Nakon što je Afganistan brzinski pao u ruke talibana, međunarodna je zajednica pokrenula evakuaciju svojih državljana i Afganistanaca koji su tijekom posljednjih 20 godina radili za međunarodne snage. Tako je 17. kolovoza Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH priopćilo da je uspješno realizirana evakuacija 26 hrvatskih državljana iz zemlje podno Hindukuša. Samo 10 dana kasnije, točnije 28. kolovoza, u zagrebačku zračnu luku sletjela je skupina od 19 afganistanskih državljana, koji su u Kabulu radili kao potpora delegaciji Europske unije. Europska služba za vanjskopolitičko djelovanje (EEAS) pozvala je, naime, članice Unije da prihvate osoblje EU iz Afganistana – ukupno oko 500 domaćih ljudi, koji su tijekom protekla dva desetljeća obavljali razne poslove za misiju EU.

O spomenutim evakuacijama, kao i o hrvatskom djelovanju u Afganistanu, na posljednjoj sjednici saborskog Odbora za obranu (održanoj 16. rujna) govorio je ministar obrane RH Mario Banožić. Iako se Hrvatska povukla iz Afganistana još u jesen 2020. godine, njeno djelovanje u toj zemlji do danas nije sagledano na meritoran način, niti je Hrvatski sabor na bilo koji način obaviješten o učincima ili problemima hrvatskog angažmana u tamošnjim NATO-misijama. Zato je bilo zanimljivo čuti ministra obrane barem o nekim načelnim stvarima. Razgovor o Afganistanu potaknuo je zastupnik Domovinskog pokreta Željko Sačić, upitavši Banožića postoje li planovi za sprječavanje velikog migrantskog vala iz Afganistana, te koliko je Hrvatska ukupno utrošila novaca tijekom svog angažmana u Afganistanu?

Ministar Banožić je odmah na početku podsjetio na nedavni neformalni sastanak ministara obrane EU održan 1. i 2. rujna u Ljubljani na kojem se, među ostalim, razgovaralo i o angažmanu EU u odnosu na Afganistan.

„Razgovarali smo o 3 teme – prva tema je definitivno bila izbjegavanje bilo kakvog oblika ljudske katastrofe koje je vezana za Afganistan – među njima su upravo i migrantski procesi koje smo osjetili 2015. godine, i treća je ona u konačnici do čega je došlo uopće do djelovanja u Afganistanu, a to je riječ o stvaranju bilo kojeg oblika terorističkih organizacija i u tom pogledu je bilo i otvorene rasprave na tom sastanku, s tim da bi konkretno imali… konkretne odgovore imali na sljedećem sastanku ministara koji bi trebao biti sredinom 10. mjeseca u Bruxellesu gdje bi se razgovarali o konkretnim aktivnostima, na koji način bi se djelovalo prema ova tri cilja. Tu sam siguran da ćemo dobiti bar nekakav mogući okvir koje bi bile obveze i na koji način bi RH bila uključena u cijeli proces. Ono što smo se svi složili na tom sastanku, znači, upravo po ove tri teme da će se učiniti sve da se spriječi bilo kakav oblik ljudske katastrofe u Afganistanu, da se isto tako spriječi budući razvoj djelovanja terorističkih organizacija i u konačnici ovaj dio koji se odnosi na migrantske procese i pitanje koje ste vi postavili“,

obratio se Banožić zastupniku Sačiću. „Afganistan je za nas bio izazov“, nastavio je ministar obrane, dodavši kako se cijela drama događala u vrijeme godišnjih odmora, pa dio ljudi nije bio ni svjestan što se sve „događa iza scene“. Ministar Banožić tu je posebno istaknuo ulogu hrvatske obavještajne zajednice:

„Ja moram tu pohvaliti našu Vojno-obavještajnu agenciju i Obavještajnu agenciju s brzinom djelovanja koju smo mi imali u tom trenutku u Afganistanu, i to je u konačnici rezultiralo da sve ljude koje smo planirali bili prvotno i izvukli iz Afganistana jer upravo je naša obavještajna zajednica imala pripremne popise ljudi, njihove lokacije i točne aktivnosti koje treba obaviti da bi se u datom trenutku sigurno povukle i zato smo riješili tako brzo naš problem“.

No tu djelovanje hrvatskih obavještajaca nije stalo – dapače, nastavilo se iz razloga koji tek treba riješiti:

„Ono što je još ispred nas izazov – to je da imamo na popisu još oko stotinjak ljudi koji su u konačnici bili ti koji su pomagali Republici Hrvatskoj, našoj Hrvatskoj vojsci… Riječ je o osobama, njihovim članovima obitelji, koji su bili tu – da li u obliku prevoditelja, liječnika, ili bilo kakav oblik potpore koju su pružali nama. Nažalost, to su ljudi koji su došli u kasnijim popisima i oni su ostali u Afganistanu, i ono što aktivno radimo u suradnji sa pojedinim ministrom obrane, konkretno Turskom – na nju se najviše oslanjamo jer oni uistinu uvijek imaju jedan poseban status – da na taj način pomognemo… Bila je prvotna ideja kopnenim putem izvlačenje ljudi, međutim to je malo… malo… malo nesiguran način, odnosno nitko ne može jasno procijeniti sigurnost toga ishoda… I onda smo se odlučili na jednu dugoročnu… srednjoročnu aktivnost koja se odnosi na formiranje ponovno zračnog mosta između Kabula i Europe, odnosno ostatka svijeta, i na taj način bi pokušali upravo u suradnji sa…sa…sa…sa… sa turskim ministrom i ostalima organizirati da povučemo ove ljude koji su… Mi smo ih za sada uspjeli s našim obavještajnim podacima maknuti iz oba područja, pod navodnicima da su oni sad na sigurnom, i to je definitivno što spada u naše u ovom trenutku djelovanje, djelovanje konkretno što se tiče Afganistana“.

Iako su ti domaći ljudi sada „na sigurnom“, što je u Afganistanu jako klimavi pojam, pitanje je, naravno, mogu li oni dočekati to europsko srednjoročno rješenje. Europska unija za sada se ponajviše bavi pisanim osudama talibanskog režima i njegovog „ugrožavanja građanskih, političkih, društvenih, ekonomskih i kulturnih prava i dobiti ostvarenih u posljednja dva desetljeća“. Tako barem stoji u zaključcima Europskoga vijeća od 21. rujna, u  kojima se – među ostalim – naglašava kako se talibanskoj Vladi neće dati nikakav legitimitet, te da je jedan od prioritetnih poslova EU pokretanje regionalne političke platforma o suradnji s neposrednim susjedima Afganistana kako bi se spriječilo prelijevanje negativnih učinaka na regiju, te podržala gospodarska otpornost i regionalna gospodarska suradnja. Europsko vijeće je zaključilo i da bi minimalna prisutnost EU na terenu u Kabulu – ovisno o sigurnosnoj situaciji – ipak olakšala isporuku humanitarne pomoći i praćenje humanitarne situacije, a također bi se na taj način lakše mogao koordinirati siguran odlazak svih stranih državljana i Afganistanaca koji žele napustiti zemlju. No nije da se Europskom vijeću baš žuri, pa će se pitanjem Afganistana ponovno baviti tek u listopadu, kao što je najavio i ministar Banožić. Tada bi, kako je rekao, Hrvatska mogla dobiti i neke nove obveze vezano za Afganistan.

Iako se to pitanje postavljalo i ranije, nakon pada Afganistana učestalo se pitalo koju je tu korist imala Republika Hrvatska, i koliko ju je to sve koštalo. To je pitanje ministru Banožiću postavio i Željko Sačić, te dobio ministrov odgovor ponešto drugačiji od onog o 2,3 milijarde HRK koji je Ministarstvo obrane RH dalo Jutarnjem listu 14. rujna ove godine:

„Procijeniti troškove nečeg od 20 godina – dalo bi se to zbrajati, iskreno, s obzirom na misije i sve… Mi imamo nekakve procjene da je riječ do 2 milijarde kuna da je potrošeno u ovom cijelom periodu, međutim to je podatak koji bi vam ja uistinu volio izračunati pa da bude uistinu kao moja tvrdnja da je to tako. Ali evo, otprilike, koliko je meni informirano, to bi bio otprilike taj iznos u ovih 20 godina“.

Osim ovoga troška, koji ipak nije potpun bez računice koliko se novca od 2 milijarde vratilo natrag u državni proračun, tu su ipak i neki mjerljivi benefiti, zaključio je Banožić:

„Govoreći o iskustvima, prije svega moramo reći da smo u tih 20 godina imali jednu žrtvu, Josipa Briškog – to je možda evo na kraju i momenat koji se pokazao kao jedna pozitivna prilika u konačnici za nas jer izvući ovih 20-ak ljudi bilo je puno lakše zato što mi više nismo imali praktički naše vojske tamo za razliku recimo od Njemačke i ovih zemalja koje su imale puno veći broj vojnika. I naša ta odluka koju smo imali iz lipnja pokazala se na kraju kao nešto dobro što smo u konačnici sad imali završavanje ovoga  problema. Naša pozicioniranost unutar samoga NATO-a i drugih mirovnih misija i operacija je u biti takva da je naša vojska uistinu cijenjena po našim sposobnostima, našoj opremi, i dobili smo jedan respektabilan ugled među ostalim zemljama članicama, odnosno svim onim saveznicima koji su bili u Afganistanu, a u konačnici to se prelilo i na sastav naše mirovne misije i operacije. Tako da, evo, svaka kuna koja je utrošena u Afganistanu – ako govorimo kroz žrtvu Josipa Briškog – je problem, ali ako govorimo kroz značaj za Hrvatsku vojsku mi smo se tu dobrano izgradili u 20 godina“.

Nažalost, sve to nije značilo mnogo vandalima koji su u ponedjeljak 20. rujna na vinkovačkom groblju u Grobljanskoj ulici nagrdili mural oslikan u spomen pokojnog skupnika Josipa Briškog. Dok PU vukovarsko-srijemska traga za nepoznatim počiniteljima, ostaje nejasno što je nekoga tako fasciniralo po pitanju Sirajuddina Haqqanija, jednog od rijetkih preživjelih sinova pokojnog Jalaluddina Haqqanija (mudžahedinskog zapovjednika svojedobno sklonog Mohammadu Yunusu Khalisu, a kasnije talibanskom ministru zaduženom za granice i plemenska pitanja, te njihovim guvernerom provincije Paktia). Za Sirajuddinom Haqqanijem su Sjedinjene Države svojedobno raspisale nagradu od 10 milijuna USD radi organizacije niza napada na domaće i strane snage te razne civile, da bi taj vojni čelnik talibanske šure iz Quette onda 7. rujna 2021. godine osvanuo proglašen i novim ministrom unutarnjih poslova talibanskog Islamskog emirata Afganistan – što je stvorilo dodatan problem u ikakvim potencijalnim odnosima poraženog Zapada i pobjedničkog talibanskog režima.