Današnje svjedočenje Spomenka Eljuge iz Pravne službe MORH-a trebalo je biti posljednje u nizu iskaza svjedoka u slučaju „kamioni“. No zahvaljujući dopuni obrane drugooptuženog Ive Bačića, USKOK je zatražio, a sudsko vijeće Županijskog suda dozvolilo, pozivanje još jednog svjedoka – Damira Stručića, nekadašnjeg načelnika Protuobavještajne službe VSA.
Bačićevo iznošenje dopune obrane (koju je iznio 2. prosinca 2010.) uvelike je promijenilo atmosferu današnjeg, inače prilično revijalnog ročišta. Drugooptuženi bivši pomoćnik ministar u dosadašnjem je tijeku postupka nerijetko spominjan kao osoba koja je gotovo pa naredila izravnu pogodbu s Eurokamionom, pa je danas odlučio preokrenuti priču. Osnovno polazište za to je sam datum njegovog imenovanja za pomoćnika ministra – 11. studeni 2004. godine, a u tom trenutku ponude pristigle na pozivni natječaj bile su otvorene već tjedan dana (od 4. studenog 2004.). Tek je nakon imenovanja, rekao je Bačić nadopunjujući obranu iz 2010. godine, saznao da nešto ne valja u nabavi kamiona, odnosno, kako je rekao: „Meni se tada činilo da nešto nije u redu, i da se radi o muljaži. „O čijoj muljaži?“, Bačić je odgovorio: „Muljaži ljudi koji su sudjelovali u postupku“!
Na takav ga je zaključak navela činjenica što je ustanovio da su se neprestano mijenjali tehnički zahtjevi te broj vozila, kao i to što je Uprava za logistiku GS OS RH u izvješću od 25. studenog 2004. točno specificirala marke vozila koje treba nabaviti, što nije uobičajeni zahtjev, smatra Bačić. Kao friški pomoćnik ministra sa svojevrsnim “špurijusom”, Bačić je od tadašnjeg ravnatelja VSA Gordana Čačića i načelnika Protuobavještajne službe Damira Stručića zatražio izvid o tome što se događa u postupku nabave nebojnih motornih vozila. Nakon toga je, rekao je Ivo Bačić, došao dopis i odluka o poništenju natječaja, zbog čega je uvidio da se postupak nabave neće završiti do kraja 2004. godine, te će se morati nastaviti i 2005. godine.
Potom je 16. ili 17. prosinca 2004. pozvan na sastanak u kabinet ministra (na izlazu je navodno sreo vrlo ljutog i uzrujanog tadašnjeg načelnika GS OS RH Josipa Lucića), gdje su već bili Mate Raboteg, Ojdana Žužul, Gordan Čačić, a kasnije su došli i Josip Budimir i Slavko Barić. U kabinetu je vladala neugodna atmosfera, a Bačića je već na vratima dočekalo Rončevićevo pitanje „Što se da napraviti da se ta nabava provede“? Budući je do kraja godine ostalo tek 15 dana, Bačić je odgovorio kako nema uvjeta da se ta nabava provede do kraja godine (jer samo za formiranje povjerenstva treba barem tjedan dana). No ministar je u jednom trenutku rekao kako „donosi političku odluku“ da se ide na izravnu pogodbu, jer ima i „političku odgovornost realizirati ovu nabavu“ budući se radi o ispunjenju partnerskih ciljeva. Iako ga je Bačić ponovno upozorio da nema elemenata za provedbu nabave kamiona, Rončević je odgovorio kako mu je „dosta jalovih povjerenstava“ koja ni nakon godinu dana ne donesu zaključke, te da će formirati povjerenstvo od svojih najbližih suradnika kako bi se nabava ipak provela. Na Rončevićev poziv, Slaven Zdilar i Ivan Skol prezentirali su dotadašnji tijek postupka nabave, svoje viđenje iznijela je i Ojdana Žužul, da bi Zdilar potom zaključio kako većinu zadanih tehničkih uvjeta zadovoljavaju IVECO i Mercedes UNIMOG, ali i da iz ponuda nije potpuno jasno tko je što ponudio (odnosno, jesu li cijene izražene s PDV-om ili bez njega). Po Bačiću, ministar Berislav Rončević potom je zatražio tablicu svih ponuda s naznačenim cijenama, na temelju koje je zaključio da je najpovoljnija ponuda Eurokamiona (zastupnika za IVECO), te je naložio Zdilaru i Bačiću da se nađu s predstavnicima te tvrtke.
Sastanak na kojem su ispred IVECO-a sudjelovali Ivica Rilje, Sebastijan Mojsović i Marko Vukoja održan je 18. prosinca 2004. Bačić je od njih, izjavio je pred sucem Horvatovićem, tražio potvrdu da će, bez obzira na smanjenje količine vozila, ostati kod iste cijene koju su ponudili i u prvom natječaju, te da odobre popust od barem 5% u slučaju avansnog plaćanja. Nakon tog sastanka Zdilar je Bačića upozorio na to da postoji još jedan ponuđač za IVECO, tvrtka Benussi – to Bačić do tada nije znao, ali je, saznavši za to, zatražio da se i od njih zatraži očitovanje. Benussi se javio dan ili dva kasnije, obavještavajući ih da, u dogovoru s principalom, odustaje od svoje ponude jer ne može ispuniti sve tražene uvjete. I o tome, kao i o dotadašnjim saznanjima, Bačić je obavijestio Berislava Rončevića, koji je za 22. prosinca 2004. sazvao novi sastanak. Na njemu se ponovno razvila žučna rasprava o ispunjenju plana nabave, koju je presjekao sam Rončević izjavom kako formira povjerenstvo (s Bačićem na čelu, i Budimirom, Zdilarom i Ojdanom Žužul kao članovima, dok Matu Rabotega imenuje odgovornom osobom), te da se ide u izravnu pogodbu s Eurokamionom.
Zdilar je navodno tu upozorio kako bi bilo dobro ispuniti neke želje i zahtjeve načelnika GS OS RH (koji je preferirao vozila marke Mercedes), na što je Rončević navodno odvratio kako on „odgovara za proračunska sredstva, i određuje kada će se i što nabaviti, te da neće ispunjavati želje načelnika GS i predsjednika RH“. Iznoseći dopunu svoje obrane, Bačić je nekoliko puta ponovio kako je bio protiv svake nabave, pa je to ponovio i na ovom sastanku, upozoravajući kako 22. prosinca još uvijek nema suglasnost Ministarstva financija za avansno plaćanje. Rončević je insistirao na izvršenju svoje odluke, što je 23. prosinca potkrijepljeno i pismenom odlukom o formiranju povjerenstva i pokretanju izravne pogodbe – u tom je dokumentu pisalo da se trebaju nabaviti vozila vojne izvedbe, u okviru financijskih sredstava, i uz mogućnost ugovaranja nadogradnje vozila kod domaćih proizvođača. Budući je Rončević tu odluku donio u skladu sa svojim ovlastima, Bačić ju je bio dužan provesti (bez obzira što se s njome nije slagao), a nije bilo beznačajno ni to što ni drugi članovi povjerenstva nisu odbili postupiti kontra odluke. Na sam Badnjak i na tada održanom internom božićnom domjenku MORH-a članovi novog Povjerenstva podijelili su si zaduženja, gdje je Josip Budimir bio zadužen ishoditi odobrenje Ministarstva financija za avansno plaćanje (a i Rončević je navodno osobno zvao Šukera da to „malo požuri“). Prvog sljedećeg radnog dana, 27. prosinca, dogovoren je nacrt zaključka Povjerenstva (koje se, zbog nedostatka vremena, zaista nikada nije formalno sastalo niti je donijelo formalnu odluku), a Bačić je zadužio Duška Sliškovića da napravi prijedlog ugovora s otvorenim stavkama, kako bi se momentalno mogle unijeti eventualne promjene. Rončević je zatražio da se taj prijedlog ugovora dostavi u njegov kabinet, i on je 28. prosinca potpisan u prisustvu predstavnika Eurokamiona.
Svoju obranu Ivo Bačić završio je riječima:
„Poričem da sam bilo kada, u bilo kojoj situaciji, išta dogovarao s Berislavom Rončevićem za ovaj postupak nabave. Poričem da sam bilo koju tvrtku favorizirao, pa tako i Eurokamion, niti sam predlagao bilo kojeg ponuđača, a posebno ne Eurokamion. Nisam i ne smatram da sam išta kriv, niti sam prekoračio svoje ovlasti i zlorabio svoj položaj. Ja sam jedan od četvorice koji su provodili odluku ministra!“
Sudac Željko Horvatović upozorio je potom Bačića da je svojim iskazom odstupio od ranije obrane. Također ga je upitao zašto je tek sada, a ne i ranije, rekao kako je sumnjao da se radi o muljaži?! Bačić je odgovorio kako se u prvom postupku dogovorio s Berislavom Rončevićem da će on u svom iskazu navesti sve ovo o čemu je danas govorio Bačić. Međutim, Rončević to nije učinio.
„Osjećao sam se izigranim, pa sam odlučio iznijeti ono što se stvarno dogodilo“, rekao je Bačić.
