Predsjednik Republike Srbije i vrhovni zapovjednik Vojske Srbije Aleksandar Vučić, u pratnji ministra odbrane Aleksandra Vulina, prisustvovao je u utorak 21. kolovoza na vojnome aerodromu „Batajnica“ probnome letu dva borbena aviona MiG-29 nabavljena iz Ruske Federacije. Taj je probni let i uvođenje u službenu uporabu prvih lovaca iz ruske donacije velika stvar, budući je riječ o prvom takvom opremanju Srbije od raspada nekadašnje SFRJ. Događanju su prisustvovali i general Ljubiša Diković, načelnik Generalštaba Vojske Srbije, brigadni general Duško Žarković, zapovjednik RV i PVO VS, te brojni dužnosnici i diplomati – s posebnim naglaskom na Aleksandra Vasiljevića Čepurina, veleposlanika Ruske Federacije u Srbiji. Nije to ni čudo, budući se tada u nizu navrata čulo posebne zahvale predsjednika Vučića i Ruskoj Federaciji i pojedinim ruskim političarima poimenice: “Hoću se zahvaliti… iskoristiti ovu priliku da se zahvalim predsjedniku Putinu na podršci razvoju srpskim Oružanim snagama, da se zahvalim ministru Šojguu, da se zahvalim ruskim vojnicima i stručnjacima koji su ovdje, zajedno sa srpskim stručnjacima, i zajedno rade na popravljanju“.

Nakon obilaska stajanke i probnog leta dva remontirana aviona, Vučić je istaknuo da je to važan dan za Srbiju koja je po prvi put mogla i službeno vidjeti “snažna i moćna krila Srbije“:

“Danas je važan dan za nas, važan dan za Srbiju. Danas ste prvi put vidjeli snažna krila Srbije, moćna krila Srbije. Prvo od dva primljena, danas, u operativnu upotrebu, MiG-a koja smo dobili iz Rusije, i čiji smo i remont i nadgradnju platili. Ja sam ovdje obišao ono što vi niste mogli vidjeti… Na još šest 29-ki, MiG-ova 29, zajednički rade ruski i srpski stručnjaci, i mi ćemo na velikoj paradi koju pripremamo za studeni mjesec po prvi put izaći sa 8 MiG-ova 29 u zrak. Imat ćemo ih još u hangarima, ali, vidjet ćete – osmorica srpskih pilota će letjeti u srpskim MiG-ovima za samo dva mjeseca… i to 29-kama. Imamo mi i tri 21-ce, ali kad imate 29-ke onda 21-ce ni ne pokazujete. Jednostavno nije za usporedbu“.

Vučić je stvar začinio i prijedlogom da ovi novi/rabljeni avioni ponesu imena pilota poginulih tijekom rata Srbije i NATO saveza 1999. godine: “Moj je prijedlog, i nadam se da će Vojska Srbije to prihvatiti, da ovi naši prelijepi avioni, koje ste mogli vidjeti danas… ne znam kako vi, ja sam skoro zaplakao kada sam ih i vidio i čuo… zaplakao od ponosa i sreće, i radosti… a reći ću i zašto. Moja je želja da ti avioni nose imena naših junaka koji su branili Srbiju u vrijeme NATO agresije. Dakle, da svaki od ovih aviona ponese ime… Veličković, Đurić, Radosavljević, Pavlović… svih onih ljudi koji su dali svoje živote na oltar domovine, da bi sačuvali Srbiju“. Takvo potencijalno davanje imena ruskim MiG-ovima, po pilotima koji su se borili protiv NATO-a, poslat će zanimljivu političku poruku čije je pune dosege zapravo teško ocijeniti. Spomenuti Ljubiša Veličković, general-pukovnik Vojske Jugoslavije, bio je pomoćnik načelnika Štaba Vrhovne komande RV i PVO Savezne Republike Jugoslavije, a poginuo je 1. lipnja 1999. godine tijekom obilaska postrojbi. Pukovnik Života Đurić, pilot i zapovjednik 241. lovačko-bombarderske eskadrile RV VJ, poginuo je 25. ožujka 1999. godine. Od 1992. bio je stacioniran je na aerodromu Lađevci, da bi se na kraju avionom obrušio na albanske položaje. Pilot Vojske Jugoslavije bojnik Zoran Radosavljević, svojedobno smatran jednim od perspektivnijih časnika VJ, poginuo je 26. ožujka 1999, trećeg dana bombardiranja. Iako je prvobitno bilo priopćeno da je oboren kod Loznice, njegovo telo i olupina aviona nađeni su nadomak Bijeljine. Brigadir Milenko Pavlović, zapovjednik 204. lovačke pukovnije, poletio je s Batajnice 4. svibnja 1999. godine i poginuo iznad Valjeva, u borbi s NATO lovcima.

Nova tehnika – nova spremnost

Opseg promjena na području operativne spremnosti Ratnog zrakoplovstva Srbije, Vučić je opisao vrlo zorno:

“Kada sam postao ministar obrane, imali smo jednu 29-ku na remontu (op.a. – u resursu). Nikada više od jedne. Mi danas imamo tri 29-ke u resursu. Za samo deset, dvanaest dana imat ćemo šest, za dva mjeseca imat ćemo devet. Najmanje osam letjet će već  u studenom, početkom studenog, na velikom mitingu kojeg organiziramo. Ja mislim da time pokazujemo koliko je Srbija ojačala, koliko je Srbija napredovala“.

Javni probni let s dva aviona MiG-29 izveli su 21. kolovoza domaći, srpski piloti – u jednosjedu brigadir Aleksandar Piposki, a u dvosjedu bojnik Zoran Jokić i brigadir Brane Krnjajić. Inače, prvi avion, jednosjed 9.12A 18151 imao je svoj prvi let 27. srpnja ove godine, a dvosjed 18351 – 1. kolovoza ove godine. Uz napomenu kako se aktivno radi i na dobivanju vojne donacije iz Bjelorusije (gdje Vučić napominje “Dobivate avione kao donaciju – mi plaćamo remont“) – najavljeno je do studenog i uvođenje u operativnu uporabu većine preostalih borbenih zrakopolova iz ruske kvote: “Da, da, da, da, da… tu su. Tu su oni. I još jedan do veljače, ako se ne varam – jel tako? Kao što vidite… Šesti će biti do veljače“. Konkretno, Vučić je to pobrojao kao “Još tri od ovih ruskih će biti, i imat ćete naše. Imat ćete još tri naša“. Uz to, postavilo se i pitanje modernizacije svih spomenutih aviona, o čemu se od Vučića čulo:

“To nam je treća faza, i sve radimo. Kako vidite, ovdje se završavaju prve dvije faze. Onda radimo treću fazu – to je najmodernije naoružavanje, i još ponegdje najmoderniji radarski sustavi, jer hoćemo vidjeti – ako vas netko iz Phantoma vidi na 120 kilometara, ne možemo mi njih vidjeti na 60 kilometara. Moramo vidjeti prije. Između ostalog. Sve će biti gotovo u toku slijedeće godine, ako se ne varam. U toku slijedeće, i nešto malo u proljeće 2020. Apsolutno sve. Za sve je potrebno vrijeme“.

No, da potrebno vrijeme tu ne diktiraju samo tehničke stvari, vidjelo se i iz kratke upadice Aleksandra Vulina, ministra obrane Srbije, koji je satnicu za dovršenje poslova definirao riječima “Barem dvije godine – prije nego što Hrvatska nabavi svoje avione“. On se na taj upitno spontani upad odmah našao ušutkan, budući je Vučić brzo reagirao riječima: “Aleksandre, ja nisam govorio ovdje o drugim zemljama. I koliko će to biti prije nego što neki drugi nešto naprave“.

Dodatna pojačanja zrakoplovnog arsenala

Uz obnovu flote borbenih zrakoplova, predsjednik Srbije Vučić je tom prilikom opisao i druge sadržajne novine koje bi uskoro trebale dopuniti arsenal Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane Vojske Srbije:

“Mi dobivamo u roku od 12 do 14 mjeseci… platili smo, i dobit ćemo sedam helikoptera – od toga su četiri Mi-35… to su među najboljim borbenim helikopterima koji postoje u svijetu… To je ono što su neki u regiji nazivali… kad izbacite ono “Vučićeve” onda im ostaje u prijevodu “Đavolje kočije”. To nisu “Đavolje kočije”, to je jedna fascinantna mašina koja radi izvanredan posao u obrani zemlje. Još tri Mi-17 uzimamo. Dolaze dvije Mi-17… to smo prošle godine… bio je ambasador Čepurin, kojem također hvala. Mi smo zajednički ovdje pokazali… i, dolazi i devet H-145. To je potpuno druga vojska“.

Doduše, spomenuti Airbus helikopteri će među korisnicima u Srbiji izgleda biti raspoređeni ponešto drugačije od dosadašnjih najava, što je Vučić potvrdio uz istodobno izbjegavanje ikakvog objašnjavanja:

“… zašto i između ovih 9 Airbus helikoptera, zašto će biti raspodjela 5:4 između vojske i policije, a ne 6:3… ako sam vas dobro razumio… To kao da je Diković rekao da postavite to pitanje, pošto uvijek postoji taj rivalitet između vojske i policije… Druga pitanja su… pošto razmišljamo o nabavkama Pume, Puminih helikoptera, koji su najsuvremeniji helikopteri za policiju – hoće li vojska nabaviti još? Ja mislim da će vojska imati, u ovom trenutku, sasvim dovoljno helikoptera – kada nabavimo sve ovo što iz Rusije stiže. I još ćemo… i još ćemo mi tu nešto nabaviti, ne bi sada govorio… Borbeni helikopteri su ono što nam je nedostajalo, i na što smo veoma ponosni. I zato ćemo zamoliti predsjednika Putina, i ministra Šojgua, osobno ću im pisati pismo – iako će oni doći kod nas tek za godinu dana… ove 4, kako neki ih nazivaju “Đavolje kočije”, da bar dva ta helikoptera dođu na ovu paradu, na ovaj naš miting. Da ljudi u Srbiji mogu vidjeti što je to što je Srbija kupila. Da vidite to moćno oružje i oruđe. To je nešto što je ljepota vidjeti, kad je u vašim rukama, a nije baš lijepo kad je to u rukama onih koji bi pokušali izvršiti agresiju na vašu zemlju”.

Tajni projekti – daljnje nabave

Vučić je tu ponosno zaključio kako je “potpuno promijenjena krvna slika našeg Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Posebno što s našim prijateljima iz Ruske Federacije imamo još jedan aranžman o kojem mi ne govorimo, ne volimo govoriti, želimo iznenaditi i naš narod, i naše građane, a pomalo i naše vojnike“. I usprkos načelnom pozivanju na tajnost, Vučić ipak nije izdržao ne ući u detalje:

“Nije pitanje naših želja. Ja sam prije pet godina novinarki RTS-a ovdje na Batajnici rekao – kupovat ćemo. Ali nismo mogli kupovati dok nismo uredili financije Srbije. Danas razmišljamo o tome, i to možemo raditi. Mi moramo ojačati i trupnu protuzračnu obranu, i ukupnu protuzračnu obranu. Tu ćemo raditi i na remontu, i na modernizaciji naših Kub-ova i naših Neva, ali će tu biti i novih sustava, odmah da vam kažem – i za trupe, i za čuvanje naših gradova i važnih, značajnih strateških točaka. Dakle, u svakom slučaju, ozbiljno ćemo jačati protuzračnu obranu. Mi ćemo pokušati, da prvi put… takav je zadatak, da li ćemo u tome uspjeti – vidjet ćemo… možda čak i stotinu tenkova pokazati, sa stotinu posada… Ako jedna Rusija pokaže 900, što je ogroman broj, onda možete misliti što je to za Srbiju – da izvede na ulicu, u jednom trenutku, stotinu tenkova. Ja mislim da to pokazuje ozbiljnu snagu, i to ćemo probati za dva mjeseca, dva i pol mjeseca pokazati. Pokazat ćemo… očekujemo iz Rusije donaciju 30 BNDR-ova (op.a. – BRDM-ova) – dvojke… Očekujemo 30 njihovih tenkova koji su za nas iznimno značajni, jer imaju snažniji oklop, a još su brži nego naši tenkovi – tako da mnogo toga očekujemo“.

No, dok opsežne najave budućih potencijalnih nabava nisu tajne – javnost je ostala uskraćena za odgovor da li se zna koliki će novčani iznos sve te kupovine koštati. Na pitanje novinara Vučić se tu oštro ogradio:

“Zna se. Zna se. Jel treba Šolaka i Đilasa interesirati koliko košta? Zna se – u skladu s zakonom mi donosimo odluke. To su povjerljive nabavke, i nastavit ćemo tako raditi. Ali – mnogo jeftinije nego bilo tko drugi u svijetu, što ih nabavlja – zahvaljujući podršci koju smo dobili od Ruske Federacije. I hvala našim ruskim prijateljima na tome. Hvala i predsjedniku Putinu, hvala i ministru Šojguu. Odmah da vam kažem – tko god bude gledao bilo kada, nikada neće moći nabaviti po tako dobrim uvjetima kao što smo mi nabavljali, upravo zahvaljujući podršci ruskog državnog vrha, ruskog državnog rukovodstva“.

I bez obzira na činjenice kako Europska unija u svojim izvješćima o stanju pregovora o članstvu ustrajno navodi potrebe viših razina transparentnosti proračuna i posebice obrambenog sektora Srbije, Vučić je nastavio stvari objašnjavati po svom:

“Ne možete nikada znati. Jednostavno to nije stvar, ne znam čega… Ako postoji nešto što je povjerljivo, i ako postoji nešto što je važno – onda je to, to. Ja vam mogu govoriti okvirne cijene – ali da znate točno što smo mi sve izbjegli platiti, odnosno što su nam prijatelji dopustili da ne platimo – to je već druga stvar. I to nema veze s mojim odnosom prema bilo kome – to ima veze s tim što je to povjerljiva nabavka. Ne postoji ništa što bi bilo povjerljivije. Ali time ne dovodim… i naše ruske prijatelje ne dovodim u tešku situaciju da to moraju dati i nekim drugim svojim prijateljima, na takav način“.

Dvije strane iste medalje

Ukupne posljedice ovih obrambenih poslova Republike Srbije i Ruske Federacije te Bjelorusije nisu zanemarive. S jedne strane, ovakva je nabava borbenih zrakoplova za Republiku Srbiju financijski i logistički povoljna. Načelnim donacijama uz vezanje kasnijih dodatnih ulaganja u održavajne i modernizaciju primljene opreme Srbija ipak dobiva ozbiljne dvomotorne borbene avione, za koje se već posjeduje ponešto infrastrukture, kadrova i korisničkog iskustva. Uz već umanjenu razinu korisničkih želja, gdje Srbija više ne pretendira na tehnološku samostalnost negdašnje SFRJ, mala je razlika između pregovaranja o remontu i modernizaciji nekoliko postojećih, starih jugoslavenskih aviona MiG-29, ili tih mašina s dodatkom još koje slične a donirane. Ujedno, uvođenje u uporabu bilo kakvih drugih, novih ili rabljenih aviona, bilo bi poprilično skuplji i kompliciraniji postupak. Jasno je kako se većina modernih dvomotornih borbenih aviona zapravo nalazi izvan dosega većine malih država, pa tu Srbija temeljem jugoslavenskog nasljeđa i ruske dobre volje zapravo uspjeva igrati iznad svoje lige. Vrlo slična računica vrijedi i za spomenute nove/rabljene ruske helikoptere, oklopnu tehniku ili protuzračne sustave. I to je trenutno za uske obrambene interese službenog Beograda dobro i jeftino. No, medalja ima i drugu stranu.

Kao što se moglo čuti i u nedavnim izjavama pojedinih ruskih ultranacionalističkih skupina, Republika Srbija se ovakvim potezima aktivno svrstava među zemlje koje su čvrsto “dio orbite interesa ruskog svijeta“, što nije nebitno u svjetlu sve oštrijih globalnih blokovskih podjela. Usprkos pokušajima balansiranja, pa i kupovinom ponešto vojne tehnike iz europskih zemalja – sve izraženiji oslonac na Rusku Federaciju i Bjelorusiju tu počinje grubo kolidirati sa samoproglašenom neutralnošću Srbije, kao i s aktualnim težnjama države da se u dogledno vrijeme pridruži Europskoj uniji. Uz to, ovakav politički i obrambeni postav zemlje dovodi Republiku Srbiju i u sve oštrije razlikovanje od ostatka regije u kojoj se ta država nalazi. Naime, iako se u Beogradu voli kao crvenu krpu uzimati Hrvatsku (pa i u određivanju satnice modernizacije ovih doniranih zrakoplova), nema bijega od činjenice da je većina susjedstva Srbije u NATO savezu – u usko povezanoj političkoj i obrambenoj organizaciji koja se polagano i dodatno širi regijom jugoistoka bivše SFRJ. Pri tome, netransparentan način pribavljanja vojne opreme vidljiv na primjeru borbenih aviona MiG-29, ali i ostatka navodnih obrambenih paketa s Bjelorusijom i Rukom Federacijom, samo podebljava razlike u pristupu tajnosti obrambenih podataka između Srbije i njenih NATO susjeda. A da ne bude dilema, i to je jedan od problematičnih predmeta aktualnih EU pregovora, kao što je to i pitanje ujednačavanja vanjskih politika Srbije i EU po pitanju širih odnosa prema Ruskoj Federaciji te time vezanih sankcija. Dakle, ovdje se jasno radi o situaciji koja na prvi pogled ispada politički i ekonomski povoljna, dok su njene dugoročne posljedice sve samo ne jednostavne, zgodne ili korisne.

Photo: Ministarstvo obrane Republike Srbije/društvene mreže