Kako ekskluzivno saznajemo, danas je iz Republike Hrvatske na adrese više renomiranih svjetskih proizvođača nadzvučnih borbenih zrakoplova pristigao tzv. “Zahtjev za informacijama” (“Request for Information”, ili kraće RFI). Takvim se zahtjevom moli i traži dostava informacija o konkretnim proizvodima pojedinih proizvođača, a na opsegom detaljniji način nego što je to dostupno širokoj javnosti. Ovaj se korak u redovima vojno-zrakoplovne industrije standardno smatra i prvim korakom u širem postupku komercijalnog pribavljanja letjelica – da bi se nakon usuglašavanja oko tako prikupljenih informacija onda standardno prešlo i dalje, na korak vezan uz prikupljanje bitno konkretnijih ponuda (u fazu zvanu bilo “Request for Quotation”, RFQ ili “Request for Proposal”, RFP). Iz MORH-a smo saznali kako je zaista RFI poslan na niz odabranih adresa, uz kratko vezano očitovanje:

“… možemo Vas izvijestiti da su poslani RFI (Request for Information) u nekoliko tvrtki i veleposlanstava zemalja iz kojih su firme koje proizvode avione. Cilj slanja RFI je prikupljanje određenih informacija o avionima, opremi itd.

Naglašavamo da se ne radi o postupku nabave, već o prikupljanju informacija za analizu koja je potrebna pri izradi stručne studije o mogućnostima PZO-a. Dakle, sve dostavljene informacije će se detaljno razmotriti i analizirati te tek onda odlučiti da li će se i kako krenuti u postupak nabave. Slijedeći korak nakon RFI je RFQ, koji onda uključuje i taj dio“.

Otkud mi tu?

Treba napomenuti da je Hrvatska već jednom bila raspisala Request for Information prije gotovo 10 godina. I tada je ovaj zahtjev proizvođačima bio protumačen kao početak nabavnoga procesa (u skladu s Strateškim pregledom obrane iz 2005. i Dugoročnim planom razvoja OS RH iz 2006. godine), te su uslijedile brojne komunikacijske aktivnosti s nizom proizvođača. Od toga, u javnosti se posebno spominjalo švedski SAAB, europski EADS, ruski Rosoboronexport, kao i još nekoliko strana. Nažalost, i nakon više godina pregovaranja, Hrvatska tada ne samo da nije službeno i formalno nastavila prema već spomenutome koraku “Request for Proposal”, već se nije udostojila ni na neki jasan način okončati tako započeti postupak nabave. Umjesto toga, otezanjima razgovora dovelo se do postupnog odustajanja namjenski kontaktiranih proizvođača – od kojih su zadnji tu ostali upravo predstavnici švedskog koncerna SAAB, s posljednjim ozbiljnim ponudama krajem 2012. godine.

Dok nije sporno da samo raspisivanje RFI ne predstavlja nužno i usmjerenje prema kupovini – dapače, taj korak sa sobom ne nosi nikakvih izričitih obveza – nedvojbeno je da dugotrajno pregovaranje i priprema uvijek novih informativnih materijala ipak košta, posebno kod ponuđača letjelica koji svoje RFI materijale doživljavaju ozbiljnije, u skladu s politikom “RFI kao RFP”. Upravo zato, i pitanju aktualnog raspisivanja RFI od strane RH treba pristupiti odgovorno. S jedne strane, to je bitno radi čiste efikasnosti (ne bi li se uz dobar poslovni kontakt s međunarodnom obrambenom industrijom prikupilo što kvalitetnije podatke), s druge strane – riječ je i o pitanju elementarne ljubaznosti (budući će se i ubuduće s tim tvrtkama poslovati, ako ne na ovu, a ono na neku drugu vojnu temu).

Napomenimo još i da sam potez raspisivanja RFI nije neočekivan. Još tijekom prošloga ljeta tema očuvanja nadzvučne borbene komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva otvorila se u svojoj punini nakon kolovoškog pada zrakoplova MiG-21, kada je za medije načelnik GS OS RH Drago Lovrić troškove samostalne zaštite zračnog prostora RH procijenio na 600 do 800 milijuna kuna godišnje s novim letjelicama, a između 200 i 400 milijuna u suradnji s partnerima (dok je ministar Kotromanović tu spominjao primjer Mađarske i oko 100 milijuna eura). Iako je u kolovozu još uvijek konsenzus bio da tih novaca zapravo nema, čitava je tematika ponovo pretresana i na Vijeću za obranu od 1. rujna 2014. godine, gdje je onda napravljen i određen pomak – ustanovljeno je da bi RH željela zadržati nekakvu sposobnost nadzora svog zračnog prostora. Te su naznake nekih odluka (praćenih i najavama daljnjeg prikupljanja podataka za nekakvu informiranu odluku) jasno upućivale prema raspisivanju novog RFI kao kvalitetnog sredstva za takvo informiranje. Dodatnu je ozbiljnost ovim naznakama dalo i usvajanje novog DPR-a u Saboru, 9. prosinca prošle godine – gdje je napomenuto: “Konačna odluka o mogućnostima i modelu održavanja sposobnosti borbenog zrakoplovstva, kao financijski najzahtjevnija, donijet će se do kraja 2016. godine“.

U međuvremenu se o novim borbenim zrakoplovima razgovaralo i 7. travnja, opet na Vijeću za obranu. U to su vrijeme javnošću krenule kružiti spekulacije o iznosu od 400 milijuna eura koje bi RH navodno bila spremna uložiti u tako nešto – što je cifra veća i od one koju se ukupno potrošilo u projekt Patria. No, službeni su izvori zapravo ostali suzdržani. Od ministra Ante Kotromanovića RTL televizija 8.travnja ove godine dobila je tek dvije izjave. U onoj o tipovima zrakoplova koje se razmatra, spomenuo je: “Vidjet ćemo. I polovni F-16, vidjet ćemo i južnokorejski F-50. Znači, naša skupina će razmotriti sve varijante. Nakon toga će to predložiti Vladi… znači, najbolje tri, po našem viđenju. Tada bi Vlada donijela odluku da napravimo jednu međuresornu skupinu” – dok se o pitanju raspoloživih novaca od Kotromanovića čulo: “Ja se nadam da to ne bi trebao biti problem. Predsjednik Vlade jučer je jasno deklarirao se ‘ZA’. I Predsjednica je to potpuno podržala. I,u ovom trenutku su to za Ministarstvo obrane sigurno dobre vijesti“.

Što dalje?

S jedne strane, ostaje za očekivati reakcije pozvanih država i proizvođača vojne opreme, o čemu će ovisiti i čitav spomenuti napor na prikupljanju informacija za opet nekakvu “taktičko-tehničku” ili kako već konkretno nazvanu “stručnu studiju o mogućnostima PZO-a“. S druge strane, zanimljivo je zamijetiti i put kojim izgleda da MORH ubuduće načelno namjerava ići. Naime, nedvojbeno je da RFI predstavlja ishodište svih ozbiljnih i formalnih postupaka informiranja o aktualnome stanju na tržištu. No, nakon toga se mogući putevi dijele. Dok se iz brojnih proizvođačkih izvora ustrajno čulo o RFP (Zahtjev za ponudom) kao idućem koraku nabavnih postupaka – MORH se ovdje odlučio za RFQ, Zahtjev za cjenikom, kao za drugu stepenicu postupka. Ta razlika nije samo verbalna, budući da RFQ podrazumijeva bitno čvršći stav i pripremljenost kupca (u ovom slučaju RH) – koji prije ikakvih pregovora, u samom svom zahtjevu, obično točno i podrobno definira svoje ukupne potrebe, zahtjeve po pitanju kvalitete, rokove i uvjete, često ujedno predlažući i sam nacrt konačnoga ugovora. Za razliku od toga, RFP je tu početno ponešto fleksibilniji. On od prodavača traži ponudu – temeljem koje se onda obično ulazi u detaljnije pregovore o detaljima posla. Prodavačko preuzimanje inicijative za izradu takve ponude daje toj strani određenu slobodu, po pitanju konfiguracija, rokova i sadržaja paketa kojeg se nudi – no, jasno je da to onda traži i dodatne cikluse pregovora ne bi li se došlo do uzajamno prihvatljivoga rješenja. Time se često RFP koristi u slučajevima kada je jasno da se traži dugoročniji, otvoreniji i više partnerski odnos, dok je RFQ učestaliji kod kupovina roba koje su više standardizirane, i gdje se misli odlučivati usporedbama više unaprijed čvrsto definiranih ponuda, izraženih kroz svojevrsni cjenik.

Kako bilo da bilo, za sve ove informativne ili kupoprodajne opcije ishodište je u raspisivanju Zahtjeva za informacijama (RFI), o čemu se još spekuliralo početkom travnja ove godine. Sada je takvim nagađanjima došao kraj, i novi hrvatski RFI je od danas ponovo konkretno na stolu. Kakvo će jelo na tome stolu zapravo biti servirano, tek ostaje za vidjeti!