NATO: prvih 70 godina

 

Gotovo pa komično iz današnje perspektive zvuči kako je začetak NATO-a, pokrenutog na današnji datum prije sedamdeset godina potpisom 12 članica na Sjevernoatlanski pakt, bio potaknut Njemačkom. Naime, obrambeno organiziranje u Europi nakon Drugog svjetskog rata pokrenuto je još 1947. godine kad su Francuska i Velika Britanija potpisali ugovor o zajedničkoj obrani protiv potencijalnog novog napada Njemačke, nazvan Sporazum u Dunkirku. Zanimljiv izbor grada za potpis. Zbilja se može kazati kako su europske države u toj drugoj polovici četrdesetih imale već PTSP od Njemačke, koja je pojedinačno bila glavni katalizator dva svjetska rata. Jer, taj se ugovor potpisuje iako je Njemačka u tom trenutku razrušena i pod vojnom okupacijom. Godinu dana nakon toga ugovoru su se priključile i tri zemlje Beneluxa, stalne mušterije Njemačke kad krene u svjetske ratove. Njemačka je i dalje okupirana, napomenimo. Negdje u to vrijeme nastaju i planovi o udruženju država koje bi uključivalo i Amerikance, pri čemu više problematični kao potencijalni protivnik nisu samo Nijemci, nego i nova atomska sila, druga na svijetu, Sovjetski Savez. Krajem ožujka i početkom travnja 1948. godine održani su tajni sastanci o tome, koji su na kraju 4. travnja 1949. godine završili potpisivanjem Sjevernoatalnskog sporazuma. Sporazum su, osim gore spomenutih pet država i SAD-a, potpisale još i Kanada, Danska, Portugal, Norveška, Italija te Island. Središte organizacije koju su prozvali NATO bilo je, kao i danas, u Bruxellesu.

Varšavski ugovor 1955. potpisalo je 6 zemalja: Albanija, Bugarska, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i SSSR

Vojno gledajući, do Korejskog rata Savez zapravo nije imao nikakva djelovanja, da bi tijekom tog obračuna u Aziji poslužio kao glavna točka pokušaja integracija i usuglašavanja zajedničkog vojnog djelovanja. Kroz to vrijeme se već kristaliziraju Kina i Sovjetski Savez kao glavni oponenti NATO-a. Ključna stvar, koja će dovesti do Hladnog rata, događa se 1955. godine. Zapadni dio Njemačke, sastavljen od francuske, britanske i američke okupacijske zone, izdignuo se iz pepela, godinu ranije postali su i svjetski prvaci u nogometu što je djelovalo homogenizirajuće na naciju, a ponovno im je dopušteno da imaju malu obrambenu vojsku. I oni se odlučuju, nakon Grčke i Turske, također pristupiti NATO-u. Direktan odgovor Sovjetskog Saveza je Varšavski ugovor, dogovor država pod njihovim utjecajem o vojnom savezu, koji će sljedeća tri i pol desetljeća biti suparnik NATO-u u tzv. “Hladnom ratu”.

Hladni rat

Tijekom Hladnog rata, SAD je držala dio nuklearnog naoružanja na Okinawi

U svojoj suštini, priča je bila jednostavna: Sovjeti i njihovi sateliti imali su nakanu oklopnim armijama probit se u Njemačku i pregaziti potom Europu do Atlantika. NATO je imao plan zaustaviti brzo napredovanje “Varšavaca” dovoljno dugo da se u Europu dopreme brojne američke snage. I jedna i druga strana kao B opciju, ukoliko im se izjalove početne nakane, imaju upotrebu atomskog oružja. Povijesno gledajući, postoji realna mogućnost da je baš to atomsko oružje dovelo do činjenice da nikad nije vođen direktan oružani sukob NATO-a i Varšavskog pakta. Čista spoznaja da je svaka od strana u sukobu doslovno u mogućnosti uništiti druge djelovala je kao psihička kočnica na putu prema globalnom ratu. Ta igra zatvorenog pokera najviše se užarila za vrijeme Kubanske krize, u kojoj su Amerikanci i NATO ispali pobjednici, prije svega zbog temeljitih obavještajnih informacija koje je imao tadašnji američki predsjednik John Kennedy. Rat u Vijetnamu zapravo je bio proxy rat Sovjetskog Saveza i Amerikanaca, odnosno NATO-a, ali su obje strane pazile da ne dođe do frontalnog sukobljavanja koje bi mogao dovesti do micanja prefiksa “proxy”.

Spomenik ruskim vojnicima u Afganistanu (Jekaterinburg, Sverdlovska oblast)

Još jedan proxy rat dovest će do spleta okolnosti koje će u konačnici označiti i obilježiti djelovanje NATO-a i svih američkih saveznika u posthladnoratovskom razdoblju. Sovjetska invazija na Afganistan krajem 1979. godine, koja će se pretvoriti u desetogodišnji gerilski rat, nagnala je Amerikance da naoružavaju te novčano i logistički podupiru gerilske skupine protiv komunističkog agresora, a među njima i tada malenu islamističku organizaciju, koja će na kraju biti jezgra Al Kaide.

Te godine su dokazale i da NATO funkcionira samo s čvrsto definiranim vanjskim neprijateljem, dok razmirice unutar članica mogu dovesti i do ozbiljnih sukoba. Tako su se Turska i Grčka pokačile oko Cipra, na koji su obje države polagale utjecajno pravo, a sve je rezultiralo vojnom intervencijom Turske na tom otoku 1974. godine. U sukob se umalo uključila i Grčka, što bi bio direktan rat dvije NATO članice, ali na kraju je Atena samo potpomagala grčki dio otoka. NATO kao savez pokazao je tada da zapravo nema pravi odgovor ukoliko dođe do ratne situacije između dvije članice.

Posthladnoratovsko razdoblje i “Hladni rat 2”

Teroristički napad 9/11: avion United Airlinesa zabio se u južni neboder WTC-a

Nakon raspada istočnog bloka krajem osamdesetih i početkom devedesetih NATO se do 2001. godine tražio, jer je postalo nejasno tko bi mogao biti agresor na članice. U jednom trenutku nisu nerealno izgledale projekcije da bi jednog dana i Rusija mogla postati članica Saveza – u doba Borisa Jeljcina takvo što i nije bilo van pameti. A onda se dogodio teroristički napad na Sjedinjene Države, koji je terorizam pretvorio u globalnog neprijatelja Saveza. Iako su u tom ratu novog oblika snage među ostalim i NATO članica, uvijek predvođenih Amerikancima, bez većih problema okupirale Afganistan i Irak, ne može se kazati kako je taj rat dobiven. Dapače, kompliciranost ratovanja protiv nejasno definiranog neprijatelja, asimetričnost samog terorizma, te upotreba novih oblika komunikacija dovele su do toga da NATO i danas pokušava složiti neku baš funkcionalnu obranu od terorizma.

U međuvremenu se i stanje u Rusiji promijenilo. Vladimir Putin je postao poludiktatorski tip čelnika te države, s vojnim vrhom je razvio nove taktike koje su uspješno kombinirale vojno djelovanje s političkim, ekonomskim i kibernetičkim, te je Rusija ponovno postala dominantni suparnik ovog saveza. Sedamdeset godina nakon osnutka, Moskva je ponovno neprijatelj broj jedan, a Kina se polagano pojavljuje na obzoru kao veliki budući izazov.

Hrvatska i NATO

George W. Bush potpisuje protokol o pridruživanju RH NATO-u

Čudan je put imala Hrvatska s NATO-om, još od priželjkivanja priključivanja početkom devedesetih, uz nadu da bi to dovršilo oružani sukob na ovim prostorima. Kraj devedesetih dočekan je u radikalno drukačijem stanju, a tadašnji predsjednik Franjo Tuđman javno je NATO-u prijetio oružanim sukobom zbog pola sela na granici s Bosnom i Hercegovinom. S današnjim otklonom može se pretpostavljati da je to bilo u nekoj mjeri uvjetovano i tadašnjim zdravstvenim stanjem predsjednika. Ipak, dolazak najprije Ivice Račana na vlast, a potom i Ive Sanadera, jasno je trasirao put Hrvatske u NATO. On je i službeno bio gotov prije točno deset godina i tri dana, kada je tadašnja hrvatska veleposlanica Kolinda Grabar Kitarović u Washingtonu položila ispravu o pristupanju Savezu.

Generalno gledajući, hrvatsko učešće u NATO-u za sada je pozitivno. Iako je politika uspješno izbjegla referendum o pristupanju, znajući da nikada ne bi prošao, statistika kaže kako niti jedan naš vojnik u NATO misijama, kao i onima koje se može kroz utjecaj povezati s NATO-savezom, za sada nije smrtno stradao. Istovremeno, članstvo je donijelo političke bodove, ali i ekonomske. Hrvatska vojna industrija je u velikom naletu sada već duže od pet godina, i iako se samo njen manji dio može povezati direktno s ugovorima sa Savezom, nesumnjivo je da samo članstvo predstavlja referencu industriji.

Veleposlanstvo Ruske Federacije u RH ovako čestita današnju 70- obljetnicu NATO saveza

Hrvatska za sada uspješno brodi i po pitanju proračuna, koji je top tema u Savezu proteklih godinu dvije.  Od dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD-u vanjska politika Washingtona je shizofrena, uz jednu jasnu ideju koju Trump prezentira: saveznici moraju više ulagati u obranu. Što u najvećoj mjeri nije dovelo do tog povećanja koliko do novih osebujnih budžeta, kojih se ni Goldman Sachs ne bi postidio u vrijeme friziranja grčkih financija pred ulazak u eurozonu. Hrvatska se nedavno približila prosjeku članica Saveza, uz veliku rezervu. Naime, dosta država plaćanja vojnim veteranima drži kao dio proračuna, dok smo mi to donedavno držali potpuno drugom stavkom u temeljnom financijskom  dokumentu države. No, sada se i ta stavka – braniteljske mirovine – uključila u izračun izdvajanja za obranu, ne vodeći pritom računa o posljedicama tog poteza. A što misli o NATO-vom povećanju obrambenih izdvajanja, danas je na svojoj Facebook stranici jasno pokazalo i Veleposlanstvo Ruske Federacije u RH.

 

*Gost autor: Danko Radaljac, novinar specijaliziran za teme s područja obrane

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.