Predstavljena knjiga “Cijena rata”

 

U utorak je u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru predstavljena knjiga „Cijena rata – hrvatski model financiranja Domovinskog rata od 1991. do ’95. godine“, novinara i publicista Dražena Rajkovića. Radi se o knjizi proizašloj iz Rajkovićevog magistarskog rada pod nazivom „Hrvatski model financiranja Domovinskog rata“, obranjenog na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu krajem 2011. godine.

"Cijenu rata" su predstavili (redom): Silvije Orsag, Dražen Rajković, Denis Kuljiš, Dušan Bilandžić, Antun Tus

“Cijenu rata” su predstavili (redom): Silvije Orsag, Dražen Rajković, Denis Kuljiš, Dušan Bilandžić, Antun Tus

Rajkovićev mentor pri izradi magistarskog rada, dr. Silvije Orsag, napomenuo je da je riječ o znanstveno-istraživačkom radu zanimljivom i za širu publiku. U svom radu, Rajković je postavio 2 hipoteze: (1) hrvatski model financiranja Domovinskog rata nije bio optimalan sa stajališta dosadašnjih svjetskih iskustava financiranja ratova, obzirom na zatečeno stanje i postignuti stupanj gospodarskog razvitka i (2) moguće je procijeniti, ili barem približno rekonstruirati, ukupne troškove financiranja Domovinskog rata, uzimajući u obzir vidljive i nevidljive izvore financiranja. Poseban problem u ovom istraživačkom poduhvatu je taj što ne postoji previše primarnih izvora za ovu temu, a oni koji postoje – dobrim su dijelom sakriveni iza oznaka tajnosti. Zbog toga je većina materijala za knjigu dobivena temeljem osobnih razgovora autora s izravnim sudionicima tih događaja. U zaključku povjerenstva koje je valoriziralo ovaj rad, a u kojem je bio i današnji guverner HNB-a Boris Vujčić, posebno se ističe netransparentnost financiranja Domovinskog rata i značajnije postojanje tzv. „nevidljivog“ financiranja, koji zahtijevaju daljnja objašnjenja kako bi se u značajnijoj mjeri otkrili uzroci nepovoljnih gospodarskih prilika koje su potom instalirale više kriza nakon okončanja Domovinskog rata.

Umirovljeni general Antun Tus: potpuna nepripremljenost hrvatskog državnog vrha za rat koji lupa na vrata

Umirovljeni general Antun Tus: potpuna nepripremljenost hrvatskog državnog vrha za rat koji lupa na vrata

Jedna od teza iznesenih u knjizi je da cilj tadašnje državne vlasti nije bio postizanje brze, a time i jeftin(ij)e pobjede, već stvaranje društvenog sloja koji bi novoj vlasti omogućio dugogodišnju vladavinu. O tome kako se Hrvatska pripremala za oružanu borbu govorio je umirovljeni general Antun Tus, napominjući da prije svega treba imati na umu da je „u Domovinskom ratu ’91. voljom hrvatskog naroda i građana Hrvatske ostvarena i oružanom borbom obranjena u Domovinskom ratu samostalna hrvatska država – Republika Hrvatska“. Međutim, već na samom početku formiranja samostalne RH trebalo je na državnoj razini (barem) imati u vidu mogućnost ratnog oblika rasformiranja Jugoslavije.

 „Nepripremljenost Hrvatske za oružanu borbu, nepripremljenost za ovakav rat kakav smo imali, bila je potpuna. Mi nismo imali ni vojsku, ni oružje, a agresija je već počela – da govorimo o onoj zvaničnoj koju UN priznaje – aneksijom Baranje i ulaskom u istočnu Slavoniju u srpnju mjesecu ’91. Tako je prvi dio oružanih snaga koji je vršio operativan razvoj, što se tiče JNA i Srbije, ulazio u Hrvatsku i duboko je zašao unutar Hrvatske. Da smo mi tek u rujnu mjesecu (1991., op.a.) shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelnog vodstva koje bi moglo da barem vojnički odradi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, brigade, obrane gradova, poput Vukovara i drugih, sami već radili, ali se država nije pripremala. Svi su bili sami za sebe nosioci obrane određenih prostora“,

kazao je Tus, dodajući kako je on osobno upozoravao predsjednika države (Franju Tuđmana, op.a.) da „nije pet minuta preko 12“, već su prošla puna dva mjeseca. Tek je tada, sredinom rujna ’91., predsjednik Tuđman donio odluku da se može krenuti u neka selektivna osvajanja prostora RH. Druga bitna značajka je – paralelnost ratova, kada hrvatski državni vrh odlučuje da, umjesto zaokruživanja fronte u Hrvatskoj, ima važnijih interesa u Bosni i Hercegovini. No prvotna pomoć Bošnjacima pretvorila se u rat protiv njih, što je i produžilo i otežalo rat u Hrvatskoj. Tako je Domovinski rat trajao od ’91. do ’95. godine, što ga svrstava u jedan od velikih ratova, pa Tus smatra da bi itekako trebalo istražiti zbog čega se Hrvatska našla u takvoj situaciji dugotrajnih ratnih sukoba. „Jedan od razloga je bio i taj što je Europa bila preslaba za bilo kakvu učinkovitu ulogu – politika Francuske i Britanije (a posebno Britanije) bila je takva da Srbi ne mogu biti krivci i pokušavali su na sve načine onemogućiti Hrvatsku da ranije okonča ratove na ovim prostorima“, smatra Tus.

Recenzent knjige, akademik Dušan Bilandžić, živopisno se nadovezao na generala Tusa, prisjećajući se kako su mu dva generala JNA najavila da „za dva dana ide napad na Sloveniju, a za Hrvatsku – ne znamo“. Bilandžić je o tome odmah izvijestio hrvatski državni vrh, koji ga prima vrlo skeptično: „Ma nema ni govora o tome. Nikakav napad ne dolazi u obzir, rata biti neće. To je dezinformacija“. Takav stav i ne čudi, uzme li se u obzir da je državnom vrhu tada ipak nešto drugo bilo na pameti. Tadašnjem novom potpredsjedniku RH Bilandžiću u sjećanju je itekako ostala prva sjednica Predsjedništva RH – 1. točka dnevnog reda: imenovanje mandatara Stipe Mesića za predsjednika Vlade, i 2. točka dnevnog reda: plaće! Predsjednik Tuđman je dao prijedlog: „Vama, potpredsjednicima, 4 tisuće maraka. Meni – 7 tisuća! Tko je protiv?“ Bilandžić je jedini protiv: „Nije fer da mi sebi određujemo plaću. Treba saborska komisija da odredi vrhu. Drugo – ako mi povećamo duplo u odnosu na one koje smo jučer smijenili, dakle – to je prvi dan naše vlasti, onda će ministri, pomoćnici, savjetnici, pa općine, gradovi, i za tri mjeseca više nema para, gotovo je, ode državna blagajna!“ „Treba ljude dobro platiti da ne bi bili sluge korupciji i mitu“, objasnio je Tuđman, dodavši: „A kriteriji? Čuo sam da Račan ima toliko!“ Pametnome dosta!

Denis Kuljiš i Dušan Bilandžić dali su posebno živopisnu notu predstavljanju knjige

Denis Kuljiš i Dušan Bilandžić dali su posebno živopisnu notu predstavljanju knjige

Savjet novinskog urednika Denisa Kuljiša publici u KIC-u bio je da knjigu čita po dijelovima i samo kada je jako dobro raspoložena, jer je sadržaj takav da se „odmah poželiš ubiti“.

Kad se ovako govori, izgleda kao da je taj rat izgubljen i da nikome ništa nije donio. To nije točno. Ovo su sve gubici i gubitnici. Ali ima i lijepi broj dobitnika – vi znate da se cijelo vrijeme, a tu je i kvantificirano, cijelo nacionalno bogatstvo Hrvatske – znači, cijela njena ekonomija je završila u privatnim rukama sa neznatnim prihodom za državni budžet. Za 200 milijuna maraka je prodana cijela hrvatska ekonomija. A i tih 200 milijuna maraka je otplaćeno od tih poduzeća koja su preuzeli. (…) Mi znamo sve o poraženima – to smo mi. Ali ne znamo ništa o pobjednicima – govori se o nekih 200 obitelji. Ne znam tko je to lansirao, ali mi je to strašno semantički zanimljivo – da se govori o obiteljima. Pa nisu pljačkale obitelji, nego pojedinci. Nikad se ne kaže: banku su opljačkala 3 maskirana predstavnika 3 obitelji! To su 3 razbojnika, koliko ja znam, a to što oni imaju žene, djecu, ljubavnice – kog je to briga!? To je bila čista pljačka, organizirana!

Ta činjenica – što prikrivene što bjelodane pljačke, uvelike je utjecala na to da je rat trajao gotovo 5 godina, a ne možda 6 mjeseci, koliko je realno mogao trajati, zaključio je Kuljiš: „On je trajao i vodio se na takav način jer je to bilo u interesu te prevratničke grupacije koja je htjela preuzeti nacionalnu ekonomiju.“

Autor Dražen Rajković: konačno podvlačenje crte

Autor Dražen Rajković: konačno podvlačenje crte

Nestrpljiviji dio publike tek je na kraju prezentacije knjige „Cijena rata“ od samog autora Dražena Rajkovića čuo dugo iščekivani odgovor – koliko nas je sve to koštalo. Prije podvlačenja računa, treba imati na umu da ni hrvatska država, ni hrvatska Vlada kao njen predstavnik nikada nisu predale tzv. „završni račun Domovinskog rata“. Međutim, 1999. godine Hrvatska je Haaškome sudu podnijela tužbu protiv Srbije i Crne Gore protiv genocida i u tome je spomenuta ratna šteta od 10,5 milijardi nekadašnjih njemačkih maraka. Ta je šteta utvrđena pomalo dvojbenom metodologijom – utvrđeni su normativi potrošnje hrane, goriva i municije po vojniku, dok je Rajković vlastitim izračunom došao do toga da je taj trošak u nekim kategorijama, npr. za gorivo, podcijenjen za 30 posto. Tako se, po njemu, dođe po sume od minimalno 12 milijardi maraka. Osim toga je utvrdio i da je štokholmski Institut za mir pronašao podatak da je kupovina oružja koštala 3 milijarde – to je već 16, dok je on sam pronašao još jednu milijardu koja nije prikazana u proračunu – to se odnosi na prodaju stanova, financijski inženjering, prodaju poduzeća, itd. Tome treba pribrojiti i iskaz Dušana Vire, bivšeg glasnogovornika MORH-a, koji u knjizi o Slobodanu Miloševiću spominje zaradu od trgovine oružjem, koja se kreće između 3 i 4 milijarde dolara – naravno, radi se o ukradenom novcu. Sve skupa, kada se podvuče crta, u razdoblju Domovinskog rata ukradeno je oko 6 milijardi maraka. No treba imati na umu, upozorio je na kraju predstavljanja knjige „glavni računovođa Domovinskog rata“ Dražen Rajković, da su to sve grube i vrlo konzervativne procjene!

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.