Prva je godišnjica smrti Osame bin Ladena bila u ponedjeljak, 1. svibnja. No, kako su vijesti o toj američkoj pobjedi objavljene vrlo kasno, po američkom vremenu Istočne obale, u nas je to već izdaleka bio 2. svibnja. Pa vi vidite, kada obilježiti godišnjicu!
Uz to, ovogodišnju je prvu obljetnicu tog događaja, prema istom vremenskom uzorku, preplavila izborna mašina američkog predsjednika Baracka Obame. On se neočekivano ukazao u Afganistanu, potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu Afganistana i Sjedinjenih američkih država, te u gluho doba jutra u prostoru zrakoplovne baze Bagram održao druženje s vojskom i konferenciju za tisak – koje je upalo točno usred ranovečernjeg programa svih američkih TV mreža – kojim je povezao uspješnu likvidaciju bin Ladena, najavljenu stabilizaciju Afganistana i formaliziranje odnosa dviju država na dosad ipak još neviđen način. I opet, sve to u kasnim satima 1. svibnja – ili ranim satima 2. svibnja po hrvatskome vremenu.
Dok tek treba analizirati pun doseg i značaj u Kabulu potpisanog Strateškog partnerstva – čije najave i pojedini konkretni detalji u javnost cure već tjednima – ali i polugodišnjeg Izvješća o stanju Afganistanu, koje je nedavno američkom Kongresu podnijelo tamošnje Ministarstvo obrane, odlučili smo kao dio rekapitulacije tog 1., odnosno 2 . svibnja 2011. godine prenijeti ovdje tekst Igora Tabaka “Osama bin Laden – ipak mrtav?”, objavljen u tjedniku Globus, u srijedu 4. svibnja 2011. godine, samo dva dana nakon događanja.
Iako su prva nagađanja o smrti Osame bin Ladena krenula ranije tijekom večeri, većinu je novinara akreditiranih pri Bijeloj kući u Washingtonu navodno ipak iznenadilo sazivanje posebne konferencije za tisak blizu ponoći u nedjelju, 1. svibnja. Ta neupućena većina očekivala je da će tema iznenadne Obamine presice biti rat u Libiji i recentna bombardiranja Tripolija i obitelji Gadafi, no Barak Obama je u 23.45 ponosno objavio „Osama bin Laden je mrtav!“, otvorivši time lavinu slavlja i komentara.
Detalji vezani uz akciju mornaričkih postrojbi specijalne namjene, koji su pogubili Osamu bin Ladena, od trenutka predsjedničke objave uspjeha polagano cure u javnost. Većina podataka u medijima, pripisana neimenovanim izvorima iz raznih razina američkih vlasti, kaže da je bin Laden ubijen u prepadu iz zraka, helikopterima, a lokacija na kojoj se skrivao nije bila neka pećina uz afganistansku granicu, nego ograđena vila, tek oko 100 kilometara sjeverno od pakistanskoga glavnog grada Islamabada. Navodno je sve išlo brzo i bez problema – upad, kratka borba i metak u glavu – za osobu čije ime posljednjih godina znaju čak i hrvatska djeca. Pri tome, opet navodno, do bin Ladena se stiglo dugotrajnim praćenjem njegovih kurira od povjerenja, budući da je čovjek potpuno odustao od korištenja elektroničkih naprava za komuniciranje. Tako je likvidacija Osame bin Ladena kulminacija jednog dugotrajnog postupka obavještajnog praćenja i izviđanja.
Sjedinjene američke države o hvatanju tog radikalnog islamističkoga vođe razmišljale su već krajem 1990-tih, odmah nakon dvostrukog bombaškog napada na svoja veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji. Nakon napada na WTC i Pentagon, 11. rujna 2001., očekivalo se da je hvatanje Osame bin Ladena samo pitanje trenutka. Kada je propušten moment iznenađenja, prilikom početka rata u Afganistanu i navodnog bijega bin Ladena iz planina Tora Bore u susjedni Pakistan, bilo je jasno da se ne radi o laganome zadatku. Osama se prilagodio potjeri, utopivši se u masi od preko 180 milijuna Pakistanaca, i sredinom 2000-tih su i Amerikanci morali priznati da se njegov trag ozbiljno ohladio. Jedino što je preostalo, bio je nastavak započetih ratova (u međuvremenu se zaratilo i u Iraku) i tek polagano slaganje mozaika, ne bi li se negdje, ubuduće, „na dugome štapu“, možda došlo i do osobe koja je postala ikona globalnoga islamizma. Izgleda da je i nagrada od 25 milijuna američkih dolara, koliko se nudilo za informacije o Osami bin Ladenu, poslužila tek kao psihološki uteg, ali ne i stvarno sredstvo hvatanja slavnoga bjegunca. I upravo zato, vijest koja je službeno objavljena tik pred ponoć na 2. svibnja ima posebnu težinu.

Kutije šibica s obavijestima o iznosu nagrade dijeljene su gdje se sumnjalo da Osama i njegova desna ruka imaju skrovište
Pronalaženje te likvidacija Osame bin Ladena uspjeh je kojeg George W. Bush, inače četrdeset i treći američki predsjednik, nije dočekao u svoja puna dva mandata, iako je baš u to ime zaratio s Afganistanom. Vijest koju je prije par dana objavio Bushov nasljednik, Barak Obama, nije plod sreće i trenutka, već simbolički predstavlja kraj jedne ere. Radi se o događaju koji „s one strane oceana“ ima veliku emotivnu težinu, budući da barem prividno završava priču o 11. rujnu i terorističkome napadu na SAD, pa ne čudi da je objava bin Ladenove smrti izazvala brojna javna slavlja na ulicama Washingtona i New Yorka. Prave je učinke ove objave još teško ocijeniti – posebno u svijetlu njenoga utjecaja na američku političku scenu. Ondje se bliže idući predsjednički izbori, Barak Obama će pokušati osvojiti svoj drugi mandat na čelu SAD, a nedjeljna će vijest i tu zasigurno biti široko korišten argument. No, još je tu mnogo otvorenih pitanja.
Tijelo Osame bin Ladena navodno je pripremljeno u skladu s islamskim vjerskim običajima i potom bačeno u more. Dok je, barem na prvi pogled, jasna motivacija ovoga postupanja –izbjegavanje stvaranja točke budućih hodočašća i okupljanja islamista – prvi je dojam da će tu još biti mnogo prijepora i neslaganja. Naime, samo nekoliko sati nakon objave te informacije, već je određen broj centara islamske vjerske misli (i to čak oni umjereni) objavio kako polaganje tijela u vodu nije u skladu s Islamom. Pri tome, treba napomenuti kako su upravo strogi sunitski islamisti, koje je inspirirao bin Laden, ujedno i glavni protivnici poštovanja pojedinih osoba, grobova i mjesta – u stilu šijitskoga ili sunitskog sufi islama. Dakle, nekakva bi hodočašća zapravo bila i praktična suprotnost onome u što ti radikalni islamisti vjeruju i za što se aktivno bore. Osam bin Laden vjerojatno će u islamskome svijetu zadržati određenu aureolu mučenika, osobe koja je poginula u borbi za svoje shvaćanje vjere. Budući da nije imao faza u svome životu koje bi bile suprotne toj slici, njegova smrt vjerojatno neće biti uspoređivana s onom Saddama Huseina od Iraka – socijalista i diktatora, osobe kojoj se sudilo i ekspresno presudilo – osobe koja je tijekom svoga pogubljenja uspjela pokazati impresivnu dozu dostojanstva pred licem zapjenjenih i podrugljivih političkih protivnika.
Naravno, iako se od 2. svibnja popodne govori i o provedenoj DNK analizi nad ostacima pokojnoga vođe al Qaede, čitav je dosadašnji postupak zapravo kao stvoren za pobornike teorija zavjere. „Je li Osama još živ?“, „Je li sve ovo namješteno?“ – pitanja su koja zabavljaju mnoge, što zapravo i ne čudi. Radi se tu o priči koja u sebi sadržava arhetipove i mitske elemente jasno pojmljive svima – pa i onima koji se s Osamom bin Ladenom politički i ideološki uopće ne slažu. Ako je poginuo, taj je čovjek poginuo u borbi za svoje ideje. Sam protiv svih, pojedinac protiv gigantskoga stroja. Već i nekad, ovo bi bilo dovoljno za dobru priču, stvaranje alternativnih verzija događaja, a u konačnici i mitova. Danas, u doba poplave informacija – kad je ionako teško odvojiti ono bitno od poplave reklama, priča lansiranih u marketinške svrhe i sasvim sporednih besmislica – nedvojbeno je da će tu još trebati mnogo truda i vremena da se činjenice iskristaliziraju na dovoljno jasan i nedvojben način da dostignu iole punu, onu „udžbeničku“, razinu. No, to i nije neposredno bitno, budući je Osama bin Laden već ionako odavno napustio razinu operativnoga vođe terorističke mreže, pa zvala se ona i al Qaeda, te postao simbolom s kojim se globalna većina ili slaže ili ne slaže – ali na onoj bazičnoj, ljudskoj razini, nevezano s konkretnim činjenicama i detaljima njegova stvarnog života i djela.
Ono što ipak ostaje zadano i nakon objave smrti Osame bin Ladena je politika, stanje međunarodnih odnosa, te ratovi koji i dalje traju u Afganistanu, Iraku i Libiji. Ne iznenađuju najave odmazde, budući su navodno i same regionalne podružnice al Qaede tijekom ponedjeljka priznale smrt svoga formalnoga vođe. No, to ne mora značiti da će do te odmazde doći bilo odmah, bilo u nekoj spektakularnoj formi – iako se takva mogućnost ne može isključiti. Ako i ne bude u Wikileaksovim dokumentima najavljenih napada nuklearnim sredstvima (bila to bomba u punom smislu nuklearna ili pak tzv. prljava, koja prostor samo zagadi rasipanjem radioaktivnoga materijala), zasigurno ćemo idućih godina gledati napade islamističkih terorista naslovljene kao odmazdu za Osamu bin Ladena. Zapravo, bilo bi začuđujuće da barem za neko vrijeme svaki iole uspješan napad islamističkih terorista ne bude ujedno i medijski predstavljan kao „osveta za bin Ladena“. No, to ne mora nužno značiti i da će takvih napada biti više, ili da će oni biti bitno drugačiji od do sada viđenih, ionako ambiciozno planiranih akata islamističkoga terorizma. Trenutno se, kao prva meta, spominje upravo zemlja u kojoj je Osama bin Laden proveo posljednje godine života – Pakistan, aktualni predsjednik Ali al Zardari i razne institucije vlasti.