Svjedočenjem bivšeg inspektora obrane, generala Joze Miličevića, u četvrtak 21. studenog nastavljeno je suđenje Berislavu Rončeviću i Ivi Bačiću u slučaju kamioni. Miličević je pred sucem Željkom Horvatovićem ponovio većinu toga o čemu je ranije svjedočio na saborskom istražnom povjerenstvu i prilikom prvog suđenja za kamione 2010. godine. U četvrtak je Miličević ponovio da je plan rada Inspektorata za 2005. pripremljen godinu dana ranije, poslan ministru na usuglašavanje, ali u konačnici nikada nije potpisan. No izostanak potpisa nije bio razlog da se po tom planu ne postupa, budući da je Zakonom o obrani i Pravilnikom o radu Inspektorata obrane propisano da inspektori obrane mogu postupati samostalno, bez potrebnih odobrenja. Također, rekao je Miličević, plan rada Inspektorata obuhvaća sve nadzorne poslove i civilnog i vojnog sektora (dakle, i MORH-a i OS RH). Tako je planom obuhvaćen i nadzor cjelokupnog sustava nabave i ugovaranja u MORH-u tijekom 2004. godine, a ne isključivo nadzor nabave nebojnih motornih vozila. U timu koji je provodio nadzor bilo je 6 članova/inspektora, a za provedbu nadzora bio je zadužen Miličevićev pomoćnik Ivan Kozlica. Tim je, po već uhodanom protokolu, mjesec dana ranije najavio dolazak u nadzor, i zatražio pripremu sve potrebne dokumentacije.

Inspektorat na djelu

Sve dok im nije ukazano na sporan ugovor o nabavi kamiona, inspektori nisu uočili nikakve nepravilnosti u sustavu nabave i ugovaranja. Podrobnijim uvidom u nabavu nebojnih motornih vozila, uočeno je da je taj natječaj velike vrijednosti poništen i da je nastavljeno izravno pregovaranje. Slaven Zdilar (tadašnji načelnik SROM-a) i Ojdana Žužul (tadašnja načelnica Službe za nabavu i ugovaranje) inspektorima su rekli da „oni u tome nisu sudjelovali“, i da je sve to odrađeno u uredu pomoćnika ministra Ive Bačića. „Nakon toga“, rekao je Miličević, „nismo mogli dobiti na uvid bilo kakvu informaciju i dokumentaciju o postupku nadmetanja i kupnji kamiona, odnosno neposrednog ugovaranja“.

Još tijekom obavljanja nadzora, Miličević je nekoliko puta zvao Rončevića i Bačića, objašnjavajući im kako je inspektorima potreban dublji uvid u ovaj slučaj. Svaki put bi dobio odgovor da su Vojna policija i Vojno-sigurnosna agencija već napravile svu potrebnu kontrolu, te da se – želi li izvješće o njihovom nadzoru – javi ravnatelju VSA-e generalu Gordanu Čačiću. Potom je, na Čačićev prijedlog, Miličević poslao Radmila Jaska i još nekoliko ljudi iz Inspektorata obrane u ured ravnatelja VSA, ali umjesto dokumentacije dočekalo ih je ismijavanje i obrazloženje kako ne mogu dobiti izvješće jer je riječ o „državnoj tajni“. I sam Rončević, posvjedočio je Miličević na Županijskome sudu, rekao je „kako je sve u redu, jer su VSA i VP sve provjerile, i time je nadzor završen“. Tako inspektorima nije preostalo ništa drugo nego pozabaviti se krnjom, ali dostupnom dokumentacijom – najsporniji im je bio omjer broja vozila i njihove cijene, budući je GS OS RH tvrdio kako za 56 nebojnih vozila za potrebe OS RH ima osiguran 21 milijun kuna, a u konačnici je nabavljeno 39 vozila za oko 34 milijuna kuna. Inspektorima je pomoglo i to što su na web-portalu Ministarstva obrane objavljeni podaci o cijenama za pojedine kategorije vozila, što su onda usporedili s dostupnom dokumentacijom i cijenama ponuđenim u prvom, poništenom natječaju. U tom je natječaju najniža ponuda za 76 vozila iznosila 38 milijuna kuna. Tražeći dodatne informacije, inspektori su na odbijenicu naišli i u GS OS RH – Glavni stožer u potpunosti je prekinuo komunikaciju. Time se njima zatvorio i uvid u vojni dio sustava, kojeg bi Inspektorat formalno nedvojbeno morao biti u stanju nadzirati. Na to su inspektori počeli zvati auto-kuće i raspitivati se što znači npr. „jedinična cijena do registracije“, kako bi bili sigurni što je u ponudama zaista navedeno.

Problemi su za Miličevića započeli nakon što je ponovno od tadašnjeg ministra obrane Berislava Rončevića zatražio dostavljanje sve dokumentacije iz koje se može vidjeti na koji način je došlo do realizacije nabave kamiona (budući je iz odluke Ive Bačića o poništenju natječaja proizašlo da se izravna pogodba trebala voditi s više ponuditelja). Inspektori su željeli utvrditi tko je sve bio pozvan na izravnu pogodbu, i kako je ona okončana ugovorom s IVECO-m. Rončević je potom od Miličevića zatražio izvješće o nadzoru nabave kamiona, tj. nebojnih motornih vozila. Miličević je, tvrdi, rekao da će napraviti i predati cjelokupno izvješće o nadzoru ukupnog sustava nabave i ugovaranja, što Rončevića nije zanimalo, pa je i dalje insistirao samo na izvješću o nadzoru nabave kamiona, što je i napravljeno. „Kada sam predao izvješće nisam više pozivan na kolegije i isključen sam iz komunikacije. Sve je preuzeo moj pomoćnik Kozlica, cjelokupnu komunikaciju između MORH-a i Inspektorata obrane“, posvjedočio je u četvrtak Jozo Miličević. Pročitavši izvješće, Rončević je nazvao Miličevića i povišenim glasom i uvredljivim tonom prigovorio nestručnost inspektora i sadržaj samoga dokumenta. Razgovor je nastavljen u svibnju 2005., na sastanku u 4 oka: „Berislav Rončević predložio mi je da izvješće poderem i bacim, govoreći da će se sve to zaboraviti“, rekao je Miličević, pozvavši se na to da su izvješće sačinili iskusni inspektori: „Rončević mi je rekao da će inspektore izbaciti iz sustava obrane. Najavio mi je da će me se što prije riješiti jer ne želi ljude koji ruše sustav i rade protiv Vlade!“

Kraj o.d. mandata

Miličević je u to vrijeme bio obnašatelj dužnosti glavnog inspektora obrane, s mandatom koji je, sukladno zakonu, okončan 1. travnja 2005. Nakon toga je trebao biti ili potvrđen ili opozvan. Službeno nije dobio ni jedno ni drugo – jednoga je dana, rekao je u četvrtak sucu Horvatoviću, shvatio da mu je bitno umanjena plaća, na što su mu iz Kadrovske službe MORH-a objasnili da je to zato što više nije obnašatelj dužnosti glavnog inspektora obrane, iako je redovno i svakodnevno dolazio te radio taj posao. Ni primopredaja nije napravljena kako treba – nakon što je Miličević po okončanju radnoga dana otišao na bazen, u njegov su ured došli tadašnji ministar Rončević, tajnik Barać i novi inspektor obrane (Mate Obradović, op.a.) i izvršili primopredaju. Istovremeno, „iz Ureda Predsjednika RH su mi rekli da je Rončević tražio moje umirovljenje“, prisjetio se Miličević, ne želeći otkriti tko je bio uredsko „duboko grlo“: „Rečeno mi je da je Predsjednik Republike tražio da se pismeno obrazlože razlozi za moje umirovljenje, što nikada nije učinjeno“. Naknadno mu je izletjelo kako je upravo od samog tadašnjeg predsjednika RH Stipe Mesića čuo da se tražilo njegovo sklanjanje u mirovinu.

Umjesto umirovljenja, dobio je prekomandu na funkciju zapovjednika Ratne škole te na mjesto zamjenika ravnatelja HVU (tada još uvijek ponešto zlobno zvanog i “groblje slonova”), a šikaniranje se nastavilo. Miličević je izravno prozvao tadašnjeg ravnatelja HVU Mirka Šundova koji mu je postavio zamjenika i dodijelio ured u drugoj zgradi, uz zabranu komunikacije s pretpostavljenim Miličevićem i napomenu kako će komunicirati izravno s njim (Šundovom) kao zapovjednikom HVU-a. Od 2007. pa do 2009. Miličević je bio neraspoređen, nakon čega je poslan u SAD na školovanje, a danas je vojni izaslanik RH u Kini – dužnost s koje je i doputovao svjedočiti pred Županijski sud na Zrinjevcu.

Vidljivo iznerviran, Berislav Rončević uložio je nekoliko prigovora na svjedočenje Joze Miličevića. Prvo je prigovorio na Miličevićevu tvrdnju da mu je sugerirao da se podere nalaz inspektora, budući je on uredno bio arhiviran u Kabinetu ministra, i dan-danas se tamo nalazi. Prigovorio je i tvrdnjama o šikaniranju i Miličevića i djelatnika/inspektora koji su obavljali nadzor – iz kadrovske evidencije MORH-a vidljivo je da su svi oni još dugo ostali u službi, rekao je Rončević. Osim toga, nastavio je bivši ministar, Miličević nije mogao biti razriješen jer nije bio ni postavljen, već je samo obnašao dužnost glavnog inspektora obrane. Također, Rončević tvrdi i da Miličević nije mogao biti razriješen u svibnju 2005. godine, jer u tom slučaju ne bi mogao potpisati nalaz (za kojeg je sam Miličević u svjedočenju rekao da je sastavljen 31. svibnja 2005. godine). Rončević je upozorio i na to da je tijekom njegovog ministarskog mandata (koji je trajao do 8. siječnja 2008.) Miličević imao raspored, te da on nikada nije tražio njegovo umirovljenje, niti je iz Ureda Predsjednika došao ikakav zahtjev za očitovanje oko umirovljenja.

Time je bilo dovršeno svjedočenje generala Joze Miličevića. Riječ je o iskazu koji se svojim sadržajem, ali i temama koje su otvorene za raspravu, strukturno razlikovao od sličnoga saslušanja iste osobe pred saborskim Istražnim povjerenstvom 2009. godine. Dok su odvjetnici obrane na te teme željeli postaviti nekoliko pitanja, USKOK se tome izričito protivio, što je potom prihvatio i sudac Horvatović. Time smo ostali uskraćeni za niz zanimljivih objašnjenja – budući su neki osnovni elementi iskaza generala Miličevića tu bili zajednički, iako je tada prvenstveno u pitanje bilo dovedeno pravo Inspektorata obrane da u svome radu nadgleda MORH kao civilnu instituciju (koja bi, načelno, trebala biti nadređena uniformiranoj vojsci, temeljem načela civilne kontrole nad oružanim snagama). U četvrtak, 21. studenog, ta je ovlast uzeta kao nesporna, ne bi li se u pitanje dovelo pravo Inspektorata da nadgleda Glavni stožer i same Oružane snage RH, iako se time zapravo dovodi u pitanje sama osnova smislene zasnovanosti institucije Inspektorata obrane. Tada se moglo čuti da to nekima i nije upitno – budući su “VSA i VP sve provjerile, i time je nadzor završen” – a da, pri tome, nije zasebno otvarano načelno pitanje: “Je li vršenje takvih provjera uopće bilo u opisu posla VSA (koja, mimo pitanja sukoba interesa, ujedno daje i članove u sva takva povjerenstva) i Vojne policije”?