Rusko informacijsko ratovanje – švedski odgovor

 

Dogodi se misteriozni događaj. Ne može ga se jednoznačno pripisati, ali ciljana država taj napad s popriličnom sigurnošću pripisuje drugoj državi – koja onda pokreće kampanju dezinformiranja, ismijavajući metu i iznoseći lepezu drugačijih objašnjenja. Velika Britanija 2018. godine? Da – i Švedska, doduše bitno duže. Tijekom nekoliko prošlih desetljeća višestrukih lovova na podmornice u svojim vodama, Stockholm se suočavao sa sličnim kombinacijama „misteriozni-događaj-plus-dezinformacijska-kampanja“. Ostale zapadne države trebale bi učiti iz iskustva Šveđana.

Tijekom 16. listopada 2014. godine objavljene su vijesti da je švedski Ured za elektronički nadzor u obrani („Försvarets radioanstalt“ – FRA, National Defence Radio Establishment, nešto poput hrvatskog OTC-a, doduše pod nadležnošću tamošnjeg Ministarstva obrane) uhvatio radijski promet na jednom od ruskih kanala za hitne situacije. Idućeg dana, stanovnik stockholmskog arhipelaga obavijestio je švedske Oružane snage, kazavši kako je vidio nešto nalik na podmornicu. Oružane snage odmah su aktivirale svoju flotilu lovaca na podmornice i više drugih plovila. Kasnije te večeri, isti onaj Ured za elektronički nadzor uhvatio je enkriptiranu rusku radijsku komunikaciju, čiji je izvor izgleda bio na području unutar spomenutog arhipelaga.

Tri dana kasnije, Švedi još nisu pronašli sumnjivu podmornicu. Rusko Ministarstvo obrane je opovrglo navode da je bilo koja od njihovih podmornica bila u švedskim vodama, umjesto toga predloživši kroz ruske medije da se tu moralo raditi o nizozemskome plovilu. Drugi ruski mediji su pronosili kako je švedska mornarica zamijenila nekakvu životinju za podmornicu. Zatim su počeli tu pretpostavljanu podmornicu nazivati „švedskom fantomskom podmornicom“. Kada je lov obustavljen bez da je nađena podmornica, izgledalo je kao da su Rusi u pravu.

Ruska taktika je da se zadrži hladan izraz lica i posije nesigurnost među sve one koji ne raspolažu sa 100 posto sigurnim dokazima“, objasnio je umirovljeni general Sverker Göranson. „I Rusi uvijek nastoje postići da druga strana izgleda kao idioti. Čim se pojavila naznaka da bi uhvaćeni zvukovi mogli potjecati od životinja, Rusi su to prihvatili ne bi li nas ismijali“.

Kao švedski načelnik Stožera do 2015. godine, Göranson je nosio i konačnu odgovornost za potragu za podmornicom iz 2014. godine, a time je postao i posebnom metom ruskih ruganja. „Ruski mediji su pronašli video-isječak u kojem plešem na ABBA pjesmu u žutim kišnim čizmama, i to su pokazivali u neizmjernom broju navrata“, prisjetio se. „Njihova je poruka švedskoj javnosti bila – ‘nadležna osoba zadužena za te stvari u vašoj zemlji je klaun, kojem ne možete vjerovati’. Ismijavali su sve nadležne na svim razinama vlasti“.

—————————
Ruska parodija povodom službenih izjava generala Göransona s kraja veljače 2013.

—————————

Ovaj uzorak opovrgavanja i ismijavanja blizak je švedskim Oružanim snagama, koje su desetljećima lovile prema tragovima podmornica uzduž 2.700 km obale uz švedsko kopno i otok Gotland. Lov na podmornice sličan je dokumentiranju napada nervnim bojnim otrovima, samo je još teži. Podmornice, posebno mini-podmornice kakve često koristi ruska Mornarica, lako se skrivaju i bježe u plitkim arhipelaškim vodama.

Tijekom 27. listopada 1981. godine nije bilo poricanja činjenice da se sovjetska podmornica zatekla na švedskoj teritoriji; ona se nasukala u vojnoj zoni, u arhipelagu nedaleko južnog švedskog grada Karlskrona. U sučeljavanju koje je uslijedilo između Stockholma i Moskve o tome što napraviti s podmornicom i njenom posadom, čitavo je događanje preraslo u međunarodnu vijest. Ali, čak i suočeni s takvom sramotnom situacijom, Sovjeti su proveli briljantnu dezinformacijsku kampanju. Kapetan podmornice je izjavio da se posada izgubila nakon što su im zatajili svi navigacijski uređaji – koji su doduše funkcionirali bez greške kada su ih testirali švedski stručnjaci. „Svatko iole kritičan prema švedskoj službenoj priči mogao je naći scenarij koji bi odgovarao njihovim uvjerenjima“, kazao je Joakim von Braun, neovisni švedski vojni analitičar specijaliziran za ruske obavještajne i mornaričke operacije. „Sovjeti su ponudili pravu močvaru glasina i dezinformacija“. Uskoro je švedska javnost bila podijeljena oko toga je li podmornica namjerno ili nenamjerno završila u švedskoj vojnoj zoni.

Nasukana ruska podmornica S-363 nedaleko vojne luke Karlskrona, listopad 1981. godine

Naredne godine, švedska Mornarica nije uspjela uhvatiti sovjetsku podmornicu na koju se sumnjalo u vodama nedaleko Stockholma. „Našli smo ostatke tragova na dnu, ali su Sovjeti tvrdili da nisu imali nikakvih podmornica koje bi ostavljale takve tragove“, zamijetio je umirovljeni komodor Nils-Ove Jansson, koji je zapovijedao s više takvih lovova na pretpostavljene podmornice tijekom 1980-tih, a kasnije je služio i kao zamjenik ravnatelja državne vojno-obavještajne agencije. „Onda su rekli i da je to morala biti NATO podmornica. Njihovo je alternativno objašnjenje stvorilo sumnje u švedskoj javnosti, i dovelo do situacije gdje su mnogi Švedi mislili da izmišljamo lovljenja podmornica, ne bi li dobili više državnih novaca“.

Takve poruke djeluju na više razina. „Na jednoj razini Rusi šalju poruku koja govori: ‘Pogledajte što sve možemo napraviti’, ali onda sve to opovrgavaju“, izjavio je viceadmiral Kraljevske ratne mornarice sir Anthony Dymock, bivši stalni vojni predstavnik UK pri NATO. Do današnjeg dana švedska javnost ostaje podijeljena oko toga je li zaista i došlo do upada stranih podmornica. Jedna od aktivnih skupina skeptika, Medborgargruppen, širi ideju da takvi upadi postoje samo u mašti švedskih časnika.

Sve ovo odražava iskustva UK u slučaju trovanja Sergeja i Julije Skripal prošloga mjeseca. Predstavnici ruskih vlasti naznačili su da je nervni otrov došao iz Švedske, Češke Republike ili čak iz britanskih vojnih laboratorija. Iako su društvene mreže nešto novo, informacijsko ratovanje to zasigurno nije. „To što danas vidimo, s trolanjem donositelja odluka, predstavlja samo ponavljanje onoga čemu smo (švedske Oružane snage) već bile podvrgnute,“ rekao je Jansson.

Dapače, dugo iskustvo Švedske s kombinacijama napada i dezinformacijske kampanje u stilu događaja u Salisburyju dalo im je iskustva iz kojih i druge države mogu učiti. „Ne odgovarajte na dezinformacije“, savjetuje Göranson. „Nema smisla ulaziti u komunikacijski rat s Rusima. Pa ipak, koristite svaku priliku za dokazivanje suprotnoga od onoga što oni tvrde“. Tijekom duge karijere časnika za protupodmorničko ratovanje, Jansson je došao do istog zaključka. „Pritajite se, ne odgovarajte na provokacije. I zapitajte se tko ima koristi od dezinformacija koje oni šire“.

General Sverker Göranson, od 2011. do 2015. vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Švedska

Tijekom podmorničkog lova 2014. godine, Göranson je testirao svoj koncept odgovaranja pokazujući komade dokaznog sadržaja, uključujući tu i slikovne materijale, na konferencijama za medije. „To je efikasnije nego samo usmeno izlaganje, a kreira i dodatnu vjerodostojnost“, kazao je. Postoji, doduše, rizik da se neki od početnih dokaznih elemenata kasnije pokažu netočnima – kao što se to i dogodilo tijekom tog lova. Pa ipak, Göranson tvrdi da je ključno suprotstavljanje dezinformacijama ne kroz kontra-propagandu, već kroz redovito činjenično izvještavanje.

On također naznačuje da vjerojatno i dio novinara treba dodatnu obuku po pitanju iščitavanja vojnih informacija, a da bi države na meti trebale u korijenu rezati širenje informacija o događajima koji su vidljivo lažni. Prije nekoliko godina, ruskoj strani skloni twitter računi počeli su cirkulirati vijesti o ruskoj pomorskoj vježbi nedaleko švedskih voda. Novinari opće prakse prihvatili su te vijesti; mornarički stručnjaci su ih komentirali. Ubrzo je ta vježba postala velikom viješću. No, švedske Oružane snage nisu reagirale na tu provokativnu vježbu. Razlog tome je bio u činjenici da nije bilo nikakve vježbe – ali je tišina iz švedskih vojnih krugova otvorila prostor samozvanim ekspertima da postave okvire priče. „Završili smo otvarajući prostor samozvanim ekspertima koji su vidljivo pogriješili“, rekao je Göranson.

Ujedinjena Kraljevina neće biti posljednja zapadna država koja će se pridružiti Švedskoj u klubu „pogođenih ruskim hibridnim ratovanjem“, što samo dodatno podcrtava konačnu lekciju koju je naučio i Göranson: uvijek treba nastupati ujedinjenom frontom. Tijekom podmorničkog lova 2014. godine on je uvijek službene izjave davao zajedno s premijerom Stefanom Löfvenom i ministrom obrane Peterom Hultqvistom. Jednog dužnosnika se lako može otpisati kao klauna, ali u zajedništvu je dodatna snaga.

 

Ovaj tekst je autorica Elisabeth Braw 3. travnja 2018. godine objavila na američkom specijaliziranom portalu Defense One (http://www.defenseone.com/?oref=d-logo), pod originalnim naslovom „How to Deal With Russian Information Warfare? Ask Sweden’s Subhunters“. Braw djeluje kao nerezidentna suradnica Atlantskog Vijeća, živi u Londonu i piše na teme europske sigurnosti za Wall Street Journal, Foreign Affairs, and The Times (of London). Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: http://www.defenseone.com/ideas/2018/04/how-deal-russian-information-warfare-ask-sweden/147154/

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.