srpnja ove godine). Takav užurbani odlazak, umjesto postupnog javnog i jasno pripremljenog izvlačenja, u pravilu je za sobom povlačio i užurbano povlačenje ključnih civilnih kadrova te raznih profila zaposlenika brojnih privatnih vojnih kompanija o kojima su također ponekad ovisile i realne sposobnosti domaćih snaga – kojima su nasuprot stajali sve brojniji te dobro motivirani talibani, dodatno opremljeni zarobljenim oružjem, te ojačani i dodatnim iskusnim borcima oslobođenima iz raznih državnih zatvora širom Afganistana.