Premda bi se moglo činiti kako je na temu 369. pojačane (hrvatske) pješačke pukovnije već jako puno rečeno, posebice nakon što je Hrvatski državni arhiv otisnuo njezin ratni dnevnik kao primarni izvor za proučavanje (Hrvatska pukovnija 369. na istočnom bojištu 1941. – 1943.: Ratni dnevnik autora Milana Pojića, Zagreb 2008.), autori Obhođaš i Mark zorno su dokazali kako zanimljivog materijala ima još puno više. Amir Obhođaš kao djelatnik Hrvatskog državnog arhiva, koji je u knjigu uklopio dijelove svojeg magisterija te Jason D. Mark kao australski povjesničar subspecijaliziran za Staljingradsku bitku, udružili su snage eda bi nam pružili fascinantni prikaz Hrvatske legije na istočnom bojištu, ponešto različit od uvriježenog.

Strojničari na Istočnom bojištu

Ponajprije, samo ustrojavanje 369. pukovnije za Istočno bojište odaje sliku prilično navrat-nanos ustrojene postrojbe, izvorno sačinjene od dobrovoljaca najrazličitijih pobuda, a s kojom su i njezino zapovjedništvo, a i njemački mentori imali poprilično posla na putu do Staljingrada. Nadalje, popuna postrojbe bila je prilično zamršena, i to namjerno. Naime, vojne vlasti Nezavisne Države Hrvatske nastojale su učiniti 369. pukovniju rasadnikom budućih kadrova, ne bi li se izmigoljile iz talijanskog tutorstva. Spomenimo kako je jedna od popunidbenih bojni za 369. pukovniju uključivala i nekih četiri stotine Ukrajinaca, no oni ipak na kraju nisu poslani na Istočno bojište. Istodobno, u Legiji je bio i zamjetan broj časnika ruskog i ukrajinskog podrijetla, posebice u Topničkom sklopu, inače najkonzistentnije hvaljenoj postrojbi. Naposljetku, hrvatske legionare nalazimo u staljingradskom džepu, gdje je pukovnija izgorjela u epskoj bitci, dok je dio njezinog preživjelog osoblja činio veći dio Prve jugoslavenske brigade ustrojene u SSSR-u.

Pukovnik Markulj, prvi zapovjednik 369. pukovnije

Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje uklapanje 369. pukovnije u širi kontekst zbivanja, kako unutar NDH (ne zaboravimo da je posebna bojna Pukovnije novačena na području Bosne i Hercegovine!), tako i na samom Istočnom bojištu. Potonje uključuje i njemačke postrojbe uz koje je Legija djelovala, komentare njemačkih instruktora (ne uvijek pohvalne), ali i kroki sovjetskih postrojbi koje su djelovale na drugoj strani, plod istraživanja po ruskim arhivima (koji, kako se čini, ni dan-danas nisu otvoreni baš svakome). Pukovnija je često djelovala podijeljena po borbenim skupinama, čak ne nužno u sastavu matične njemačke 100. lake divizije. Tako dolazimo i do možda najčudnije anegdote kad je Borbena skupina Markulj (nazvana prema zapovjedniku prvom Pukovnije, pukovniku Markulju) uključivala i Valonsku bojnu, koja je u veljači 1942. pretrpjela toliko teške gubitke da su njezin zapovjednik i narednik Degrelle (vođa desničarskog Rexističkog pokreta, čiji su članovi volontirali za Istočno bojište) došli moliti Hrvate neka prenesu Nijemcima da se Valonska bojna prebaci u pozadinu, jer će inače njihov Pokret ostati obezglavljen.

Knjiga sadrži brojne dodatke, počevši od zapovjedne strukture same Pukovnije i Topničkog sklopa, preko časničkih biografija te popisa odlikovanih, sve do popune i gubitaka te drugog materijala. Dodatnu vrijednost daje obilje fotografskog i drugog slikovnog materijala, često do sada neviđenog. Ukoliko bi se knjizi imalo išta zamjeriti, onda je to manjak indeksa, barem za osnovni dio knjige, a i neki zemljovidi su dani s toponimima na engleskom, očiti pretek iz australskog izdanja. No, sve u svemu, Hrvatska legija je neizostavno štivo za svakog proučavatelja hrvatske i bošnjačke ratne i vojne povijesti.

Podaci o knjizi:

HRVATSKA LEGIJA, 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija na Istočnom bojištu 1941.-1943., Amir Obhođaš i Jason D. Mark, 491 stranica s dodacima, ilustrirano, izdanje Despot Infinitus d.o.o., Hrvatska, Zagreb 2012.

Gost autor:

Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik