Na Međunarodnoj vojnopomorskoj izložbi u Dohi, održanoj od 4. do 6. ožujka, naš suradnik oprobao je osnovne postupke pilota lovca Rafale i upoznao se s glavnim karakteristikama kokpita aviona koji će podići Hrvatsko ratno zrakoplovstvo na potpuno novu razinu.

Mjesec i pol prije očekivanog dolaska svenamjenskih lovačkih aviona Rafale u Hrvatsku, na trodnevnoj Međunarodnoj vojnopomorskoj izložbi u Dohi (DIMDEX 2024) u Kataru, dobio sam prigodu oprobati se i u simulatoru ovog ponosa francuske zrakoplovne industrije i njezine renomirane tvrtke Dassault Aviation. Nije bilo lako dobiti tu mogućnost, i moram zahvaliti ljudima iz Dassaulta i Katarskog emirskog ratnog zrakoplovstva što su imali razumijevanja pomoći mi i to omogućili.

Važno je da čitatelj zna da nisam pilot, nego strastveni „simer“, ljubitelj simulacija letenja, koje nam danas više od svega omogućuju da mi obični smrtnici dobijemo približan dojam kakav je to „ured“ u kojem borbeni piloti rade i upravljaju zrakoplovima, koji su sam tehnološki vrh u svijetu. Do sada sam se uspio oprobati tri puta u simulatoru švedskog lovca JAS-39C Gripen, dva puta u simulatoru američkog F-16V, te sada i u katarskom simulatoru „eurolovca“ EF Typhoon s najnovijim velikim touch-screen prikaznikom preko cijelog kokpita.

Izbacujuće sjedalo F16F tipa 0-0 na lovcu Rafale nagnuto je za 34 stupnja, što pilotu pruža udobnost pri velikim opterećenjima

Od komercijalnih simulacija letenja, koje poput zahtjevnijih igrica možete instalirati na svome osobnom kompjutoru, a na kojima imam iskustvo, vrijedne su spomena simulacije za lovce MiG-21bis u Digitalnoj borbenoj simulaciji (DCS), F-16C u Falconu BMS te F/A-18E Superbug, PC-9 i Rafale u Microsoftovom Simulatoru letenja 10 (FSX). To mi je olakšalo da već znam gdje su mi koji najvažniji prikaznici i prekidači u Rafaleu.

U otprilike pola sata koliko sam proveo u Dassaultovom simulatoru lovca Rafale imao sam prigodu upoznati se s osnovnim postupcima pokretanja motora, djelovanjem vođenim bombama HAMMER na ranije poznate ciljeve na tlu, obavio presretanje i let u formaciji, djelovanje raketama zrak-zrak MICA i slijetanje na najbliži aerodrom. Probao sam dakle, osnovne borbene postupke kojima će u početku biti zaokupljeni piloti 191. eskadrile lovačkih aviona „Vitezovi“ HRZ-a u zrakoplovnoj bazi na Plesu.

Pokretanje motora

Za početak, bilo mi je važno upoznati se s postupkom pokretanja motora, jer se u tome ogleda i sposobnost lovca-presretača da u tipičnoj zadaći nadzora i kontrole zračnog prostora (air policing) čim prije uzleti ka cilju u zraku, koji ne odgovara na upute kontrole letenja. Simulator Rafalea na DIMDEX-u nije imao sve prekidače namijenjene startanju stroja. No moj domaćin, koji je inače i sam pilot Rafalea u Zrakoplovnoj bazi BA 113 Saint-Dizier, objasnio mi je postupak „nasuho“, pokazujući na pozicije u kokpitu s kojima sam od ranije upoznat.

Dvomotorni Rafale pali se vrlo jednostavno, jer ima vlastitu pomoćnu jedinicu napajanja (APU). Kako mi je objašnjeno, potrebno je samo sklopku koja se nalazi na gornjem dijelu lijevog pulta, ispod ručice stajnog trapa, okrenuti na poziciju BATT, dolje desno, i pritisnuti dugme APU iznad nje. Glavni prikaznici se odmah upale.

Izložbeni štand Dassault Aviationa na sajmu u Dohi krasila je maketa Rafalea EQ u omjeru 1:5, u bojama katarskog ratnog zrakoplovstva

Ispod i desno od ručice gasa, koja više sliči džojstiku nego klasičnoj ručici gasa, Rafale za svaki od motora Safran M88 ima po dvije male ručice koje se nazivaju ‘mini-throttle’. Prvo se pali desni motor. Sklopka se s pozicije BATT okrene na R, gore desno, te se desni mini-throttle gurne iz pozicije STOP naprijed na IDLE. Kad se desni motor „digne“, načelno na 55 posto obrtaja, što se vidi na indikatorima motora na desnom prikazniku VTL 55 (VTLD), desni mini-throttle se gurne na poziciju NORM. Potom se pristupi paljenju lijevog motora. Sklopka se okrene na poziciju L, gore lijevo, i ponovi postupak, dok se i on ne „digne“ te lijeva ručica ne gurne s IDLE na NORM.

Ostali sustavi mogu se paliti u vožnji. Prekidači za svjetla i paljenje čeonog prikaznog stakla (HUD) su na lijevom pultu, ručna parking kočnica i prekidač za zatvaranje pokrova kabine na desnom, na kojem je vrlo mali broj prekidača. Moj domaćin veli mi da startanje motora traje samo 2 minuta te da uvježbane posade Rafalea u Francuskoj znaju poletjeti na zadaću već za 5 minuta (standard NATO-a za polijetanje iz pripravnosti je 15 minuta).

Gađanje HAMMER-ima

U simulatorima obično volim isprobati polijetanje i manevarske osobine aviona. No ovaj simulator nije bio konfiguriran za voženje po pisti i rulnicama te sam odmah dobio zadaću s avionom u zraku. Avion je bio natovaren s dva podvjesna tanka za gorivo i šest vođenih aviobombi HAMMER te je bio pretežak i trom za isprobavanje manevarskih osobina.

Za razliku od lovaca Gripen, Typhoon, F-15, F/A-18 ili Su-35S, lovac Rafale kao i F-16, F-22 i F-35 ima upravljačku palicu ne u sredini kokpita nego sa strane, na desnom pultu. Kod F-16 se palica po osima pomiče samo za simbolična 3 milimetra, pa čovjek ima osjećaj da se drži za bočni okvir kabine. Kod Rafalea, palica se pomjera nešto više od one u F-16, ali za onoga koji je, poput mene, više tradicionalan i navikao na onu u sredini, osjećaj je još uvijek neobičan i treba malo vremena navići se na nju. I nije toliko problem gdje je palica, nego što ona ne zahtjeva toliko otklon pri upravljanju, koliko intenzitet pritiska na nju, čime se ostvaruju letne evolucije. No, obuka i nalet čine pilota, tako da se uz nju stvara i nova navika. Ruke pilota na gasu i palici (HOTAS) imaju i naslone, što umanjuje zamor pilota pri letenju na visokim opterećenjima.

Kokpit lovca Rafale karakterizira veliki središnji prikaznik te bočne palice upravljanja i gasa.

Za zadaću zrak-zemlja Rafale se konfigurira jednostavnim dodirom na oznaku A/S na malom pomoćnom touch-screen prikazniku PDS, lijevo od glavnog lijevog VTL 55 (VTLG). Tu se inače bira i prikaz autopilota (APP), plana letenja (FPL), navigacijskih podataka (NAV), radio veze (COM), protuelektronskih mjera (EMC), raspoznavanje svojih od tuđih zrakoplova (IFF), radara (RDR) i slično. Podvjesni teret mogao sam provjeriti na grafici VTLG-a, a u podnožju HUD-a mi je prikazano šest kružnih oznaka s brojevima od 1 do 6 za svaku od bombi koje su mi natovarene. Dodirom oznake SIM ili REAL na grafici naoružanja VTLG-a može se odabrati vježbovno simuliranje djelovanja naoružanjem ili pravo „realno“.

Rafaleov HUD VEH 3022 je velik i na njemu je označeno sve bitno, čak i više od uobičajene simbologije na HUD-u aviona zapadnih zemalja. Ispod oznake brzine u čvorovima označen je i Mahov broj (brzina zvuka), a mala ikonica radara u podnožju HUD-a pokazivala mi je da me prate radari protivničke protuzračne obrane na tlu.

Tipkom na upravljačkoj palici odabrao sam crno-bijelu sliku s infra-crvenog senzora. Tipkom na palici mogao sam scrollati između prikaza cilja za svaku od bombi koja je bila zaključana na metu. U ovom slučaju to su bili niski objekti poput skladišta ili hangara. Na lijevom prikazniku mogao sam provjeriti unaprijed pohranjene koordinate za svaki od šest ciljeva. Pilot može dodirom odabrati kojom će bombom djelovati ili na koji cilj, a meni je moj domaćin konfigurirao sustav da mogu istovremeno odbaciti svih šest HAMMER-a na šest ciljeva. Pritiskom okidača na upravljačkoj palici bombe su odbačene. Na HUD-u su se pojavile crtice iznad ikona svake bombe, kako je koja nakon odbacivanja krenula ka cilju. Kružići s brojem svake bombe polako su nestajali s HUD-a, jer ih više nisam imao pod krilima. HAMMER-i idu sami na zadatu metu, dok avion može manevrirati i izaći iz opasne zone, ako je uopće i ulazio u nju (jer ove bombe omogućuju djelovanje i sa sigurne udaljenosti).

Presretanje i gađanje raketom MICA

Većinom sustava lovca Rafale upravlja se brojnim prekidačima s više funkcija na obje palice HOTAS-a u kabini

Maknuvši se iz zone, odabrao sam djelovanje za zadaću zrak-zrak dodirom na oznaku A/A na PDS-u. U traženju najbližeg cilja u zraku oslonio sam se na glavni središnji prikaznik TMC 2020, na kojem se iznad pilotažne karte očitavaju objedinjeni znakovni podaci sa svih senzora aviona, ali i s data-linka prijateljskih aviona ili središta na tlu. Rafale je jedinstven u svijetu lovačkih aviona po tome što mu je veliki središnji prikaznik isturen gotovo pred samo lice pilota, tako da ovaj ne mora spuštati glavu kada ga promatra, već samo obori pogled. Prikaz je čak kolimiran za beskonačnost, tako da pilot ne gubi nekad značajne milisekunde da mu se oči priviknu s gledanja kroz HUD na gledanje u glavni prikaznik i obratno. Iako su zemljovid i svi simboli praktički pred očima, čovjek ima osjećaj da gleda negdje u dubinu, kao u kakvu svjetleću staklenu kuglu (doduše četvrtastog oblika). Nisam probao i nisam imao dojam da je glavni prikaznik osjetljiv na dodir, poput lijevog i desnog, iako neke komercijalne simulacije Rafalea daju tu mogućnost (klikom kursora miša po ekranu).

Okrenuo sam avion prema oznaci letećih ciljeva i, kako mi je objasnio domaćin, tipkom na palici gasa pomjerio kursor ka najbližoj i zaključao cilj. Ovo sam već na sličan način svojevremeno isprobao u simulatoru F-16. Dodirom na oznaku IFF pilot bi sada mogao provjeriti radi li se o prijateljskom ili tuđem zrakoplovu. Kako nisam znao koliko još imam preostalog vremena za svoju simulatorsku seansu, samo sam se ustremio na kondenzirani trag najbližeg aviona iznad mene. Palicu gasa sam gurnuo dalje od graničnika i uključio forsaž – naknadno izgaranje motora.

Forsaž se na Rafaleu lako uključuje, bez dodatnog kompliciranja ručicom, kao kod nekih drugih lovaca. Kad dođete do graničnika onda ste na maksimalu, a preko toga ste na forsažu. Kroz više zona forsaža možete prolaziti tako što gurnete palicu gasa do kraja forsaža, a onda možete povući nazad i zaustaviti se na manjim zonama forsaža prije graničnika.

Kad sam presreo cilj, uspostavilo se da je to drugi Rafale. Letio sam s njim malo u formaciji, koristeći se često tipkom za kočnicu na palici gasa. Rafale nema klasičnu zračnu kočnicu, nego mu se kanardi i ostale aerodinamične površine na krilu konfiguriraju tako da avion pravi otpor zraka i smanjuje brzinu. Avionu se nisam približio u potpuno smaknuti poredak jer sam se bojao da ne udarim u njega i obustavim simulaciju. Nakon kraćeg zajedničkog leta pustio sam ga da se udalji, napravio puni zaokret za 360 stupnjeva, uveo cilj vizualno u središte HUD-a, gdje se moja raketa zrak-zrak MICA već zaključala za njega. Povukao sam okidač na upravljačkoj palici, dimni trag rakete je krenuo ka cilju, jedna od dvije oznake MICA je nestala s HUD-a, a nesretni Rafale se pretvorio u oblak eksplozije.

Ateriranje

Fotografiranje simulatora lovca Rafale našem je suradniku dopušteno tek pošto su glavni sustavi isključeni.

Procjenjujući da mi nije ostalo još puno vremena, zatražio sam slijetanje na najbliži aerodrom. Domaćin mi je sugerirao gdje da usmjerim avion i s par zaokreta pod visokim opterećenjem smanjim brzinu. Kad je pala ispod 250 čvorova, spustio sam stajni trap, a ikonica „velocity vectora“ na HUD-u je dobila „noge“, označavajući da mi je podvozje spušteno. Ta simbologija na HUD-u je karakteristična za francuske avione i ponešto se razlikuje od one na američkim. Lako je razumljiva i jednostavno je potrebno da pravokutne zagrade na HUD-u budu na željenoj točki dodira s pistom.

Domaćin iz Sain-Diziera me savjetovao da sletim s uključenom kočnicom, vjerojatno da budem stabilniji. Prema simulaciji, optimalna brzina slijetanja Rafalea je između 120 i 130 čvorova, ovisno od težine, s relativno visokim napadnim kutom čak i većem od 12 stupnjeva. U simulaciji letenja svakog aviona slijetanje mi je omiljena radnja, a za Rafale mogu reći da je u usporedbi s drugim lovcima i najlakša. Kombinacija jasne simbologije na HUD-u i slijetnih karakteristika aviona pruža pravo zadovoljstvo i bezbrižnost pri slijetanju. Zaključujem da se s Rafaleom najbolje slijeće! Sam sam sebi to dokazao besprijekornim i preciznim dodirom s pistom.

Kao da je samo to čekala, na vratima prostorije simulatora na štandu Dassaulta na sajmu u Dohi pojavila se cijela svita na čelu sa zapovjednikom katarskog ratnog zrakoplovstva, koji se došao također oprobati u simulatoru. Ostao je kraće od mene, ali za razliku od mene dobio na poklon kutiju s maketom Rafalea.

Sve u svemu, simulator Rafalea ukazuje da su Francuzi na originalne načine uspostavili vezu čovjeka i stroja, onom što se naziva man-machine interface (MMI). Dostupne informacije naprosto se nude pilotu, koji i prije letenja očigledno mora biti teorijski odlično upoznat s raznovrsnom simbologijom i pozicijama brojnih prekidača na HOTAS-u. Pilotu Rafalea na raspolaganju su i neke glasovne komande. No to nisam imao prigodu isprobati, a ne vjerujem da bi više od ovoga i smio objaviti.

Ono što u odnosu na Typhoon, Gripena, američke i ruske lovce može biti mana lovcu Rafale je to što Francuzi na njemu još nemaju operativnu kacigu s prikaznikom na viziru. U bliskoj zračnoj borbi, kad piloti traže protivnika i gledajući preko ramena, takva kaciga je iznimno korisna u praćenju parametara leta i usmjeravanju vođenog naoružanja. Nije ni čudo što katarski i indijski piloti Rafalea na raspolaganju imaju izraelsku kacigu Targo II, pa vjerujem da u HRZ-u trebaju razmotriti i tu mogućnost. Jer Francuzi tek uz varijantu Rafale F4 uvode kacigu varijante Scorpion s monoklom na jednom oku s kojim će moći usmjeravati djelovanje vođenih raketa.

Također, treba reći da su simulatori na sajmovima službeno „demonstratori kokpita“, kojeg tvrtke pokazuju pazeći da ne otkriju one najfinije tajne borbenih sustava i pilotskih kabina, kakve su dostupne samo u full-mission simulatorima, na kojima piloti danas uvježbavaju borbene postupke i procedure prije samog letenja na borbenu zadaću. No sajamski simulatori zasigurno jesu dobri da se dobije osnovni dojam i međusobno usporede pilotske kabine različitih borbenih aviona.

Potvrda tome može biti i činjenica da meni tajnoviti Francuzi nisu dopustili fotografirati kokpit dok god svi glavni sustavi nisu bili pogašeni. Kako god, ostaje mi nada da ću nakon ovoga možda dobiti prigodu i oprobati se u pravom full-mission simulatoru, kojeg će uz 12 Rafalea, naoružanje i prateću opremu, dobiti i ekipa „Vitezova“ na Plesu.

A što se tiče Katarskog emirskog ratnog zrakoplovstva, moram reći da su se njihovi pripadnici pokazali vrlo spremnima za suradnju te da sve više lete na međunarodnim vojnim vježbama. Valjalo bi da HRZ razmisli i o suradnji s njima te iskoristi i njihova iskustva s Rafaleima. Jer veze postoje. Primjerice, pilot Qatar Airwaysa na letu Doha-Zagreb bio je izvjesni Saša, koji nije krio svoje porijeklo, pozdravljajući putnike i na hrvatskom.

*Gost autor/foto: Antonio PRLENDA, vojni komentator