Knjiga “Željezna ruka, mehaniziranje Mussolinijeve vojske 1920.-40.“ (moglo bi se prevesti i kao “Željezni rod”) zahvaća vojnu povijest u njezinu srž: u povijest doktrine oružane sile. U ovom slučaju, radi se o talijanskom oklopništvu između dva Svjetska rata, odnosno u Drugom svjetskom ratu, u kojemu je ovaj rod vojske djelovao pod zvučnim geslom Ferrea Mole, Ferreo Cuore (“Željezna koža, željezno srce”).
Autor ponajprije daje kratki povijesni pregled talijanske vojske od 1860. do 1918., kao i pregled talijanskog gospodarstva, u potonjem slučaju sve do razdoblja fašizma uključno. Nadalje razrađuje ustroj prvih postrojbi i razvoj doktrine, odnosno utjecaj iskustava iz Etiopije i Španjolskog građanskog rata, sve do formiranja divizija i Oklopnog zbora (Corpo d’Armata Corrazata). Knjigu zaključuju opis priprema za Drugi svjetski rat, te jako sažeta analiza djelovanja talijanskog oklopništva u II. svjetskom ratu.
IRON ARM, The Mechanization of Mussolini's Army
Posebna vrijednost ovog djela leži u prikazu razvoja doktrine talijanskog oklopništva, a koja se odvijala (među ostalim) kroz vrlo živahnu diskusiju u stručnom vojnom tisku. Ova doktrina dobila je svoj konačni oblik 1938. pod nazivom Guerra di rapido corso, i u svojoj biti bila je vrlo srodna tadašnjim njemačkim ili sovjetskim pogledima na manevarski rat i borbu po dubini neprijateljskog poretka. Unatoč suštinski, dakle, zdravoj temeljnoj doktrini, talijansko je oklopništvo podbacilo. Ponajprije, Guerra di rapido corso dobila je “u kući” konkurenciju u prilično nejasnoj doktrini tzv. brzih postrojbi (Celeri), tj. divizija sastavljenih od suštinski nespojivih komponenti: oklopništva, konjaništva i djelomično motoriziranog pješaštva. Drugi razlog jednako je bitan: nedostatni resursi, odnosno – kako je to autor postavio – spori tempo motorizacije, a zatim još sporiji korak mehanizacije talijanske privrede i društva u cjelini.
Rezultat je opće poznat: talijanska vojska ulazi u II. svjetski rat iscrpljena (a ne ojačana!) pohodima u Abesiniji i Španjolskoj, naoružana s oko tri tisuće malih tenkova bez kupole (tzv. tanketa), ali sa svega par tuceta modernih tenkova slabe kvalitete. K tome, oklopništvo je bilo razdijeljeno između oklopnih divizija (kojima se, barem na papiru, malo što moglo zamjeriti) i spomenutih “brzih” divizija. Jedini slučaj kad je oklopništvo djelovalo na terenu i protiv protivnika za kojega je pripremano, zaključuje autor, zbio se kad je oklopna divizija Littorio uspješno djelovala u Travanjskom ratu protiv Kraljevine Jugoslavije (zlobnici bi primijetili kako protivnik i nije pružio baš žilavi otpor.) Time dolazimo do kraja knjige koji djeluje ponešto zbrzanim, no razlog tome je viša sila. Naime, autor je bio djelatnim časnikom američke Kopnene vojske i poginuo je na dužnosti 1978., dok je knjiga izvorno objavljena dvije godine kasnije. Možemo samo žaliti što John Joseph Timothy Sweet nije nastavio svoje djelo u smislu daljnje analize djelovanja talijanskog oklopništva u II. svjetskom ratu.
Svejedno, knjiga Iron Arm ostavlja dvije pouke koje su i danas svježe. Prva pouka odnosi se na primamljivi zov prividno jeftinog mehaniziranja vojske vozilima koja su se u konačnici pokazala tužno nedjelotvornima: u talijanskom slučaju radilo se o tanketama; a kad se ukazala potreba za ozbiljnijim materijalom, resursa nije bilo. Druga se odnosi na opasnosti koje krije ustrojavanje nedostatno pokretnih i slabo zaštićenih postrojbi, poput talijanskih Celera koji su izgorjeli na Istočnom frontu. Do duše, talijanska vojska nije bila usamljena: takvih doktrinarnih glavinjanja bilo je između dva Svjetska rata, a ima ih i danas.
PODACI O KNJIZI:
IRON ARM, The Mechanization of Mussolini’s Army, 1920-40, John Joseph Timothy Sweet, 207 stranica s indeksom, ilustrirano, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 1980./2007.
Gost autor: Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski Vojnik
