Nakon što je jučer Hrvatskom pukla priča o grupnom podnošenju zahtjeva za sporazumni raskid radnih odnosa svih šest aktivnih pilota akrobatske skupine “Krila Oluje” – na tu se temu moglo čuti niz raznolikih reakcija. One najjednostavnije spominju razliku u plaći koja bi spomenute pilote trebala čekati u inozemstvu, za razliku od ove u Hrvatskoj. Dapače, pojedini mediji tu idu tako daleko da tu razliku i dodatno kvantificiraju – spominjući deset puta veći prihod po glavi u inozemstvu.

Nije sporna ni činjenica da upravo taj scenarij ide na ruku i hrvatskim službenim vlastima, dajući čitavoj stvari prigodni alibi izražen i u jučerašnjem službenom priopćenju MORH-a. Ondje se naime spominje i reakcija Glavnog stožera OS RH – koja prvo krene titrati nacionalnim ponosom, da bi onda temu spustila tezom da su ljudi ispred predstavljanja RH odabrali novac. Konkretno, ovo sporedno, ali vrlo zanimljivo objašnjenje čitave situacije je glasilo: “Glavni stožer OS RH ističe kako je riječ o pilotima koji su u brojnim nastupima u zemlji i svijetu prezentirali i OS RH, ali i Republiku Hrvatsku u cjelini. Međutim, očito su se odlučili za višestruko bolju ponudu, kojoj OSRH, na žalost, ne mogu parirati“. No, nažalost, nije to ni izbliza prvi put da se na ovaj način suprotstavlja služba državi i neki strani novac. I takav bi argument još i imao ponešto težine da njime nisu godinama te desetljećima pokrivane situacije u kojima se baš unutar ključnih državnih sustava od nekih očekuje da rade za slavu, za domovinu i zastavu, na entuzijazam – dok s druge strane, naočigled, ima i jedna druga “ekipa”. Ti drugi su oni koji usput zarađuju, hvataju ovakva ili onakva prava i krivine, napreduju po vezi, te rade taman koliko je minimalno potrebno. I čitav sustav radi – budući da entuzijasti vuku, dok se balast brine da ikakav napredak ne bude previše brz ili ozbiljan. No, kada ozbiljnima jednom pukne film – onda se najednom krenu spominjati strani novci, pohlepa nasuprot domoljublja i prešutno impliciranje nekakve izdaje.

U isto vrijeme – manje se čuje nekoliko bitnih činjenica. Naime, kvaliteta košta. Kvaliteta košta da bi se postigla, ali košta i da bi se održala. Sve kvalitetne stvari ne nastaju lagano, ne ostaju “po duhu svetome”, i imaju cijenu – koju vjerojatno bolje vide oni koji takvih kvalitetnih stvari nemaju. I čim je nešto bolje, to više pažnje mora biti uloženo u očuvanje takve kvalitete – upravo da vam ne bi naišao neki stranac iz Omana, Emirata ili bilo kojeg drugog mjesta, i odnio vam pred nosom vaš ponos i diku. Naravno, ako se u čitavoj priči nema novca (što je u Hrvatskoj nedvojbeno slučaj), onda si treba dati truda da ljudi o kojima to nešto kvalitetno ovisi budu zadovoljni ovdje – ili barem zadovoljniji nego igdje drugdje. A to u slučaju odnosa obrambenog sustava RH prema članovima “Krila Oluje” očigledno nije bio slučaj.

Piloti van – sportaši unutra

Pri tome, teško je izbjeći povlačenje paralela između vijesti o odlasku “Krila Oluje” i nekih drugih vijesti koje su posljednjih dana službeno izašle iz istog tog obrambenog sustava. Naime, dok se za pilote nema dovoljno novaca (vele iz GS OS RH) – Ministarstvo obrane mirne je duše zaključilo svježi ugovor o socijalnoj pomoći hrvatskim sportašima. Riječ je o ugovoru kojeg su tog 4. ožujka, baš na dan kada su “Krila” zatražila da odu, potpisali ministar Kotromanović i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša – pod imenom “Sporazum o suradnji, unapređenju i razvoju športa u Republici Hrvatskoj”, a kako je već bilo i najavljeno u novom Pravilniku o ugovornoj pričuvi.

Tim se dokumentom regulira ne samo korištenje vojnih sportskih i smještajnih objekata, nekakva suradnja u organizaciji sportskih priredbi “te drugi oblici suradnje u unapređenju i razvoju sporta u Republici  Hrvatskoj“, što bi sve još bilo donekle i normalno – već se “suradnja” proširuje i na službu vrhunskih sportaša u OS RH u sklopu ugovorne pričuve, a u skladu s mogućnostima i potrebama Ministarstva obrane. No, da posjetimo – što to predstavlja ta “ugovorna pričuva”? Prema riječima samog ministra Kotromanovića s kraja srpnja prošle godine:

“Imat ćemo jedan dio ugovorene pričuve – to se više odnosi na specijaliste, recimo na doktore. Morat ćemo te ljude uzet… Dogovorit ćemo s bolnicama… Ti ljudi imat će naknadu… Mi, recimo, razmišljamo o otprilike 1000 kn mjesečno. To bi bila ugovorna pričuva. Njih bi bilo negdje do 100“.

Dakle, riječ je tu o malenom broju specijalista – valjda onih, poput medicinara, koje se u obrambeni sustav ne uspijeva privući normalnim natječajima za zapošljavanje. Kad se ima takve izjave na umu, sam Bog zna kako su u tu kvotu upali ikakvi sportaši, vrhunski ili ne tako dobri, budući da oni stvarno nisu bitni za funkcioniranje OS RH. Napomenimo i činjenicu da se njih onda financira iz obrambenog proračuna, dok se oni istodobno uvježbavaju za nastupe u hrvatskome dresu, ali pod svojim vlastitim imenom. Time su onda i svi njihovi uspjesi nacionalni, ali i nedvojbeno osobni – za konkretnog sportaša, a ne na ikakvu čast ili slavu domaćeg nam obrambenog sustava. Za razliku od sportaša, piloti iz “Krila Oluje” poimence su poznati tek vrsnijim poznavateljima problematike, jer su prije svega radili u obrambenome sustavu (koji ih je, osim bavljenja akrobatikom, itekako zapošljavao i konkretnim poslovima u redovitom obučnome procesu HRZ-a).

HOO oslobođen za poslovne poduhvate

I dok je briga o vrhunskim sportašima dijelom pala na teret obrambenog proračuna, Hrvatski olimpijski odbor (čiji bi to trebao biti posao) ostao je slobodan svoje vlastite novce ulagati unaokolo. Kad tu spominjemo ulaganja, mislimo prvenstveno na promašeni projekt “Sportske televizije” – specijalizirane televizijske postaje koja je s emitiranjem programa počela 4. travnja 2011. godine, da bi do kraja 2014. godine skupila oko 60 milijuna kuna gubitaka, uz kreditno zaduženje od 37 milijuna kuna (sve novac HHO, te krediti uz jamstvo istog tog HHO) – što je i glavni razlog zbog kojeg posljednjih godina HOO više ne uspijeva dobiti pozitivno programsko i financijsko izvješće nadležnog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. A, važno je napomenuti da ranije spomenuta praksa socijalnog udomljavanja sportaša novcima obrambenog proračuna potiče upravo iz perioda kada je u režiji HOO kretao projekt Sportske televizije.

Naime, upravo je tadašnji ministar Branko Vukelić 3. rujna 2010. godine, pri samome kraju svog katastrofalnog mandata u resoru obrane, potpisao prvi takav “Sporazum MORH-a i HOO-a o suradnji, unapređenju i razvoju sporta u Republici Hrvatskoj”. Tim je aktom, sklopljenim uz prisustvo Jadranke Kosor kao premijerke, dotad normalan odnos u kojem je MORH pomagao sportašima, te davao na raspolaganje i vojne sportske kapacitete – prerastao u financiranje niza “nazovi-vojnika”, koji su prvo bili ekspresno propušteni kroz dragovoljno služenje vojnoga roka početkom 2011. godine, da bi nakon toga bili primljeni i u djelatnu vojnu službu. I dok se HOO kretao baviti televizijom, samo je Bog znao kakve su to konkretne koristi obrambenome sustavu RH donijeli profesionalni sportaši, prebačeni elegantno MORH-u na džeparac.

Budući smo upravo temu smislenosti postojanja sportaša u OS RH ispred “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” problematizirali i jesenas, tijekom rasprave o novom DPR-u, ovdje smatramo potrebnim navesti odgovor koji smo na primjedbe o ovoj temi tom prilikom dobili od MORH-a:

“Na temelju sporazuma s Hrvatskim olimpijskim odborom unutar Oružanih snaga ustrojen je manji broj djelatnih vojnih mjesta na koja su raspoređeni vrhunski sportaši, kategorizirani prema propisima HOO-a. Naglašavamo kako je riječ o vrhunskim sportašima u sportovima koji su sadržajem vezani uz vojno djelovanje, odnosno u manjoj ili većoj mjeri su i sadržaj suvremene vojne obuke (borilački sportovi, streljaštvo, padobranstvo i sl.). Riječ je o suradnji koja nosi obostranu korist, a u vojne redove uključuje neke od najvrsnijih sportaša, koji dugoročno dobivaju mogućnost za ostvarenja vojne karijere na propisanim općim i posebnim uvjetima koji su objektivni i vrijede za svakog državljanina, a vojska priliku za dobivanje iznimno stručnih pa i uglednih instruktora. Pri tomu bavljenje tim područjima u vojsci ne treba gledati samo kao tehnički dio obuke, već kao sastavni dio vojničkog života oplemenjenog natjecateljskom notom i u širem društvenom, a ne usko vojnom okviru. Naglašavamo kako je zbog takvog odnosa prema sportu u vojsci nekoliko pripadnika postiglo i postiže vrhunske sportske rezultate i prije Sporazuma s HOO-om. Naglašavamo kako ovakav oblik sporazumijevanja sa sportskim ustanovama nije posebnost Oružanih snaga, slijedom pozitivnih iskustava europskih zemalja koje su prihvatile ovakav model zapošljavanja vrhunskih sportaša u tijelima državne uprave odnosno u vojsci, policiji i carini, model je prihvaćen i u drugim NATO i općenito zapadnim vojskama, od kojih su najbliži primjer susjedne Oružane snage Republike Slovenije i Oružane snage Republike Austrije. U slučaju Republike Austrije čak je i službeni naziv resornog ministarstva Ministarstvo nacionalne obrane i sporta. Slažemo se kako glazba i sport jesu područja koja daleko prelaze vojne okvire i u društvu imaju nezavisan život i funkciju, no to ne znači kako je ispravno svođenje vojske na njezinu najbazičniju funkciju i svrhu bez širih kulturalnih i društvenih funkcija“.

Napomenimo pri tome da MUP RH, recimo, nije pokleknuo pred ovakvim idejama o zbrinjavanju. Posebno se jasno to vidjelo 6. kolovoza 2012. godine – kada se na želje za zapošljavanjem u policiji Giovannija Cernogorza (dobitnika zlatne medalje u streljaštvu na OI u Londonu) od resornog ministra Ranka Ostojića čulo tek: “Postoji inicijativa Hrvatskog olimpijskog odbora da se riješi zapošljavanje sportaša u policiji, kako je to uređeno i za vojsku, no to još nije definirano“, da bi onda stigao i nastavak “Naravno da potičemo sport i sportaše u policiji, ali postupak ulaska u ovom je trenutku za sve isti“. A te su stvari ostale takvima i tijekom idućih godina, pa sve do danas – valjda zato jer čak ni jednoj vojno neutralnoj Austriji nije palo na pamet od svog Ministarstva unutarnjih poslova raditi sramotu zvanu “Unutarnji poslovi i sport”, dok hrvatska policija svoj posao i dalje bez problema radi svedena na “njezinu najbazičniju funkciju i svrhu, bez širih kulturalnih i društvenih funkcija“.

Uglavnom, ovom začudnom praksom MORH je došao u situaciju koja nije nimalo ugodna. Elitni piloti iz “Krila Oluje”, akrobatske skupine koja je posljednjih godina učestalo predstavljala ponos HRZ, Oružanih snaga RH, pa i čitave države, nalaze se na izlasku iz obrambenoga sustava, a vjerojatno i iz Hrvatske kao takve. Riječ je tu o skupini koja svoj položaj nije iskoristila za jačanje osobnog imidža i skupljanje osobnih bodova u javnosti, već su prije svega predstavljali sustav i njegove kvalitete. Za njih danas u Hrvatskoj vojsci nema mjesta, te se s ponosom naglašava da neće ni nedostajati.

S druge strane, za sportaše u režiji Hrvatskog olimpijskog odbora u Ministarstvu obrane mora biti mjesta, pa makar i u okviru ugovorne pričuve – strukture koja bi trebala biti skup sustavu neophodnih profesionalaca na ugovorima, a ne tek svojevrsni “caritas” za ljude koji na godišnjoj razini ne skupljaju dovoljno novca od resornog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, od HHO, ili svojih komercijalnih sponzora. Pri tome, napomenimo da ti sportaši nastupaju pod svojim imenom, njihovi su dosezi ipak samo njihovi, a obrambeni sektor RH od čitavog tog aranžmana u pravilu nema nikakvih jasnih koristi. Upravo je zato ova socijalna praksa u obrani suvišna još od njenog početka 2010. godine, a novac bačen na takve stvari mogao se tijekom protekle četiri godine itekako bolje iskoristiti u okviru resora obrane – pa i na račun HRZ i PZO, te boljeg statusa ljudi okupljenih oko suštinski vojnoga projekta “Krila Oluje”.