Vanjskoposlovna služba EU (EEAS) stvarno ne zna bez skandala provesti natječaj za osiguravanje svojih misija u najtrusnijim dijelovima svijeta. Već par tjedana vuku se repovi s poništavanjem natječaja za privatnu zaštitarsku tvrtku koja je trebala u Kabulu osiguravati EU-diplomate, o kojem smo pisali još prošle godine. Ugovor vrijedan 50 milijuna eura za naredne 4 godine zaštitarskog posla – ujedno do sada najvrijedniji u portfelju diplomatske sigurnosti EU – dobila je britanska tvrtka PPS (Page Protecting Services Ltd. iz sastava Page Grupacije). Nakon napisa o neprofesionalnosti PPS-ovog menadžmenta i upitno zakonitog poslovanja tvrtke, visoka povjerenica EU za vanjsku politiku i sigurnost, Catherine Ashton, poručila je 16. travnja preko jednog od svojih glasnogovornika kako se rezultati natječaja povlače, odnosno da PPS neće osiguravati EU-dužnosnike u glavnom gradu Afganistana zbog „neusklađenosti sa svim potrebnim uvjetima natječaja“. No, novi natječaj neće biti raspisan, već će EEAS temeljem pregovaračkog postupka angažirati neku od preostalih tvrtki koje su također sudjelovale na spornom natječaju. Uz PPS, ostali ponuđači zaštitarskih usluga bili su ondje GardaWorld iz Kanade, francuski GEOS i zajednička britansko-emiratska tvrtka Sabre International.
PPS pruža svoje zaštitarske usluge u Kabulu još od 2008. godine. No to ni izdaleka nije jedini takav posao koji to poduzeće ima. U razdoblju između 2005. i 2010. godine istu vrstu usluga pružali su i na području Gaze/Zapadne obale. Nedavno je PPS najavio povratak u taj dio svijeta, pobjedom na novom natječaju EEAS-a za posao u Gazi/Zapadnoj obali, tijekom naredne 4 godine. No, realizacija i tog ugovora odgođena je zbog „tehničkih pogrešaka“.
U rujnu ove godine EU-diplomat Vygaudas Ušackas Kabul će zamijeniti Moskvom
PPS-ovi problemi počeli su u ožujku 2010. godine, nakon što su se u francuskom dnevniku Libération pojavili napisi, navodno temeljeni na izjavama bivših PPS-ovih zaštitara, da ta tvrtka u Kabulu nije imala prava oklopna terenska vozila, niti da su njeni zaštitari bili opremljeni odgovarajućim pancirnim prslucima i strojnicama. Osim toga, PPS je u Bruxelles slao račune za 18 zaštitara, iako su neki od njih bili privremeno otpuštani iz službe kako bi mogli koristiti godišnji odmor – za što je EEAS bespotrebno platio nešto više 600 tisuća eura. Unatoč obećanju da će taj novac biti vraćen, to se nikada nije dogodilo.
Prije osnivanja EEAS-a, u prosincu 2010. godine, sigurnošću EU diplomata u inozemstvu bavila se sama Europska komisija. Ona je za PPS-ove probleme u Kabulu znala i prije pisanja Libérationa – PPS-ov predsjednik Stuart Page dobio je 2009. godine pismo od Alberta Hassona, tadašnjeg Komisijinog dužnosnika zaduženog za sigurnost inozemnih poslanstava, u kojem je pisalo da je dio PPS-ovih zaštitara u Kabulu opremljen pancirnim prslucima tipa IIIA umjesto tipom IV, kako je precizirano u potpisanom ugovoru. Pancirke tipa IIIA, pisao je Hasson, ne zaustavljaju metke iz jurišne puške AK-47, koja je vrlo česta u Afganistanu. Osim toga, primijećeno je da pojedini zaštitari imaju pancirne prsluke koji im ne odgovaraju, dok ih neki uopće nemaju. Hasson je potom, 31. ožujka iste godine, pisao i Charlesu Blackmoreu, tadašnjem PPS-ovom izvršnom direktoru, ponovno podsjećajući da PPS ne poštuje ugovorne obveze, dodajući da tvrtka nije opremila svoje zaštitare automatskim puškama Imperial Defense MG4A6 (klon Colt M4 Commando), iako je i to bila obveza iz ugovora. Nepuna 4 mjeseca kasnije, Hasson opet upozorava PPS-ov menadžment da su njihovi zaštitari opremljeni neispravnim puškama, pancirkama niske razine zaštite, i nedostatnim komunikacijskim uređajima u džipovima, što sve predstavlja sigurnosni rizik. Slične primjedbe Bruxelles je dobivao i od šefa EU-delegacije u Jeruzalemu, Christiana Bergera. On je još u jesen 2009. u službenom izvještaju za Komisiju iznio svoju zabrinutost za „PPS-ove stvarne performanse. Npr. zaštitari-vozači ne poznaju ceste po Zapadnoj obali i Gazi. U nekoliko sam navrata primijetio da ne rade prethodne obilaske destinacija i ne posjeduju potrebne jezične vještine potrebne za traženje puta. Dok to generalno nije rizik na Zapadnoj obali, vjerujem da je to velika opasnost u Gazi“. I o ovom je problemu Hasson pisao Stuartu Pageu, moleći ga da svojem osoblju u Jeruzalemu naredi propisno proučavanje i poznavanje auto-karata.
Najveći problem u odnosima između EU i PPS-a predstavljaju netočni, nepotpuni ili čak nestali radni nalozi za poslove u Kabulu, u vrijednosti od par milijuna eura. Radi se tu o nalozima koji potvrđuju da je neka zaštitarska tvrtka zaista obavila posao koji je fakturirala, a da bi postali važeći – mora ih supotpisati i EU-dužnosnik na terenu. U ožujku 2010. Albert Hasson ustanovio je da ima više ispostavljenih faktura od broja zaposlenih PPS-ovih zaštitara u Kabulu, te da je to uredna pojava još od samog početka trajanja ugovora. Točnije, radilo se o višku radnih naloga za 8 ljudi, od kojih je svaki vrijedio 16.800 eura mjesečno, a budući je u tom trenutku PPS već punih 18 mjeseci pružao zaštitarske usluge diplomatima EU u Kabulu – konačna cifra isplaćena PPS-u za tu 8-oricu fantoma iznosila je velikih 2.419.200 eura. Unutarnji EU-revizori također su uočili nepravilnosti, upozorivši i na nedostatak standarda i sistematskog izvješćivanja od strane PPS-a. Odgovor iz tvrtke bio je da su Bruxellesu dostupna izvješća i radni nalozi za razdoblje od rujna 2009. do lipnja 2010. godine, da drugih zapisa nema, te da li „Bruxellesu zaista trebaju biti dostupne sve te kopije ili je to samo još jedna u nizu bespredmetnih i skupih vježbi?!“ Sve do kraja trajanja ugovora s PPS-om, koji je istekao prošle godine, EU nije dobila PPS-ovo opravdanje za svih 100 posto izdanih radnih naloga.
Dok se Ashton bavila palestinskim granatama, PPS je vježbao kreativno računovodstvo
Dok je istodobno PPS pokušavao od EEAS-a naplatiti što je više moguće, u Kabulu je na sve moguće načine pokušavao izbjeći plaćanje poreza. Strana veleposlanstva vrlo često svojim zaštitarima dodijele privremeni diplomatski status, budući da diplomati ne plaćaju poreze u zemlji domaćinu. Za tu se uslugu od zaštitarskih tvrtki i njihovih zaposlenika očekuje da ne zloupotrebljavaju takav status. PPS je od šefa EU-delegacije u Kabulu, Vygaudasa Ušackasa, tražio da potpiše sumnjive fakture kojima bi PPS izbjegao plaćanje 32 tisuće eura afganistanskim poreznim vlastima. Sličnu naviku upražnjavali su i u Gazi/Zapadnoj obali. Tamo su „zaboravili“ platiti doprinose za socijalno osiguranje svojih zaštitara, iako im je EEAS, odnosno Europska komisija, uredno dostavljala novac. PPS je objasnio Bruxellesu da se dio lokalnog osoblja – redom Palestinci – „protivi podmirivanju zakonskih obveza jer ne priznaju izraelsku nadležnost nad Istočnim Jeruzalemom“, pa zato doprinosi ni nisu plaćeni. Prema članku 106. Unijinih pravila o javnim natječajima, tvrtka koje počini „ozbiljan profesionalni prekršaj“, ili ako njeno poslovanje nije „u skladu s obvezama vezanim iz plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje ili plaćanje poreza“, ili je pak „predmet upravne kazne“ – trebala bi biti isključena iz budućih poslova i javljanja na natječaje, a slijedi joj i plaćanje penala u određenom postotku prema vrijednosti ugovora.
Poslovanje PPS u Kabulu nedavno je bila tema i Odbora za nadzor proračuna Europskog parlamenta. Ustanovljeno je da je zbog tamošnjih sigurnosnih propusta PPS vratio 316.985,80 eura, ali tek na jedvite jade i nakon dugotrajnih pregovora među odvjetnicim obiju strana. Odvjetnički tim EEAS-a zaprijetio je PPS-u da će, u slučaju izbjegavanja plaćanja penala, biti preispitane sve njegove aktivnosti, uključujući i one na Haitiju, Saudijskoj Arabiji i Šri Lanki, sve od 2005. do danas. PPS-ovim aktivnostima u Kabulu i na Zapadnoj obali/Gazi bavio se i OLAF – tijelo EU za borbu protiv prijevara. Njihova je istraga o slučaju Kabul zatvorena 24. siječnja 2013. godine, no i dalje je u tijeku ona povodom ugovora o zaštitarskom poslu na Zapadnoj obali/Gazi. No, bez obzira na to, dok EEAS ne sklopi ugovor s novom zaštitarskom tvrtkom za osiguranje svoje delegacije u Kabulu, PPS i dalje nastavlja s čuvanjem tamošnjeg diplomatskog osoblja. I tako već godinu dana od sklapanja novog, drugog po redu ugovora za Kabul – uz cijenu od 16.800 eura mjesečno po zaštitaru. Neki euro-parlamentarci već upozoravaju na ovakvu nedopustivu praksu, kao i na činjenicu da novi i skraćeni „pregovarački postupak“ kakvom se pribjeglo, zapravo znači manje transparentnosti u poslu vrijednom 50 milijuna eura.
