Saborska rasprava o Interpelaciji o radu Vlade radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile borbenih aviona, koja je počela u četvrtak 14. veljače 2019. godine u 15 sati, protegla se do duboko u noć – tek je negdje oko 23:15 sati konačno proglašen njen kraj. Načelno, nije tu bilo puno iznenađenja – opozicija protiv vladajućih, poluprazna i na trenutku vrlo prazna sabornica, te niz rasprava ni o čemu. No, ipak je bilo i određenih odstupanja od uobičajene šprance – Vladin stav iznosio je premijer Andrej Plenković, a ne – kako se očekivalo – potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. Štoviše, Krstičević je primijenio drugu taktiku – biti neprimjetan i tih, pa je progovorio tek nakon gotovo 4 sata rasprave, i to u okviru 5-minutnog odgovora. S druge strane, glavnu riječ kod predlagatelja nije imao predsjednik SDP-a Davor Bernardić, već staloženi Peđa Grbin.

Grbin je na početku same rasprave u ime predlagatelja, a to je 16 zastupnika SDP-a, iznio neke nelogičnosti koje su pratile ovaj proces nabave aviona F-16 Barak iz Izraela, postavio je određena pitanja za koja misli da bi MORH i Vlada nužno trebali dati odgovor, te je iznio prijedloge o minimumu promjena koje bi trebale biti implementirane u neku buduću mega-nabavu vojne opreme, bez obzira radi li se o avionima ili nekoj drugoj vrijednoj robi. Za početak, Grbin je naveo da je zbog ovog postupka neuspjele kupovine izraelskih aviona Republika Hrvatska izgubila 2 dragocjene godine, kao i znatna novčana sredstva – no u kojem obimu ne zna se, jer „Vlada te podatke krije kao zmija noge“, te su dovedena u pitanje hrvatska savezništva (dosegnuta razina suradnje sa SAD-om kao najvažnijim partnerom RH u obrambenim pitanjima). Kao najvažniju u ovoj cijeloj priči, Grbin je istaknuo činjenicu da je

„… ova nabava pokazala da Ministarstvo obrane, dok mu je na čelu političar gospodin Krstičević, nije sposobno i nema znanja potrebnih za provođenje ovako opsežnih nabava. Ministarstvo obrane na čelu s gospodinom Krstičevićem nije kompetentno na adekvatan i transparentan način provesti nabavu koja se od njega očekuje“.

Potom je Grbin podsjetio da je tijekom dvije godine od početka procesa, a posebno u zadnjih nekoliko mjeseci, od strane MORH-a i političara Krstičevića iznesen niz nelogičnosti i neistina – od tvrdnji da je sve dogovoreno sa SAD-om i Izraelom, preko negiranja postojanja određenih dokumenata, pa na kraju osobnim puštanjem u medije nekih drugih dokumenata. Pritom je, smatra Grbin, vrlo vjerojatno prekršen zakon jer se radi o povjerljivim dokumentima, vojnim tajnama, te je „njihovim puštanjem, političar, gospodin Krstičević, doživio spektakularan neuspjeh – ti su dokumenti samo još jednom potvrdili ono što znamo od početka, a to je da nabava na način kako ju je gospodin Krstičević vodio od prvog dana bila osuđena na propast“. Kao uvod u kronologiju postupka nabave borbenih aviona, SDP-ov zastupnik Grbin pozvao se na DPR OS RH iz 2014. godine kojim je

„… utvrđeno da je životni vijek remontiranih MiG-ova otprilike negdje do 2024. godine i da je do kraja 2016. godine potrebno donijeti odluku i utvrditi koje su mogućnosti i modaliteti najbolji za razvoj HRZ-a i zaštite zračnog prostora RH. Postavlja se pitanje, i vrlo ozbiljno, koji su sve modaliteti analizirani, i što su te analize pokazale? Da li su te analize, recimo cost benefit analiza, pokazale da je upravo nabava eskadrile višenamjenskih borbenih aviona za Hrvatsku najbolja? Mislim da je to pitanje na koje nismo dobili odgovor, a vjerujem da mi kao zastupnici u Hrvatskom saboru, čitava hrvatska javnost, na to pitanje treba dobiti odgovor“.

U zahtjevu za ponudama iz 2017. godine MORH je pomiješao kruške i jabuke, novo i staro, Hrvatska je od svih ponuđenih aviona izabrala upravo izraelske, dijagnozirao je Grbin, ponavljajući nekoliko puta tijekom višesatne saborske rasprave pitanje – zašto baš ti i takvi avioni. Važan je detalj, smatra Grbin, da bez obzira što Hrvatska te avione kupuje od Izraela, „oni nisu izraelski po svojoj proizvodnji. Oni su američki, proizvedeni su u SAD, SAD su nositelj tehnologije, nositelj su intelektualnog prava na toj tehnologiji, i niti jedan transfer tih aviona u treće zemlje – a Hrvatska je u ovom slučaju bila treća zemlja – ne možete provesti bez suglasnosti SAD-a“. Kako suglasnost nije dana, tako ni avioni nisu kupljeni. Naizgled jednostavna priča, kaže predstavnik predlagatelja Interpelacije, počinje se komplicirati negiranjem hrvatskih dužnosnika da upozorenja SAD-a uopće postoje, ignoriranjem medijskih pitanja, te nespominjanjem problema čak i pred saborskim Odborom za obranu kao tijelom parlamentarnog nadzora.

„Što je najgore, povlače nas za nos i danas, kada je sve gotovo, kada je sve propalo, kada je sve iscurilo u javnost i kada je svakome jasno s kolikom je dozom bahatosti i arogancije Vlada RH pristupila ovom poslu. U modernoj, uređenoj i demokratskoj državi, koja je prihvatila koncept civilne kontrole oružanih snaga, u kojem je ministar svjestan da više nije general ni ratnik, da gospodine Krstičeviću – vi ste danas političar, u kojoj ministar mora raditi svoj posao za koji je plaćen, za koji je uostalom i izabran od strane nas, zastupnika u Hrvatskom saboru, postupak nabave vojne opreme mora biti transparentan. Ovaj to nije bio“,

zaključio je Grbin. Govoreći u ime predlagatelja, dakle 16 zastupnika SDP-a, Peđa Grbin je najavio da očekuje da se iza ove rasprave usvoji niz zaključaka kako bi se utvrdilo što je sve u ovom poslu pošlo krivo, te kako bi se osiguralo da se u svim budućim nabavama – pogotovo kada se radi o vrijednosti nabave koja teži nekoliko milijardi kuna – stvore kontrolni mehanizmi koji će spriječiti fijasko kakav smo doživjeli s izraelskim F-16-icama.

„Zbog toga insistiramo, kao minimum, da se u svim budućim nabavkama poštuje Zakon o obrani i da se sukladno čl. 6. st.2. toga Zakona traži prethodna suglasnost Odbora za obranu Hrvatskog sabora, ali isto tako tražimo da se razmotri potreba uvođenja jačeg parlamentarnog nadzora po uzoru na druge zemlje nad skupim postupcima nabave vojne opreme, jer je očito da sadašnji sustav ne predstavlja dovoljne kočnice amaterizmu i diletantizmu kojem smo svjedočili“,

zaključio je Peđa Grbin svoju uvodnu riječ.

Odgovor Vlade Republike Hrvatske

Šef SDP-a Davor Bernardić bio je u nastavku uvodne riječi zadužen za kronologiju odnosa sa SAD-om u ovom propalom poslu, da bi potom, nakon nekoliko replika, riječ u ime Vlade RH uzeo premijer Andrej Plenković. On je odmah na početku naglasio:

„Vlada Republike Hrvatske odbacuje sve navode iz Interpelacije kao neosnovane, neutemeljene i netočne te predlaže Hrvatskome saboru da odbije prijedloge zaključaka iz Interpelacije“.

Spomenuo je Plenković i da je odluka o pokretanju postupka nabave borbenih aviona „zasigurno jedna od najsloženijih strateških odluka o obrambenom resoru nakon završetka Domovinskog rata“, te da je jedan od razloga za pokretanje tog postupka bio i „neuspjeli remont aviona MiG-21 2013. godine, o čemu, koliko se sjećam, nije bio pokrenut postupak interpelacije iako je ovaj posao predmet kaznenih postupaka u Hrvatskoj i u Ukrajini“. Upravo je kasnije remont MiG-ova iz ministarskog mandata Ante Kotromanovića bio jedan od najčešćih protuargumenata zastupnika HDZ-a zastupnicima opozicije.

Plenković je potpisnike Interpelacije optužio da ne iznose valjane argumente, već se služe površnim ocjenama proizašlim iz nepoznavanja materije i vlastitog političkog oportunizma. U obranu Vlade je istaknuo: „Odgovorno tvrdim da su sve radnje u postupku nabave aviona provedene transparentno, u skladu sa zakonom, uz najbolju moguću vjeru i uz potrebnu dužnu pažnju“. Od nekoliko elemenata vezanih za postupak nabave borbenih aviona, Plenković je izdvojio razloge pristupa Government-to-Government (za kojeg su se, navodno, odlučili zbog prijašnjih iskustava u remontu MiG-ova, kao i zbog složenosti nabave), odgovornost Izraela za pokretanje postupka i dobivanje TPT-a, te uvjeravanje pojedinih dužnosnika SAD-a (konkretno – zamjenika ministra vanjskih poslova SAD) da će „SAD podržati bilo koji odabir“, te da „dobivanje odobrenja za TPT, ukoliko je riječ o izraelskoj ponudi, nije političko pitanje, odnosno nije upitno“. Pozitivan odgovor u smislu podrške kompanije za projekt nabave izraelskih F-16, rekao je Plenković, dobio je i ministar Krstičević od izvršne direktorice Lockheed Martina. Svi su ovi sastanci zatraženi prije nego je Hrvatska donijela konačnu odluku o odabiru, a održani nakon zaprimanja tzv. non-papera. „Dokument predviđa da Hrvatska donese odluku o odabiru platforme F-16 čime bi se iz postupka u tom trenutku isključila Kraljevinu Švedsku i prekršila odredba postupka nabave, jasno definirane zahtjevom za ponudu“, rekao je Plenković, dodavši i da je hrvatska javnost bila o svakom koraku u procesu nabave pravodobno izvještavanja, pa tako i o poteškoćama vezanima za ishođenje TPT-a, o čemu je Izrael izvijestio MORH 15. studenog 2018. Pritom je premijer Plenković iznio očitu neistinu, jer je upravo on 29. studenog 2018. pred saborskim zastupnicima tvrdio da ugovora s Izraelom nema jer se još uvijek na njemu radi, ali sve ostaje „kako je“.

Iako su i Plenković i Krstičević u nekoliko navrata do sada tvrdili kako se pripremaju za saborsku raspravu u kojoj će iznijeti sve relevantne činjenice, jučer se od obojice čulo malo toga novoga, s previše već dobro poznatih i učestalo ponavljanih fraza. Jedino konkretno novo bilo je detaljnije objašnjenje premijera Plenkovića o tome zašto je izraelska ponuda bila financijski najisplativija:

„Vezano za navode iz Interpelacije koji se odnose na cijenu, ponavljam da je vrijednost izraelske ponude iznosila 475 milijuna američkih dolara. Deset jednosjeda košta svaki 20 milijuna i 825 tisuća dolara. Dva dvosjeda koštaju 24 milijuna i 925 tisuća dolara. Ukupno 258 milijuna i 100 tisuća dolara. Simulator košta 25 milijuna i 400 tisuća dolara. Logistička potpora za letenje u Hrvatskoj, pričuvni dijelovi, uključujući tri pričuvna motora, potrošni materijal, dokumentacija, zemaljska oprema za letenje, paket za pregled svakog motora košta 64 milijuna dolara.

Usluge održavanja, popravaka i potpore letenja uključujući izraelsko osoblje u Hrvatskoj košta 43 milijuna i 100 tisuća dolara. Naoružanje i prateća oprema, rakete, bombe, topničke granate, nosači, maljci, vanjski spremnici za gorivo, naočale za noćno letenje koštaju 11 milijuna i 200 tisuća dolara. Obuka osoblja u Izraelu 17 milijuna i 800 tisuća dolara, pilotska oprema 18 kompleta i oprema za planiranje i analizu letenja 3 milijuna i 100 tisuća dolara. Izgradnja infrastrukture i prilagodba objekata 14 milijuna i 300 tisuća dolara. Trošak odgođenog plaćanja, sjećate se da je to bilo desetgodišnje razdoblje, 38 milijuna dolara. Sve zajedno 475 milijuna dolara. Ogromna razlika od knjigovodstvene cijene aviona iz 1988. godine, tako da imate sliku o onome što ste pitali.  
 
Za razliku od grčke, švedske i američke, izraelska ponuda jedina je ispunjavala sve zahtjeve iz natječaja – bila je potpuna, najkvalitetnija te financijski najisplativija“.

Plenković se osvrnuo i na vanjsko-politički aspekt afere „Barak“, tvrdnjom da je „netočan navod iz Interpelacije kojim se tvrdi da je zbog provedbe ovog procesa narušen međunarodni ugled Hrvatske“. Na kraju svog izlaganja, Plenković je ponovio da će se iz ovog postupka izvući određene pouke, „no odlučni smo kao Vlada da moderniziramo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a na temelju odgovarajućih analiza i priprema krenut ćemo u nove aktivnosti. Vlada stoji iza potpredsjednika Vlade i ministra Damira Krstičevića!“. Ubrzo nakon toga Plenković je napustio Hrvatski sabor, vjerojatno u sklopu priprema za Minhensku sigurnosnu konferenciju na kojoj su za petak 15. veljače uz njega najavljeni i ministrica vanjskih poslova Pejčinović Burić i ministar obrane Krstičević.

A upravo tijekom 8-satne rasprave izuzetno malo se moglo čuti ministra Krstičevića, koji je tek pred kraj imao i svoj odgovor na interpelaciju kada je, među ostalim, zastupniku SDP-a Gordanu Marasu rekao: „Ostavku sigurno neću podnijeti jer ti to tražiš“.

Završna riječ predlagatelja

Iako je svjestan da u petak neće dovoljno zastupnika dići ruku za SDP-ove zahtjeve iz Interpelacije, Peđa Grbin se u svojoj završnoj riječi osvrnuo upravo na neodgovorena pitanja i nelogične tvrdnje koje su se mogle čuti tijekom 8-satne rasprave.

Prvo se Grbin osvrnuo na brojne HDZ-ove tvrdnje o skandaloznom remontu MiG-ova, pa je pitao: (1) „Pa, kad vas pitam, zašto je taj remont bio toliko loš? Zašto toliko imate protiv njega? Dajete mi onda objasnite, zašto ste čovjeka koji je vodio remont MiG-ova uzeli u povjerenstvo za nabavku F-16? Pa, ako je sve zabrljao, zašto ga i dalje koristite? Po svemu ovome što smo imali prilike danas čuti iz redova HDZ-a, taj čovjek je zaslužio najstrože zatvorske kazne – jer, kako stvari stoje, u toj nabavci nije ništa valjalo,“ te (2) „Dajte mi sad onda objasnite, ako ti avioni nemaju plovnu dozvolu, zbog čega je Ministarstvo obrane RH dopustilo… Ne samo dopustilo, nego danas najavilo da će ti avioni letjeti nad Slavonijom? I najavilo mogućnost probijanja zvučnog zida? Ako nemaju plovnu dozvolu, odakle pravo Ministarstvu obrane da to dozvoli i ne poduzme mjere kako bi to spriječilo, i osiguralo sigurnost naših pilota?“ Potom se osvrnuo na proračunska sredstva namijenjena avionima: „Jesmo ih nabavili 2018.? Nismo. Hoćemo li ih nabaviti 2019.? Nećemo. Pa u čemu je onda problem, uvažene kolegice i kolege, kada ja tražim da se novac koji je namijenjen za nešto što se neće iskoristiti preusmjeri, primjerice, u pulsku bolnicu ili pulsko sveučilište?“

Onda se Grbin dohvatio konkretne priče s nabavom F-16 Barak, pitavši nadležnog ministra obrane: „Ako je nabava aviona pokrenuta odlukom iz srpnja 2017., ako je odluka o izboru najpovoljnijeg aviona donijeta u ožujku 2018. … Pa, kako je moguće da se ministar Krstičević u ožujku 2017. – godinu dana prije donošenja odluke, pola godine prije početka postupka nabavke aviona već bio izjasnio da je izraelska ponuda aviona ono što nam treba?“ Osvrnuo se i na prezentaciju šefa Stručnog tima, brigadira Davora Tretinjaka, održanu 28. ožujka prošle godine, odnosno na dio o kriterijima za izbor najpovoljnije ponude, prema kojima je „strateško i vojno partnerstvo“ imalo 33% veću vrijednost od financijske domene (32%), domene sposobnosti (25%) i domene investicije (10%). U domeni „strateško i vojno partnerstvo“ najlošije je ocijenjena Grčka, a najviše – Izrael, što Peđi Grbinu nikako nije jasno: „Molim vas, objasnite mi, jer ja to ne mogu shvatiti… U kojem svemiru za Hrvatsku može biti važnije strateško i vojno partnerstvo sa Izraelom, nego sa Sjedinjenim Američkim Državama? U kojem svemiru? Da li itko ovdje, koji gleda i sluša, može zamisliti da je za Hrvatsku važnije strateško i vojno partnerstvo sa Izraelom od onog sa Sjedinjenim Državama? Vjerujem da ne može. Međutim, za Ministarstvo obrane RH, za gospodina Krstičevića, to je partnerstvo bilo važnije. I Izrael je dobio više bodova od Sjedinjenih Američkih Država u domeni ‘Strateško i vojno partnerstvo’“.

Ponovio je i pitanje polovično iskazanih troškova: „Prvo ste tvrdili da ovaj postupak nije stvorio nikakve troškove. Onda ste rekli 395 tisuća kuna za putovanja u Izrael. Kasnije ste se korigirali, jer ste se sjetili da ste naručili i platili Deloitte-ovu studiju, pa je to bilo još 195 tisuća. A di su putovanja u SAD? Di su putovanja u Mađarsku, Poljsku, Švedsku, Koreju? Sva putovanja koja su bila vezana uz ovu nabavu. A di su silni radni sati svih onih zaposlenika MORH-a, koji su radili na ovom propalom projektu, umjesto da rade neke druge stvari, koje bi možda bile daleko korisnije za RH“. Osim troškova, Grbina je zanimao i nikad objavljeni sastav MORH-ovog Stručnog povjerenstva, kao i vanjskih, pridodanih članova: „Odgovornost je vidljiva i u cijelom nizu popratnih radnji koje je gospodin Krstičević napravio, i koje pokazuju da sve one tlapnje o transparentnosti nisu ništa osim tlapnji. Jer da to nisu tlapnje, ne bi mediji morali svakoga dana slati upite, i tražiti podatke o tome tko je činio radnu skupinu. Da to nisu tlapnje o transparentnosti, ne bi se dogodilo da Ministarstvo tvrdi da su u radnoj skupini sudjelovali samo zaposlenici MORH-a, a onda na sjednicu Odbora za obranu dolazi čovjek koji u MORH-u ne radi. Ne radi“.

Glasovanje o SDP-ovoj Interpelaciji bit će danas, u  petak 15. veljače, no ne očekuje se nikakvo iznenađenje. Zbog sasvim jasne političke polarizacije na „mi“ i „oni“ prilično je izvjesno da će Interpelacija propasti, a nakon 8-satne rasprave sigurno je i da će neodgovorena pitanja nadalje ostati – neodgovorena.