Vojna povijest u kišno popodne 29. listopada
U ponedjeljak, 29. listopada, javnosti je u Zagrebu predstavljena knjiga “Lako prevozni zdrug Hrvatske legije – u borbama od Une do Dona, kolovoz 1941. – prosinac 1942.“, autora Amira Obhođaša. Na predstavljanju organiziranom u prostorima Hrvatskog državnog arhiva (zgrada bivše NSK na Marulićevu trgu) okupilo se pedesetak ljubitelja vojne povijesti, a obratili su im se izdavač knjige Zvonimir Despot (edicija Hrvatska povijest, Despot Infinitus d.o.o.), dr. sc. Nikica Barić, viši znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest, te sam autor – Amir Obhođaš, načelnik Mikroteke i fototeke Hrvatskog državnog arhiva, te magistar povijesnih znanosti.
Predstavljena knjiga, iako opsegom bitno manja od ljetos predstavljenog djela “Hrvatska legija, 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija na Istočnome bojištu 1941. – 1943.” istoga autora, zapravo je ponešto specijaliziraniji i bitno zanimljiviji uradak. Ona opisuje sudbinu “Lako prevoznog zdruga”, hrvatske vojne postrojbe iz doba Drugog svjetskoga rata, formirane sredinom srpnja 1941. godine, ne bi li se donekle balansiralo vojno djelovanje NDH s oba njena velika saveznika iz sastava Sila osovine – konkretno, s fašističkom Italijom, nasuprot nacističke Njemačke, s čijim je snagama djelovala glavnina Hrvatske legije (369. pješačka pukovnija i Hrvatski pomorski sklop). No, kako je odnos čitave NDH s Italijom bio problematičan – od svojevrsnih “dugova” ustaške stranke prema dugogodišnjem sponzoru, do “Rimskih ugovora” kojim je 1941. Mussolinijevoj Italiji poklonjena Dalmacija – tako je i domobranski “Lako prevozni zdrug” imao kontroverznu i problematičnu povijest.
Nakon što je Zdrug ustrojen na izričito inzistiranje talijanske vojne misije u Hrvatskoj, ta je postrojba jačine ojačane motorizirane bojne prvo, umjesto u Rusiji, završila na području Banije,Korduna i Bosanske krajine – na prostoru trokuta Bosanska Krupa – Kostajnica – Bosanska Dubica, gdje je sudjelovala u suzbijanju ustanka. Tek sredinom prosinca 1941. Zdrug odlazi na dodatnu obuku u Italiju, da bi sredinom travnja 1942. stigao na Istočno bojište. Hrvatski je Lako prevozni zdrug ondje djelovao u sastavu talijanske 8. armije – od prvih borbenih iskušenja, u sastavu talijanske 3. konjaničke divizije (Celere) krajem travnja 1942. godine, pa sve do ratovanja nedaleko Staljingrada, gdje je ta postrojba i uništena 20. prosinca 1942. (tijekom pokušaja proboja iz okruženja nastalog na rubu operacije sovjetskog opkoljavanja njemačkih snaga u Staljingradu).
Brojnim slikovnim materijalom ilustriran put Lakog prevoznog zdruga Hrvatske legije
Čitavo vrijeme svoga postojanja – od uspostave, tijekom obuke u Italiji, a i kasnije, na Istoku – Zdrug je bio medijski i službeno izuzetno oskudno praćen. Upućeni to vezuju uz pritiske koji su doveli do njegova formiranja, te iznimno lošu sliku koju je u NDH uživala Italija nakon Rimskih ugovora. Tome nije pomogla ni tragična sudbina postrojbe, koja je uništena relativno rano (više od mjesec dana prije kraja 369. pješačke pukovnije), uz glase o tome da je prije kraja hrvatskim borcima nestalo streljiva radi ukupnoga sloma talijanskoga sustava (pa i njegove logističke potpore). Sve to rezultira činjenicom da, usprkos postojanja ponešto ranijih radova – prvenstveno članka Milana Pojića iz Časopisa za suvremenu povijest – tek knjiga Amira Obhođaša, uz kvalitetan tekst, daje uvid i u veću količinu slikovnoga materijala (oko 150 slika, pretežito iz jednog nedavno otkrivenog privatnog izvora). Djelovanja te ratni put promatrane postrojbe ilustrirani su i s 20 karata te bogatim fondom tablično sređenih podataka. Ukupno gledano, radi se o iznimno zanimljivom prikazu dijela novije hrvatske vojne povijesti koji, iako pomalo dalek, ipak predstavlja i određenu pouku svima koji nekritički zagovaraju intenzivnu međunarodnu vojnu suradnju, te danas tako moderno “ekspedicijsko” ratovanje daleko od domovine.
