Od svih proizvodnih pogona vojne industrije Republike Srbije, posljednjih se godina po ozbiljnim zaradama prvenstveno spominje “Prvi partizan” iz Užica. Riječ je o poduzeću za proizvodnju streljiva, koje uz obnovu izvoza svojih proizvoda posljednjih godina uspijeva i investirati u modernizaciju ondje raspoloživih proizvodnih kapaciteta. Usprkos nedostatku novca, nedavnoj industrijskoj nesreći i političkim miješanjima u upravu tvrtke – “Prvi partizan” posljednjih godina postupno obnavlja svoje proizvodne kapacitete, izlazeći iz negdašnje podzemne i utvrđene lokacije na svjetlo dana, te približavajući svoje pogone gradu Užicu (otkuda ima dolazi i većina uposlene radne snage). Takvi zahvati polagano snižavaju i njihove troškove tzv. hladnog pogona, što onda otvara prostor i za cjenovno konkurentniju proizvodnju – što nipošto nije prošlo nezapaženo. No, krenimo po redu…

Ovo poduzeće, osnovano još 1. svibnja 1928. godine kao FOMU (Fabrika oružja i municije Užice), od 5. rujna 1947. posluje pod današnjim nazivom. Riječ je o kolektivu s oko 600 stalno zaposlenih, koji proizvodi sportsko, lovačko te vojno streljivo raznih kalibara. Od 1998. tu je na mjestu generalnog direktora Dobrosav Andrić, koji je za svog mandata doživio gotovo sve – od gubitka većine izvoznih tržišta 1999. godine, pa do ponovnog uzleta ovog poduzeća, koji počinje 2003. godine (kada se “Prvi partizan” vraća na tržište SAD), da bi tvrtka ozbiljnije zaživjela nakon unutarnjih reformi i dodatnog otvaranja inozemnih tržišta tijekom 2005. godine.

Što se prometa “Prvog partizana” tiče, i on je posljednjih godina u ozbiljnom uzletu – kojeg se tek okvirno dade pratiti iz otvorenih izvora. Naime, dok se za 2008. moglo čuti o poslovima od 40 milijuna USD i 150 milijuna komada proizvedenog streljiva, godinu dana kasnije se spominje preko 37 milijuna USD (25 milijuna USD + 12 milijuna eura), da bi onda 2010. čuli o planiranome izvozu vrijednom 30 milijuna USD, s posebnom napomenom da je tu riječ o čak 5 milijuna USD više nego godinu ranije. Kako bilo da bilo, radi se o poduzeću koje je posljednjih godina smoglo snage i za ozbiljnije investicije u vlastito poslovanje. Dok je 2009. godine bilo riječi o dizanju kredita za osiguravanje tekućeg poslovanja (2 milijuna eura), te o pripremi kupovine opreme vrijedne 5 milijuna eura (po mogućnosti na kredit otplativ u robi), navodni rast proizvodnje i iznesene planove modernizacije grubo je prekinula industrijska nesreća do koje je u “Prvom partizanu” došlo početkom jeseni 2009. godine.

Eksplozija u “Prvom partizanu”

U kasnim večernjim satima 3. rujna 2009. godine, oko 21.30 sati, došlo je do četiri eksplozije u tunelima podzemnog pogona “Prvog partizana”. Kako se moglo čuti u medijima, riječ je bila o nesreći u pogonu tzv. “tempernirnice”, gdje je došlo i do ozbiljnog požara praćenog s mnogo dima. Ukupne su žrtve ove nesreće iznosile 7 mrtvih radnika (od 24 do 52 godine starosti), koji su se ugušili ugljičnim monoksidom, te još 14 ranjenih zaposlenika. Pri tome, značajan je dio nastradalih u poduzeću bio zaposlen preko “Studentske zadruge” (što je kao praksa nastavljeno i nakon nesreće), uz sklapanje tek osnovne police osiguranja pri “Dunav osiguranju” – što je dovelo do gotovo pa simboličkih naknada, te uskakanje države i grada Užica u zbrinjavanje bliske rodbine poginulih.

Eksplozija je kompletno zaustavila proizvodnju “Prvom partizanu”, koju se ponovo pokretalo postupno, u fazama – prvo alatnica, pa tvornička centrala, a tek nakon višemjesečne rekonstrukcije i tzv. “rupa”, odnosno tamošnji pogon elaboracije koji je bio pogođen nesrećom. Ujedno, eksplozija u tvornici je za posljedicu imala i istragu – koju je po prvi put u ovom dugogodišnjem vojnom pogonu izvodilo Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije, dakle civilna policija i njen novoprošireni Sektor za zaštitu i spašavanje MUP-a. Pri tome se MUP Srbije koncentrirao na (1) moguće narušavanje procedure u proizvodnome pogonu, ili na (2) moguće nedostatke u samim tim procedurama. Unutar nekoliko dana od nesreće moglo se čuti da je privedeno i za “teško djelo protiv opće sigurnosti” osumnjičeno ukupno 5 zaposlenika tvornice (od 43 do 56 godina starosti), kojima je do 6. rujna izrečena i mjera pritvora od 30 dana. Temeljem te istrage do sredine ožujka 2010. godine državno odvjetništvo u Užicu podiglo je i optužnicu, da bi se protiv 5 osumnjičenih za nesreću počeo voditi postupak pred Osnovnim sudom u Užicu. To je suđenje dovršeno 12. prosinca 2013., da bi onda samo nekoliko dana kasnije, u ponedjeljak 16. prosinca 2013. godine, bila donesena i presuda.

Treba spomenuti kako su se u tom postupku konfrontirale dvije odvojene priče o nesreći – (1) tužiteljstvo je uzrokom smatralo ljudsku grešku, i to dokazivalo vještačenjem “Nacionalnog kriminalističkog centra MUP-a Srbije” (koje je uzrok našlo u manipuliranju barutom u prostoriji gdje je to zabranjeno, gdje je došlo do kontakta baruta s podom koji nema zaštitu od nakupljanja elektrostatskog elektriciteta), a (2) obrana se oslanjala na vještačenje “Instituta za preventivu zaštite na radu i razvoj” iz Novog Sada, koje je uzrok vidjelo u “nestabilnom barutu koji se u kritičnom trenutku nalazio u fabričkim pogonima“. Suočen s ovom suprotnošću, Osnovni sud u Užicu naložio je i nadvještačenje – koje se onda poklopilo s navodima vještačenja obrane o “nepostojanom barutu koji je korišten u procesu proizvodnje“. Tim je temeljem onda donesena i oslobađajuća presuda, kojom je oslobođeno 5 optuženih radnika “Prvog partizana” – uz navode da je uzrok nesreće bio “nepostojan barut koji se sam od sebe zapalio kobne noći“. Imajući u vidu navodna ozbiljna povećanja proizvodnje u tvornici tijekom godina prije nesreće, izgleda da je pritisak za dodatnom zaradom utjecao na tvornicu – ako već nisu bili umanjeni praktični uvjeti sigurnosti na radu, a ono se barem pribjeglo korištenju manje kvalitetne ili jeftinije sirovine.

Novi uzlet poduzeća

Nakon zastoja uzrokovanog eksplozijama, već 2010. godine nastavljen je intenzivni rad u “Prvom partizanu”. Pri tome, sada uz državnu pomoć, započete su pripreme za ozbiljan četverogodišnji investicijski ciklus, prema prvim procjenama vrijedan oko 20 milijuna USD. Njime se planiralo “Prvi partizan” iseliti s poprišta nesreće, iz podzemnog pogona podignutog u doba Jugoslavije (lokacija “Krčagovo”), te proizvodnju preseliti bliže gradu. Osim što bi proizvodnja bliža Užicu zaposlenima osigurala bolje radne uvjete, ona bi samome poduzeću omogućila i poslovanje s bitno manjim troškovima održavanja proizvodnog procesa od dosadašnjih. No, do početka te najavljene modernizacije nastavljen je rad u dotadašnjim uvjetima – gdje se od tadašnjeg ministra obrane RS Dragana Šutanovca moglo čuti o izvozu od 41 milijun USD (2011. godine) i planovima od 60 milijuna USD izvoza za 2012. godinu.

Krajem travnja 2012. godine konačno je kucnuo čas za početak konkretnog provođenja duže najavljivane modernizacije poduzeća “Prvi partizan”. Tijekom svoje posjete poduzeću, ministar Šutanovac je 27. travnja 2012. položio kamen temeljac za prvi od planiranih novih pogona – za “fabriku za proizvodnju zrna”, s ukupno 3.500 kvadratnih metara korisnoga prostora. To je bio i početak prve faze projekta modernizacije, kojeg se tada planiralo dovršiti do kraja 2015. godine, uz ulaganje oko 25 milijuna eura (već 5 milijuna više od prvih najava). Pri tome, Šutanovac je bio i optimističan – spominjući tu i planirani skori ulazak Srbije u Europsku obrambenu agenciju (EDA), gdje bi se onda krenulo i aplicirati za sredstva iz razvojnih fondova, ne bi li se njima financirao “razvoj nove municije koja je neophodna na svjetskim tržištima“.

Spomenuta “fabrika za proizvodnju zrna” bila je dovršena unutar idućih 18 mjeseci, uz spominjanje troškova modernizacije u iznosu od preko 8 milijuna eura (većina iz tekućeg poslovanja poduzeća, a oko 2,5 milijuna eura i iz kredita Fonda za razvoj). Taj je pogon svečano pušten u rad 22. studenog 2013. godine – istoga dana kada je uz službeno prisustvo načelnika GŠ VS Ljubiše Dikovića i Zorana Đorđevića, državnog sekretara u Ministarstvu obrane – postavljen i kamen temeljac za idući dio modernizacije “Prvog partizana”, za novu “halu za proizvodnju čaura“. Tom se prilikom čulo i da “Prvi partizan” u 2014. godini ima ponešto potpisanih ugovora (150 milijuna eura kroz 5 godina u SAD i još 15 milijuna eura kroz dvije godine u Belgiji), a ponovo je spomenut i predstojeći veliki modernizacijski zahvat: gradnja “fabrike za kompletiranje municije na Trešnjici, čime će se proizvodnja municije izmjestiti iz podzemnog objekta“, najavljena za predstojeću 2014. godinu.

Kadrovske zavrzlame omele modernizaciju

Umjesto da se nastavi započeti ozbiljan ritam modernizacije poduzeća, početak 2014. godine su u “Prvom partizanu” obilježila kadrovska sukobljavanja – između dotadašnjeg generalnog direktora tvrtke Dobrisava Andrića i novog vrha obrambenog resora Republike Srbije, formiranog nakon parlamentarnih izbora od 16. ožujka 2014. godine (kad je na čelu Srbije Vladu dotadašnjeg premijera Ivice Dačića zamijenila i danas aktualna Vlada Aleksandra Vučića, dotadašnjeg ministra obrane RS). Sve to se do kraja travnja 2014. očitovalo u raspisu natječaja za novog generalnog direktora, gdje su se uz dotadašnjeg direktora Andrića pojavila i još dva protukandidata – protiv čijeg su se neiskustva u vojnoj proizvodnji izrijekom postavila i dva u poduzeću aktivna sindikata (Samostalni i Industrijski sindikat fabrike municije “Prvi partizan” iz Užica).

Iako je odluku o novom generalnome direktoru trebalo donijeti 23. travnja 2014. godine, na sjednici Nadzornog odbora kojoj je odabir novog generalnog direktora bio jedina točka dnevnog reda – pokazalo se da smjena Dobrosava Andrića (u tom trenutku već 16 godina na toj čelnoj funkciji) nije lagan posao, te je spomenuto sijelo Nadzornog odbora otkazano bez obrazloženja. Na to su odreagirali sindikati – održano je izjašnjavanje radnika, na kojem je čak 95,4 posto glasova radnika dobio dotadašnji generalni direktor Andrić, da bi se iz sindikalnih redova čule i prijetnje štrajkom ako na mjesto generalnog direktora “zahvaljujući zakulisnim radnjama pojedinih političkih funkcionera, bude izabran kandidat koji je bio na čelu pojedinih propalih institucija“. U korist dotadašnjeg direktora navodilo se da “Prvi partizan” posluje pozitivno (što uopće nije tipično za obrambenu industriju Srbije), te da je od 2011. do početka 2014. to poduzeće investiralo oko 28,9 milijuna eura vlastitih sredstava u modernizaciju svoje proizvodnje. Dotadašnjem generalnom direktoru u čitavoj ovoj igri vjerojatno nije odmogla ni činjenica da je prosječna neto plaća zaposlenika u “Prvom partizanu” početkom 2014. iznosila oko 62.000 dinara (505,83 eura po tečaju 122,57 RSD za euro) – što je oko 30 posto više od tadašnjeg nacionalnog prosjeka Srbije.

Ova se kadrovska situacija tijekom nadolazećih mjeseci 2014. godine nastavila komplicirati – 7. svibnja je Andrića podržao i upravni odbor Regionalne privredne komore Užice, a ništa nije promijenila ni posjeta ministra obrane Bratislava Gašića poduzeću upriličena 17. lipnja 2014. godine. Tom je prilikom Gašić iznio podatke da “Prvi partizan” u 2014. godini ima planiran izvoz od 80 milijuna USD godišnje, od čega u SAD ukupno 43 milijuna USD i da je zadovoljan viđenim, iako “… to ne znači da ne može da bude bolje. Govorim u interesu onoga što je premijer rekao u svom ekspozeu – novog zapošljavanja i većeg prometa“. Uz ovakve teorijske prijetnje, on se i neposredno osvrnuo na spomenuti kadrovski prijepor, komentiravši zahtjeve sindikata o ostanku dotadašnjeg generalnog direktora Andrića riječima: “Svako ko može da garantuje moralnim i drugim kvalitetima, naravno i imovinom, da će radnici imati stabilna primanja, moći će da konkuriše. Koga će Nazdorni odbor izabrati – to je njihova stvar“. Posebno je to zanimljivo kad znamo da do čitave ove situacije dolazi u trenutku kada je glavnina vojne industrije u prilično teškim financijskim problemima, a “Prvi partizan” je praktično pa jedino proizvodno poduzeće kojeg se spominje u kontekstu stabilno pozitivnog poslovanja.

Modernizacija ipak ide dalje

Da bi se riješila sva spomenuta kadrovska natezanja, Republici Srbiji trebalo je još čistih pola godine, tijekom kojih su ipak nastavljeni i radovi na dovršavanju “pogona za proizvodnju čahura” započetog krajem studenog 2013. godine. Nakon potvrđivanja starog/novog generalnog direktora Dobrosava Andrića krajem godine, ministar obrane RS Bratislav Gašić to novo postrojenje konačno je i otvorio 22. prosinca 2014. godine, napominjući kako je u ovaj pogon od ukupno oko 10.000 kvadratnih metara korisne površine bilo uloženo oko 3,7 milijuna eura. Pri tome, novo je postrojenje niklo blizu grada Užica, na mestu gdje se nalazila zgrada propalog “Prvog partizana Gama” (PPGM) – poduzeća osnovanog 1958. godine u okviru tadašnjeg Prvog partizana, koje je radilo za tekstilnu industriju i nakon duže poslovne agonije propalo prije koju godinu.

Spomenuti novi pogon “Prvog partizana” ima mogućnost izrade čahura do kalibra od 12,7 mm, čemu bi trebao dodatno doprinijeti i nespecificirani stroj kojeg se tijekom prvog kvartala 2015. godine planira dobaviti iz Švicarske, navodno za oko daljnjih 4,5 milijuna eura. Ujedno, priopćeno je kako su po prvi put u duže vremena ukupni rezultati poduzeća za 2014. godinu bili za oko 10 posto niži od prethodne godine – radi investicija provođenih u postupku modernizacije proizvodnje. Dovršenjem ovog proizvodnog objekta postalo je moguće izmještanje još dijela opreme iz podzemnog objekta, čime su troškovi hladnog pogona za “Prvi partizan” navodno trebali biti manji za 7 milijuna RSD mjesečno (oko 685.315,29 eura, prema tečaju od 122,57 RSD za euro), a trebalo bi biti zaposleno i oko 300 novih radnika. Dovršenje višekratno najavljivanog pogona za kompletiranje streljiva u Trešnjici Gašić je pomaknuo do kraja 2016. godine, spominjući da će time biti dovršen prije 4 godine započet investicijski ciklus, sada vrijedan 30 milijuna eura.

Napomenimo i da je upravo ovo pitanje statusa zaposlenika u “Prvom partizanu” tu već duže predmetom dvojbi. Naime, nakon industrijske nesreće u rujnu 2009. godine došlo je na vidjelo kako oko 500 ljudi u tom poduzeću radi putem tzv. omladinskih ili studentskih zadruga (na ugovore produžavane unedogled), dok je ondje bilo još i oko 615 stalno zaposlenih. Uprava je takvo stanje pravdala posljedicama restrukturiranje iz 2005. godine – kada su nakon više godina suše ponovo počeli pristizati poslovi, a država je postala većinski vlasnik poduzeća u obrambenoj industriji. Tada je iz “Prvog partizana” u dva kruga racionalizacije uz otpremnine otišlo 438 radnika, koji su počeli nedostajati čim su krenuli pristizati novi ugovori. Kako je država davala novac za otpremnine, ona nije ujedno odobravala i nova zapošljavanja – dok su potrebe za radnom snagom krenule rasti i mimo želja ili odluka državne birokracije. Ovaj je praktični problem riješen pravim bumom formalno privremenog zapošljavanja, tako da se do 2009. godine stiglo do spomenutih 615 stalno zaposlenih i još 550 zaposlenih na neke druge načine, od kojih su neki ukupno uspjeli nakupiti i po 15 godina neprekinutog rada na razne oblike privremenih ugovora. Naravno, kako je to već uobičajeno, takvo stanje sindikatima u poduzeću nije bilo ni najmanje čudno – kao što u sindikalnim redovima nije bilo odgovora na pitanje prava na godišnji odmor takvih “honoraraca”, na pitanje ikakvih regresa za te ljude ili na činjenicu da su uz normalan rad u tri smjene oni zarađivali od 15 do 30 tisuća RSD (dakle, više nego upola manje od stalno zaposlenih).

Upravo se pitanjem tih “nevidljivih” ugovornih zaposlenika pozabavio i ministar Gašić tijekom svoje posjete “Prvom partizanu”, krajem prosinca prošle godine. On je najavio da će “Prvi partizan” početkom 2015. godine imati 1100 zaposlenih u stalnom radnom odnosu – što znači i prekid spomenute dugogodišnje prakse manipuliranjem radnim pravima nestalno zaposlenih osoba. No, tu je došla na vidjelo jedna nova neugodna činjenica – da “Prvi partizan”, za razliku od 2009. godine, sada zapravo ima bitno više ljudi koji rade, od kojih je samo oko 1/3 stalno zaposlenih, još 1/3 je zaposlena na ugovor o djelu, a zadnja 1/3 radi po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima. Naime, prema izjavi generalnog direktora Andrića, sada u “Prvom partizanu” ukupno radi oko 1500 zaposlenih, od čega njih 500 u stalnom radnom odnosu, 500 na određeno vrijeme, i još 500 na “ugovor u povremenim i privremenim poslovima”. Time inicijativa ministra obrane o ukupno 1100 stalno zaposlenih ljudi, koja bi 2009. godine riješila čitavo pitanje privremene radne snage, sada znači tek da bi “gotovo polovica” privremeno zaposlenih mogla biti uzeta na stalno – što ministra Gašića nije zaustavilo da ustvrdi “Početkom slijedeće godine ‘Prvi partizan’ će imati 1.100 stalno zaposlenih. Ovdje više neće važiti praksa, dogovorili smo se na sastanku da jednu trećinu radnika čine stalno zaposleni, drugu angažirani po ugovoru o djelu, treći po ugovoru u privremenim i povremenim poslovima. Svi će biti primljeni u radni odnos, ‘Prvi partizan’ ima tu snagu“. No, matematika ionako nikad nije imale veze s političkim optimizmom, te populističkim obećanjima – pa stizala ona i s vrha obrambenoga resora Srbije.

Stanje u 2015. godini

Tijekom protekla dva tjedna u javnost su dospjeli i detalji programa kojim Vlada Republike Srbije tijekom 2015. godine planira poticati razvoj – pa i na području obrambene industrije. Ministar Gašić medijima je potvrdio kako je za tu svrhu u tekućoj godini planirano oko 70 milijuna eura, koje će se u sklopu Projekta za investicije Vlade Srbije dijeliti temeljem poziva na podnošenje konkretnih i razrađenih razvojnih projekata koji je bio otvoren do zaključno 15 sati u ponedjeljak, 12. siječnja. Iako se kao prvenstvene primatelje sredstava tu navodno planiralo šest vojno-proizvodnih poduzeća (Zastava oružje iz Kragujevca, Prvi partizan iz Užica, Krušik iz Valjeva, Sloboda iz Čačka, Milan Blagojević Namenska iz Lučana, Prva iskra iz Bariča), a možda i u Namjensku proizvodnju Prve petoletke iz Trstenika, “14. oktobar” iz Kruševca, te Fabriku za proizvodnju složenih borbenih sistema “Morava” (tvornica vojnih vozila i sustava) u Velikoj Plani – jasno je da se na ovaj poziv prijavio i “Prvi partizan” iz Užica.

Njegov generalni direktor istaknuo je kako ovaj veliki proizvođač streljiva tu ide s već pripremljenim projektom gradnje još jednog pogona, koji bi Srbiju koštao oko 8 milijuna eura, i dio je aktualnog modernizacijskog ciklusa ovog poduzeća. Riječ je o već višestruko spominjanom “pogonu za kompletiranje streljiva” na Trešnjici nedaleko Užica – čijom bi izgradnjom izvoz ovog poduzeća skočio od sadašnjih oko 75 milijuna USD na oko 120 milijuna USD, uz istovremeni rast profita, od sadašnjih 7 milijuna USD na budućih oko 10 do 12 milijuna USD. Andrić je naglasio i da je “Prvi partizan” od oko 30 milijuna eura vrijednosti započetog investicijskog ciklusa do sada stvarno potrošio oko 18 milijuna eura, i to najviše vlastitog novca. Spomenuti dodatni pogon na Trešnjici zapravo bi predstavljao drugu fazu modernizacije ovoga poduzeća – za čiji ukupni završetak treba uložiti još oko 12 milijuna eura (oko 8 milijuna eura koje se sada tražilo od Vlade RS, vjerojatno u obliku kredita Fonda za razvoj, dok bi preostalih 4 milijuna eura tu bilo odvojeno od vlastitih sredstava).

Ovi modernizacijski zahvati pažljivo se prate i u ostatku regije, a posebice u zemljama koje makar i okvirno razmišljaju o pokretanju vlastite proizvodnje streljiva (za vlastite potrebe i barem djelomično komercijalno). Pri tome, “Prvi partizan” je velik, uhodan i star proizvođač streljiva – koji je i svoju proizvodnju dugo održavao u starim pogonima, te na stari način (uz velik utrošak ljudske radne snage, pa time i uz visoke fiksne troškove proizvodnje). Dok je od početka jasno da se s takvom konkurencijom tržišnu borbu ne može voditi prilikom na polju širine proizvodne lepeze kalibara (gdje je “Prvi partizan” iznimno širok i jak), preostajalo je upravo promišljanje instalacije novih, robotiziranih proizvodnih linija – koje bi onda na uskom rasponu odabranih kalibara mogle niskim troškovima proizvodnje dobiti tržišnu bitku s već etabliranim konkurentima – što je manje ili više ideja koju se i u Hrvatskoj moglo višekratno čuti tijekom proteklih godina. Opisana modernizacija “Prvog partizana” polagano takav poduhvat čini višestruko težim, budući da uvelike smanjuje tržišne mogućnosti ratovanja cijenama – što onda nacionalnu proizvodnju streljiva vraća u potpunosti na područje promišljanja nacionalne sigurnosti, uklanjajući ili radikalno smanjujući povoljni utjecaj “komercijalnog padobrana” pri uskakanju u takav veliki, nacionalni vojno-industrijski poduhvat.