„Evo ih, evo ih!“, čulo se u subotu, 13. svibnja, ispred Zrakoplovno-tehničkog centra na prvom Zrakoplovnom danu u Velikoj Gorici. Najveće uzbuđenje publike zavladalo je dolaskom naše jedine akro-grupe „Krila Oluje“, koja se velikogoričkoj i zagrebačkoj publici odužila zaista sjajnom predstavom na nebu. „Krila“ od 10. travnja imaju novog vođu grupe, natporučnika Darka Belančića, i u dosadašnjih nekoliko nastupa pokazuju kako su tijekom protekle 2 godine itekako dobro izabrani piloti nove postave, kao i da im ne nedostaje samopouzdanja i ambicije za nova postignuća. Nakon šokantnog odlaska tadašnje postave „Krila Oluje“ u proljeće 2015., najveći teret oživljavanja nove grupe pao je na leđa nekadašnjeg člana i vođe grupe pukovnika Damira Barišića. U samo par tjedana Barišić je okupio nove pilote i postavio novi letački program, a najveću je potvrdu kvalitete dobio 2016. na prestižnom RIAT-u, gdje su „Krila Oluje“ osvojila nagradu kao najbolja svjetska vojna akro-grupa. Ostavivši „Krila“ mlađoj generaciji, pukovnik Barišić ostaje vezan uz grupu kao njen mentor, a protekle dvije izuzetno uzbudljive godine bile su dobar povod za razgovor s donedavnim vođom „Krila Oluje“.

Kada ste 2012. napuštali AG Krila Oluje, jeste li mislili da je to konačno „zbogom“? Mislite li to i sada, nakon što ste posljednje 2 godine vodili grupu, ili ostavljate prostora za „nikad ne reci nikad“?

Svakako da sam to mislio tada, još prije 5 godina, u suprotnom ne bih toliko emotivno doživio slijetanje nakon zadnjeg nastupa na aeromitingu u Češkoj u rujnu 2012. godine, za koji sam bio uvjeren da je moj zadnji nastup u „Krilima Oluje“. Jednako tako i sada vjerujem da je nastup „Krila Oluje“ krajem ožujka u Puli bio moj zadnji nastup, iako je ovaj put bilo manje emocija jer sam izlazak prežalio još one 2012. godine. A „nikad ne reci nikad“ uvijek vrijedi, iako vjerujem da ovaj put ipak neće biti potrebe za nekim mojim novim povratkom.

2015. godine, nakon odlaska pilota, činilo se da je naša jedina akro-grupa na rubu gašenja. Što je kod Vas osobno presudilo da se prihvatite obnove grupe, i što ste si tada zacrtali kao ciljeve?

Prije svega, moram reći da 2012. godine, kada sam napuštao akro-grupu nakon više od 8 godina letenja u istoj, motiva i želje za letenjem u „Krilima Oluje“ sam imao jednako kao i prvog dana kada sam počeo letjeti u grupi. Ali jednostavno sam u tom trenutku bio najstariji član i dugogodišnji vođa grupe, jedini preostali aktivni član od originalne postave koja je osnovala „Krila Oluje“, te smo u istom sastavu letjeli 4 sezone još od 2009. do 2012. godine. Ipak se neka promjena nakon 4 sezone morala dogoditi i najlogičnije je bilo da ja, kao najstariji, napustim grupu tada, u jesen 2012. godine. Tako da, kada se dogodio ovaj odlazak tadašnje postave „Krila Oluje“ u 2015. godini, nije uopće bilo upitno da li ja imam volje uhvatiti se obnove grupe – bio sam oduševljen što ponovo mogu letjeti u grupi i da pritom nikom ne zauzimam mjesto. Ujedno sam spašavao nešto u čijem sam stvaranju sudjelovao 10 godina ranije i čijem razvoju sam posvetio većinu svoje karijere. Znao sam i da imamo dovoljno kvalitetnih pilota u Eskadrili aviona koji u vrlo kratkom vremenu mogu doći na razinu osposobljenosti potrebnu za kvalitetne i sigurne javne nastupe, s obzirom da su se već od ranije nalazili u nekom našem širem krugu potencijalnih kandidata.

Odmah sam tada i iznio svoje planove – za nešto manje od dva mjeseca imati spremnu petorku za javne nastupe, tijekom ostatka sezone ubaciti i šestog člana, iskoristiti prvu sezonu za uigravanje grupe i povratak na najviši nivo po pitanju izvedbe programa, drugu sezonu za povratak na svjetsku scenu i međunarodne aeromitinge, te zatim nakon druge sezone provesti transformaciju u sljedeću postavu s novim vođom akro-grupe. Sve navedeno je uspješno i ostvareno. Uz to svoj neočekivani povratak u grupu sam svakako želio iskoristiti ne samo za dostizanje ranijih standarda, već i za neke iskorake i ostvarenje nekih starih neostvarenih želja, koliko god to bude moguće. Odlazak na RIAT, suradnja s „Frecce Tricolori“ i uvođenje kovita u paru u program nastupa bile su neke od tih želja. 

U stručnim krugovima vlada mišljenje da su posljednje dvije godine bile najspektakularnije od postojanja grupe. Koji su posebni dosezi tijekom tog razdoblja)?

I ja sam osobno prošle godine u nekoliko navrata iznio tvrdnju da je sezona 2016. i tadašnja postava zasigurno najuspješnija u povijesti „Krila Oluje“. Nije ni prijašnjim postavama nedostajalo ostvarenja ili uspješnosti, pogotovo uzevši u obzir specifičnosti i okolnosti djelovanja svake od postava. Ali činjenica je ipak da je svrha postojanja svih akro-grupa, pa tako i naše, promocija vlastitog ratnog zrakoplovstva, oružanih snaga i svoje države općenito. A bolje promocije od medijskog odjeka na nacionalnoj i svjetskoj razini nakon osvajanja glavne nagrade na najprestižnijem svjetskom vojnom aeromitingu RIAT (UK) mi nismo imali u ovih 13 službenih sezona nastupa. I u tom kontekstu, 2016. godina je svakako do sada najuspješnija sezona. Uz to, RIAT se dogodio svega godinu dana od okupljanja nove postave, većina novih članova nikada do tada nije niti napustila zračni prostor RH u svojoj karijeri, a otišli su na svoj prvi međunarodni nastup, na najdalje gostovanje i na najznačajniji aeromiting u povijesti „Krila Oluje“, te sa svega desetak domaćih nastupa iskustva uzeli glavnu nagradu na RIAT-u. Zaista je riječ o fantastičnom i neočekivanom uspjehu. Prošle dvije godine će ujedno biti upamćene i po najvećem broju službenih nastupa u jednoj sezoni (21 nastup u 2016.g.), ali i po vrlo uspješno realiziranoj suradnji sa „Frecce Tricolori“.  

Što je grupi, osim ponosa, donijelo osvajanje Mača kralja Huseina? Da li se osvajanje te prestižne nagrade moglo bolje iskoristiti i promovirati u javnosti?

Mislim da je osvajanje te nagrade bilo relativno dobro popraćeno u javnosti, pogotovo na informativnoj razini neposredno nakon osvajanja nagrade. Svi mediji u RH, a i mnogi izvan RH prenijeli su tu informaciju. Uostalom, na povratku s RIAT-a od ulaska u zračni prostor RH imali smo pratnju dežurnog dvojca MiG-21, a na Plesu su nas dočekali tadašnji ministar obrane, načelnik GS i zapovjednik HRZ i PZO uz gotovo sve predstavnike medija. Osvajanje te nagrade bila je bez sumnje još jedna potvrda iznimne kvalitete i statusa „Krila Oluje“ na svjetskoj razini. Ali, kao što ste sami rekli, nagrada je pilotima i grupi prvenstveno i isključivo donijela osjećaj ponosa i zadovoljstva zbog osvajanje te prestižne nagrade. Između ostalog, osvajanje nagrade bila je potvrda svih onih iskrenih komplimenata koje sam 2015. godine pri predstavljanju nove postave javno izrekao za tadašnje nove članove.

Što će biti Vaši zadaci kao savjetnika i mentora grupe? U kojem smjeru bi se KO trebala dalje razvijati?

Još prije dvije godine, kada sam definirao svoje planove za obnovu „Krila Oluje“, bio sam svjestan da na mlađe kolege mogu prenijeti sve osim godina iskustva, jer neke situacije jednostavno moraju sami proživjeti kako bi temeljem njih u budućnosti mogli donositi pravilne odluke u kritičnim situacijama, prvenstveno kada su u pitanju međunarodni preleti i nastupi. Stoga sam odmah rekao da ćemo promjenu vođe grupe ovaj put izvesti nešto postupnije uz određeno prijelazno razdoblje, jer do sada bi uvijek kod promjene vođe grupe stari i novi vođa imali praktički isti broj međunarodnih nastupa iza sebe, a ovaj put iz grupe izlazim ja s gotovo 40 inozemnih nastupa i ostavljam njih s iskustvom od svega 3 međunarodna nastupa. Zato ću ove sezone još ostati vezan uz grupu u smislu praćenja grupe na svim njihovim nastupima, na aeromitinzima kada to  bude organizacijski moguće, ali ne u nekoj formalnoj savjetničkoj ulozi, već mi je jednostavno želja biti u neposrednoj blizini grupe ako i kada zatrebaju moje iskustvo u nekim situacijama.

Što se daljnjeg razvoja tiče, sam program nastupa i manevri su odavno dosegli vrhunski nivo, malo toga se bez dima po tom pitanju može značajnije mijenjati, a i po pitanju većine ostalih segmenata svakodnevnog funkcioniranja grupe je više manje sve posloženo i uhodano. Ali kao što sam već puno puta istaknuo, natporučnik Belančić je izvrstan pilot i svestrani kreativac, te svakako vjerujem da će dati svoj osobni doprinos oblikovanju i daljnjem razvoju funkcioniranja „Krila Oluje“.

Dugo se lome koplja oko toga trebaju li KO dim za još spektakularniji nastup. Koji su razlozi da do nabave i upotrebe dima nije došlo svih ovih godina, te da li se uopće još razmišlja o dimu kao nužnoj opciji?

Pa neke pretjerane potrebe za lomljavom koplja i nema, iz razloga što je potpuno jasno da je dimna instalacija uobičajeni i sastavni dio nastupa gotovo svih svjetskih akrobatskih grupa, te da ista uvelike pospješuje efekt koji se ostvaruje samim nastupom. I najjednostavniji manevri uz upotrebu dima postaju atraktivniji za publiku od nekih najzahtevnijih. Najbolji primjer je iscrtavanje srca na nebu koje izvode gotovo sve grupe ili slični letački nezahtjevni elementi koji s dimom postaju najupečatljiviji trenutci nastupa. Dakle, mi s dimom nećemo imati tehnički kvalitetniji nastup od onog kojeg trenutno imamo i koji je odavno prepoznat u stručnim krugovima kao najviša svjetska klasa, ali bi mogli imati uvelike atraktivniji nastup iz perspektive publike. S obzirom da „Krila Oluje“, kao i sve druge akro-grupe, postoje za i zbog publike – onda je svakako interes da i naša grupa jednog dana „zadimi“.

Osnovni razlog zbog kojih nakon svih ovih godina „Krila Oluje“ još uvijek nemaju dim je iznimno visoka cijena službene tvorničke dimne instalacije. S  druge strane postoje vrlo jefitine altrenativne instalacije na tržištu, ali u njihovom slučaju je upitna konačna cijena jer je potrebno izraditi potencijalno vrlo skupe ugradbene projekte i certifikate (upravo oni čine najveći dio cijene tvorničke verzije instalacije), kao i što je potpuno jasno da se njihovom ugradnjom potencijalno poništava tvornička jamstva za sve dijelove unutar pogonske grupe na čiji rad dimna instalacija može utjecati. Dakle sve se svodi na izbor između odluke o nabavi provjerenog i sigurnog, ali skupog tvorničkog sustava ili odluke o značajno jeftnijoj, ali riskantnijoj opcije alternativnih instalacija na tržištu.

Da li je tijekom posljednje 2 godine došlo do promjena pri stvaranju određenog „poola“ pilota koji bi jednoga dana mogli letjeti u KO, kako se više ne bi ponovila situacija iz 2015. godine? Koje osobine i sposobnosti mora imati pilot da bi mogao postati pilotom akro-grupe?

Sadašnji članovi grupe su svjesni da će se u grupi u ovom sastavu, uz minimalne izmjene, morati zadržati duži niz godina jer su upravo oni bili planirani za postupni ulazak u grupu u nekoj doglednoj budućnosti, a morali su neočekivano ući svi odjednom u 2015. godini. U svakom slučaju satnik Penica je već završio obuku i nastupa kao demo-pilot, te na poziciji komentatora „Krila Oluje“ čeka sljedeću prigodu za ulazak i početak svoje obuke za letenje u akro-grupi. Kad su u pitanju karakteristike budućih članova, svakako je ključni preduvjet što bolja tehnika pilotiranja u grupnom i akrobatskom letenju. Uz zahtjevane generalne osobine za poziv vojnog pilota, potrebna je i izražena motivacija za ovakav oblik letenja i sklonost timskom radu, te su poželjne i što bolje komunikacijske vještine s obzirom na česte istupe u medijima.

Kakva je uloga KO u popularizaciji HRZ i općenito OS RH u javnosti, te može li ona biti veća? Kako piloti KO pomiruju svoje redovne radne/obučne zadaće s uvježbavanjem letenja u KO?

Sve svjetske vojne akro-grupe imaju istu svrhu postojanja, a to je promidžba poziva vojnog pilota i letenja općenito, privlačenje novih kadrova u redove ratnog zrakoplovstva, promidžba oružanih snaga i svoje države na inozemnim nastupima. Efekt koji se postiže je proporcionalan s učestalošću i načinom korištenja grupe. Tu svakako ima prostora za napredak, pogotovo kad je riječ o nastupima u RH. Što se svakodnevnog funkcioniranja grupe tiče, piloti „Krila Oluje“ su svjesni da su njihovi letovi za uvježbavanje nastupa sporedna zadaća, i njih osobno i same eskadrile, te se nastoji što manje utjecati na redovne zadaće. U praksi to za njih znači dodatni napor, dodatne obaveze i ograničenja. Već i samo okupiti svih 6 pilota „Krila Oluje“ na istom mjestu u isto vrijeme je problem iz razloga što su u okviru svojih redovnih zadaća u Eskadrili aviona angažirani na različitim letačkim obukama, u različitim ulogama i ponekad u različitim smjenama. Čak u nekim segmentima osobnog karijernog razvoja grupa može biti otegotna okolnost – kao kad su u pitanju razni oblici usavršavanja ili školovanja, a posljedično i napredovanja u činu. Obaveze u grupi ograničavaju pilote grupe u velikom broju mogućnosti koje njihovi kolege imaju, sve dok su članovi grupe.

Nedavno je došlo do razmjene posjeta s akro-grupom „Frecce Tricolori“ (nažalost, zbog lošeg vremena odgođen je posjet engleske grupe „Red Arrows“). Da li je to uvod u neku jaču suradnju, ili uspostavljanje neke nove tradicije? Dogovara li se nešto slično i s drugim akro-grupama (npr. s „Patrouille de France“, ili sl.)

Suradnja s „Frecce Tricolori“ je moja davna želja o kojoj sam već puno puta razgovarao s nekoliko prošlih zapovjednika talijanske akro-grupe. Prošle godine sam to napokon uspio inicirati, te ove godine i realizirati, na obostrano veliko zadovoljstvo. Moja ideja je bila iskoristiti vrlo malu udaljenost između naših matičnih baza za suradnju, razmjenu iskustava i zajedničko letenje pilota te uvježbavanje programa u fazi priprema za nadolazeću sezonu. Koliko god zvučalo jednostavno, ipak je taj planski proces na bilateralnoj razini prilično složen i ograničen po pitanju broja aktivnosti na razini godine, te niti jedna grupa nije željela na račun ove suradnje izgubiti neku drugu aktivnost, kao što je odlazak na neki međunarodni aeromiting. Taj problem sam zaobišao na način da sam predložio jednodnevne posjete radnim danom unutar radnog vremena što je troškove svelo na minimalne, odnosno gotovo da ih i nema. A onda su preostali samo benefiti kojih ima mnogo, te nije bilo više prepreka da se ovo realizira, trebalo je samo puno upornosti i strpljenja posljednjih pola godine jer je ipak ovakav slučaj bio prvi takve vrste i za njih i za nas. Svakako da je ovogodišnja suradnja značajno dodatno zbližila naše dvije grupe koje imaju prijateljske odnose još od prvih zajedničkih nastupa na aeromitinzima, te je potvrđen obostrani interes da ovo preraste u tradicionalnu suradnju koju bi provodili svake godine tijekom ožujka ili travnja.

Mogućnost ovakvog letenja s kolegama iz vjerojatno najpoznatije svjetske akro-grupe donosi uvid u njihovo iskustvo skupljano tijekom 57 godina njihovog postojanja, te svakako imamo priliku mnogo toga korisnoga vidjeti i naučiti. Od same organizacije i funkcioniranja, pripreme i analiza letova, procedura i postupaka tijekom letova, itd. S druge strane, iako postojimo puno kraće i daleko smo na nižem organizacijskom stupnju, imaju i oni od nas ponešto za vidjeti prvenstveno kada je u pitanju letački program. Nakon naših zajedničkih letova u Zadru i Rivoltu teško je bilo reći da li smo bili više mi oduševljeni letom s njima, ili oni letom s nama. Piloti obje akro-grupe jedva čekaju sljedeću godinu i prigodu za nove posjete i zajedničke letove. Što se „Red Arrows“ tiče, s njima i drugim grupama ovakva jednodnevna suradnja nije naravno organizacijski moguća zbog udaljenosti. Inače, „Krila Oluje“ već dugi niz godina imaju jako bliske odnose s većinom najpoznatijih europskih akro-grupa i sve te grupe odavno čekaju priliku za posjetiti nas u Zadru.

Ima li 93. ZB u Zemuniku mogućnosti ponuditi stranim akro-grupama uvježbavanje na ovim našim prostorima? Da li bi za time uopće postojao interes u sklopu neke bilateralne obrambene suradnje?

Mislim da neki takav interes ni ne postoji iz razloga što sve poznate akro-grupe postoje već desetke godina i kao takve su odavno pronašle kvalitetne načine za svoju pripremu i uvježbavanje. Uostalom, pripreme za sezonu kakve oni imaju bi paralizirale zadarski aerodrom s obzirom da te grupe u fazi priprema lete tri puta dnevno, pet dana u tjednu. Oni u mjesec dana priprema naprave trenažnih letova koliko „Krila Oluje“ naprave u godinu dana. Stoga gotovo sve strane grupe koriste zrakoplovne baze gdje su glavni korisnici i mogu zatvoriti zračni prostor samo za svoje potrebe. A mi u Zadru imamo svakodnevno letenje 6 tipova vojnih zrakoplova plus civilni komercijalni promet i uklapanje akro-grupe u sve to je iznimno kompleksno, pogotovo tijekom ljeta. Ako želimo letjeti iznad zadarskog aerodroma moramo se prilagoditi svim drugim korisnicima koji su najčešće prioritet ispred potreba „Krila Oluje“.  

Zamjenik ste zapovjednika Eskadrile aviona, koja je ipak u javnosti ponešto manje vidljiva u odnosu na EBA-u, ili Eskadrilu helikoptera (pogotovo nakon dolaska OH-58D) ili transportnih helikoptera. Koji je značaj Eskadrile aviona u HRZ i OS RH, te muče li je isti problemi kao i spomenute eskadrile, pogotovo kada je u pitanju održavanje i starost zrakoplova?

Eskadrila aviona je kolijevka HRZ i PZO, eskadrila u kojoj svi budući piloti HRZ i PZO prolaze selekcijsko letenje i svoju temeljnu letačku obuku na avionu Zlin, a piloti aviona kasnije i naprednu obuku na Pilatusu. Uz letačku obuku provodimo letove za potrebe Obalne straže, pružamo potporu drugim postrojbama unutar HRZ i PZO, te sudjelujemo u obuci i vježbama sa pripadnicima drugih grana i postrojbi OS RH. Već godinama vrlo uspješno provodimo i komercijalnu obuku pilota omanskog ratnog zrakoplovstva. Možda je dovoljno reći da Eskadrila aviona na godišnjoj razini ostvari nalet koji iznosi gotovo koliko i zbroj naleta svih ostalih eskadrila HRZ i PZO. Naravno, letačka obuka je manje zanimljiva za javnost od medicinskog prijevoza ili gašenja požara pa se Eskadrila aviona u medijima vrlo rijetko spominje osim u kontekstu „Krila Oluje“ koja djeluju u okviru Eskadrile aviona.

Kad je u pitanju ispravnost i sigurnost letenja jedan od pozitivnih razloga zašto se Eskadrila aviona rijetko spominje u javnosti je i činjenica da u proteklih 20. godina od dolaska Pilatusa do danas tijekom gotovo 60,000 sati naleta nismo imali niti jednu nesreću ili gubitak aviona. Uz kvalitetu i profesionalan pristup letačkog kadra za to je naravno zaslužan naš prvi i drugi stupanj održavanja, za koji imam samo riječi pohvale. Za sada nemamo posebnih problema s avionima s obzirom da su po pitanju ostvarenog naleta tek na prvoj trećini svog očekivanog vijeka. Eventualno se može razmišljati o nekakvoj modernizaciji tijekom preostalog životnog vijeka kako bi dodatno proširili mogućnost obuke vlastitih pilota, i ujedno proširili ponudu za školovanje stranih pilota.

Ponešto je razočaravajuće da niste adekvatno nagrađeni za rad i postignuća u KO tijekom protekle dvije godine. Koje su Vaše ambicije, i gdje se vidite kroz 5 godina?

Ne samo tijekom protekle dvije godine, već više od deset godina, „Krila Oluje“ su zasigurno jedan od najpoznatijih ambasadora RH u svijetu. Nastupe „Krila Oluje“ uživo su vidjeli milijuni gledatelja na naprestižnijim europskim zrakoplovnim manifestacijama, a za prikazanu letačku vještinu osvojila su brojna priznanja i nagrade. Vjerujem da su i na nacionalnoj razini zasigurno prepoznati ostvareni iznimni rezultati i doprinos „Krila Oluje“ u promociji RH. Što se osobnih ambicija u budućnosti tiče, prije svega se nadam da ću pronaći neki novi adekvatan izazov u svojoj karijeri, mada je potpuno jasno da teško mogu naći nešto usporedivo sa izazovom i ponosom letenja u „Krilima Oluje“. Ne vežem svoju daljnju pilotsku karijeru isključivo uz kabinu aviona, ali pretpostavljam da ću još neko određeno vrijeme provesti u Eskadrili aviona.