Propao je dvadeset godina dug napor koji su predvodile Sjedinjene Američke Države ne bi li se Afganistan pretvorilo u stabilnu demokratsku državu. No kad dođemo do političkih implikacija ovog događanja za Europsku uniju, tu su posljedice još i teže. Naime, u danima od evakuacije zapadnih snaga iz Kabula, 27 zemalja članica i EU-institucije u Bruxellesu suočene su s ponižavajućom stvarnošću njihovog kolektivnog nedostatka vojnih sposobnosti, i one panično traže političke opcije od kojih neke izgledaju divlje nerealistično, ili pak žalosno nedovoljno. Nesposobnost održavanja kabulskog aerodroma funkcionalnim, i nastavka evakuacije, pa makar i samo nekoliko dana duže – a bez pomoći SAD – dovelo je do otrežnjujućeg zaključka: Europska unija ne može ni štititi, niti u inozemstvu projicirati svoj tzv. “europski način života”.

Za 21 EU državu – koliko ih je također i članica NATO saveza – ta spremnost da se jednostavno prati američke odluke po pitanju Afganistana, uključujući tu i tzv. “mirovni sporazum” s talibanima bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa (čak ponekad i usprkos vlastitim snažnim sumnjama i neslaganjima) sada je dovela do bolnih pitanja mogu li te saveznice uopće razmišljati, a kamoli djelovati, neovisno od Washingtona. Naravno da EU nedostatak “hard-power” sposobnosti nije ništa novoga, ali to je samo jedna od komponenti afganistanskoga debakla.

Strahovi od novog vala izbjeglica ponovno su neugodno istaknuli neuspjeh EU u razvoju djelotvorne politike azila i doveli su do panične navale nuđenja financijskih poticaja zemljama susjedima Afganistana, uključujući tu i povijesno ne baš prijateljske Vlade kakva je ona u Pakistanu, ne bi li svi oni na neki način obuzdali pritok migranata. Europskoj zbunjenosti dodaje na težini i neizbježno priznanje da su u Afganistanu sve one “soft-power” inicijative, koje EU smatra obilježjem svoje globalne diplomacije, kao što su poticanje obrazovanja te jačanje ljudskih prava za žene i djevojčice, gotovo sigurno na putu mrvljenja se pod nogama obnovljene talibanske teokratske vlasti.

“Ostatak Europe je zaista sada u prilično dubokoj depresiji“, kazao je Roland Freudenstein, direktor zadužen za politike pri Wilfried Martens Centru za europske studije, kućnom think-tanku Europske pučke stranke, koja sa desnoga centra dominira EU-vodstvom već desetljećima. On je objasnio da je tu mogući izuzetak tek Francuska, koja je 2014. okončala svoje vojne operacije u Afganistanu, te je s evakuacijom Afganistanaca koji su radili za tamošnje francusko veleposlanstvo i druge francuske organizacije započela još u svibnju, mjesecima prije SAD i ostalih NATO saveznica.  Freudenstein je rekao da ta raširena EU sumornost odražava potonule nade da je usprkos korupciji u redovima od Zapada poduprte afganistanske Vlade, te usprkos slabosti Afganistanskih sigurnosnih snaga, čitava misija ondje mogla nekako uspjeti. “Naravno, bilo je ljudi koji su na to sve upozoravali“, kazao je. “Bilo je ljudi koji nisu htjeli priznati sve ono što se jasno vidjelo. Bilo je ljudi koji su sami sebe zavaravali“.

Dok su neki vođe – uključujući i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – govorili da iskustva u Afganistanu potvrđuju potrebu dubljih razgovora o europskoj “strateškoj autonomiji”, neovisni eksperti i analitičari smatraju da se diskusija koju zapravo treba voditi više tiče bazične strateške funkcionalnosti, posebno imajući u vidu dokaze da se Europa ne može sama braniti bude li u konfliktu suočena s vojnom silom kakva je Rusija ili Kina. Prošlotjedni sastanci EU-ministara obrane i vanjskih poslova bili su tek malo više od besciljnih sesija grupne terapije. Teškom mukom donesena suzdržana odluka ministara vanjskih poslova da postave nekakva mjerila za uvjetovanje suradnje s talibanima, kao i produljena nevoljkost ministara obrane da ozbiljnije ojačaju EU vojne sposobnosti, samo su dodala na jasnom osjećaju kako je Bruxelles disfunkcionalan i nemoćan, te kako je malo vjerojatno da će išta naučiti iz greški počinjenih u Afganistanu.

Riječi bez akcije

Viši dužnosnici širom kontinenta jasno osjećaju nuždu pričanja o Afganistanu iako pri tome imaju malo ili ništa za ponuditi u obliku konkretnih prijedloga – čemu je svjedočila i duga pisana objava Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća. “Kao globalna ekonomska i demokratska snaga može li Europa biti zadovoljna sa situacijom u kojoj nije u mogućnosti osigurati bez tuđe pomoći sigurnost i evakuaciju svojih diplomata, svojim građana, i onih koji su joj pomagali pa su sada baš zbog toga izloženi prijetnjama?“, piše Charles Michel. “Koji još veliki geopolitički događaj trebamo da dovede Europu prema stremljenju za više autonomije u donošenju odluka i sposobnosti za djelovanja?“.

Michel je izjavio kako Europa mora reducirati svoju ovisnost o SAD, ali nije za to ponudio nikakvih konkretnih prijedloga, pišući tek: “Nužnost smanjivanja naše ovisnosti i jačanja naše strateške autonomije sve je više i jasnije vidljiva“. On je insistirao i da Europa mora odgovarati brzo – “Europa mora brzo donositi odluke povezane sa svojim strateškim interesima“, pa ipak je izrazio nevoljkost da se tema Afganistana nađe na dnevnome redu idućeg redovnog zakazanog summita EU čelnika u listopadu ove godine.

Čelnik vanjske politike EU, Josep Borrell, otišao je čak i koji korak dalje, kroz pružanje podrške, u uvodniku objavljenom u novinama New York Times, ideji stvaranja 5.000 pripadnika brojnih europskih “Snaga za inicijalni ulazak”. No u Bruxellesu ta je ideja dobila malo podrške, i Borrellov članak sveo se većinom na lamentiranje europskih neuspjeha u Afganistanu, kombinirano sa uspiranjem prsta prema SAD. “Na kraju, čitav tajming i sama priroda tog povlačenja bila je određena u Washingtonu“, pisao je Borrell. “Mi Europljani smo se našli – ne samo po pitanju evakuacije s kabulskog aerodroma, nego i puno šire – ovisnima o američkim odlukama“.

“To bi trebalo poslužiti kao poziv na buđenje svima onima kojima je stalo do atlantskog savezništva“, nastavio je Borrel. “Razumljivo je da SAD ne žele sve raditi same. Da bi postala sposobnija saveznica, Europa mora više investirati u svoje sigurnosne sposobnosti i razviti sposobnost razmišljanja i djelovanja u strateškim okvirima. Događaji u Afganistanu bili su potresni. Ali oni bi nas trebali voditi prema produbljavanju saveza s Amerikom, a ne prema podjelama. A da bi ojačala našu suradnju, i Europa ima tu mnogo toga za napraviti“. No, izgleda da se Europa samo povlači u defanzivni postav, a kada se radi o izbjeglicama njen jasan instinkt je da nekome nešto plati umjesto da se rješava problem.

Široko rasprostranjena nevoljkost mnogih glavnih gradova EU-članica da prime značajnije brojeve izbjeglica dovela je do dubokih internih podjela. U to isto vrijeme debata o azilu razotkrila je ružne, sebične motivacije koje su često podloga aktualnom insistiranju na korištenju “soft-power” alata kao što su humanitarna i razvojna pomoć. Ne bi li se zadržalo izbjeglice daleko od Europe, visoki dužnosnici su predložili kaskadu sredstava financijske pomoći – neki bi  to nazvali novcem za potplaćivanje – usmjerenim prema državama koje graniče s Afganistanom. Vlade koje bi se mogle okoristiti svim tim uključuju i Pakistan, državu koju vođe kao Charled Michel sada prihvaćaju kao partnera usprkos dokazima da je baš Islamabad dugo vremena podupirao baš talibansku borbu protiv Zapada.

Geopolitički test realnosti

Po pitanju širih ciljeva EU vanjske politike, implikacije ovih događaja su jednako otrežnjujuće. Ako dva desetljeća velikih vojnih i ekonomskih investicija u Afganistan nisu mogla stvoriti održiv okvir za demokraciju, ljudska prava i vladavinu zakona, izgleda kako ima malo šanse bitno umjerenijim pritiscima, poput ekonomskih sankcija, promijeniti stanje na terenu u Bjelorusiji, okupiranoj Ukrajini, Siriji ili Iranu, a kamoli slomiti autoritarne režime u Beijingu ili Moskvi.

Predsjednica EK Ursula von der Leyen koja je na svoju dužnost došla proklamirajući namjeru da vodi “geopolitičku Komisiju” sudjelovala je na izvanrednom sastanku vođa G7 zemalja koji je na temu Afganistana održan 24. kolovoza i na kojem se čulo ponude povećanja humanitarne pomoći. No ona u isto vrijeme nije rekla ništa, ili tek nešto malo, o situaciji u toj zemlji, osim što je osudila teroristički napad na kabulski aerodrom 26. kolovoza ove godine. Ministri vanjskih poslova EU koji sada nastoje dokučiti da li uopće – i ako da, kako – raditi s novim talibanskim vodstvom Afganistana, većinom su isti oni ministri vanjskih poslova koji su u travnju tijekom NATO sastanka izrazili slaganje s američkim vanjskoposlovnim tajnikom Antony Blinkenom po pitanju podrške odluci predsjednika Bidena o kompletnom povlačenju, iako se od mnogih tih saveznika potiho moglo čuti o bijesu zbog Bidenovog izostanka ikakvih suštinskih konzultacija s ostalim NATO igračima.

U okvirima NATO saveza bi raspad misije u Afganistanu mogao postati velikom mrljom na političkoj ostavštini glavnog tajnika Jensa Stoltenberga, koji sada ulazi u ono što se široko smatra njegovom zadnjom godinom na mjestu civilnog vođe ovoga Saveza. Stojeći kraj Blinkena u NATO središtu ovoga travnja, Stoltenberg je izjavio: “Danas smo zajedno odlučili o budućnosti naše prisutnosti u Afganistanu“. Stoltenberg je dugo tvrdio kako će bilo kakvo povlačenje biti uvjetovano nizom zahtjeva (“conditions-based”), ali na kraju svi ostali saveznici tek su se pokorili volji Washingtona iako su mnogi imali brojne zadrške oko Trumpovog dogovaranja s talibanima – iz kojeg je isključio afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, i u kojem je pristao na fiksni rok za povlačenje baš svih stranih trupa iz zemlje.

“Jasno je da se u aktualnoj političkoj debati baš tim istim ministrima vanjskih poslova prigovara da nisu ništa rekli na glas“, izjavio je Freudenstein. “To proizlazi iz domaćih debata unutar pojedinih zemalja članica, gdje su opozicije često optuživale vladajuće da se zavaravaju – to na primjer gledamo u Njemačkoj – pa sve do međunarodne debate na razini EU u kojoj se ministre vanjskih poslova i ministre obrane proziva jer nisu baš ničim proturječili Sjedinjenim Američkim Državama“.

* Ovaj je tekst autor David M. Herszenhorn objavio 6. rujna 2021. godine na internetskoj stranici portala Politico.eu (https://www.politico.eu/). Njegov original pod naslovom „For EU, Afghanistan is now a four-letter word“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.politico.eu/article/eu-afghanistan-military-capability-defense-nato/